GOSPODAR PRSTENOVA

[Златоуст]

U KUĆI TOMA BOMBADILA

Četvorica hobita prekoračila su široki kameni prag i zastala žmirkajući. Obreli su se u dugačkoj niskoj prostoriji preplavljenoj svjetlom svjetiljaka što su visile s krovnih greda, a na stolu od tamnog, ulaštenog drva stajale su mnogobrojne svijeće, visoke i žute, i gorjele jarkim plamenom.Na stolici, na drugoj strani prostorije, okrenuta licem ulaznim vratima, sjedila je jedna žena. Duga žuta kosa padala joj u valovima niz ramena; oprava joj bijaše zelena,zelena kao mladi šaš, protkana srebrom poput kapljica rose; pojas joj bijaše od zlata,oblikovan poput lanca od perunika, optočen blijedoplavim pupoljcima potočnica. Oko nogu stajale joj velike posude, zelene i smeđe, u kojima su plutali bijeli lopoči, tako te se doimala kao da sjedi na prijestolju usred jezera.
"Uđite, dobri gosti!" reče im ona, a dok je govorila, pojme da su to upravo njen zvonki glas čuli kako pjeva. Bojažljivo su zakoračili u prostoriju nisko se klanjajući,nekako čudno zatečeni i sputani, kao putnici koji su pokucali na vrata kolibe da zamole za gutljaj vode, a vrata im otvorila lijepa mlada vilin-kraljica odjevena u živo cvijeće. Ali prije nego što su mogli ijednu riječ prozboriti, ona skoči na noge lagane, preskoči preko posuda s lopočima i pohrli im nasmijana u susret, a dok je trčala, oprava joj šuštala nježno kao vjetar na rascvjetanim obalama rijeke.
"Hodite, dragovići moji!" reče ona i uhvati Froda za ruku. "Smijte se i veselite! Ja sam Goldberry, kći Rijeke." Zatim prođe, onako lakonoga, pokraj njih, zatvori vrata i okrene im leđa, pa raskrili bijele ruke preko vrata. "Hajde da ostavimo noć vani!" nadoda.
"Jer, vi ste možda još u strahu od magle i sjena drveća, i duboke vode, i divljih zvijeri? Ne bojte se ničega! Jer noćas ste pod krovom Toma Bombadila!"Hobiti su je gledali u čudu, a ona pogleda redom svakog od njih i nasmiješi se.
"Lijepa gospo Goldberry!" protisne napokon Frodo osjećajući ganuće od neshvatljive radosti. Stajao je kao što je više puta stajao opčinjen lijepim vilenjačkim glasovima; ali čarolija kojom je sad bio začaran bijaše drukčija – zanos u njemu nije bio onako žestok i uzvišen nego dublji i bliskiji srcu smrtnika, čudesan a opet nekako poznat.
"Lijepa gospo Goldberry!" opet će on. "Sad mi je jasna radost skrivena u pjesmama koje smo čuli.
Vitka poput grane vrbe, meka poput čiste svile,
Uznosita poput trske, lijepa kćerko Riječne vile!
U proljeće i u ljeto i proljeće nakon njega,
Poput vjetra sa slapova, ko smijeh kiše podno brijega.
Iznenada umukne i zamuca, shrvan iznenađenjem što čuje sam sebe kako izriče ovako nešto. Ali Goldberry se nasmije.
"Dobro došli!" reče ona. "Nisam znala da je svijet iz Shirea tako slatkorijek. Ali vidim da ste vi prijatelj vilenjaka; govori mi to sjaj iz vaših očiju i zvon vašega glasa. Ovo je sretan susret! Sjedite sad i pričekajte kućedomaćina! On će začas doći. Upravo se brine o vašim umornim životinjama."Hobiti su rado posjedali na niske stolice sa sjedištem od rogoza dok je Goldberry poslovala oko stola. Pratili su je pogledima jer ih je nježni sklad njenih kretnji ispunjao tihim ushitom. Odnekud iza kuće dopre pjesma. Od vremena do vremena razabrali bi,usred mnogih hej-haj, hopla-dopla i ding-dong dila, riječi što su se ponavljale:
Veseli Tom Bombadil nosi čudne skute;
Kaput mu je svijetloplav, a čizme su mu žute.
"Lijepa gospo!" opet će Frodo nakon nekog vremena. "Recite mi, ako vam moje pitanje nije glupo, tko je taj Tom Bombadil?"
"On vam je Tom Bombadil" odgovori Goldberry prekidajući svoje hitre kretnje i smiješeći se.
Frodo je upitno pogleda.
"On je onakav kao što ste ga vidjeli" dometne ona odgovarajući na njegov pogled.
"On je gospodar šume, vode i brda."
"Onda sva ova čudna zemlja pripada njemu?"
"Ni govora!" odgovori ona, a smiješak joj se izgubi s lica. "To bi bilo preveliko breme" nadoda tiho, više za se. "Drveće i trava i sve ostalo što raste ili živi u ovoj zemlji pripadaju sami sebi. Tom Bombadil je gospodar. Nitko još nije ulovio staroga Toma da hoda po šumi, gaca po vodi ili skače po vrhovima bregova na svjetlu ili u sjeni. On se nikog ne boji. Tom Bombadil je gospodar."Otvore se vrata i uđe Tom Bombadil. Sad je bio gologlav, a bujna smeđa kosa bijaše mu okrunjena jesenskim lišćem. Onako nasmijan, priđe Goldberry i uhvati je za ruku.
"Evo moje divne gospe!" reče klanjajući se pred hobitima. "Ovo je moja Goldberry odjevena u srebrno zelenilo, sa cvijećem za pojasom! Je li stol prostrt? Vidim na stolu žuto vrhnje i saće meda i bijeli kruh i maslac, mlijeko, sir i zelen i zrele borovnice. Hoće li biti dosta za sve nas? Je li večera spremna?"
"Jest" odgovori Goldberry "ali možda naši gosti nisu? Tom pljesne rukama i uzvikne:
"Tome, Tome! Gosti ti umorni a ti umalo da nisi zaboravio! Hodite, veseli moji prijatelji, da vas Tom osvježi. Oprat ćete prljave ruke i umiti umorna lica, skinuti te svoje blatne pelerine i počešljati razbarušenu kosu!"On otvori vrata a oni pođu za njim kratkim hodnikom pa skrenu iza ugla. Ušli su u nisku prostoriju s nagnutim stropom (nadograđenom po svoj prilici na sjevernoj strani kuće). Zidovi su bili od golog kamena, ali pretežito pokriveni obješenim zelenim prostirkama i žutim zastorima. Pod bijaše popločen i posut svježim zelenim šašem. Na jednoj strani uza zid bijahu prostrte četiri debele strunjače s naslaganim bijelim pokrivačima. Uz suprotni zid nalazila se dugačka klupa s velikim zemljanim posudama, a do nje su stajali smeđi bokali puni vode; u nekima je voda bila hladna a s nekih se dizala para. Uz svaki ležaj stajale su spremne mekane zelene papuče.Uskoro su hobiti, umiveni i osvježeni, sjedili za stolom, po dvojica sa svake strane,dok su na čelu i začelju sjedili Goldberry i kućedomaćin. Bijaše to duga i vesela večera.Iako su hobiti jeli kako samo izgladnjeli hobiti mogu, jela nije uzmanjkalo. Napitak u njihovim kupama izgledao je kao bistra hladna voda, ali je udarao u glavu poput vina i razvezao im jezike. Gosti su odjednom primijetili da veselo pjevaju, kao da im je pjevanje lakše i prirodnije od govorenja.

