Грађански рат између четника и партизана.

  • Začetnik teme Začetnik teme BG5
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
"1) Odmah i u toku noći, pod okriljem mraka povući glavninu naših snaga sa Kraljeva, ostavljajući najnužnije delove radi prikrivanja odsustva trupa pred neprijateljem.

2) Pravac kretanja Čačak. Raspored kretanja izvršiti lično, zauzeti Čačak i obezbediti ga sa užičkog pravca. Partizansku komandu razoružati i poslati je na Ravnu goru.

3) Drugi deo posade skinuti sledeće noći i rasporediti je tako, da razoružava partizansko komandno osoblje i ljudstvo, ukoliko se ne bi dragovoljno stavio pod komandu Jugoslovenske vojske u Otadžbini.

4) Artiljeriju uputiti prvim ešalonom u pravcu Brđana.""

Trećeg novembra, dan kasnije pošto su Dražine jedinice izbačene iz Užičke Požege, Vrhovni štab NOPOJ je predložio Mihailoviću obustavu bratoubilačke borbe, ali je kao odgovor na ovu ponudu Mihailović postavio ultimatum, upućen 5. novembra telefonskim putem kapetanu Mitiću, s tim "da ga saopšti Titu". Ovo Dražino telefonsko saopštenje, koje je preneo potpukovnik Pavlović, glasi:

"Komandant mi je naredio da vam odgovorim na vaše zahteve: Pukovnik Draža Mihailović činio je krajnje napore da ne dozvoli bratoubilačku borbu. Obaveze koje je primio ispunjavao je najlojalnije. S druge strane, Glavni štab nar. oslobodilačkih odreda Jugoslavije nije hteo ispuniti ni jednu od svojih primljenih obaveza. Tako nije hteo dati ni najnužniju municiju za potrebe fronta, što je dokaz zadnjih namera; novac koji je imao biti poslat kao prva rata nije dat pod raznim izgovorima, od pušaka primljeno je svega 500 prema hiljadama koje su imale biti isporučene, naši ljudi na sve strane zlostavljani, zatvarani a nije ništa učinjeno da se ovom nasilju i samovolji stane na put. Imamo nesumnjivih dokaza pored vaših priznanja da ste vaše napade izvršili na četnike u Čajetini, zapadno od Užica kao i u Kosjeriću u noći između 30. i 31. — Nema ni najmanje sumnje na kome leži teška odgovornost zbog prolivanja bratske krvi. Dok su se četnici borili na frontu, skidani su vaši odredi i koncentrisani u Užicu, što nije promaklo našim zapažanjima. Napad koji ste počeli pripreman je već duže vreme, a mnoštvo ljudi koji su uhvaćeni potpuno slobodno su izjavili u svojim saslušanjima koja su mi u rukama da ste vi ovaj napad pripremili i da im je naređenje izdato. — Za obustavu borbe zahtevam: na prvom mestu napuštanje Požege od vas. — Po ranijem sporazumu lojalno ispunjenje istoga u pogledu oružja, novca, municije i ostalog materijala i to odmah. — Pored ovoga puštanje svih zarobljenih četnika od vas. — Po zapovesti komandanta Načelnika Gorskog štaba p. pukovnik Pavloviić."7

Sutradan, 6. novembra u 11 ipo časova, komandant Mihailovićevih odreda u Čačku major Radoslav Đurić uputio je komandantu čačanskog NOP odreda ultimativne uslove za prekid neprijateljstava. U ovome dokumentu piše:

"1. — Preformiranje partizanskih jedinica koje su dosada bazirale na političkoj osnovi u postojeće vojno-četničke odrede pod komandom pukovnika gosp. Draže Mihailovića, koji je za to naimenovan ukazom NJ. V. Kralja.

2. — Obostrano skidanje znakova koji nemaju obeležje Jugoslovenske vojske.

3. — Ukidanje narodnooslobodilačkih odbora. Smena opštinskih uprava i postavljanje novih.

4. — Pošto je naša država monarhija, to svaki mora da prizna NJ. V. Kralja i da se za njega i otadžbinu bori protiv okupatora. Svaki ko protiv ovoga bude radio, kratkim putem biće suđen.

5. — Od preformiranih partizanskih odreda, ko želi može ući naoružan u jugoslovensku vojsku u cilju nastavljanja borbe protiv okupatora. Ostali imaju predati oružje, da bi se dalo onima koji hoće da se bore pod vojničkom zastavom.

6. — U vojničke redove ulazi se činom koji je imao u vojsci.

7. — Raspored pojedinaca izvršiće Vrhovni komandant.

8. — Prednje se ima sprovesti u reonima za koje je nadležan Momčilo Radosavljević.8

9. — Rok odgovora do 16 časova danas.

10. — Ako prilikom ulaska vojnih četnika u Čačak pukne jedna puška od strane partizana, prednji sporazum automatski otpada i cela stvar biće rešena oružjem."11

Sledećeg dana, 7. novembra, major Đurić je uputio i komandantu partizanskog odreda "Dr Dragiša Mišović" pismo u istom ultimativnom tonu:

"Ako usvojite ceo sporazum od 6. ov. meseca onda sada može samo biti razgovora oko sprovođenja detalja sporazuma. Pisku žena i dece vi ćete sprečiti ako primite postavljene uslove.

Poslednji broj Vašeg lista Borbe izneo je gledište Vašeg glavnog štaba u Užicu tj. da stupa u otvorenu borbu sa nama, prema tome ne može biti razgovora o sporazumu šireg obima niti bi moglo biti razgovora o lokalnom sporazumu da nisam mesec dana rame uz rame rukovodio borbama oko Kraljeva i bio do krajnjih granica iskren, pa sa svima poznanicima iz Vaših krugova bio sam u ophođenju i držanju možda iskreniji no što bi mi dozvoljavala moja službena dužnost.

Pošto više nemam poverenja naročito u Vaš glavni Štab, za koji sam u toku noći prikupio i dobio masu podataka konkretnih, to Vam poslednji put pružam priliku da sprečite bratoubilačku borbu, a ko pojedinačno ne pristaje na sporazum ima da položi oružje milom ili silom. Lični kontakt sa poznanicima primam samo ako ste usvojili sporazum. Kao dokaz da ste usvojili sporazum povucite mitraljeze sa kuća prema bolnici i na železničkoj pruzi a vi poznanici lično izvolite dođite u kasarnu.

Mine postavljene na pojedinim mestima takođe uklonite jer kapisle koje ste tražili iz Trnave neće Vam stići na vreme. Takođe ne nadajte se ni pomoći o kojoj ste juče razgovarali a to je od 1 šumadijskog odreda i od delova Ratka Mitrovića jer sam preduzeo sve vojne mere da šumadijske partizane razbijem a sa bataljonom Jeftića gde je bio Ratko svršeno je u toku jučerašnjeg dana.

Pošto ostaje vreme kratko do već naređene akcije jer niste na vrems odgovorili to izvolite doći u kasarnu tačno u pola sedam gde ću Vas primiti samo u cilju utvrđivanja detalja sporazuma. Do pola sedam očekujem odgovor. Po isteku toga vremena prekidam sve mogućnosti sporazuma i neću primiti nikakva dalja traženja i objašnjenja.

Svima licima garantuju se životi pa sa te strane ne treba niko da strepi."10

Istoga dana u 9 časova štab Mihailovićevih odreda u Čačku izdao je zapovest za napad na partizanske snage u ovom gradu. U zapovesti, pored ostalog, piše:

"Zadatak našeg odreda je da se sa zapadne i jugozapadne strane varoši Čačka napadne varoš Čačak i da se spreči povlačenje komunističkih bandi iz Čačka u pravcu Guče preko Jelice i Ovčara ka Požegi.

NAREĐUJEM

1) Četa poručnika Radojice Stranjanca posešće položaj Groblje — Gučki drum čim naše glavne snage od Kasarne i Ljubića upadnu u varoš odmah će krenuti u varoš datim pravcem.

2) Četa smrti s ljudstvom štaba ovog odreda poseda položaj Druma za Guču — desna obala reke Morave sa zadatkom opkoljavanja zapadnog dela varoši i uništavanja neprijatelja koji se povlači, a potom upada u varoš.

3) Konjički vod poseda Parmenački položaj (Bazu) i štiti bazu od pljačke, zaustavlja izbegle komunističke delove, apsi i razoružava, a potom produžuje ka Čačku.

4) Pakovraćski odred koji je razoružan da se odmah naoruža i krene ka varoši preduzimajući policijsku službu u varoši čim varoš padne.

5) Ja ću se nalaziti na pravcu sa četom smrti sa svojim Štabom.

6) Početak napada čim Derokova" kolona upadne u Ljubić i produži nadiranje ka Čačku."12

Napad na Čačak izvršen je oko 16 časova i trajao je do 03 časa sledećeg dana. U to vreme partizanske snage su uspele da odbace neprijatelja.
 
Crvena Armija i Staljin se na kraju i jesu pojavili.Staljin u liku Josipa Broza svog kvislinga.

ti znaci mislis da je jugoslavija svojevremeno bila u istoj situaciji kao npr. cehoslovacka, madjarska, rumunija, bugarska, itd.?


Tačno ali je komunistička propaganda 60 -70 godina lažno prikazivala građanski rat i komunističku revoluciju kao borbu protiv okupatora.

ok...dobro...a kako onda objasniti nemacke, italjanske, madjarske i bugarske zrtve od 1941 - 1945 u jugoslaviji? (pogotovo krajem 1944 i pocetkom 1945) kolateralne zrtve?


Prosečan partizan je bio vrlo sklon promeni dresa tj.prelascima u četnike.Čitave jedinice su prelazile sa sve komndantima.

stvarno...cisto sumnjam da se to desavalo na nekm signifikantnom nivou pogotovo u toj konstelaciji. kako inace objasniti da cetnici uopste nisu vise bili neki faktor posle 1944.


