josh jedna od postkomunistichkih sezonskih tema gradjani , seljaci
ko nema za shta pametnije da se uhvati, vata se za poreklo, adresu ili naciju, rodoslov, istoriju ...ili kubikazu ili trapazu, sisu ili ili ili i svashta josh u tom nizu...ponosni gradjani, ponosni seljaci ponosni brdjani, ponosni soliterci...ponosni bogatasji i proleterci...iskonska potreba da se bude aga i nobles ...kao da je mjesto boravka zivo bice, kao da je grad ili selo zivo bice, kao da je zemlji ili betonu bitno ko gmize nekih nekoliko decenija tim stazama, danas imash sutra nemash i ni ciglu ne nosish sa sobom, da si bio sveti Ra u velegradu ili prvi gazda u selu
shto se mene tiche...godine prolaze, shvatanja se mijenjaju...zelje takodje...snovi teshko ostvaruju...sad znam da za moju krv, srce dushu nije sivilo betona, stres, zvukovi, guzva, beton, beton, beton, beton, nabijenost u malom prostoru, guzva...sad iz ovog mozga shvatam da nema ljepshe stvari na svijetu nego izuti cipele posle posla i hodati bos po travi i gledati voce kako zri, kako cvijeta, upijati boje prirode, boje cvijetova...ja ne mogu da kupujem smece koje mi prodaju kao voce...ali ako je zbijeno oko tebe, ako chak i u ,,gradu'' imash okolo toliko radoznalih ochiju koje ti prate svaki korak , te ne mozesh biti slobodan u svom dvorishtu...ne mozesh imati zivotinje..shta mi znachi i to dvorishte...to je polovichno...zbog toga cu se boriti za svoj san, ne treba mi mnogo osim hrabrosti...moj cilj i izbor je selo...ne vukojebina predaleka, vec onako ok selo, dvorishte, moja farma , moje zivotinje, moj prostor gdje mogu struchno da se usavrshavam u poslu koji je bio moja zivotna zelja...i sad znam da je to mjesto za moj metabolizam...jer ja nosim to u genima, u venama...posjedovanje zemlje, svog parcheta zemlje, svoje slobode, koje ti pruza prodove ulozenog rada, energiju...biljke , zivotinje, to je moj svijet....shto se tiche okruzenja, neshto se zrtvovati mora...shto se tiche kulture...svuda je isto...samo shto negdje izviruje preko tarabe, a negdje bleji iza zavjese...nikad nigdje nisam srela situaciju da nije bilo isto, zapitkivanje, radoznalost, zabadanje u tudje poslove, bilo seljaci, bilo gradjani...moguce da ima neki sloj stare gospode, zao mi je za 16 godina boravka u velegradu, slabo smo se sretali...mozda i zbog zatvorenog sistema, fobichnoosti, ko zna...sve shto sam ja srela doshlo je od nekud, shto baba nepismeni borac, pa je postala gospoja, shto mama, tata...i evo i ovde u dupetu, gdje sam sad, ja odjednom vidim elitna naselja, sve neka elita, a sjecam se ko je odakle doshao da napravi kucu na livadi...ali sve se brishe...tako da...zivjecu na vrh brda , daleko od civilizacije samo ako mi to donosi kvalitetan zivot, finansije , prostor , zivotinje...da blejim dozivotno vrteci se u krug po betonu nema svrhe, bolje da pametnije provodim dane...jer svuda je postalo zagushljivo i tijesno, zagadjeno, samo zgrade nichu sa svih strana, a kvalitet prostora se gubi...u shetalishta, parkove, prirodu se ne ulaze, jer ne donosi profit...prema tome bolje mi je da gajim pchele i zahvaljujem Bogu dok traje mir ...dok traje...
popiješ dve-tri domaće i da vidiš kako nema zime 
)Nekako mi sela tipa onih u Mačvi,kuća načičkanih jedna do druge kraj puta kojim stalno tandrkaju vozila,nemaju nijednu prednost sela...niti je mir,niti čist vazduh,od prirode samo neko zakržljalo drvo kraj puta...a nisu ni grad...
.
?