 

[Златоуст]

Naposljetku su Tom i Goldberry ustali i na brzinu pospremili stol. Gostima su zapovjedili da samo mirno sjede, a svaki je od njih dobio i stoličicu za umorne noge. Pred njima je na velikom ognjištu gorjela vatra koja je slatko mirisala, kao da gori jabukovina.Kada je sve pospremljeno, pogašena su sva svjetla osim jedne svjetiljke i dvije svijeće, po jedna na svakom kraju police oko dimnjaka. Tad je došla Goldberry i stala pred njih držeći u ruci svijeću, pa im svima poželi laku noć i dobro spavanje.
"Mirujte sada do jutra!" rekla im je. "Ne obazirite se na noćne šumove! Jer ništa vam ovdje ne prodire kroz vrata i prozore do mjesečine i vjetra s vrha brda. Laku noć!"
Izašla je iz sobe trepereći svjetlom i šušteći. Koraci su joj bili kao potočić što nježno žubori tekući nizbrdo preko studenog kamenja u noćnoj tišini.Tom je još neko vrijeme šutke sjedio s njima dok je svaki od njih prikupljao hrabrost da mu zada koje od mnogobrojnih pitanja što su im padala na pamet za večerom.San im je pritiskao vjeđe. Napokon Frodo prozbori:
"Jeste li vi mene, gospodaru, čuli kako zovem u pomoć, ili ste sasvim slučajno naišli u tom trenutku?"
Tom se promeškolji kao čovjek prenut iz lijepa sna.
"Ha, što?" priupita. "Jesam li vas čuo kako zovete u pomoć? Ne, nisam vas čuo,bio sam zaokupljen pjevanjem. Slučajno sam baš tuda naišao, ako baš to želite nazvati slučajem. Nisam ja to snovao, iako sam vas očekivao. Čuli smo mi za vas i znali smo da hodate po šumi. Mislili smo da ćete uskoro stići dolje na vodu jer sve staze vode na tu stranu, do Withywindlea. Onaj sijedi Vrbov starac velik je pjevač, i teško je mališima prozreti njegove lukavštine. Ali Tom je imao tamo posla u kojem ga on nije smio omesti.Tom zaklima glavom kao da ga opet ophrvava san, ali nastavi tihim pjevuckavim glasom:
Imao sam posla tamo: lopoče sam skupljo,
zelen list i bijeli cvat za ugodu mojoj dragoj,
zadnji lopoč ovu jesen, od zime ih čuvam,
da joj krase noge vitke sve dok snijeg ne skopni.
Ljeta svakog kad kraj mine potražim ih za nju,
na jezeru, niz Withywindle, dubokom i bistrom;
tamo prvi propupaju i najdulje traju.
Kod jezera kod kojeg sam našo kćerku Riječne vile,
ljupku mladu Goldberry gdje sjedi u tišaku.
Pjevala je glasom milim, srce joj je bilo.
On otvori oči i odmjeri ih nenadanim blijeskom plavetnila:
Ispalo je za vas dobro – jer od sada neću više
hodit dolje duboko u riječne šume,
barem neću dok godina stara traje. Niti ću baš zalaziti
pokraj kuće Vrbov-starca puno prije pramaljeća,
dok ne bude prvog cvijeća i dok Riječne vile kći
ne zapleše niza stazu kad za kupku se odluči.
Opet je umuknuo ali Frodo nije mogao a da mu ne postavi još jedno pitanje –pitanje na koje je najviše priželjkivao da čuje odgovor.
"Recite nam nešto, gospodaru" reče "o Vrbovu starcu. Što je on? Nikad prije nisam čuo za njega."
"Ne, nemojte!" reknu Merry i Pippin uglas i iznenada se usprave na stolicama.
"Nemojte sad! Nemojte bar do jutra!"
"Imate pravo" reče starac. "Sad je vrijeme za počinak. Neke stvari nije dobro čuti kad je svijet u sjeni. Spavajte do jutarnjeg svjetla, otpočivajte na jastuku! Ne obazirite se na noćne šumove! Ne bojte se sijede vrbe!"
Nato dohvati svjetiljku, puhne i ugasi je, pa uzme u svaku ruku po jednu svijeću i povede ih iz sobe.Strunjače i jastuci bijahu im meki kao paperje, a pokrivači od bijele vune. Kad su legli na debele ležajeve i navukli lagane pokrivače na sebe, začas su pozaspali.U gluho doba noći Frodo je ležao u snu bez svjetla. Tad spazi mlađak kako izlazi;pri njegovoj oskudnoj svjetlosti izroni pred njim crna litica probijena tamnim lukom nalik na velike vratnice. Frodu se učini da ga nešto podiže uvis, i s visine primijeti da je litica zapravo gorski vijenac u kojem je zatvorena ravnica, a usred te ravnice stoji kamena uzvisina nalik na golemu kulu, ali ne rukom sazdanu. Na vrhu kule ocrtavao se ljudski lik.Dok se mjesec penjao na nebu, činilo se da je načas zastao nad njegovom glavom i odsijevnuo na njegovoj bijeloj kosi koju je vjetar mrsio. Odozdo iz tamne ravnice doprla je graja užasnih glasova i zavijanje mnogih vukova. Iznenada preko mjeseca prijeđe sjena nalik na golema krila. Ljudski lik podigne ruke uvis i svjetlo bljesne iz palice kojom je mahao. Snažan orao sunovrati se i odnese ga. Glasovi zajauču a vukovi zaskviče.Razlegne se zvuk poput huka jakog vjetra, koji donese sa sobom topot konja što
galopiraju, galopiraju, galopiraju s istoka. “Crni jahači!” pomisli Frodo probudivši se, dok mu je konjski topot još odjekivao u glavi. Pitao se hoće li ikad smoći hrabrosti da napusti sigurnost ovih litica. Ležao je nepomično i još osluškivao, ali je sad bilo posve tiho, pa se napokon prevrne i ponovo zaspi ili odluta u neki drugi, nezapamćeni san.Uza nj je ležao Pippin i nešto lijepo sanjao, ali se u njegovim snovima zbila promjena pa se okrenuo na ležaju i prostenjao. Iznenada se probudio, ili je pomislio da se probudio, ali je svejedno čuo u mraku zvuk koji mu je poremetio san: tip-tap, ciju – bijaše to kao da se grane taru na vjetru, a grančice-prsti grebuckaju po zidu i prozoru: ciju, ciju,ciju. Pitao se ima li koja vrba blizu kuće, a onda ga najednom obuzme strašan osjećaj da uopće nije u običnoj kući nego u vrbi, i da opet sluša onaj grozomorni suhi i škripavi glas koji mu se smije. Uspravi se na ležaju i oćuti kako mu se meki jastuci ugibaju pod prstima, pa opet legne, obuzet olakšanjem. Pričini mu se da mu u ušima odjekuju one riječi.
“Ne bojte se ništa! Mirujte do jutra! Ne obazirite se na noćne šumove!” Tad iznova usne.Merry je čuo šum vode kako mu pada u mirni san: vode koja polako curi, a onda se širi, neodoljivo širi oko cijele kuće stvarajući tamnu baru bez obala. Grgotala je pod zidovima i rasla polako ali sigurno. “Utopit ću se!” pomisli. “Prodrijet će unutra, a onda ću se utopiti!” Osjećao je da leži u mekoj sluzavoj baruštini, a kad poskoči, stane nogom na ugao hladne tvrde pločice. Tad se sjeti gdje je, pa opet legne. Pričini mu se da čuje, ili se prisjeti da je čuo: “Ništa ovdje ne prodire kroz vrata i prozore osim mjesečine i vjetra s vrha brda.” Dašak svježeg vjetra pomaknuo je zastor. Duboko je udahnuo zrak i iznova zaspao.A Sam je, koliko se sjećao, prospavao svu noć obuzet dubokim zadovoljstvom, ako klade uopće mogu biti zadovoljne.Probudila su se sva četvorica u isti mah, ujutro. Tom je hodao po sobi zviždučući kao čvorak. Kad ih je čuo kako se protežu, pljesnuo je rukama i uzviknuo:
"Hej-haj! Hopla dol! Prijani moji!"
Odgurnuo je žute zastore, pa su tek sad hobiti vidjeli da su prozori bili zastrti, na dva kraja sobe, od kojih je jedan prozor gledao na istok a drugi na zapad.Skočili su odmorni na noge. Frodo otrči do istočnog prozora i zagleda se u povrtnjak, siv od rose. Nekako je očekivao da će vidjeti tratinu sve do samih zidova,tratinu svu prošaranu otiscima kopita. Zapravo mu je vidik bio zastrt nizom visokih pritki s grahom, ali iznad njih u daljini ocrtavao se siv vrh brda naspram sunca na izlasku.Bijaše blijedo jutro – na istoku, iza dugih oblaka nalik na pramenje nečiste vune crvene na rubovima, prostirale su se ljeskave žute dubine. Nebo je najavljivalo kišu, ali se svjetlo brzo širilo a crveni cvjetovi graha zablistali naspram mokrog zelenog lišća.Pippin je bacio pogled kroz zapadni prozor, dolje, u jezero izmaglice. Šuma bijaše obavijena maglom. Bilo mu je kao da gleda odozgo na kosi krov od oblaka. Vidio je i uvalu ili kanal gdje je magla bila iskidana na mnoštvo perjanica i valova – bijaše to dolina Withywindlea. Rijeka je tekla niz brdo na lijevoj strani i gubila se u bjelkastim sjenama.U blizini je bio cvijetnjak i potkresana, srebrom premrežena živica, a iza nje siva postrižena trava blijeda od rosnih kapi. Nigdje nijedne vrbe.