Neki jesu pokazali zavidnu upornost i požrtvovanost ali to je rezultat obrada kojima su bili izloženi od strane političkih komesara koji su bili vrlo vešti manipulatori. Pojedini partizani nisu ni imali izbora a ne treba zaboraviti i da se radilo najčešće o nepismenim seljacima kojima su obećana brda i doline.
Nema tu patriotizma,ni kod običnih boraca a o patriotizmu komunista kojima je jedini cilj bio da zauzmu mesta predratne gospode,smešno je i govoriti.

velikoj masi je iskljucivo patriotizam bila motivacija. da neki ljudi nisu imali drugog izbora...u to sam i ja 100% ubedjen, ali to stoji skoro za svaku drugo vojnu formaciju u bivsoj jugoslaviji (1941-1945). a pozicije na vrhu kpj...pogledaj danas ds, dss, sps, srs...pm...gde su razlike?
 
ne samo da su izbegavali borbu protiv ustasa, kako bi se obracunali sa cetnicima, vec su zajedno sa ustasama nastupali protiv cetnika

prema nemackim dokumentima

s2011221192627.jpg


s201122119277.jpg


oznake nemackih dokumenata

s2011221192922.jpg


Dr Ivan Avakumovic, Mihailovic prema nemackim dokumentima, London 1969.
 
NAPAD NA UŽICE I BORBE OKO ČAČKA

maaa, gomila splacina bez izvora, kopirano sa propagandnog komunistickom sajta znaci.net i to ni manje ni vise nego iz knjige Nikole Milovanovica Grbe, koji je 44. oteran iz Vrhovne komande zbog stvaranja losih medjuljudskih odnosa i prisao partizanima...

Njegove knjige su najobicnija propaganda, a ne naucni radovi...uglavnom prepune dokazanih falsifikata, imao sam prilike da vidim...Sto se tice samog Grbe

Никола Миловановић, звани Грба, је био официр, цинкарош још у академији. Заробљен 41, представио се као Бугарин и пуштен. Код четника у Врховној команди почетком 1944, али брзо отеран због стварања лоше атмосфере. Пришао комунистима, али се у Београду после октобра 1944. представљао као четнички илегалац и тако је више илегалаца пало у руке Удбе. После је писао све и свашта, али те књиге нису научни рад, тј. могу послужити углавном за проучавање система комунистичке пропаганде.

Miloslav Samardzic

A sta je najsmenije u vezi Grbe kada je konretno ova tema u pitanju...pa jedna od njegovih knjiga nosi naziv KONTRAREVOLUCIONARNI POKRET DRAZE MIHAILOVICA :mrgreen:...treba li jos neki komentar?

http://www.limundo.com/kupovina/KONTRA-REVOLUCIONARNI-POKRET-DRAZE-MIHAJLOVICA-1-I-2/746503
 
Poslednja izmena:
A cetnici su 41. oslobodili Cacak...evo kako je to izgledalo...partizani su u ustanku 41. uglavnom napustali polozaje i ostavljali cetnike na cedilu...

Oslobodjenje Cacka

Miloslav Samardzic, Borbe cetnika protiv Nemaca i ustasa 1941-1945.

....U Cacku su bili delovi dve nemacke divizije, 717. i 714. posadne, koji su imali tenkove i artiljeriju, plus pomoc avijacije sa areodroma u Kraljevu. U stvari Nemci u samom Cacku nisu drzali tako velike snage, ali krajem septembra u grad su dosle njihove posade iz Uzica, Pozege, Arilja i Ivanjice. koje su se povlacile bez borbe, procenivsi da se ne mogu odrzati u slucaju napada. Takodje, da bi olaksali povlacenje svojim jedinicama na istok, Nemci su 22. septembra doveli u Cacak i jedan izvidjacki bataljon iz Kraljeva.

....Napad na Nemce u Cacku naredio je licno Draza, 29. septembra 1941. godine, odredivsi za komandanta operacije kapetana Jovana Deroka.15

imagesWM.php


Kapetan Jovan Deroko

Tog dana Deroko je sa Ravne Gore sisao u upravo oslobodjeni Gornji Milanovac, a onda zajedno sa porucnikom Zvonkom Vuckovicem i njegovim Takovskim odredom produzio prema Cacku. Plan napada utanacen je sutradan, na sastanku oficira u Preljini. Pored Deroka i Vuckovica sastanku su prisustvovali kapetani Dragoljub Lukovic i Dusan Lausevic, porucnici Radisa Cekovic i Momcilo Eric, kao i jos neki oficiri cija imena su pala u zaborav. Dogovoreno je da Deroko komanduje svim jedinicama sa leve obale Zapadne Morave, a porucnik Jovan Bojovic, komandant Jelickog cetnickog odreda, svim jedinicama sa desne obale ove reke. Za Derokovog adjuntanta odredjen je kapetan Bogdan Marjanovic, koji se tada nalazio u gradu kao ilegalac. Pozivi Nemcima na predaju, upucivani prethodnih dana, nisu urodili plodom, i od njih se konacno odustalo.16

jovanbojovic.jpg


U toku 30. septembra cetnicki odredi opkolili su Cacak sa svih strana. Najbrojniji je bio Jelicki cetnicki odred (1.200 ljudi), pod komandom legendarnog porucnika Jovana Bojovica, dok su ostali odredi bili sledeci: Ovcarsko-kablarski, Jezdinski, Atenicki, Pakrovacki, Zablacki, Ladjevski, Bresnicki, Mrcajevacki, Konjevacki, Ljubicki, Takovski, Gornjomilanovacki, Prijevoracki (komandant ovog odreda bio je porucnik Predrag Rakovic koji ce uskoro postati vodeci komandant u cacanskom kraju), Mijakovacki, Jezevacki i Trnavsko-cacanski. U napadu na Nemce u Cacku ucestvovale su i sledece jedinice: Borbena grupa narednika Milutina Jankovica (100 ljudi, svi sa pusko mitraljezima), Ceta smrti pod komandom Radojice Stranjanca, nosioca Karadjordjeve zvezde iz I sv. rata, kao i Bakionicka ceta Pozeskog cetnickog odreda. (ukupno je bilo oko 4.500 boraca)

milutinjankovic.jpg


Borbe su pocele predvece, 30. septembra, kada su cetnici potisli Nemce iz ulaza u Ovcarsko-kablarsku klisuru i sa Ljubica. Oko 21 cas svi cetnicki odredi sisli su na polozaje oko grada i vec tada ''borba je besnela oko Cacka'', pise potpukovnik Sergije Jovanovic. Tacno u ponoc zvona cacanskih crkava pozvala su cetnike u opsti napad. Najzesca borba razvila se ispod Ljubica, gde se narocito istakao potporucnik Nikola Petkovic sa jurisnom grupom Trnavsko-cacanskog cetnickog odreda (ovim odredom komandovao je porucnik Milorad Ristovic, a Petkovic je bio njegov pomocnik).

nikolapetkovic.jpg


Oko dva casa zdruzeni cetnicki odredi Ljubickog sreza, pod komandom porucnika Predraga Rakovica, zajedno sa Ljubickim cetnickim odredom kapetana Dragoljuba Lukovica i Takovskim cetnickim odredom porucnika Zvonka Vuckovica, pregazili su Zapadnu Moravu i napali Nemce sa cela, dok se Trnavsko-cacanski cetnicki odred neprimetno uvukao u grad i napao ih s ledja. Porucnik Milisav Kojic dobio je zadatak, 1. oktobra u tri casa ujutru, da po ''cenu zivota'' bombama likvidira posadu teskog mitraljeza koja je branila mosta na Zapadnoj Moravi prema Ljubicu. On pise:

Na 10-15 minuta pre nego sta sam trebao izvrsiti ovaj zadatak, pozadi mog mitraljeza dosla su tri nemacka tenka upravo vise mene na daljini oko 30 metara (ja sam lezao u kukuruzu) i poceli tuci Ljubic iz topova i mitraljeza. Nisam se uopste razmisljao vec pripremljene cetiri bombe udarivsi jednu o drugu najvecom brzinom bacio sam na tenkove, medju kojima je nastala zabuna i panika od strasne detonacije i odmah su poceli da se okrecu, sudarajuci se pritom, jer je prostor bio dosta tesan. Iako je kisa kursuma kosila kukuruz iza moje glave, podigao sam se da vidim sta radi mitraljez, ali video sam Nemca kako je vec bio prestigao tenkove bezeci i noseci mitraljez na ramenu.

Potpukovnik Zivanovic opisuje sta se desavalo na drugoj strani grada:

Mrcajevacki cetnicki odred je jednim delom koristio gaz preko r. Zapadne Morave, dok je drugi deo sa kapetanom Derokom i njegovom jurisnom grupom bio iza bunkera kod 4. odeljenja Vojnotehnickog zavoda, pritisnut jakom neprijateljskom vatrom. Ova grupa je tri puta pokusala prelaz r. Zapadne Morave i uvek je bila bacana nazad od strane Nemaca. U to vreme, dok su cetnicki odredi drzali angazovane Nemce na celom frontu oko Cacka, Jelicki cetnicki odred i Borbena grupa prodrli su u grad i vec oko 2 casa 1.oktobra borba je kljucala u centru grada. Komandant Borbene grupe, narednik Milutin Jankovic sa svojom grupom od 100 boraca naoruzanih puskomitraljezima, bio je nosilac naleta na grad....
Oko cetiri casa 1. oktobra, kapetan Deroko je saopstio jurisnoj grupi da se bunkeri ispred 4. odeljenja Vojnotehnickog zavoda moraju unistiti. Zatim je sa svojom jurisnom grupom i delom Mrcajevackog cetnickog odreda zasao u r. Zapadnu Moravu, pregazio je i u jednom naletu unistio posadu u bunkerima ispred sebe. Za to vreme Mrcajevacki cetnicki odred (bez jednog dela) je koristio gaz na r. Zapadnoj Moravi trpeci jake gubitke od neprijateljske ubitacne vatre, iz bunkera ispred sebe. Nemci u bunkerima, zbunjeni upornoscu i borbom cetnika, pred samu zoru predali su se Mrcajevackom cetnickom odredu....
Najzad, oko sedam casova 1.oktobra, nemacki otpor je bio slomljen, i cetnicki odredi, u lepezastom rasporedu, poceli su da ulaze u Cacak ka centru grada. Tog momenta Nemci su probili obruc kod Zablackog cetnickog odreda i odstupili pod borbom drumom za Kraljevo.

mrcajevacki.jpg


Mrcajevacki cetnicki odred

Svanuce je donelo olaksanje Nemcima, jer je tada pocela da dejstvuje njihova avijacija. Tokom celog povlacenja do Kraljeva, tri ''stuke'' su neprekidno bombradovale i mitraljirale cetnike, koji su i dalje napadali Nemce. Jednu od ovih ''stuka'' cetnici su uspeli da pogode; zapalila se i prinudno spustila.

