[Unutar znanstvenih i javnih krugova posljednjih godina postavlja se sve više pitanje razloga zbog kojih partizani nikada nisu pokušali osloboditi jasenovački logor. Nameću se sve češće tendenciozna tumačenja kako to namjerno nije činjeno iz razloga da u tom logoru strada što više Srba. U obzir se svakako trebaju uzeti sve okolnosti u kojima se eventualni napad trebao izvršiti. Činjenice koje govore u prilog tome da je logor bilo gotovo nemoguće osloboditi jesu:
1. prostor logora nalazio se na močvarnom području, na dodiru Lonjskog i Mokrog polja koji su logorski sustav Jasenovca opasavali s istočne i zapadne strane. Sa sjeverne i južne strane logor se nalazio između rijeka Save i Struga, koje je bilo gotovo nemoguće forsirati prilikom eventualnog napada;
2. u neposrednoj blizini logora nalazio se jedan od najbolje čuvanih željezničkih pravaca u Europi (Zagreb-Beograd) koji su čuvali sustavi bunkera i njemački oklopni vlakovi;
3. rijekom Savom plovili su brodovi mađarske dunavske flote;
4. u logoru se nalazilo oko 1.500 najokorjelijih ustaša odanih Paveliću i spremnih na borbu;
5. eventualni napad na logor zahtijevao bi angažiranje ogromnih partizanskih snaga, od kojih bi većina stradala pri prelasku rijeke Save. Osim toga, prostor logora bilo bio nemoguće držati pod kontrolom u ravničarskom dijelu, s kojeg bi se partizanske formacije odmah po završetku akcije morale povući, a logor bi nastavio i dalje djelovati;
6. u blizini logora nisu se nalazile partizanske snage tolike jakosti koje bi uspješno mogle izvršiti napad na logor. Bosanski partizani na Kozari do sredine 1942. ojačali su do respektabilnih razmjera za razliku od slavonskih s druge strane Save, koji do konca rata nisu bili u stanju izvršiti napade tolikih razmjera. Prva slavonska brigada osnovana je tek 11. listopada 1942. nakon kozarske ofanzive i razbijanja partizanskih jedinica na području bosanske Krajine.
Treba dodati kako je Vrhovni štab NOVJ i POJ na čelu s Josipom Brozom Titom bio upoznat s podacima o karakteru i strahotama počinjenima u koncentracijskom logoru Jasenovac. Ilegalni logorski partijski komitet (KPH) koji je s više ili manje uspjeha djelovao tijekom gotovo cijelog razdoblja postojanja koncentracijskog logora Jasenovac, održavao je na različite načine tajne veze s partijskim organizacijama na terenu (preko OK KPH Nova Gradiška), izvještavao o stanju u logoru, potrebama logoraša i pripremao akciju samooslobađanja logoraša do koje bi došlo prilikom eventualnog partizanskog napada na logor. Upravo stoga Tito je 31. ožujka 1942. izdao naredbu da se ispita mogućnost napada na Jasenovac iz pravca bosanske Krajine i Slavonije do kojega nikada nije došlo. U njoj se između ostalog navodi: «Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracioni logor u Jasenovcu, gdje je bilo 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega još oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi. Taj napad trebalo bi organizirati zajedno sa štabom iz Hrvatske, ali tako da sigurno uspije.»
Ogroman broj partizanskih boraca i oficira imao je ili izgubio nekoga u tom ustaškom logoru smrti. Neki od partizanskih rukovodilaca reći će kako je motiv za oslobađanje logora među borcima bio ogroman, ali kako su gore navedene realnosti bile nešto sasvim drugo. Kada bi i bile stvorene pretpostavke za izvođenje takve akcije, dolazilo je do neuspjele realizacije. Tu svakako treba istaći primjer neuspjele akcije oslobađanja logora Stara Gradiška (za vrijeme trajanja banjalučke operacije) na Staru godinu 1943., kada su partizanske jedinice oslobodile Bosansku Gradišku, a slavonski partizani bili zaustavljeni od jakih ustaških snaga (kojima su u pomoć došle ustaške jedinice iz Lijevča polja i zapadne Slavonije) kod sela Donji Varoš koje je udaljeno oko kilometar nizvodno od logorskog zida./B]
- U dijelu javnosti postojala su i postoje neopravdana predbacivanja Josipu Brozu Titu da nije ništa poduzeo kako bi se oslobodili jasenovački zatočenici/ce i napao ustaški logor.
Ta teza ne stoji jer je Tito već 31. ožujka 1942. izdao naredbu da se ispita mogućnost napada na ustaški koncentracijski logor u Jasenovcu.
- Nedovoljno istražena događanja u Jasenovcu poslije 2. svibnja 1945. (ulazak partizanskih jedinica u Jasenovac) otvorila su mogućnost tvrdnji o postojanju partizanskog (komunističkog) logora na prostoru bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu.
Autori ga smatraju jednim od mogućih razloga Titova službena nedolaska u Jasenovac.
O ovoj temi pisali su: Antun Miletić (Koncentracioni logor Jasenovac, knj. IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 460, 467-471); Bogdan Bogdanović (Ukleti neimar, Feral Tribune, Split, 2001., str.153-156), Tihomir Ponoš (Novi list, 27. 04. 2008.).
Josip Broz Tito je još tijekom rata, od prvih spoznaja o ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac kao logoru smrti, pokazivao interes za sudbinu jasenovačkih stradalnika. Uz naprijed već navedenu naredbu o ispitivanju mogućnosti napada na ustaški logor Jasenovac, Tito je kao komandant Vrhovnog štaba NOV Jugoslavije, još u rujnu 1942. izdao naredbu da se s njemačkim vojninim jedinicama i ustašama obavlja razmjena za zatočenike/ce iz ustaških logora (iz KCL Jasenovac razmijenjeno je oko 700 zatočenika/ca). Ujedno je 1942. naredio utvrđivanje zločina koje čine ustaše, četnici, nacisti i fašisti te je Propagandni odsjek AVNOJ-a iste godine tiskao brošuru «Jasenovački logor- Iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora». Kasnije su oformljene komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.
Iako službeno nije posjetio Jasenovac, Josip Broz Tito pratio je zbivanja oko Jasenovca te predložio da se za spomeničko obilježavanje bivšeg ustaškog logora u Jasenovcu odabere rješenje Bogdana Bogdanovića, koji je spomenikom Cvijet «žrtvama koje su morale stradati samo zbog svog etničkog, rasnog, konfesionalnog ili političko-filozofskog predznaka obećao mistični povratak u krug života.» (citat iz «Ukleti Neimar», Bogdan Bogdanović, Feral Tribune, Split, 2001., str.143).
Vidi dete,šta su radili komunisti i monarhisti i koliko su se borili ili sarađivali sa okupotorom.ni Staljina ni Engleze i Amerikance ni malo nije interesovalo.Delio se evropski kontinent kako ne bi ponovo došlo do rata.Sovjetski Savez je dobio posede u kojima nije bilo ni komunističkog otpora Nemcima ni komunista kao neke organizovane snage kao što je slučaj sa Rumunijom ili Mađarskom.Dok su u Grčkoj,komunisti uz saglasnost Moskve zbrisani sa lica zemlje iako su se kao gerilci borili protiv okupacije.Za velike sile,svi ti pokreti su obična paučina.