 

[Златоуст]

"Dobro jutro, veseli moji prijatelji!" usklikne Tom otvarajući širom istočni prozor.Unutra pokulja svjež zrak mirišući na kišu. "Mislim da se danas sunce neće mnogo pokazivati. Od samog praskozorja prošao sam već nadaleko i naširoko, skačući po vrhovima bregova, njušeći vjetar i vrijeme, vlažnu travu pod nogama, vlažno nebo nad sobom. Probudio sam Goldberry pjevajući joj pod prozorom, ali hobite ne može ništa probuditi u rano jutro. Obnoć se mali narod budi u mraku, a kad se razdani, oni spavaju!Ding-dong dilo! Probudite se već jednom, veseli moji prijatelji! Zaboravite na noćne šumove! Ding-dong dilo dol! Hopla dol, prijani moji! Ako brzo dođete, naći ćete zajutrak na stolu. Ako zakasnite, dobit ćete samo travu i kišnicu!"
Iako Tomova prijetnja nije zvučala odviše ozbiljno, dakako da su se hobiti požurili na zajutrak, i da su ustali od stola kasno i tek kad je izgledao već poprilično prazan. Ni Tom ni Goldberry nisu bili s njima. Toma su čuli kako posluje po kući, kako lupa po kuhinji, kako jurca uza stube i niz njih, i kako ovda-onda vani pjeva. Prostorija je gledala na zapad iznad doline obavijene maglom, a prozor je bio otvoren. Voda je kapala niz slamnate strehe. Prije nego što su hobiti doručkovali, oblaci su se zbili u neprobojni krov,a siva kiša padala je ravno, tiho i uporno. Šuma bijaše potpuno zastrta gustim zastorom.Dok su gledali kroz prozor, dopirao je do njih nježno, kao da zajedno s kišom pada s neba, zvonak glas Goldberry koja je pjevala iznad njih. Nisu razumjeli mnogo riječi, ali im se činilo bjelodanim da je to kišna pjesma, ugodna kao pljuskovi u suhim brdima,pjesma koja priča priču o rijeci od njena izvora u gorju do mora negdje daleko dolje.Hobiti su je ushićeno slušali, a Frodo je bio duboko u srcu sretan i blagoslivljao je dobrostivo vrijeme zbog kojega moraju odgoditi polazak. Pomisao na odlazak tištala ga je od trenutka kad se probudio, a sad je zaključio da toga dana neće moći produžiti dalje.Visinski vjetar neprestano je puhao sa zapada a niski kišni oblaci valjali su se da prospu svoj tovar kiše na gole glavice Humlja. Oko kuće se nije moglo vidjeti ništa do vode kako pada. Frodo je stajao uz otvoren prozor i gledao kako se bijela krečna staza pretvara u malu mliječnu bujicu koja žuboreći teče dolje u dolinu. Tom Bombadil dokaskao je iza ugla kuće mašući rukama kao da odgoni kišu – i doista, kad je preskočio preko praga, činilo se da je potpuno suh, samo su mu čizme bile mokre. Izuo ih je i spremio u kut uz dimnjak. Zatim je sjeo na najveću stolicu i pozvao hobite da se okupe oko njega.
"Danas je Goldberryin dan pranja i jesenskog velikog spremanja" reče im. "Odviše kišovit dan za hobitski narod... neka se hobiti radije odmaraju dok mogu! Ovaj je dan dušu dao za duge priče, za pitanja i odgovore, pa će Tom započeti kazivanje."Tada im ispriča mnoge neobične priče, ponekad kao da pripovijeda sam sebi, a ponekad bi ih iznenada pogledao sjajnim plavim očima ispod debelih obrva. Često bi odjednom zapjevao pa bi ustao sa stolice i zaplesao po sobi. Pričao im je priče o pčelama i cvijeću, o osobitostima drveća i o čudnim stvorenjima u Šumi, o zlim bićima i dobrim bićima, o prijaznim bićima i neprijaznim bićima, o okrutnim bićima i dobrostivim bićima i o tajnama skrivenim ispod trnja.Slušajući ga, shvaćali su malo-pomalo život u Šumi, različit od njihova života,zapravo su se osjećali kao tuđinci u svijetu u kojem su sva ostala bića kod kuće. U njegovu se kazivanju neprestance pojavljivao Vrbov starac tako da je Frodo doznao dovoljno o njemu da zadovolji svoju radoznalost, pa i više nego dovoljno, jer to nisu bile baš ugodne spoznaje. Tomove su riječi razotkrivale srca drveća i njihove misli, koje su počesto bile mračne i čudne, i ispunjene mržnjom na bića koja slobodno hodaju po zemlji,koja glođu, grizu, lome, sijeku, pale – štetočine i uljeze. Šuma se ne zove Stara bez razloga jer je doista prastara, ostatak golemih, zaboravljenih prašuma, i u njoj još žive, ne stareći brže od bregova, praočevi otaca drveća koji se sjećaju vremena kad su bili gospodari. Nebrojene godine ispunile su ih ponosom, ukorijenjenom mudrošću i zlobom.Ali nijedno drvo nije opasnije od Vrbova starca – njemu je srce trulo, ali mu je snaga mladenačka, podmukao je i gospodari vjetrovima, pjesma i misao struje mu kroz šumu s obje strane rijeke. Njegov sijedi žedni duh crpe snagu iz zemlje i širi se kao tanke žilice korijenja kroz tlo a nevidljivi prsti od grančica kroz zrak, tako te je pokorio gotovo sve drveće u Šumi od Živice do Humlja.
Iznenada je Tom u kazivanju napustio šumu i pošao đipajudi uz mladi potok, preko zapjenjenih slapova, preko oblutaka i izlizanih stijena, među sitno cvijeće u gustoj travi i vlažnim pukotinama, te naposljetku odlutao do Humlja. Slušali su o Velikim grobištima, i o zelenim humcima, i o kamenim prstenovima na brdima i u udolinama između bregova.Ovce su blejale u stadima. Dizali su se zeleni zidovi i bijeli zidovi. Na uzvišicama su stajale tvrđave. Kraljevi malih kraljevstava borili su se među sobom, a mlado je sunce plamtjelo kao vatra na crvenoj kovini njihovih novih i lakomih mačeva. Bilo je pobjeda i poraza, i kule su padale, tvrđave gorjele i plamenovi se dizali do neba. Zlato se slagalo na mrtvačkim nosilima mrtvih kraljeva i kraljica, i humci su ih pokrivali i kamena se vrata zatvarala, i trava je izrasla preko svega. Ovce su prolazile neko vrijeme pasući travu, ali su brda uskoro opet opustjela. Neka je sjena izašla iz tamnih dalekih mjesta i narušila mir kostiju u humcima. Stanovnici grobišta hodali su pod svodovima zveckajući prstenjem na studenim prstima i zlatnim lančićima na vjetru. Kameni prstenovi cerili su se iz zemlje kao slomljeni zubi na mjesečini.Hobiti se naježili. Čak se i u Shireu pričalo o duhovima s grobišta u Grobnom humlju onkraj Šume. Ali tu priču nije volio nijedan hobit slušati čak ni tamo daleko, uz ugodnu vatricu. Ova su se četvorica iznenada sjetila onoga što im je zadovoljstvo u ovoj kući bilo odagnalo iz misli: kuća Toma Bombadila bila se ugnijezdila ispod samog boka tih strahotnih brda. Izgubili su nit njegove priče i nevoljko se promeškoljili zirkajući jedan na drugoga.

 

[Златоуст]