U borbi za oslobodjenje Cacka cetnici su imali 16 poginulih - medju kojima je bio i jedan oficir, kapetan Radovan Djordjevic - i 20 ranjenih. Broj poginulih Nemaca nije poznat, jer su oni odneli sve svoje mrtve vojnike. Cetnici su zarobili oko 50 Nemaca, tako da su ovog dana, 1.oktobra, imali blizu 300 nemackih zarobljenika....

Prvi proglas o oslobodjenom Cacku stampao je Jelicki cetnicki odred. U proglasu se pored ostalog kaze:

SRPSKOM NARODU

Po naredjenju komandanata Jugoslovenske vojske - djeneralstabnog pukovnika g. Draze Mihailovica, ovlascenog od nase vlade, koja se privremeno nalazi u izbeglistvu kod nasih saveznika Engleza, izvrsena je mobilizacija svih cetnika i svih postenih i cestitih Srba cija je zelja da speru nabacenu ljagu na srpski narod u skoroj proslosti. Odziv za mobilizaciju bio je neocekivan. Dragacevci su ovom prilikom kao i ranije u svojoj istorijskoj proslosti pokazali da su prvo Srbi, a kao takvi za svoju Srpsku slobodu i nezavisnost neustrasivi. Jelicki cetnicki odred, posle opsedanja Cacka od nekoliko dana i borbe, dana 1. oktobra 1941.godine u 6 i po casova UMARSIRAO JE SA SVIH STRANA U GRAD CACAK. Nasi neprijatelji povukli su se ka Kraljevu iako brojno i oruzjem veci, jer nisu mogli da odole naletu cetnika. Kukasta azdaja, koja je podigla svoju siju, razjapila celjusti da svojim krvavim zubima zdrobi srpski narod dobila je prvi udarac. CESTITI SRBI! BUDIMO PONOSNI OVIM USPEHOM JER NEMA VISE DA SE NAD GRADOM CACKOM VIJE ZASTAVA SA KUKASTIM KRSTOM I KUKAVICOM NAD NJOM, VEC SE VIJE SRPSKI BARJAK OSLOBODILACKIH CETNICKIH ODREDA SA SRPSKOM KRUNOM I DVOGLAVIM BELIM ORLOM NAD NJOM!


Istog dana Cacanima se jednim proglasom obratio i Draza.

3V.jpg


Odmah po oslobodjenju cetnici su organizovali paradu, uz pesmu ''Marsirala kralja Petra garda''. Nastalo je opste veselje, zene su iznosile posluzenje, dok su devojke kitile cetnike cvecem, a gradjani palili nemacke plakate i zastave. Proslavu je prekinuo nalet ''stuka'', koje su, srecom, u prvi mah bacale samo letke.

cacak.jpg


Kapetan Jovan Deroko i porucnik Zvonko Vuckovic istog dana podneli su raport Drazi, u kuci akademika Dragise Vasica u Gornjem Milanovcu. Draza je tada naredio napad na Nemce u Kraljevu.

_________________

Izvori:

15. S.Zivanovic, Treci srpski ustanak, knjiga druga, 96.

16. Opsirnije: S.Zivanovic, Treci srpski ustanak, 273-282; Z. Vuckovic, Secanja iz rata, 127-135; G. Davidovic, M. Timotijevic, Zatamnjena proslost, prva knjiga, 194-208.
 
Radoslav S. Nedovic, Pantelija Vasovic: ZATAMNJENA ISTINA
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument

OSLOBAĐANJE GORNJEG MILANOVCA I ČAČKA

Povlačenjem nemačkih jedinica iz Užica i Požege stvoreno je veće područje bez okupatorskih vojnih jedinica, jer su oko ovih gradova sva sela i druga naselja ranije bila oslobođena. Iz svesti građana potisnut je osećaj ropstva. Reč sloboda dobila je puno značenje. Ona je postala posebno nadahnuće za veru da je sloboda ostvarljiva. Partizanski odredi su naglo omasovljeni, pristizali su novi borci, dok su četnici izvršili mobilizaciju već ranije formiranih jedinica. Atmosfera slobode bila je prisutna na svakom mestu. U narodu nije niko sumnjao da ne postoji sloga izmeću dve ustaničke formacije. U toj atmosferi stupilo se u borbu za oslobođenje Gornjeg Milanovca i Čačka. U narodu se malo znalo da postoje dve opcije sa kojima se polazilo u borbu protiv okupatora: partizanska - koja je bila odmah za borbu, i četnička - koja je zastupala mišljenje da za to nije još vreme. Logična posledica - doći će ubrzo do velikog raskola i do mećusobne borbe. Počelo je od zauzimanja Užica i Požege, gde četnici, uz pomoć nemačkih saradnika, ulaze u ove gradove i u prisustvu okupatorskih jedinica preuzimaju vlast ostavljajući u toj sredini i žandarmeriju i stare predstavnike vlasti. Zbog takvog postupka partizani su morali reagovati ulaskom u te gradove i razoružavanjem tih nemačkih saradnika, pa je, zbog toga, narasla napetost izmeću partizana i četnika.
Ta napetost je bila prisutna i prilikom borbi za oslobođenje Gornjeg Milanovca i Čačka. Poznato je da su se žandarmi u Gornjem Milanovcu predali četnicima i pod njihovom zaštitom izašli iz grada, koji su ih bezbedno ispratili na Ravnu goru. Tako su neki pripadnici žandarmerije izbegli odgovornost za nedela koja su učinili.

Napad na Nemce u Gornjem Milanovcu izvršili su borci Takovskog i Ljubićskog bataljona Čačanskog NOP odreda "Dr Dragiša Mišović" i Takovski četnički odred poručnika Zvonka Vučkovića. Učešće četnika u tom oslobađanju nije odobrio Draža Mihailović. Napad je izveden na osnovu samoinicijativne odluke Zvonka Vučkovića i majora Dušana Đorića. Povodom ovog napada na nemački garnizon, verovatno na zahtev Draže, major Đorić je pisao svom vrhovnom komandantu:

"Kada su komunisti hteli da napadnu Milanovac, ja dobijem naređenje od poručnika Vučkovića kojim me poziva da se posavetujemo šta da radimo. Vas nismo mogli blagovremeno da obavestimo i rešili smo da i mi napadnemo. Ako ne napadnemo a partizani Milanovac zauzmu, sav će narod preći na njihovu stranu, jer oni rade protiv okuptora a mi ne..."21
21. Radisav Nedeljković, "Zapisi i sećanja iz NOR-a u čačanskom kraju", Gornji Milanovac, 1988, str. 132.
Žandarmerijski narednik Dragan Sotirović iznosi svoj razgovor sa Dražom Mihailovićem:
"Draža je pristao da saraćuje sa partizanima zato što je osećao razgranat rad komunista" i "što je moglo da se desi da svo oružje pređe u njihove ruke, a time i narod prisiljen da se digne na oružje..."22
22. Radisav Nedeljković, "Zapisi i sećanja iz NOR-a u čačanskom kraju", Gornji Milanovac, 1988, str. 132.
Iz ovih citata se može sagledati da je Mihailović mimo svojih ubeđenja bio primoran da pokaže pred narodom da je taj njegov pokret osnovan da se bori protiv okupatora i kako bi tim putem održao neki ugled i simpatije kod naroda.
Čitavog septemra borci Čačanskog NOP odreda razvijali su intenzivnu aktivnost protiv nemačkih oružanih snaga. Rušene su putne i železničke komunikacije i telefonsko - telegrafske veze, pa najveći deo ovih komunikacija Nemci nisu mogli koristiti, što je onemogućilo njihovo snabdevanje. Direktnim oružanim napadima na njihove jedinice, na Prokopu u Milićevcima, Karauli na Jelici, u Ovčar Banji (prilikom povlačenja iz Požege), kod Kosovskog bunara u Ježevici, u kojima su njihove jedinice imale gubitke, bile su ozbiljne opomene da se moraju povući sa ovog područja. Po oslobođenju Dragačeva i kasnije Gornjeg Milanovca nemačke jedinice su bile saterane u okvire Čačka. Ustanici su bili u neposrednoj blizini. Znajući da će Nemci uskoro napustiti grad izmeću četnika i partizana postignut je sporazum o zajedničkoj napadu na Čačak.
U tim uslovima, u kojima su se našle nemačke jedinice, njihov komandant za Srbiju general Beme 28. septembra je izdao naredbu da se njihove jedinice povuku iz Čačka 30. septembra.23 Poučeni iskustvom iz povlačenja njihovih jedinica iz Požege, kada je ta kolona napadnuta od partizana na prostoru od Požege do Ovčar Banje, gde su nemačke grupe pretrpele velike gubitke, njihova komanda je preuzela opsežne mere za zaštitu svojih jedinica pri povlačenju. U tom cilju preduzete su mere da se ustanici odbace što dalje od grada i komunikacije Čačak - Kraljevo, kuda su se njihove jedinice trebalo da povlače. To je bio povod da se 29. i 30. septembra intenzivno artiljerijom bombarduju sela oko grada. Na udaru su bili: Kulinovci, Atenica, Trnava, Loznica i obronci planine Jelice, a na putu Čačak - Kraljevo pojačano je kretanje njihovih mehanizovanih jedinica.
23. Milojica Pantelić, Radovan M. Marinković i Vladimir Nikšić, "Čačanski odred", Čačak, 1982, str. 134.
Povlačenje nemačkih jedinica iz Čačka počelo je u ranim jutarnjim časovima 1. oktobra. Pre toga, u toku noći, njihove jedinice koje su bile u zaštiti povlačenja glavnine, čitavu noć su krstarile gradom pucajući na sve što im se učinilo sumnjivo, uz slabu pucnjavu ustanika, koji su se primakli na periferiji grada, jer su bili obavešteni da Nemci odlaze iz Čačka. Građani Čačka, slušajući tu pucnjavu, imali su utisak da se vodi ogorčena borba. Mećutim, gotovo da mećusobnih sukoba nije bilo. Pri povlačenju nemačkih jedinica one su imale jaku zaštitu.

