Prvi grb Srbije je propisan Ustavom Srbije za vrijeme Obrenovića. Ovaj grb je prihvaćen iz više razloga, jer je takav prikazan od Orbinovog Kraljevstva Slovena preko Ilirskih grbovnika sve do Vojvostva Srpskog u okviru Austrougarske i grba Karlovačke Mitropolije. To je zapravo iznuđen potez. Isti taj grb su priželjkivale srpske kulturne i političke elite kako u Austrougarskoj tako i u Srbiji kao znak polaganja prava na carstvo od starina, odnosno trećeg Rima u oslobođenom Carigradu. Sve su to podržavale moćne sile tadašnje Sveto Rimsko Carstvo i Rusko Carstvo, koja su oba u Srbima i Srbiji viđeli pogodnog piuna u svjetskoj partiji šaha. I to je uglavnom to. Sve to ne znači da Srbija ne može imati grb kakav ima naročito ne jer ga je narod prihvatio kao svoj grb i postao je nacionalni simbol i to je dibro i tu nema ništo lošega, a i sav svijet taj grb poznaje kao grb Srbije i nacionalni znak Srba i ni tu nema ništo loše. Znal je inače izvanredno slikovit i pogodan za simbolično korišćenje u bezbrojnim prilikama uz izvanrednu kombinaciju boja crvenu i bijelu, neprevaziđeni simbol savršene ljepote. U njemu ne treba tražiti onoga čega nema (poređenje sa znacima na odisejevoj suknjici ili na haljinama žena u Kini prije 4-5.000 godina), mada niko ne kaže da se tumačenja ne mogu mijenjati kroz vrijeme, ipak blazon ne bih mijenjao jer je to neozbiljno.
U heraldici ne postoje falsifikati. Neki simbol ne pripada jednom grbu već se radi o heraldičkoj šarži simboličnog značenja. To što su sličan grb imali Paleolozi potonji vizantijski carevi, i što se preko njih proširio po evropi ne znači da su ognjila njihova, taman kao što nijeu ni srpska, niti je cijela kompozicija grba srpska. Grb je zemlje Srbije a ne naroda Srba. Narod se identifikuje sa nacionalnom zastavom a vlast sa grbom.