Kad su im njegove riječi iznova doprle do svijesti, ustanovili su da je u međuvremenu odlutao u nepoznate krajeve onkraj njihova sjećanja i onkraj njihovih misli na javi, u vremena u kojima je svijet bio prostraniji a mora sezala čak do zapadne obale.Tom je sve dalje odlazio u prošlost pjevajući o drevnoj zvjezdanoj svjetlosti kad su samo preci vilenjaka bdjeli. Zatim je odjednom ušutio, vidjeli su kako klima glavom kao da će zaspati. Hobiti su mirno sjedili pred njim, opčinjeni; reklo bi se da je čarolijom njegovih riječi vjetar utihnuo, i da su oblaci presušili i da se dan ugasio, i da je tama stigla s istoka i sa zapada, i da se sve nebo ispunilo svjetlom bijelih zvijezda.Frodo nije bio načisto je li do tada prošlo jutro i večer jednog dana, ili više dana.Nije bio ni gladan ni umoran, nego samo začuđen. Zvijezde su sjale kroz prozor i činilo se da je oko njih zavladala nebeska tišina. Napokon je, onako začuđen, prozborio, jer se iznenada prepao te tišine.
"Tko ste vi, gospodaru?" zapita.
"Ha, što?" izusti Tom uspravljajući se na stolici i sijevajući očima u tami. "Zar još ne znate kako se ja zovem? To je jedini odgovor. Recite mi tko ste vi, osobno, sami i bez imena? Ali vi ste mladi a ja sam star. Ja sam od svih najstariji. Pazite što vam kažem,prijatelji moji. Tom je bio ovdje prije rijeke i prije drveća, Tom se sjeća prve kišne kapi i prvoga žira. On je utro staze prije Velikih ljudi i vidio Male ljude kako stižu. On je bio ovdje prije kraljeva i prije grobova i prije duhova s grobišta. Kad su vilenjaci otišli na zapad, Tom je već bio ovdje, još prije nego što su svladana mora. Poznavao je tamu pod zvijezdama dok je bila neustrašiva... prije nego što je Gospodar tame došao s one strane."
Činilo se da je nečija sjena prošla pokraj prozora pa su hobiti brže-bolje pogledali kroz okna. Kad su se opet okrenuli, na vratima iza njih stajala je Goldberry uokvirena svjetlom. U ruci je držala svijeću zaklanjajući joj šakom plamen od propuha, a svjetlo joj je prolazilo kroz šaku kao što sunčane zrake prolaze kroz bijelu školjku.
"Prestala je kiša" reče "i nove vode teku nizbrdo pod zvijezdama. Hajde da se smijemo i veselimo!"
"I hajde da jedemo i pijemo!" uzvikne Tom. "Duge su priče žedne. A dugo je slušanje gladno, ujutro, o podne i navečer!"Nato on skoči sa stolice i u jednom skoku dohvati svijeću s police oko dimnjaka,zapali je na plamenu koji je Goldberry držala u ruci, pa zapleše oko stola. Odjednom odskakuće kroz vrata i nestane.Ubrzo se vrati s velikim i krcatim pladnjem u ruci. Zatim Tom i Goldberry prostru stol, a hobiti posjedaju za nj začuđeni i nasmijani – tako je divna bila Goldberryina ljupkost i tako veselo i neobično Tomovo đipanje. Pa ipak, reklo bi se da na neki način izvode jedan te isti ples, ne smetajući jedno drugome, ulazeći u sobu i izlazeći iz nje obigravajući oko stola, i u tren oka bila su jela, pribor i svjetla na svojim mjestima. Stol je blistao od svjetlosti svijeća, bijelih i žutih. Tom se nakloni gostima.
"Večera je gotova" reče Goldberry. Sad su tek hobiti opazili da je sva u srebru s bijelim pojasom, i da su joj cipelice nalik na riblju krljušt. A Tom je sav bio u svijetloplavom, plavom poput kišom ispranih potočnica, i u zelenim dokoljenkama.Večera bijaše još bolja od prethodne. Hobiti su pod čarolijom Tomovih riječi možda propustili jedan obrok ili više njih, ali kad se pred njima našlo jelo, učinilo im se da najmanje tjedan dana nisu ništa okusili. Nisu mnogo pjevali, pa čak neko vrijeme nisu ni govorili, nego su se posve usredotočili na posao. Međutim, nakon nekog vremena ponovo su živnuli i obodrili se, i glasovi im zabrujali od veselija i smijeha.Pošto su se najeli, Goldberry im je otpjevala mnogo pjesama, pjesama koje su veselo počinjale u brdima i meko se spuštale u tišinu, dok je tišina trajala, vidjeli su u mislima jezera i vode prostranije od svih koje su poznavali, i gledajući u njih, vidjeli su nebo pod sobom i zvijezde poput dragulja u njihovim dubinama. Zatim im je svima još jedanput poželjela laku noć i ostavila ih uz vatru. Ali Tom je sad izgledao sasvim budan te ih je obasuo pitanjima.Činilo se da već mnogo zna o njima i svim njihovim obiteljima, dapače, da mnogo zna i o povijesti Shirea i zbivanjima u njemu čak od onih dana kojih se jedva sjećaju i sami hobiti. Nisu se više tome čudili, ali ni on nije tajio da svoje poznavanje novijih događaja duguje farmeru Maggotu do koga je kanda držao mnogo više nego što su oni mislili.
"On ima zemlje na svojim starim stopalima, ilovače na prstima i mudrosti u kostima, i drži oba oka otvorena" rekao je Tom o njemu. Isto je tako bilo jasno da Tom održava veze i s vilenjacima; činilo se da je na neki način primio vijesti od Gildora o Frodovu bijegu.Tom je doista toliko znao i tako ih je vješto ispitivao da je Frodo zatekao sebe kako mu kazuje više o Bilbu i o svojim nadama i strepnjama nego što je ikad kazao i samom Gandalfu. Tom je klimao glavom, a kad je čuo za Jahače, oči su mu se zakrijesile.
"Pokažite mi taj dragocjeni Prsten!" reče iznenada usred kazivanja, a Frodo na svoje veliko čudo, izvadi iz džepa lančić, otkvači Prsten s njega i pruži ga odmah Tomu.Dok je ležao časak na njegovu velikom tamnoputom dlanu, reklo bi se da Prsten raste. Tad ga iznenada prinese oku i nasmije se. Načas pred hobitima bijaše prizor,smiješan i strašan u isti mah, u kojem su vidjeli njegovo plavo oko kako se sjaji kroz krug od zlata. Zatim Tom natakne Prsten na vrh svoga malog prsta i prinese ga svjetlu svijeće.U prvi mah hobiti nisu u tome vidjeli ništa čudno, a onda su zinuli. Tom nije postao nevidljiv!
Tom se ponovo nasmije, a onda zavrti Prsten u zraku – i Prsten nestane sijevajući.Frodo krikne, a Tom se sagne prema njemu i vrati mu ga smiješeći se.Frodo promotri Prsten izbliza i prilično sumnjičavo (kao netko tko je posudio komad nakita mađioničaru). Bijaše to isti Prsten, ili je bar jednako izgledao, i bio jednako težak, jer Frodu se oduvijek činilo da je taj Prsten neobično težak u njegovoj ruci. Ali nešto ga je ponukalo da provjeri svoj dojam. Možda ga je Tom malčice ozlovoljio time što olako shvaća nešto što čak i Gandalf smatra važnim i pogibeljnim. Kad se razgovor opet nastavio i Tom razvezao neku svoju smiješnu priču o jazavcima i njihovim čudnim navadama, iskoristio je priliku da natakne Prsten na prst.Merry se okrenuo njemu da mu nešto kaže, ali se trgnuo i zatomio krik. Frodo je bio ushićen (donekle) – nije bilo dvojbe da je to onaj isti njegov Prsten jer je Merry buljio u njegovu stolicu i očito ga nije vidio. Frodo ustane i tiho se odšulja od ognjišta do ulaznih vrata.
"Hej, što je?" uzvikne Tom gledajući za njim, s jasnim izrazom u očima da ga vidi.
"Hej! Što je sad, Frodo? Kamo ćete? Stari Tom Bombadil nije još toliko slijep. Skinite s prsta taj svoj zlatni prsten! Ljepša vam je ruka bez njega. Vratite se! Manite se te svoje igre i sjedite do mene! Moramo još malo porazgovarati i porazmisliti o sutrašnjem danu.Tom vam mora pokazati pravi put, da ne pješačite uludo."
Frodo se nasmije (nastojeći biti zadovoljan), pa skine Prsten s prsta i ponovo sjedne. Tad im Tom reče kako računa da će sutra sunce sjati i da će biti lijepo jutro i da će moći lijepo nastaviti put. Ali bilo bi dobro da krenu rano, jer vrijeme je u ovom kraju takvo da čak ni Tom ne može zadugo biti siguran kakvo će biti, katkad se promijeni brže nego što on stigne promijeniti kaput.
"Ja nisam gospodar vremena" reče "niti mu je gospodar ijedno biće koje hodi na dvije noge."Po njegovu savjetu, nakanili su krenuti od njegove kuće gotovo ravno na sjever,preko zapadnih nižih obronaka Humlja – na taj način mogli su se nadati da će za dan putovanja izbiti na Istočnu cestu i zaobići Grobišta. Rekao im je neka se ništa ne boje, nego da gledaju samo svoja posla.
"Držite se zelene trave! Nemojte se nipošto petljati sa starim kamenjem ni s hladnim bićima niti zavirivati u njihova grobišta, osim ako niste toliko čvrsti da se ne možete pokolebati u svojim srcima!"Ponovio im je to više puta i savjetovao neka prođu kraj grobišta sa zapadne strane ako slučajno naiđu na koje od njih. Zatim ih je naučio pjevati pjesmicu koju treba otpjevati ako, na nesreću, upadnu sutra u kakvu opasnost ili nepriliku.
Hej-haj! Tome Bombadilu, prilikom i slikom!
Vodom, šumom i brežuljkom, trščakom, vrbikom
Vatrom, Suncem i Mjesecom, sad naćuli uši!
Dođi, Tome, sad nam trebaš nevolja nas guši!
Kad su ovu pjesmicu otpjevali za njim, on potapše svakog od njih po ramenu smijući se, pa dohvati svijeće i povede ih opet u njihovu spavaonicu.