Pored oklopnih jedinica, koje su pratile kolonu pri povlačenju je obezbeđivala i avijacija, koja se pojavida u ranim jutarm časovima i kontrolisala komunikaciju kojom se povlačila kolona i onemogućavala napade ustaničkih jedinica. Ne zna se da li su Nemci pri ovom povlačenju iz Čačka imali svojih gubitaka.

Posle povlačenja u Kraljevo Nemci su svoje jedinice zadržali u Mrsaću, koje su obezbećivale skladište municije. Ta jediniia se povukla u Kraljevo tek 8. oktobra po dizanju ovog skladišta u vazduh.
Operativni plan za napad na Čačak izradili su zajedno Momčilo - Mole Radosavljević, komandant Čačanskog NOP odreda, i Jovan Bojović, komandant Jeličkog četničkog odreda, sa svojim saradicima. Prema tom planu izvršen je raspored jedinica:

"S juga i jugozapada - četiri dragačevske partizanske čete, s juga i jugoistoka - Trnavski bataljon, sa severa, severoistoka i severozapada - veći deo Ljubićkog bataljona. Raspored četničkih snaga: s juga - Jelički četnički odred, sa zapada - Pakovraćki četnički odred, sa severozapada - Prijevorski četnički odred, sa severa manji deo Takovskog četničkog odreda". Izuzev Jeličkog, ostali četnički odredi bili su malobrojni.24

2
 
4. Milojica Pantelić, Radovan M. Marinković i Vladimir Nikšić, "Čačanski odred", Čačak, 1982o, str. 134.

Pored ovog operativnog plana, po kome je izvršen raspored svih jedinica, poručnik Zvonimir - Zvonko Vučković, komandant Takovskog četničkog odreda, pokušao je da ostvari neki svoj aražman sa Nemcima iza leđa partizana. Njegov plan bio je sličan onima koji su bili kod upada četnika u Užice i Požegu, koristeći, pri tom, usluge žandarma. On se, pismom, 30. septembra, obraća kapetanu Bogdanu Marjanoviću, koji se nalazio u Čačku, pod zaštitom žandarmerije, sa zahtevom da uspostavi vezu sa nemačkim komandantom i da mu saopšti "da je varoš opkoljena od 8.000 komunista koji su rešeni da bez obzira na jačinu odbrane upadnu u varoš i neposredno izmasakriraju sve do poslednjeg nemačkog vojnika". On zahteva da celo naoružanje bude predato njima - četnicima, kako bi, tako ojačani, bili u stanju održati red i sprečiti anarhiju. Ukoliko to Nemci učine, on garantuje za njihove živote i mirnu bezbednost: "Voljni smo hrabrim nemačkim vojnicima garantovati živote i izvući ih iz smrtne opasnosti na sigurno mesto, kao što smo to uradili sa posadom u Gornjem Milanovcu.25

25. Milojica Pantelić, Radovan M. Marinković i Vladimir Nikšić, "Čačanski odred", Čačak, 1982, str. 134-135.

Ne zna se da li je Marjanović uspostavio kontakt sa nemačkomandantom i kakvi su rezultati tih razgovora, ali ovaj podagovori o vezama koje su uspostavljene preko onih koji su bili u službi okupatora. Taj odnos i ljubav koja je postojala izmeću žandarma i četnike potvrćuje podatak da je u toku odlaska nemačkih grupa iz Čačka deo žandarma, sa narednikom Vasilijem Diklićem prišao četnicima, koji, potom, nisu dozvolili da se nad nekim pripadnicima žandarmerije, koji su činili nedela služeći okupatoru, vrši istraga.

Sa povlačenjem nemačkih trupa iz Čačka, sa njima je krenulo mnogo njihovih saradnika. Bilo je meću njima žandarma, policijskih i drugih službenika i svih vrsta agenata. Neki su, ipak, ostali. Oni su postali predmet sporova izmeću zajedničkih komandi i novih organa vlasti. Četnici su ih uzimali u zaštitu i najčešće prevodili u svoje vojne jedinice. Tako su onemogućili da se sudi onima koji su u službi okupatora činili nedela.
Nužno je sagledati šta kažu autori o događajima oko osloboćenja Čačka.
Tim događajima su posvetili stranice prve knjige od 194. do 208. Nije teško primetiti, kao što biva i u ostalim delovima knjige, idealizovanje četništva, pa se, u tom smislu, u korist ovog pokreta opisuju mnogi događaji vezani za osloboćenje Čačka. Četnici su navodno bili ti koji su držali sve ključne tačke oko grada, vodili su ulične borbe sa tenkovima i vodili su žestoku i neravnopravnu borbu koja je trajala tri do četiri sata da bi sprečili izlazak Nemaca iz grada, a nisu uspeli samo zbog nedostatka municije!
Na drugoj strani, kažu autori, po sećanju savremenika, govori se "da u slučaju Čačka partizani nisu imali inicijtivu prilikom opsedanja i kasnijeg ulaska u grad. Njihove jedinice su uglavnom bile iza položaja četnika, kao podrška, osim iz pravca jugoistoka" (str. 200. i 201). Slična je konstatacija i za partizanske snage rasporećene za napad na Čačak sa ljubićke strane: "Partizani su na ovom području - pravcu kao i slučaju napada sa Jelice držali odstupnicu" (str. 200).
Ali, da ne bi bila samo zasluga partizana u tome da su "davali podrušku" i "držali odstupnicu", autori se potrudiše da tome dodaju i zaslugu što su partizani "u isto vreme pozivali narod da pomognu četničku akciju" (str. 203). Možda su autori knjige morali da objasne svojim čitaocima šta se to dogodilo - da partizani, koji su nekoliko meseci uništavali komunikacije, napadali okupatorske jedinice, ugrožavali njihov opstanak na ovim prostorima i primorali okupatorske jedinice da napuste prostor čitave zapadne Srbije i to u vreme dok su četnici pasivno posmatrali sve to, sada zamene svoje uloge, ili da objasne kako je moguće da četnici sada vode borbu protiv okupatora a od njih preuzimaju njihove saradnike i njih uzimaju pod zaštitu, čak mnoge i primaju u svoje jedinice. Izgleda da autorima nije ni jasno ko je kome u ovom ratu bio protivnik i ko su bili prijatelji i saradnici.

Postoje i mnoge druge protivrečnosti o kojima autori nisu vodili računa, što kod čitalaca izaziva dilemu - u šta da poveruju.
Tako oni u pogledu koncentracija ustanika za napad na Čačak konstatuju: "Sve partizanske jedinice, osim Takovaca, krenule su prema Čačku uveče 30. septembra" (str. 200) da bi u delu koji govori čije su jedinice prve ušle u Čačak kazali za partizane: "Stigli su tek u popodnevnim satima odozgo iz Stjenika; predvodili su ih Mole Radosavljević i Ratko Mitrović" (str. 202). Iz ovoga se može videti da su partizani došli u Čačak tek posle njegovog oslobođenja i to "odozgo iz Stjenika".

Da bi, na neki način, dokazali da se za oslobođenje Čačka vodila teška borba, oni daju podatke o poginulim i ranjenim četnicima, koji se u mnogo čemu razlikuju, ali svi su netačni i lažni. Citirajući kazivanje Zvonka Vučkovića oni napisaše: "Dok su naše žrtve i sa jedne i druge strane dostizale od stotinu poginulih i ranjenih...."(str. 203). Na drugom mestu kažu, prema sećanju savremenika, da je "u oslobođenom Čačku poginulo 16, a ranjeno 20 četnika", a kasnije konsatuju da je "za vreme opsade i u borbi za Čačak poginulo 8 a ranjeno 9 srpskih četnika" (str. 203).
Ovakve laži našle su se na stranicama knjige i pored toga što se sa sigurnošću zna da u borbama za oslobođenje Čačka nije poginuo, niti je ranjen ni jedan pripadnik partizana ni četnika. Tog 1. oktobra u Čačku je poginulo od bombardovanja nemačke avijacije devet građana. Pre toga, 24. septembra, na planini Jelici, gde je bio logor četničkih jedinica Nemci su izvršili artiljerijski napad poginula su četiri četnika, a jedan je drugog dana kao ranjenik umro u gučkoj bolnici. Bili su to: Antonije Biročević iz Dragojevca, Radisav Đoković, Mirko Radulović i Momir Poledica iz Trešnjevice. Od bombardovanja nemačkih aviona na Zdravljaku na Jelici 29. septemra poginuo je i Gvozden Rosić, iz Rtiju. Njihova imena nalaze se u knjizi "Čačanski kraj u NOB - pali borci i žrtve".

Netačne su i tvrdnje da je pri osloboćenju Čačka zarobljeno 50 nemačkih vojnika. Sigurno je da i ovaj podatak potiče od nekog neodgovornog kazivača, a autori to prihvatiše kao veliki uspeh u borbi za ovaj grad. Savremenici znaju da je po osloboćenju Čačka u gradu ostao samo jedan nemački vojnik, koji se bio prikrio u zgradi gimnazije, u prostorijama gde je lagerovan ugalj. Verovatno je on tu ostao po svojoj volji; želeo je da napusti nemačke jedinice. Neophodno je navesti još jedan podatak koji govori o raspooženju četnika da sarađuju sa partizanima, kao i njihovoj spremnosti da vode borbu protiv Nemaca za oslobođenje zemlje. Poručnik Vučković svedoči da je odmah po oslobođenju Čačka morao da žuri u Gornji Milanovac - da se sretne sa Dražom Mihailovićem, kako bi dobio uputstva za dalje aktivnosti i da od njega čuje ocenu koju je imao pri oslobađanju Gornjeg Milanovca i Čačka. On ističe da je posebno bio zabrinut glasovima koji su stizali sa Ravne gore zbog "suviše prisne saradnje sa komunistima". Sam ovaj podatak još jednom svedoči o rezervama četničke Vrhovne komande u pogledu saradnje sa partizanima i o njihovom odnosu prema borbi protiv okupatora u oslobođenju zemlje.26

26. Zvonko Vučković, "Sećanja iz rata", Beograd, 1990. str. 129.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument
 
Oslobadjanje Cacka kadar drugi

Povlačenje nemačkih jedinica iz Čačka počelo je u ranim jutarnjim časovima 1. oktobra. Pre toga, u toku noći, njihove jedinice koje su bile u zaštiti povlačenja glavnine, čitavu noć su krstarile gradom pucajući na sve što im se učinilo sumnjivo, uz slabu pucnjavu ustanika, koji su se primakli na periferiji grada, jer su bili obavešteni da Nemci odlaze iz Čačka. Građani Čačka, slušajući tu pucnjavu, imali su utisak da se vodi ogorčena borba. Mećutim, gotovo da mećusobnih sukoba nije bilo. Pri povlačenju nemačkih jedinica one su imale jaku zaštitu.