 

[Златоуст]

MAGLA NA GROBNOM HUMLJU

Te noći nisu čuli nikakve šumove. Ali Frodo je čuo nekakvo umilno pjevanje kako mu teče kroz svijest, nije bio načisto da li u snu ili na javi, pjesmu koja kao da poput blijeda svjetla dopire kroz sivi zastor kiše i biva sve glasnija, pretvarajući taj veo u staklo i srebro dok se nije napokon razbistrio i pred njim pukla daleka zelena krajina pod suncem što brzo izlazi.To se priviđenje pretopilo s javom pa je ugledao Toma kako zviždi poput drveta punog ptica a sunce je već sjalo nad brijegom i kroz otvoreni prozor. Vani je sve bilo zeleno i blijedozlaćano.Pošto su opet sami zajutarkovali, spremili su se da se oproste, teška srca koliko je to bilo moguće u ovakvo jutro: svježe, blistavo i vedro pod ispranim, blijedoplavim jesenskim nebom. Svjež zrak pritjecao je sa sjeverozapada. Njihovi mirni poniji bijahu gotovo razigrani, nemirno su njuškali i vrpoljili se. Tom je izašao iz kuće, mahnuo im klobukom i zaplesao na pragu pozivajući hobite da uzjašu i brže-bolje krenu.Odjahali su stazom koja je vijugala iza kuće i penjala se prema sjevernom kraju gorske kose što ju je zaklanjala. Tek što su bili sjahali da povedu ponije uz posljednju strminu, kadli Frodo odjednom stane.
"Goldberry!" usklikne. "Lijepa gospa sva u zelenu srebru! Uopće se nismo oprostili s njom, niti je od sinoć vidjeli!"
Bio je toliko ojađen da je krenuo natrag, ali uto dopre do njih odozgo zvonak pozdrav. Stajala je na gorskoj kosi i mahala im – kosa joj bijaše raspletena, ljeskala se i odsijevala na suncu. Sjaj poput odbljeska vode na rosnoj travi treperio joj pod nogama dok je plesala.Pohitali su uz posljednju strminu i zastali pokraj nje bez daha. Poklonili su joj se, ali ih ona pokretom ruke pozove da pogledaju oko sebe, pa oni bace pogled s vrha brda po kraju obasjanom jutarnjim suncem. Vidik je odavde bio isto toliko jasan i dalekosežan koliko bijaše zastrt i zamagljen dok su stajali na brežuljku u Šumi, koji su sad vidjeli kako se diže blijed i zelen iz tamnog drveća na zapadu. Na toj strani zemljište se uzdizalo u šumovitim grebenima, zelenim, žutim i crvenkastim na suncu, a iza njih je ležala skrivena dolina Brandywinea. Na jugu, onkraj linije Withywindlea, treperio je u daljini odbljesak poput blijeda stakla na mjestu gdje je rijeka Brandywine tvorila veliku petlju u nizini i otjecala iz hobitskog znanja. Na sjeveru, onkraj sve sitnijeg humlja, zemljište se gubilo u zaravancima i izbočinama sivih zelenih i blijedozemljanih boja i na kraju iščezavalo u jednoličnoj i sjenovitoj daljini. Na istoku se dizalo Grobno humlje, kosa iza kose prema jutarnjem svjetlu, i nestajalo s vidika pretvarajući se u slutnju – bijaše to tek slutnja plavetnila i dalekog bijelog odbljeska što se stapa s rubom neba, ali im je ta slutnja govorila, iz sjećanja i starih priča, o visoku i daleku gorju.Duboko su udahnuli zrak osjećajući kako bi ih jedan skok i nekoliko krupnih koraka mogli odnijeti kamo god žele. Činilo im se malodušnim da dalje klipšu preko zbrčkanih skutova humlja do Ceste kad bi mogli skakati, isto onako čilo kao i Tom, uza stube bregova prema Gorju.
Goldberry ih nagovori i dozove im natrag poglede i misli.
"Pohitajte sada, mili gosti!" reče im. "I držite se svoga cilja! Na sjever s vjetrom u lijevi bok i s blagoslovom na svakom koraku! Požurite se dok sunce sja!" A Frodu dobaci:
"Zbogom, prijatelju vilenjaka, ovo je doista bio radostan susret!"
Ali Frodo nije našao ni riječi odgovora. Duboko se poklonio, pojahao svoga ponija i, praćen prijateljima, polako krenuo niz blagi obronak na drugu stranu brijega. Kuća Toma Bombadila i dolina i Šuma izgubile su se s vidika. Zrak je bivao sve topliji između zelenih zidova padina, a miris tratina bijaše snažan i sladak. Kad su stigli do dna zelene uvale, osvrnuli su se i ugledali Goldberry, sitnu i vitku, nalik na suncem obasjan cvijet naspram neba – svejednako je stajala i gledala za njima držeći ruke ispružene prema njima. Dok su je gledali, ona se oglasi zvonkim glasom, podigne ruku uvis i iščezne za brijeg.Put je vijugao po dnu uvale i oko zelena podnožja strma brijega do jedne druge,dublje i šire doline, a onda po grebenima drugih bregova i niz njihove duge izbojke, pa onda opet uz blage obronke, opet do novih vrhova i opet do novih udolina. Na vidiku nije bilo ni drveta ni vode – bijaše to kraj trave i kratkog, mekog busenja, nijem osim šapta povjetarca nad oštrim bridovima tla i visokog usamljenog glasanja neznanih ptica. Kako su putovali, sunce je odskočilo i postalo je vruće. Kad god bi se popeli uz neku kosu,činilo im se da je povjetarac sve slabiji. Kad su načas spazili predjel na zapadu, učinilo im se da se Šuma u daljini puši, kao da se kišnica isparava s lišća, korijenja i zemlje crnice.Neka je sjenka ležala na rubu vidokruga, tamna izmaglica iznad koje je nebeska kapa bila plava, vruća i teška.Oko podne došli su do brijega čiji vrh bijaše širok i plosnat, nalik na plitki tanjurić sa zelenim ispupčenim rubom. Tu je zrak bio ustajao, a nebo kao da im je bilo iznad samih glava. Jahali su poprijeko gledajući na sjever. Onda su im srca zaigrala jer im se učinilo da su očito odmakli dalje nego što su mislili. Svakako su im sad sve daljine postale maglovite i varljive, ali nije bilo dvojbe da su se približili kraju Humlja. Ispod njih je ležala duga dolina koja je zavijala prema sjeveru sve do prolaza između dvije strmine.Reklo bi se da s one strane nema više brda. Na samom sjeveru nazreli su dugačku tamnu crtu.
"To je drvored" reče Merry "koji po svoj prilici obilježava Cestu. Na mnogo milja istočno od mosta uz nju raste drveće. Kažu da je posađeno još u staro doba."
"Izvrsno!" usklikne Frodo. "Ako budemo i popodne napredovali ovako kao dopodne, onda ćemo još prije zalaska sunca izaći iz Humlja i potražiti mjesto za logorovanje."Ali još dok je govorio, svrnuo je pogled na istok i opazio da su brda na toj strani viša i da gledaju na njih s visine. Sva su ta brda bila okrunjena zelenim humcima, a na nekima su od njih stajali kamenovi stršeći kao škrbavi zubi iz zelenih desni.Taj ih je prizor nekako uznemirio pa su mu okrenuli leđa i pošli nizbrdo u okruglu uvalu. U njenoj je sredini stajao jedan jedini kamen, visoko uspravljen na suncu, a u tom času nije bacao sjenu. Iako bezobličan, bio je znakovit – kao kamen međaš, ili prst koji opominje, ili kao kakvo upozorenje. Ali sad su već bili gladni, a sunce je još bilo na neustrašivu vrhuncu, pa su sjeli i naslonili se leđima na istočnu stranu kamena. Bio je prohladan, kao da ga sunce ne može zagrijati, ali im je u tom trenu to godilo. Tu su se prihvatili ića i pića i objedovali pod vedrim nebom kako se samo poželjeti može, zato što je hrana bila “odozdo ispod Brda”. Tom ih je bio obilato opskrbio za taj dan. Rastovareni poniji tumarali su po travi.Jahanje preko brežuljaka, obilat objed, toplo sunce i miris tratine predugo izležavanje, protezanje nogu i zurenje u nebo iznad nosa – možda se svim tim može donekle objasniti ono što se dogodilo. Bilo kako mu drago, nenadano su se i nelagodno probudili oda sna na koji uopće nisu bili pomišljali. Uspravni kamen bijaše hladan i bacao je dugačku blijedu sjenu preko njih na istok. Sunce, blijedo i vodnjikavo žuto, svijetlilo je kroz izmaglicu iznad samog zapadnog bedema uvale u kojoj su ležali na sjeveru, jugu i istoku, s onu stranu bedema, magla je bila gusta, hladna i bijela. Zrak bijaše miran težak i prohladan. Poniji su im stajali zbijeni u krugu, pognutih glava.Hobiti su poskakali na noge, uplašeni, i otrčali do zapadnog ruba. Ustanovili su da se nalaze na otoku u magli. Još dok su zdvojno gledali sunce na zalasku, ono je na njihove oči potonulo u bijelo more, a iza njih na istoku pojavila se hladna siva sjena. Magla se dovaljala do samih šumskih bedema i podigla se nad njima, a kako se penjala, savijala se iznad njihovih glava dok se nije pretvorila u krov – našli su se zatvoreni u dvorani od magle, u kojoj je središnji potporanj bio onaj uspravni kamen.Osjećali su se kao da se klopka zatvara oko njih, ali nisu još bili posve obeshrabreni. Još su se sjećali pogleda koji im je pukao na crtu Ceste pred njima, i još su znali na kojoj je strani Cesta. Kako bilo da bilo, sad im je uvala oko osamljenog kamena postala toliko mrska da nisu više ni pomišljali tu ostati. Spremili su promrzlim prstima stvari za put što su najbrže mogli.Uskoro su već vodili ponije u koloni po jedan preko ruba uvale i niz dugi sjeverni obronak brijega u more magle. Dok su silazili, magla je bivala sve hladnija i vlažnija pa im je kosa padala u mokrim pramenovima preko čela. Kad su došli do dna, bilo im je toliko hladno da su zastali da izvade pelerine s kukuljicama, koje su im se domalo orosile
sivim kapima. Tad pojašu ponije i opet polagano produže dalje napipavajući put po uzbrdicama i nizbrdicama. Išli su u smjeru, koliko su ga se mogli držati, onog prolaza nalik na vratnice na dalekom sjeverozapadnom kraju dugačke doline koju su jutros vidjeli. Kad jednom prođu kroz taj procijep, trebat će samo i dalje ići manje-više u pravoj crti pa će najposlije stići do Ceste. Misli im nisu išle dalje od toga, osim što su se mutno nadali da tamo dalje, onkraj Humlja, neće biti više magle.Napredovali su vrlo sporo. Da se ne bi razdvojili i krenuli u različitim smjerovima,išli su jedan po jedan, a Frodo na čelu. Za njim je išao Sam, a za njim Pippin i na začelju Merry. Dolina se otegnula unedogled. Odjednom Frodo spazi znak koji mu ulije novu nadu. S obje strane pred njima pojavila se u magli tama, pa je pomislio da se napokon približavaju onom procijepu među brdima, sjevernim vratima Grobnog humlja. Kad bi tuda uspjeli proći, bili bi slobodni.