Pored oklopnih jedinica, koje su pratile kolonu pri povlačenju je obezbeđivala i avijacija, koja se pojavida u ranim jutarm časovima i kontrolisala komunikaciju kojom se povlačila kolona i onemogućavala napade ustaničkih jedinica. Ne zna se da li su Nemci pri ovom povlačenju iz Čačka imali svojih gubitaka.

Posle povlačenja u Kraljevo Nemci su svoje jedinice zadržali u Mrsaću, koje su obezbećivale skladište municije. Ta jediniia se povukla u Kraljevo tek 8. oktobra po dizanju ovog skladišta u vazduh.

Operativni plan za napad na Čačak izradili su zajedno Momčilo - Mole Radosavljević, komandant Čačanskog NOP odreda, i Jovan Bojović, komandant Jeličkog četničkog odreda, sa svojim saradicima. Prema tom planu izvršen je raspored jedinica:

"S juga i jugozapada - četiri dragačevske partizanske čete, s juga i jugoistoka - Trnavski bataljon, sa severa, severoistoka i severozapada - veći deo Ljubićkog bataljona. Raspored četničkih snaga: s juga - Jelički četnički odred, sa zapada - Pakovraćki četnički odred, sa severozapada - Prijevorski četnički odred, sa severa manji deo Takovskog četničkog odreda". Izuzev Jeličkog, ostali četnički odredi bili su malobrojni.24


24. Milojica Pantelić, Radovan M. Marinković i Vladimir Nikšić, "Čačanski odred", Čačak, 1982o, str. 134.

Pored ovog operativnog plana, po kome je izvršen raspored svih jedinica, poručnik Zvonimir - Zvonko Vučković, komandant Takovskog četničkog odreda, pokušao je da ostvari neki svoj aražman sa Nemcima iza leđa partizana. Njegov plan bio je sličan onima koji su bili kod upada četnika u Užice i Požegu, koristeći, pri tom, usluge žandarma. On se, pismom, 30. septembra, obraća kapetanu Bogdanu Marjanoviću, koji se nalazio u Čačku, pod zaštitom žandarmerije, sa zahtevom da uspostavi vezu sa nemačkim komandantom i da mu saopšti "da je varoš opkoljena od 8.000 komunista koji su rešeni da bez obzira na jačinu odbrane upadnu u varoš i neposredno izmasakriraju sve do poslednjeg nemačkog vojnika". On zahteva da celo naoružanje bude predato njima - četnicima, kako bi, tako ojačani, bili u stanju održati red i sprečiti anarhiju. Ukoliko to Nemci učine, on garantuje za njihove živote i mirnu bezbednost: "Voljni smo hrabrim nemačkim vojnicima garantovati živote i izvući ih iz smrtne opasnosti na sigurno mesto, kao što smo to uradili sa posadom u Gornjem Milanovcu.25

25. Milojica Pantelić, Radovan M. Marinković i Vladimir Nikšić, "Čačanski odred", Čačak, 1982, str. 134-135.

Ne zna se da li je Marjanović uspostavio kontakt sa nemačkomandantom i kakvi su rezultati tih razgovora, ali ovaj podagovori o vezama koje su uspostavljene preko onih koji su bili u službi okupatora. Taj odnos i ljubav koja je postojala izmeću žandarma i četnike potvrćuje podatak da je u toku odlaska nemačkih grupa iz Čačka deo žandarma, sa narednikom Vasilijem Diklićem prišao četnicima, koji, potom, nisu dozvolili da se nad nekim pripadnicima žandarmerije, koji su činili nedela služeći okupatoru, vrši istraga.

Sa povlačenjem nemačkih trupa iz Čačka, sa njima je krenulo mnogo njihovih saradnika. Bilo je meću njima žandarma, policijskih i drugih službenika i svih vrsta agenata. Neki su, ipak, ostali. Oni su postali predmet sporova izmeću zajedničkih komandi i novih organa vlasti. Četnici su ih uzimali u zaštitu i najčešće prevodili u svoje vojne jedinice. Tako su onemogućili da se sudi onima koji su u službi okupatora činili nedela.

Nužno je sagledati šta kažu autori o događajima oko osloboćenja Čačka. oni autori sto Koca citira i prepisuje

Tim događajima su posvetili stranice prve knjige od 194. do 208. Nije teško primetiti, kao što biva i u ostalim delovima knjige, idealizovanje četništva, pa se, u tom smislu, u korist ovog pokreta opisuju mnogi događaji vezani za osloboćenje Čačka. Četnici su navodno bili ti koji su držali sve ključne tačke oko grada, vodili su ulične borbe sa tenkovima i vodili su žestoku i neravnopravnu borbu koja je trajala tri do četiri sata da bi sprečili izlazak Nemaca iz grada, a nisu uspeli samo zbog nedostatka municije!

Na drugoj strani, kažu autori, po sećanju savremenika, govori se "da u slučaju Čačka partizani nisu imali inicijtivu prilikom opsedanja i kasnijeg ulaska u grad. Njihove jedinice su uglavnom bile iza položaja četnika, kao podrška, osim iz pravca jugoistoka" (str. 200. i 201). Slična je konstatacija i za partizanske snage rasporećene za napad na Čačak sa ljubićke strane: "Partizani su na ovom području - pravcu kao i slučaju napada sa Jelice držali odstupnicu" (str. 200).

Ali, da ne bi bila samo zasluga partizana u tome da su "davali podrušku" i "držali odstupnicu", autori se potrudiše da tome dodaju i zaslugu što su partizani "u isto vreme pozivali narod da pomognu četničku akciju" (str. 203). Možda su autori knjige morali da objasne svojim čitaocima šta se to dogodilo - da partizani, koji su nekoliko meseci uništavali komunikacije, napadali okupatorske jedinice, ugrožavali njihov opstanak na ovim prostorima i primorali okupatorske jedinice da napuste prostor čitave zapadne Srbije i to u vreme dok su četnici pasivno posmatrali sve to, sada zamene svoje uloge, ili da objasne kako je moguće da četnici sada vode borbu protiv okupatora a od njih preuzimaju njihove saradnike i njih uzimaju pod zaštitu, čak mnoge i primaju u svoje jedinice. Izgleda da autorima nije ni jasno ko je kome u ovom ratu bio protivnik i ko su bili prijatelji i saradnici.

Postoje i mnoge druge protivrečnosti o kojima autori nisu vodili računa, što kod čitalaca izaziva dilemu - u šta da poveruju.

Tako oni u pogledu koncentracija ustanika za napad na Čačak konstatuju: "Sve partizanske jedinice, osim Takovaca, krenule su prema Čačku uveče 30. septembra" (str. 200) da bi u delu koji govori čije su jedinice prve ušle u Čačak kazali za partizane: "Stigli su tek u popodnevnim satima odozgo iz Stjenika; predvodili su ih Mole Radosavljević i Ratko Mitrović" (str. 202). Iz ovoga se može videti da su partizani došli u Čačak tek posle njegovog oslobođenja i to "odozgo iz Stjenika".

Da bi, na neki način, dokazali da se za oslobođenje Čačka vodila teška borba, oni daju podatke o poginulim i ranjenim četnicima, koji se u mnogo čemu razlikuju, ali svi su netačni i lažni. Citirajući kazivanje Zvonka Vučkovića oni napisaše: "Dok su naše žrtve i sa jedne i druge strane dostizale od stotinu poginulih i ranjenih...."(str. 203). Na drugom mestu kažu, prema sećanju savremenika, da je "u oslobođenom Čačku poginulo 16, a ranjeno 20 četnika", a kasnije konsatuju da je "za vreme opsade i u borbi za Čačak poginulo 8 a ranjeno 9 srpskih četnika" (str. 203).

Ovakve laži našle su se na stranicama knjige i pored toga što se sa sigurnošću zna da u borbama za oslobođenje Čačka nije poginuo, niti je ranjen ni jedan pripadnik partizana ni četnika. Tog 1. oktobra u Čačku je poginulo od bombardovanja nemačke avijacije devet građana. Pre toga, 24. septembra, na planini Jelici, gde je bio logor četničkih jedinica Nemci su izvršili artiljerijski napad poginula su četiri četnika, a jedan je drugog dana kao ranjenik umro u gučkoj bolnici. Bili su to: Antonije Biročević iz Dragojevca, Radisav Đoković, Mirko Radulović i Momir Poledica iz Trešnjevice. Od bombardovanja nemačkih aviona na Zdravljaku na Jelici 29. septemra poginuo je i Gvozden Rosić, iz Rtiju. Njihova imena nalaze se u knjizi "Čačanski kraj u NOB - pali borci i žrtve".