 

[Златоуст]

"Naprijed! Za mnom!" dovikne preko ramena i pohita dalje. Ali nada mu se uskoro prometne u zbunjenost i zabrinutost. Tamna mjesta postala su još tmastija ali su uzmicala, i on najednom opazi kako se zlokobno, pomalo nagnuti jedan prema drugome poput dovrataka bez nadboja, uzdižu pred njim dva golema uspravna kamena. Nije se sjećao da je vidio išta od njih u toj dolini kad je jutros gledao s brda. Još gotovo prije nego što se snašao, prošao je između njih, a istodobno mu se učinilo da oko njega pada mrak. Poni mu se propne i zafrkće, a on padne s njega. Kad se obazre, opazi da je sam – ostali nisu pošli za njim.
"Sam!" vikne. "Pippine! Merry! Hajdete! Što ste zaostali?"
Nije bilo odgovora. Obuzme ga strah pa potrči natrag između ona dva kamena vičući mahnito:
"Sam! Sam! Merry! Pippine!"
Poni odjuri u maglu i nestane. Poizdalje začuje, ili mu se bar tako učinilo, nečije povike:
"Hej! Frodo! Hej!"
Bijaše to na istoku, njemu slijeva, dok je stajao pod golemim kamenovima i zurio u tamu naprežući vid. Pojurio je u smjeru tih povika i opazio da se penje uza strminu.Upinjući se iz petnih žila, opet ih je zazvao, zazivao ih je i dalje sve mahnitije, ali neko vrijeme nije bilo nikakva odgovora, a onda mu se učini da jedva čuje odnekud daleko, iz visine: "Frodo! Hej!" Iz magle su dopirali tanki glasovi, a onda povik koji je zvučao kao U pomoć! U pomoć! i koji se višeput ponovio, a posljednji se put otegnuo u dug lelek, što iznenada umukne. Posrtao je i dalje što je brže mogao prema tim povicima,ali svjetla više nije bilo i oko njega je zavladao mrkli mrak, tako da više nije bio načisto u kojem se smjeru kreće. Činilo mu se da se neprestano samo penje i penje.Tek je prema promjeni u nagibu tla shvatio da je napokon stigao do vrha kose ili brijega. Bio je umoran i uznojen, a ipak promrzao. Oko njega mrkli mrak.
"Gdje ste?" ojađeno je uzviknuo.
Nije bilo odgovora. Stajao je osluškujući. Iznenada je spoznao da je vrlo hladno i da ovdje gore počinje puhati vjetar, ledeni vjetar. Vrijeme se mijenjalo. Magla se vukla pokraj njega u krpama i dronjcima. Iz usta mu je izlazila para, a tama je bivala sve dalja i rjeđa. Uzgleda i u čudu opazi da se blijede zvijezde pomaljaju između pramenja užurbanih oblaka i magle. Vjetar je zahujao preko trave.Odjednom mu se pričini da čuje prigušen krik, pa pođe na tu stranu. Još dok je išao, magla je bila zamotana i odbačena tako da se otkrije zvjezdano nebo. Hitrim pogledom utvrdi da je sad okrenut na jug i da stoji na okruglom vrhu brežuljka, na koji se zacijelo bio popeo sa sjeverne strane. S istoka je puhao bridak vjetar. S desne strane uzdizalo se naspram zapadnih zvijezda tamno, crno obličje. Bijaše to grobni humak.
"Gdje ste?" iznova uzvikne, srdit i uplašen.
"Ovdje!" odazove se nečiji glas, dubok i hladan, koji kao da je dopirao iz zemlje.
"Čekam te."
"Ne!" uzvikne Frodo, ali ne pobjegne. Koljena su mu se podsjekla i on se sruši na zemlju. Ništa se nije dogodilo, niti je glasa bilo čuti. Drhteći uzgleda, taman na vrijeme da vidi visoku tamnu priliku poput sjene na pozadini zvijezda. Prilika se sagne nada nj. Učini mu se da vidi dva oka, vrlo hladna, iako obasjana slabašnim svjetlom iz velike daljine. A onda osjeti nečiji stisak, snažniji i hladniji od željeza. Kosti mu se slede od tog dodira i nakon toga se ničeg nije sjećao.Kad se osvijestio, načas nije mogao prizvati u sjećanje ništa drugo do osjećaj užasa. Tad iznenada pojmi da je zatočen, beznadno ulovljen, da je u grobištu. Zarobio ga je neki duh s grobišta, i vjerojatno je već podlegao groznim činima duhova s grobišta o kojima se šaptom pričaju priče. Nije se usuđivao pomaknuti, nego je ležao kako se zatekao – nauznak na hladnu kamenu, s rukama sklopljenim na prsima.Ali, premda mu je strah bio tako golem te se doimao kao dio same tame oko njega,zatekao je sebe kako ležeći razmišlja o Bilbu Bagginsu i njegovim pričama, o njihovu zajedničkom pješačenju po puteljcima u Shireu i o razgovorima o putovanjima i pustolovinama. Postoji neka klica hrabrosti skrivena (počesto, istinabog, vrlo duboko) u srcu i najdebljeg i najplašljivijeg hobita, klica koja čeka na krajnju i očajnu opasnost da se razvije. Frodo nije bio ni osobito debeo ni bogzna kako plašljiv. Zapravo, iako on to nije znao, Bilbo (pa i Gandalf) smatrao je da je on najbolji hobit u cijelom Shireu. Pomislio je da je došao kraj njegovoj pustolovini, i to užasan kraj, ali ga ta pomisao očeliči. Primijeti da je napet, kao da se sprema na posljednji skok; nije više bio onako mlitav kao nemoćna žrtva.
Dok je tako ležao razmišljajući i pribirući se, odjednom opazi da se tama pomalo povlači i da se oko njega širi nekakvo blijedozelenkasto svjetlo. Isprva nije vidio na kakvu se to mjestu nalazi, jer se činilo da to svjetlo dolazi iz njega samog, i iz poda pokraj njega, da još nije doprlo do stropa ni do zidova. Kad se okrenuo, ugledao je pri hladnom sjaju kako do njega leže Sam, Pippin i Merry. Ležali su na leđima, a lica su im bila sablasno blijeda i bili su odjeveni u bijelo. Oko njih su ležale mnogobrojne dragocjenosti,možda i od zlata, iako su pri tom osvjetljenju izgledale hladne i neprivlačne. Na glavama su nosili male dijademe, oko pasa zlatne lančiće, a na prstima mnoštvo prstenja. Uz bok su im ležali mačevi a do nogu štitovi. A svoj trojici ležao je preko vratova dugačak mač golog sječiva.Iznenada se razlegne pjesma – neko hladno mrmorenje što se dizalo i spuštalo.Glas se doimao kao da dopire izdaleka i bio je neizmjerno turoban, katkad tanak i visok u zraku, katkad nalik na tiho jecanje iz zemlje. Ovda-onda bi se iz bezobličnog toka tužnih ali jezovitih zvukova oblikovali nizovi riječi – sumornih, surovih, hladnih riječi, bezdušnih i jadnih. Noć se rugala jutru koje je izgubila, a studen je proklinjala toplinu za kojom je žudjela. Frodo se sledi do srži kostiju. Nakon nekog vremena pjesma postane razgovjetnija, i on, s užasom u srcu, spozna da se pretvorila u čaranje:
Hladna je ruka i srce i kost,
i san pod stijenom je hladan gost:
jer na kamenom odru nikada neće prestati sni,
dok ne zgasne Sunce i Mjesec ne mri.
Pod crnim vjetrom i zvijezde će mrijet,
i tu nek na zlatu premine svijet,
dok vladar mraka ne posegne rukom
za umrlim morem i uvelom lukom.
Začuje iza glave nekakvo škripanje i struganje. Nalaktivši se pogleda i vidje pri blijedu svjetlu da se nalaze u nekoj vrsti prolaza koji iza njih zavija za ugao. Iza ugla je nečija dugačka ruka pipala oko sebe hodeći na prstima prema Samu koji je ležao najbliže,i prema balčaku mača što je ležao na njemu.U prvi mah Frodo se osjećao kao da ga je ona bajalica doista pretvorila u kamen.Tada mu padne na um mahnita zamisao o bijegu. Pitao se, ako natakne Prsten na prst,hoće li umaknuti stanovniku grobišta i hoće li naći izlaz. Pomislio je kako će trčati slobodan po travi žaleći za Merryjem, Samom i Pippinom, ali slobodan i živ. Gandalf će morati priznati da mu ništa drugo nije preostalo.Ali hrabrost koja se u njemu probudila bila je već prevelika – ipak nije mogao samo tako ostaviti prijatelje na cjedilu. Kolebao se pipajući po džepu, a onda se opet uhvati ukoštac sa samim sobom; dotle mu se ona ruka sve više prikradala. Odjednom odluka u njemu sazri pa dohvati kratak mač što je ležao do njega i klečeći sagne se nad tijela svojih suputnika. Svom snagom zasiječe u onu gmizavu ruku blizu zapešća i šaka se odlomi, ali se mač u isti mah raspadne do samog balčaka. Razlegne se vrisak i svjetla nestane. U mraku se začuje nekakvo režanje.Frodo padne preko Merryja i osjeti kako je Merryju lice hladno. Odjednom mu iz pamćenja, iz kojeg mu je bilo nestalo s prvim nailaskom magle, iskrsne sjećanje na kuću podno Brda i na Toma kako pjeva. Sjeti se pjesmice koju ga je Tom bio naučio.Slabašnim, očajničkim glasom zapjeva Hej-haj! Tome Bombadilu! a čim izgovori to ime,glas mu postane nekako snažniji – zvučao je puno i živo pa je mračna komora odjekivala kao od bubnja i trube:

 

[Златоуст]

Hej-haj! Tome Bombadilu, prilikom i slikom!
Vodom, šumom i brežuljkom, trščakom, vrbikom
Vatrom, Suncem i Mjesecom, sad naćuli uši!
Dođi, Tome, sad nam trebaš nevolja nas guši!
Odjednom zavlada duboka tišina u kojoj je Frodo čuo kako mu srce lupa. Nakon dugog, polaganog trenutka jasno je začuo, ali izdaleka, kao da dopire iz zemlje ili kroz debele zidove, glas koji mu se odazove pjevajući:
Dobri stari Tom Bobmadil nosi čudne skute,
Kaput mu je svijetloplav, a čizme su mu žute,
Tko će njemu na kraj stati, jer Tom, on je gospodar:
Pjesme su mu najmoćnije, i od svih brže hoda.
Razlegne se štropot kao da se kamenje kotrlja i pada, i najednom svjetlo zasvijetli,pravo svjetlo, obično danje svjetlo. U dnu komore, iza Frodovih nogu, pojavi se nizak otvor nalik na vrata, a na njemu Tomova glava (s klobukom, perom i svim ostalim)uokvirena svjetlom sunca što se rumeno dizalo iza njega. Svjetlo je padalo na pod i na lica trojice hobita koji su ležali uz Froda. Nisu se pomaknuli, ali nisu više bili onako nezdravo blijedi. Izgledalo je samo kao da spavaju dubokim snom.Tom pogne glavu, skine klobuk i stupi u mračnu komoru pjevajući:
Bježi brže, stari duše! Nestani pred Suncem!
Netragom ko pramen magle, kao jauk vjetra,
Napolje na golu zemlju pa put preko brda!
Ne vraćaj se nikad više! Humlje sad napusti!
Izgubi se u zaboravu, mračnijem od tmine,
S onu stranu vječnih dveri, dok sve vrijeme mine.
Na te riječi razlegne se vrisak i bučno se zaruši dio unutarnjeg kraja komore. Zatim odjekne dugo, otegnuto vrištanje koje se izgubi u neodredivoj daljini, a nakon toga zavlada tišina.
"Hodite, prijatelju Frodo!" reče mu Tom. "Hajde da izađemo na čistu travu! Morate mi pomoći da ih iznesem."
Zajedno su iznijeli Merryja, Pippina i Sama. Kad je Frodo po posljednji put izlazio iz grobišta, učini mu se da se odsječena šaka još grči poput ranjena pauka, na hrpi odronjene zemlje. Kad je Tom još jedanput ušao unutra, razleglo se nekakvo silno lupanje i toptanje. Izašao je noseći u naručju veliku količinu dragocjenosti – zlatne, srebrne,brončane i bakrene predmete, mnogo perli, lančića i nakita optočenog draguljima. Popeo se na zeleni grobni humak i izložio sve na sunce.Tu je ostao stajati s klobukom u ruci i s vjetrom u kosi, gledajući trojicu hobita kako leže nauznak na traci na zapadnoj strani humka. Podignuvši desnicu, izusti jasnim i zapovjedničkim glasom:
Budite se, veseljaci! Budite i čujte smjesta!
Zagrijte si srca i udove! Hladne sjene nesta;
Tamnih dveri više nema; čarolija je slomljena.
Noć sred noći odletjela, vrata su vam otvorena!
Na Frodovu veliku radost, hobiti se pokrenu, ispruže ruke, protrljaju oči i onda iznenada poskaču na noge. Gledali su oko sebe u čudu, najprije Froda, a onda Toma koji je stajao u prirodnoj veličini na vrhu grobišta iznad njih, i napokon se zagledaju u same sebe, onako odjevene u tanke bijele dronjke, okrunjene i opasane blijedim zlatom zveckajući ukrasima na sebi.
"Što je ovo, tako mi svega?" progovori Merry opipavajući zlatni dijadem koji mu je spuznuo na oko. Onda zastane, preko lica mu prijeđe sjenka i on sklopi oči. "Naravno, sad se sjećam!" reče. "Po noći su nas napali ljudi iz Carn Dûma i svladali nas. Ah! Koplje u mom srcu!" Uhvati se za prsa. "Ne! Ne!" nadoda otvarajući oči. "Što ja ovo govorim? Ja sam to sanjao. A kamo si se ti, Frodo, djenuo?"
"Ja sam mislio da sam zalutao" reče Frodo. "Ali nećemo sad o tome. Radije ćemo porazmisliti što nam je činiti! Idemo dalje!"
"Ovako uparađeni, gospodine?" priupita ga Sam. "A đe je moja odjeća?" On baci svoj dijadem, pojas i prstenje na travu pa pogleda nemoćno oko sebe, kao da se nada da će naći svoju pelerinu, kaputić i hlače i ostalu hobitsku odjeću kako leže negdje u blizini.
"Nećete više naći svoju odjeću" reče im Tom skačući s grobnog humka i plešući nasmijan oko njih na suncu. Reklo bi se da se ništa opasno ni užasno nije dogodilo, i doista je jeza u njihovim srcima izblijedjela dok su gledali kako mu se oči veselo krijese.
"Kako to mislite?" priupita Pippin Toma gledajući ga, napol zbunjen, napol razgaljen. "Zašto nećemo?"Ali Tom zavrti glavom i odgovori mu:
"Našli ste opet sami sebe, izvukli ste se iz gadnog škripca. Za odjeću nije velika šteta, glavno da ste iznijeli žive glave. Veselite se, mili moji prijatelji, i neka vam toplo sunce zagrije srce i udove. Bacite te hladne prnje! Trčite goli po travi, a Tom će dotle u lov!"
Pa odskakuta nizbrdo zviždeći i dozivajući ih. Gledajući za njim, Frodo je vidio kako je otrčao na jug niz zelenu uvalu između dva brijega svejednako fićukajući i uzvikujući:
Hej-haj! Gdje ste li ste, kanda ste se razbježali?
Gore, dolje, tu il blizu, ovdje, ondje rastrčali?
Oštrouhi, Mudronosi, Brzorepi i Trapalo,
Lakonogi moj mladiću, i moj stari Zabucalo
Tako je pjevao i hitro trčkarao bacajući klobuk uvis i hvatajući ga, dok se nije izgubio iza jedne raskoline – ali je njegove hej vi! haj-haj! i dalje donosio vjetar, koji je okrenuo na jug.Opet je bivalo sve vruće. Hobiti su neko vrijeme trčkarali po travi, kao što im je Tom preporučio. Zatim su ležali i sunčali se uživajući kao ljudi koji su iznenada prebačeni iz ciče zime u ugodno podneblje, ili kao ljudi koji se, pošto su dugo bili bolesni i prikovani uz postelju, jednog dana probude i ustanove da im je neočekivano dobro i da je dan iznova pun obećanja.Kad se Tom vratio, osjećali su se već jaki (i bili gladni). Najprije se iznad vrha brijega pojavio njegov klobuk, a za njim je slijedilo u pokornom nizu šest ponija –njihovih pet i još jedan. Ovaj je posljednji očito bio Zabucalo jer je bio krupniji, snažniji, deblji (i stariji) od njihovih. Merry, komu su pripadali ostali, nije im zapravo nikad nadjenuo slična imena, ali su se oni do kraja života odazivali na ova nova koja im je nadjenuo Tom. Tom ih je pozivao jednog po jednog, a oni su se popeli na brijeg i poredali u vrstu. Zatim se Tom nakloni hobitima.