Netačne su i tvrdnje da je pri osloboćenju Čačka zarobljeno 50 nemačkih vojnika. Sigurno je da i ovaj podatak potiče od nekog neodgovornog kazivača, a autori to prihvatiše kao veliki uspeh u borbi za ovaj grad. Savremenici znaju da je po osloboćenju Čačka u gradu ostao samo jedan nemački vojnik, koji se bio prikrio u zgradi gimnazije, u prostorijama gde je lagerovan ugalj. Verovatno je on tu ostao po svojoj volji; želeo je da napusti nemačke jedinice. Neophodno je navesti još jedan podatak koji govori o raspooženju četnika da sarađuju sa partizanima, kao i njihovoj spremnosti da vode borbu protiv Nemaca za oslobođenje zemlje. Poručnik Vučković svedoči da je odmah po oslobođenju Čačka morao da žuri u Gornji Milanovac - da se sretne sa Dražom Mihailovićem, kako bi dobio uputstva za dalje aktivnosti i da od njega čuje ocenu koju je imao pri oslobađanju Gornjeg Milanovca i Čačka. On ističe da je posebno bio zabrinut glasovima koji su stizali sa Ravne gore zbog "suviše prisne saradnje sa komunistima". Sam ovaj podatak još jednom svedoči o rezervama četničke Vrhovne komande u pogledu saradnje sa partizanima i o njihovom odnosu prema borbi protiv okupatora u oslobođenju zemlje.26
26. Zvonko Vučković, "Sećanja iz rata", Beograd, 1990. str. 129.

iz :Radoslav S. Nedovic, Pantelija Vasovic: ZATAMNJENA ISTINA
 
Glez fon Horstenau: Između Hitlera i Pavelića (7)

Brozovo pismo u džepu

Velebit je 1. aprila 1943. lično od Horstenaua primio pismo u kome mu ovaj saopštava da slobodno može da ide, sa Titovim pismom u džepu, slavonskim partizanima i da im kaže da privremeno prestanu sa akcijama i sabotažama na pruzi Zagreb-Beograd

Do razmene zarobljenika je došlo, premda je Popović već otišao, a Đilas je krenuo da o ovim pregovorima referiše kod Tita. U Sarajevu je ostao samo Velebit. Partizani se bore samo protiv onih Nemaca, još jednom je i razgovoru naglasio Velebit, koji ih napadaju, a četnici su njihov glavni neprijatelj. Velebit je takođe naglasio da se i partizani zalažu za primenu međunarodnog prava. Podvukao je da je narodnooslobodilačka armija jedan nezavisan nacionalni pokret koji nema podršku iz inostranstva. Posle ovih razgovora sa Nemcima u Sarajevu, Velebit je iz Sarajeva pisao u Glavni štab Titu da se Đilas vrati u Sarajevo, što je ovaj i uradio. Onda su Velebit i Đilas krenuli, u pratnji Ota, u Zagreb. Ovde je nemačka komanda već imala Velebitovu izjavu koju je dr Kriš uneo u protokol.

Novi pregovori
Novi pregovori o razmeni zarobljenika započeli su 26. marta 1943. u Zagrebu. Razgovarali su, takođe, sa Titovim predstavnicima i o vojnopolitičkim predlozima. U toku pregovora došlo je i do susreta između Velebita i Horstenaua, sa čime se Đilas složio. Razgovor je protekao u jednoj prijatnoj atmosferi i Glez Horstenau nije propustio da podseti na činjenicu kako su Velebitovi rođaci takođe služili u austrougarskoj armiji. Velebit je izložio srž partizanskih predloga. Titova ideja je bila jasna: Nemci treba da prestanu da ga napadaju na teritoriji zapadne Bosne, a zauzvrat partizanski ustanak u Slavoniji neće se širiti i potpuno će se odreći vojnih akcija i sabotaža. Sem toga, partizani bi bili spremni, ako dođe do iskrcavanja saveznika, da se zajedno sa Nemcima bore protiv Amerikanaca i Engleza.
Glez Horstenau je dozvolio Velebitu da se slobodno kreće po Zagrebu i da poseti svoju porodicu. Posle tih pregovora u Zagrebu, Đilas i Velebit vratili su se Titu da bi ga obavestili o susretima sa Nemcima.

Jednomesečno primirje
Tito je već 29. marta 1943. napisao pismo komandantu partizanske 6. bosanske brigade da on treba da nastavi borbe sa četnicima, a na svom putu prema Sandžaku da mora da izbegava borbe sa Nemcima. Slične naredbe primila je i Prva proleterska brigada. Velebit je 1. aprila 1943. lično od Horstenaua primio pismo u kome mu ovaj saopštava da slobodno može da ide, sa Titovim pismom u džepu, slavonskim partizanima i da im kaže da privremeno prestanu sa akcijama i sabotažama na pruzi Zagreb - Beograd.

Kada je o tome telegrafski obavestio Moskvu, odgovor, koji je stigao već 31. marta 1943, sadržavao je brojna pitanja koja su govorila o nepoverenju i neodobravanju Titove akcije. Sovjeti su ga ukorili. Tito se branio time da je bilo reči samo o razmeni zarobljenika, i da je to korisno za njegov pokret. Neka vrsta primirja između Nemaca i partizana trajala je, a to može da se dokaže, i ceo april 1943. Primirje je prekinuto kada je 15. maja 1943. nemačka armija započela operaciju „Švarc“ (5. ofanziva).

U julu 1943. Tito je ponovo poslao Horstenauu poruku sa ponudom o razmeni zarobljenika. U jesen 1943. čovek nemačke vojne obaveštajne službe, Abver, inženjer Ot obnovio je veze sa Titom. U novembru je ponovo došlo do susreta Nemaca i partizana. Razgovaralo se o nemačkom predlogu da se osnuje stalna komisija koja bi se bavila pitanjima razmene zarobljenika.

HITLEROVA USMENA DOZVOLA

Specijalni nemački diplomata za Balkan dr Nojbaher poslao je 19. novembra 1943. godine pismo Kašeu u Zagreb u kome kaže da nema ništa protiv tog predloga. Ova akcija je bila odobrena, a kasnije ju je dozvolio, usmeno, i sam Hitler, a o tome svedoči Glez Horstenau. Na strani partizana šef pregovaračkog tima bio je Marijan Stilinović, a dozvolu za boravak u Zagrebu potpisao mu je lično Horstetnau. Posle toga Tito je rešio da dalje pregovore sa Nemcima vodi Glavni štab Hrvatske, a šef pregovaračkog tima da bude Boris Bakrač, šef tajne policije.

http://www.glas-javnosti.rs/clanak/f...-pismo-u-dzepu

__________________-

podseticu te da se u knjizi koju citiras nalazi onaj falsifikat gde su Kalabic, Racic i Nedic i da se umetnutom Nemcu ne vidi glava, a Nedic je potpisan kao Nemac jer nema bradu :hahaha:

toliko o verodostojnosti....inace to je najobicnija propagandna knjiga, sklepana na brzaka kao odgovor na otkrivena dokumenta i slike koje su u knjizi Zatamnjena proslost objavili istoricari Davidovic i Timotijevic...dakle, panican odgovor koji se ne poziva ni na kakva validna dokumenta, a kritikuje ni manje ni vise nego postojeca dokumenta i slike...:mrgreen:

Dovoljno je samo uporediti postavljeno s moje i tvoje strane...nemam sta da dodam :D
 
Poslednja izmena:
Glez fon Horstenau: Između Hitlera i Pavelića (7)

Brozovo pismo u džepu

Velebit je 1. aprila 1943. lično od Horstenaua primio pismo u kome mu ovaj saopštava da slobodno može da ide, sa Titovim pismom u džepu, slavonskim partizanima i da im kaže da privremeno prestanu sa akcijama i sabotažama na pruzi Zagreb-Beograd

Do razmene zarobljenika je došlo, premda je Popović već otišao, a Đilas je krenuo da o ovim pregovorima referiše kod Tita. U Sarajevu je ostao samo Velebit. Partizani se bore samo protiv onih Nemaca, još jednom je i razgovoru naglasio Velebit, koji ih napadaju, a četnici su njihov glavni neprijatelj. Velebit je takođe naglasio da se i partizani zalažu za primenu međunarodnog prava. Podvukao je da je narodnooslobodilačka armija jedan nezavisan nacionalni pokret koji nema podršku iz inostranstva. Posle ovih razgovora sa Nemcima u Sarajevu, Velebit je iz Sarajeva pisao u Glavni štab Titu da se Đilas vrati u Sarajevo, što je ovaj i uradio. Onda su Velebit i Đilas krenuli, u pratnji Ota, u Zagreb. Ovde je nemačka komanda već imala Velebitovu izjavu koju je dr Kriš uneo u protokol.

Novi pregovori
Novi pregovori o razmeni zarobljenika započeli su 26. marta 1943. u Zagrebu. Razgovarali su, takođe, sa Titovim predstavnicima i o vojnopolitičkim predlozima. U toku pregovora došlo je i do susreta između Velebita i Horstenaua, sa čime se Đilas složio. Razgovor je protekao u jednoj prijatnoj atmosferi i Glez Horstenau nije propustio da podseti na činjenicu kako su Velebitovi rođaci takođe služili u austrougarskoj armiji. Velebit je izložio srž partizanskih predloga. Titova ideja je bila jasna: Nemci treba da prestanu da ga napadaju na teritoriji zapadne Bosne, a zauzvrat partizanski ustanak u Slavoniji neće se širiti i potpuno će se odreći vojnih akcija i sabotaža. Sem toga, partizani bi bili spremni, ako dođe do iskrcavanja saveznika, da se zajedno sa Nemcima bore protiv Amerikanaca i Engleza.
Glez Horstenau je dozvolio Velebitu da se slobodno kreće po Zagrebu i da poseti svoju porodicu. Posle tih pregovora u Zagrebu, Đilas i Velebit vratili su se Titu da bi ga obavestili o susretima sa Nemcima.

Jednomesečno primirje
Tito je već 29. marta 1943. napisao pismo komandantu partizanske 6. bosanske brigade da on treba da nastavi borbe sa četnicima, a na svom putu prema Sandžaku da mora da izbegava borbe sa Nemcima. Slične naredbe primila je i Prva proleterska brigada. Velebit je 1. aprila 1943. lično od Horstenaua primio pismo u kome mu ovaj saopštava da slobodno može da ide, sa Titovim pismom u džepu, slavonskim partizanima i da im kaže da privremeno prestanu sa akcijama i sabotažama na pruzi Zagreb - Beograd.

Kada je o tome telegrafski obavestio Moskvu, odgovor, koji je stigao već 31. marta 1943, sadržavao je brojna pitanja koja su govorila o nepoverenju i neodobravanju Titove akcije. Sovjeti su ga ukorili. Tito se branio time da je bilo reči samo o razmeni zarobljenika, i da je to korisno za njegov pokret. Neka vrsta primirja između Nemaca i partizana trajala je, a to može da se dokaže, i ceo april 1943. Primirje je prekinuto kada je 15. maja 1943. nemačka armija započela operaciju „Švarc“ (5. ofanziva).

U julu 1943. Tito je ponovo poslao Horstenauu poruku sa ponudom o razmeni zarobljenika. U jesen 1943. čovek nemačke vojne obaveštajne službe, Abver, inženjer Ot obnovio je veze sa Titom. U novembru je ponovo došlo do susreta Nemaca i partizana. Razgovaralo se o nemačkom predlogu da se osnuje stalna komisija koja bi se bavila pitanjima razmene zarobljenika.

HITLEROVA USMENA DOZVOLA

Specijalni nemački diplomata za Balkan dr Nojbaher poslao je 19. novembra 1943. godine pismo Kašeu u Zagreb u kome kaže da nema ništa protiv tog predloga. Ova akcija je bila odobrena, a kasnije ju je dozvolio, usmeno, i sam Hitler, a o tome svedoči Glez Horstenau. Na strani partizana šef pregovaračkog tima bio je Marijan Stilinović, a dozvolu za boravak u Zagrebu potpisao mu je lično Horstetnau. Posle toga Tito je rešio da dalje pregovore sa Nemcima vodi Glavni štab Hrvatske, a šef pregovaračkog tima da bude Boris Bakrač, šef tajne policije.

http://www.glas-javnosti.rs/clanak/f...-pismo-u-dzepu

__________________-

podseticu te da se u knjizi koju citiras nalazi onaj falsifikat gde su Kalabic, Racic i Nedic i da se umetnutom Nemcu ne vidi glava, a Nedic je potpisan kao Nemac jer nema bradu :hahaha:

toliko o verodostojnosti....inace to je najobicnija propagandna knjiga, sklepana na brzaka kao odgovor na otkrivena dokumenta i slike koje su u knjizi Zatamnjena proslost objavili istoricari Davidovic i Timotijevic...dakle, panican odgovor koji se ne poziva ni na kakva validna dokumenta, a kritikuje ni manje ni vise nego postojeca dokumenta i slike...:mrgreen:

Dovoljno je samo uporediti postavljeno s moje i tvoje strane...nemam sta da dodam :D

Tito je uka z ao na o p r a v d a n o st „ t a k t i ke k o r i š ć e n ja sup r o t n o s ti n e p r i j a t e l j a ", odnosno t a k v ih p r i v i d n ih u s t u p a ka
( „pot r ebnih i k o r i s n ih kompromi s a ") k o ji d o p r i n o se da se,
bez i n a j m a n j eg ž r t v o v a n ja r e v o l u c i o n a r n ih pr inc ipa, ostv a re viši, d u g o r o č n i ji ciljevi, k o j ima se štite, a ne u g r o ž av a j u, i n t e r e si na rodnoos lobodi l a čke b o r be i r evoluc i j e. R adi se, dakle, o p r i n c i p i j e l n oj e l a s t i čnos ti k o j om se postiže
o s t v a r e n je ž e l j e n ih r e z u l t a t a: „ o b u s t a v l j a n je n a p a da na j ednog n e p r i j a t e l ja dok se o b r a č u n amo s d r u g i m ", odnosno
„ n e u t r a l i z a c i j a" j ednog n e p r i j a t e l ja da bi se nane li što
s n a ž n i ji u d a r ci drugom, onom k o ji se t r e n u t no činio gl avnim. „Ko n ama može danas z a m j e r i ti ako smo činili n e-
što što je jačalo na šu s n a gu ne p r e s t a j u ć i, n a r a v n o, da se
bor imo", r e k ao je Tito na pros l avi 35-te godi šnj i ce b i t ke
na Ne r e tvi, misleći na m a r t o v s ke pr egovor e. „Niko od
2 13 n a s" — n a s t a v io je — „ n i je ni pomislio da Ni j emci više
ne će ići p r o t iv nas. J e d i no smo znali da je i n j i ma p o t r eban p r e d ah da bi n a p r a v i li novi s t r a t e g i j s ki p l an i da ćemo
se s igurno ponovo sukobi t i. Ja n i j e d n og m o m e n ta ni s am
s u m n j ao u to da oni neće, čim p r i je to b u du mogli, u d a r i ti
na nas.
213
Ali, mi smo sprovodi li naš s t r a t e g i j s ki pl an da
idemo p r e ma Crnoj Gori i S a n d ž a ku i d a l je p r e ma Kosovu,
j u ž n oj S r b i ji i Makedoni j i, da bismo na še j edini ce oj a č a li
novim s n a g ama ".
Ove Ti tove reči su p r a vo t u m a č e n je ma r t o v s k ih p r egovora, povoda zbog koj ih su vođeni, n j i h o ve s u š t i ne i zna-
č a j a.
213
U s v om dnevniku, pod​
 
OSLOBAĐANJE GORNJEG MILANOVCA

Oslobodjenje Gornjeg Milanovca predvodio je porucnik Zvonko Vuckovic. Nemci su se njemu predali, a cetnici su pola ratnog plena dali partizanima...

I gubici govore ko je bio angazovaniji i glavni

Oslobođenje Gornjeg Milanovca

Datum oslobođenja: 29. septembar 1941.

Četnici (Takovski odred): 3 poginulih
Partizani (Takovski odred): 1 poginuo 3 ranjena
Nemci: 1 poginuo 1 ranjen, 105 zarobljeno

(AVII, NAV. T—501, R—250, S—1318—9; Zvonko Vučković, Sećanja iz rata, str.124; Narodni ustanak i borbe za Kraljevo 1941. godine –Zbornik radova naučnog skupa, Beograd, 1985, str.461)
 
Oslobodjenje Gornjeg Milanovca predvodio je porucnik Zvonko Vuckovic. Nemci su se njemu predali, a cetnici su pola ratnog plena dali partizanima...

I gubici govore ko je bio angazovaniji i glavni

Oslobođenje Gornjeg Milanovca



Datum oslobođenja: 29. septembar 1941.

Četnici (Takovski odred): 3 poginulih
Partizani (Takovski odred): 1 poginuo 3 ranjena
Nemci: 1 poginuo 1 ranjen, 105 zarobljeno

(AVII, NAV. T—501, R—250, S—1318—9; Zvonko Vučković, Sećanja iz rata, str.124; Narodni ustanak i borbe za Kraljevo 1941. godine –Zbornik radova naučnog skupa, Beograd, 1985, str.461)

Povodom ovog napada na nemački garnizon, verovatno na zahtev Draže, major Đorić je pisao svom vrhovnom komandantu:

"Kada su komunisti hteli da napadnu Milanovac, ja dobijem naređenje od poručnika Vučkovića kojim me poziva da se posavetujemo šta da radimo. Vas nismo mogli blagovremeno da obavestimo i rešili smo da i mi napadnemo. Ako ne napadnemo a partizani Milanovac zauzmu, sav će narod preći na njihovu stranu, jer oni rade protiv okuptora a mi ne..."21
21. Radisav Nedeljković, "Zapisi i sećanja iz NOR-a u čačanskom kraju", Gornji Milanovac, 1988, str. 132.
 
pa to je upravo najtuznije, sto je jedna legalna vojska morala da se bori i za vodjstvo u ustanku protiv jedne paravojne formacije, terorista kojima je u stvari cilj samo da naprave haos u zemlji (ali i da privuku ljudstvo koje ce pod plastom borbe protiv okupatora iskorisiti za ostvarenje revolucije) sto je umnogome upropastilo ustanak 41. koji se zavrsio kako se zavrsio...

Medjutim nema sumnje da je to vodjstvo u velikoj meri pripalo cetnicima jer su bili daleko brojniji, naoruzaniji, imali daleko vecu podrsku u narodu...

Pitanje je zasto su komunisti pozurivali napad na Gornji Milanovac...pa upravo zbog ovoga sto pise Djoric...to je umnogome remetilo planske napade koje su spremali cetnici...zamislite da su recimo Britanci ili Ameri imali paravojne formacije, kakav bi ishod rata bio...koje je uopste pravo partizana da postoje, kamoli odlucuju sta ce i kad napasti itd...

A to, ko je ko u ustanku 41. posto se ovaj citat zlonamerno vadi iz konteksta, suvisno je pricati....''Kruna'' svega je nemacka operacija ''Mihailovic'' na Ravnu Goru i prva poternica za jednim vodjom pokreta otpora u istoriji okupirane Evrope, naravno djeneralom Dragoljubom Mihailovicem...:D

s201129164429.jpg


s201129164457.jpg


s201129164537.jpg


13V.jpg


---------------------------

pitanje, ako je komunistima primarni cilj borba protiv okupatora (sto smo videli da nije, i sami to priznaju) zasto se nisu stavili pod Drazinu komandu tj pristupili legalnoj vojsci svoje zemlje, nego organizuju svoju vojsku?
 
Poslednja izmena:
pa to je upravo najtuznije, sto je jedna legalna vojska morala da se bori i za vodjstvo u ustanku protiv jedne paravojne formacije, terorista kojima je u stvari cilj samo da naprave haos u zemlji (ali i da privuku ljudstvo koje ce pod plastom borbe protiv okupatora iskorisiti za ostvarenje revolucije) sto je umnogome upropastilo ustanak 41. koji se zavrsio kako se zavrsio...

Medjutim nema sumnje da je to vodjstvo u velikoj meri pripalo cetnicima jer su bili daleko brojniji, naoruzaniji, imali daleko vecu podrsku u narodu...

Pitanje je zasto su komunisti pozurivali napad na Gornji Milanovac...pa upravo zbog ovoga sto pise Djoric...to je umnogome remetilo planske napade koje su spremali cetnici...zamislite da su recimo Britanci ili Ameri imali paravojne formacije, kakav bi ishod rata bio...koje je uopste pravo partizana da postoje, kamoli odlucuju sta ce i kad napasti itd...

A to, ko je ko u ustanku 41. posto se ovaj citat zlonamerno vadi iz konteksta, suvisno je pricati....''Kruna'' svega je nemacka operacija ''Mihailovic'' na Ravnu Goru i prva poternica za jednim vodjom pokreta otpora u istoriji okupirane Evrope, naravno djeneralom Dragoljubom Mihailovicem...:D

s201129164429.jpg


s201129164457.jpg


s201129164537.jpg


13V.jpg


---------------------------

pitanje, ako je komunistima primarni cilj borba protiv okupatora (sto smo videli da nije, i sami to priznaju) zasto se nisu stavili pod Drazinu komandu tj pristupili legalnoj vojsci svoje zemlje, nego organizuju svoju vojsku?

1941 legalna vojska je kapitulirala a kraljevina Jugoslavija vise ne postoji.
pitanje,zasto bi se uzimajuci u obzir gore navedeno komunisti stavili pod komandu deklarisanog antikomuniste?
 
ako ne budes citao sta se postavlja moci ces do mile volje da ponavljas iste stvari...samo deluje glupo...

sta bre ne postoji? postoji izbeglicka vlada kao i u mnogim drugim zemljama...ili ti to prihvatas stanje okupacije? pa sta sve covek nece od vas da cuje:dash:

odgovore na sva pitanja po pitanju legalnosti dao je Nenad

Ministarski savet Kraljevine Jugoslavije je 8. marta 1940 je doneo "Uredbu o prekim vojnim sudovima u pripravnom, mobilnom i ratnom stanju". Ta uredba nema veze sa S.Moljevicem koji je autor "Uredbe o prekim sudovima", koja je vrlo jednostavna;
"Propisi ove Uredbe imaju se primeniti na krivicna dels koja su izvrsena od strane komunista- partizana i njihovih pomagaca, simpatizera, u vremenu od juna 1941. godine do danas i u buduce do okoncanja rata.Uredba vazi na teritoriji na kojoj se prostire vlast CETNICKE ORGANIZACIJE"
obrati paznju , da se ne govori o vojsci

Јој, што сам пуно погрешио. Па Министарство војске је пре рата доделио овлашћења Пећанцу, Бирчанину и Станковићу да организују герилске одреде у случају пораза ЈВ.
Пећанцу је влашћење одузето, Трифуновић је своје пренео на Деражу, а Станковић је заробљен.
Према томе четници су легална војска.
sam sebi skaces u usta; pogledaj sta si napisao gore
Не ускачем, за припадништво партизанској формацији су углавном ликвидирали жандармеријски официри попут Раковића, Јанковића, Ајдачића. Војни официри попут Кесеровића, Јовандарића, Рачића итд. или бар велика већина њих су судили само партијашима и злочинцима који су пљачкали и убијали. Нпр. када су четници почистили комунисте из Топлице лета 1944. ухватили су преко 100 припадника партизанских формација и јатака, само 10-ак је убијено, као одраније познати партијаши, остали су сви пуштени кућама, а неколико их је и ступило у четнике.

cetnici nisu legalna vojska; legalna vojska je potpisala kapitulaciju. cetnici koji su pod talijanima, cetnici koji su "legalizovani" kod nedica, a preko toga kod nemaca, cetnici koji su legalizovani kod NDH, su najobicnija oruzana banda, ili "paravojne formacije"

Капитулација је неважећа, јер влада није прихватила наметнуту капитулацију војске, нити је потписала. Што се тиче легалитета четника, види шта сам горе написао.
А сви четници изузев Пећанчевих су били под Дражином командом, он им је командовао преко Истакнутих делова Врховне команде или Команда одр. покрајина.

vojni sudovi nisu nikoga i nikome sudili, jer mihailovic nije imao pravni odsek , niti bilo kakve sudije; komandant cetnicke jedinice je sudio kako je hteo, po pravilu "kadija te tuzi, kadija te sudi"

Лажеш. Ако неко није имао правне одсеке то су твоји полуписмени комунисти. На другој страни, четници су морали у сваком корпусу да имају по једног правника. Углавном су то били резервни официри.

to je tvoje privatno vidjenje ratnog prava.....
Није. Само говорим оно што је тачно-једино срељања без преких судова су злочини. О клањима другом приликом.

njihova vojska je zvanicno priznata 28.11. 1943 na teheranskoj konferenciji
28 augusta 1944 godine, ukinuta je "vrhovna komanda" i funkcija nacelnika staba vrhovne komande,kraljevskim dekretom, pa draza mihailovic postaje privatno lice ( na listi nezaposlenih, no posto je armijski djeneral, onda je na raspolozenju i prima platu /penziju)
12 septembra 1944 kralj petar poziva sve da se stave pod komandu marsala tita

Партизани нису 1944. признати као легална војска него као савезник. Тек 1.3.1945. комунистичка паравојска је призната као леглна.
28.8.1944. није Краљ укинуо Врховну команду већ су то Британци објавили. Он је Тита 12.9. поставио за команданта легалне југословенске војске и свог начелника штаба, није признао легалност комунистичких формација. Дакле Врховна команда није укинута већ је на њено чело постављен Тито. Међутим, јануара 1945. краљ повлачи свој проглас.

tja, onda ne znam sta se bunite; streljanje cetnika po tebi je bogoudno delo, posle tog datuma
Нисам то рекао и прекини да изврћеш. Паравојна формација нема право да оснива преке судове и свака ликвидација од стране партизана пре 1.3.1945. је ратни злочин.
Са друге стране, злочини четника над муслиманима и Хрватима јесу ратни злочини, неоспорно, али већина ликвидација у Србији су само ликвидације по преким судовима. Тако Вранић и Друговац јесу ратни злочини али рецимо убијање 46 особа(не 42 интелектуалца) јануара 1944. у околини Ћуприје, Параћина и Јагодине није ратни злочин јер су све те особе осуђене од стране преког суда, а до клања и дављења истих је дошло јер су се кретали у близини окупаторских гарнизона, а убијање пушкама би изазвало окупаторе, па су те ликвидације извршене на бешумни командоски начин, бајонетима.
Исто рецимо Копљаре, Мали Пожаревац и Болеч су само стрељање особа осуђених од стране Преког суда, нема ту никаквог ратног злочина.

Тачка.


odlicno, drugim pitanjem si dao i odgovor....dakle nema nikakvog ''narodnooslobodilackog pokreta'' vec je u pitanju politicka partija koja koristi okupaciju za osvajanje vlasti...ok, to je ono sto dokazujemo sve vreme :)
 
ako ne budes citao sta se postavlja moci ces do mile volje da ponavljas iste stvari...samo deluje glupo...

sta bre ne postoji? postoji izbeglicka vlada kao i u mnogim drugim zemljama...ili ti to prihvatas stanje okupacije? pa sta sve covek nece od vas da cuje:dash:

odgovore na sva pitanja po pitanju legalnosti dao je Nenad




odlicno, drugim pitanjem si dao i odgovor....dakle nema nikakvog ''narodnooslobodilackog pokreta'' vec je u pitanju politicka partija koja koristi okupaciju za osvajanje vlasti...ok, to je ono sto dokazujemo sve vreme :)

O kojoj i kakvoj Jugoslaviji pricas nakon 17.04.1941,o kom i kakvom legitimitetu drazinom govoris?
Gde i kada su ga priznali Hrvati,Slovenci i ostali narodi kraljevine?
Ovo drugo ne moras da dokazujes,komunisti su iskoristili nesposobnost i izdaju nacionalnih vojski na teritoriji Jugoslavije da uporedo sa borbom protiv okupatora sprovedu i socijalisticku revoluciju.
 
prvim pitanjem kao notornom gluposcu necu da se bavim jer sam odgovor vec postavio...ako ga ne vidis neces ga ni videti...za tebe mogu da uprostim, kada te ne zanima s pravne strane....

Cetnici su priznati od vlade u izbeglistvu, koja je priznata od saveznika, kapis?

Koga je to izdao Draza, komuniste? :mrgreen:

Dzaba sada izvrces kada si konkretno napisao da nisu prisli legalnoj vojsci svoje zemlje jer su komunisti...dakle ideologija na prvom mestu....

Takodje Djilas se ne slaze sa tobom...kao i sva Titova naredjenja, u toku rata...Revolucija je glavni i osnovni cilj, borba protiv okupatora samo nesto bez cega revolucija ne moz da se izvede, mada ce okupator sve jedno napustiti zemlju...kako mislis da opravdas onu izjavu Djilasa

Ja sam ovde izneo masu argumenata, a vi samo ponavljate iste stvari kao papagaji, a niste u stanju da postavite jedno jedino Titovo naredjenje koje u prvi plan stavlja borbu protiv Nemaca i ustasa, a ne cetnika
 
Poslednja izmena:
1941 legalna vojska je kapitulirala a kraljevina Jugoslavija vise ne postoji.
pitanje,zasto bi se uzimajuci u obzir gore navedeno komunisti stavili pod komandu deklarisanog antikomuniste?

To je glupost.Kraljevinu su nastavili da priznaju sve zemlje koje nisu bile pod uticajem Hitlera među kojima su i SAD i Velika Britanija.Nije je priznavao Sovjetski Savez jer je Staljin imao nameru da uspostavi diplomatske odnose sa tzv.NDH ali su posle napada na SSSR obnovljeni diplomatski odnosi K.Jugoslavije i SSSR.
Jugoslovenski komunisti su obični samozvanci tačnije teroristička agentura druga države.Niko njih nije ovlastio da organizuju "pokret otpora" i da sprovode revoluciju.Niti je situacija nastala okupacijom,ravna situaciji u kojoj se nađu brodolomnici na pustom ostrvu kako to ti pokušavaš da predstaviš.
 
Poslednja izmena:
Takodje kada smo kod izdaje komunisti su ti koji su izdali svakoga koga su mogli...Izdali su svoju zemlju u aprilskom ratu kada sabotiraju vojsku, sire propagandu protiv rata protiv Nemaca, do 22. juna 41. tj prekida pakta Hitler-Staljin predstavljaju jedino drustvo Nemcima u okupiranoj im zemlji, o cemu izvestava Zbor

42. saradjuju sa ustasama protiv cetnika...

43. nude Nemcima zajednicku borbu protiv saveznika u slucaju iskrcavanja...

Da ne pricamo da su sve vreme pod komandom jedne tudje zemlje...

Dakle izdali su i svoju zemlju i saveznike i svog gazdu iz Moskve...

komin.jpg


pa 48. ih taj isti gazda naziva fasistima...
 
To je glupost.Kraljevinu su nastavili da priznaju sve zemlje koje nisu bile pod uticajem Hitlera među kojima su i SAD i Velika Britanija.Nije je priznavao Sovjetski Savez jer je Staljin imao nameru da uspostavi diplomatske odnose sa tzv.NDH ali su posle napada na SSSR obnovljeni diplomatski odnosi K.Jugoslavije i SSSR.
Jugoslovenski komunisti su obični samozvanci tačnije teroristička agentura druga države.Niko njih nije ovlastio da organizuju "pokret otpora" i da sprovode revoluciju.Niti je situacija nastala okupacijom,ravna situaciji u kojoj se nađu brodolomnici na pustom ostrvu kako to ti tako naivno da predstaviš.

:ok::ok::ok:

pa covek ladno priznaje stanje okupacije...ja ne znam sta cemo sve ovde cuti...
 

Back
Top