"Evo vam vaših ponija!" reče. "Oni imaju više pameti (na neki način) nego što je imate vi, hobiti lutalice – više pameti u svojim njuškama. Jer oni nanjuše ispred sebe opasnost u koju vi upadate naglavce, a ako bježe da se spase, onda bježe na pravu stranu.Morate im svima oprostiti, jer iako su u srcu vjerni, nisu stvoreni da se suoče sa strahom od stanovnika grobišta. Evo vidite da su vam se vratili sa svim svojim tovarima!"
Merry, Sam i Pippin presvukli su se u pričuvnu odjeću iz svoje prtljage. Uskoro im je bilo prevruće, jer su morali obući i neke deblje i toplije odjevne predmete koje su bili ponijeli sa sobom radi predstojeće zime.
"A otkud vam ta stara životinja, taj Zabucalo?" zapita Frodo.
"To vam je moj poni" odgovori Tom. "Moj četveronožni prijatelj, iako malokad jašem na njemu pa često daleko odlunja, slobodan u brdima. Dok su vaši poniji bili kod mene, upoznali su se sa Zabucalom, pa su ga noćas nanjušili i brže-bolje odjurili do njega.Ja sam i mislio da će ih on potražiti i da će ih svojim mudrim riječima osloboditi straha.Ali sad će tebe, dragi moj Zabucalo, tvoj stari Tom pojahati. Hej! Tom ide sad s vama, tek toliko da vam pokaže put, pa mu zato treba poni. Jer teško je razgovarati s hobitima koji jašu a ti da kaskaš uz njih na svojim rođenim nogama.Hobiti su se obradovali kad su to čuli, i nebrojeno puta zahvalili Tomu, ali on se samo nasmijao i rekao da oni tako dobro znaju zalutati da njemu srce neće biti na mjestu dok ih ne vidi da su zdravi i čitavi napustili granice njegova carstva.
"Ja imam još štošta posvršavati" reče im on "poslove i pjevalice, pričalice i hodalice, i moram pripaziti na zemlju! Tom vam ipak ne može uvijek biti pri ruci da vam otvara vrata i pukotine u vrbama. Mora misliti i na svoju kuću, a i Goldberry ga čeka."
Sudeći po suncu, još je bilo prilično rano, negdje između devet i deset, pa su hobiti usredotočili misli na hranu. Posljednji put su jeli jučer, kad su ručali pokraj onog uspravnog kamena. Sad su za doručak pojeli ostatke Tomove popudbine koju su bili ostavili za večeru, i ono što im je Tom još donio sa sobom. Nije to bio osobito obilat obrok (za hobite i s obzirom na okolnosti), ali su se nakon njega mnogo bolje osjećali.Dok su oni jeli, Tom se popeo na grobni humak i razgledao dragocjenosti. Veći je dio poslagao na hrpu koja se ljeskala i svjetlucala na travi. Rekao je neka tu leži “dostupna svim nalaznicima, pticama, životinjama, vilenjacima i ljudima, i svim dobrim bićima”, jer samo će tako čini grobišta biti s njih skinute i istjerane i nikad se više nijedan zloduh neće vratiti po njih. Za sebe je odabrao iz te hrpe broš optočen modrim draguljima, sa mnogo preljeva poput lanova cvijeta ili krila modra leptira. Dugo je gledao u taj broš, baš kao da se u njemu probudila neka uspomena, pa je zavrtio glavom i naposljetku rekao:
"Evo lijepe igračke za Toma i njegovu gospu! Ljepotica je bila ona koja je nekoć davno nosila ovo na sebi. Sad će to nositi Goldberry i nikad je nećemo zaboraviti!"Za svakog hobita odabrao je po jedan bodež, dugačak, u obliku lista, oštar, divno izrađen, sa crvenim i zlatnim inkrustacijama u zmijskim oblicima. Blistali su dok ih je vadio iz njihovih crnih korica, izrađenih od neke neobične kovine, lagane i čvrste, i optočenih mnogobrojnim ognjevitim draguljima. Možda zbog neke posebne odlike tih korica ili zbog čina koje su ležale na tom grobnom humku, oštrice su izgledale netaknute vremenom, nezahrđale, oštre, i caklile se na suncu.
"Stari su noževi dovoljno dugački da hobitima posluže kao mačevi" reče on. "A dobro je imati oštra sječiva ako stanovnici Shirea krenu na istok, na jug ili nekud daleko u tamu i opasnost."
Zatim im reče kako su ove bodeže iskovali prije mnogo dugih godina ljudi na Zapadnim stranama, koji su bili neprijatelji Gospodara tame, ali ih je pobijedio opaki kralj Carn Dûma u zemlji Angmarskoj.

 

[Златоуст]

"Njih se dan-danas malo tko sjeća" promrmlja Tom "iako se još neki od njih potucaju po svijetu, sinovi zaboravljenih kraljeva što hode sami čuvajući neoprezan svijet od zla."
Hobiti nisu razumjeli njegove riječi, ali dok je on govorio, zamislili su veliko prostranstvo godina za sobom, nalik na golemu sjenovitu ravnicu kojom stupaju ljudske prilike, visoke i mrke, sa sjajnim mačevima, a na kraju se pojavio i jedan sa zvijezdom na čelu. Zatim je to priviđenje izblijedjelo pa su se vratili u suncem obasjani svijet. Bilo je vrijeme da krenu dalje. Spremili su se za put, spakirali naprtnjače i natovarili ponije.Svoje novo oružje zadjenuli su za kožne pojaseve ispod kaputa, osjećajući kako ih sputava, i pitajući se hoće li im biti od kakve koristi. Nitko od njih nije nikad prije pomislio da će i fizički okršaji biti jedna od pustolovina u koje će ih uvaliti njihov bijeg.Napokon su krenuli. Vodili su ponije nizbrdo, a onda su ih pojahali i produžili brzim kasom niz dolinu. Osvrnuli su se i ugledali vrh starog grobnog humka na brijegu,gdje je zlato odsijevalo na suncu poput žutog plamena. Zatim su zašli za izdanak Humlja i izgubili vrh iz vida.Premda je Frodo gledao na sve strane oko sebe, nigdje nije vidio ni traga od velikih kamenova nalik na vratnice. Uskoro su stigli do sjevernog prolaza i brzo prošli kroza nj, a tlo se opet počelo spuštati. Bijaše to veselo putovanje s Tomom Bombadilom koji je razdragano kaskao uz njih, ili pred njima, na Zabucalu, koji se kretao mnogo brže nego što bi se reklo da može po njegovu obujmu. Tom je najveći dio vremena pjevao, ali su to mahom bile besmislice, ili pjesmice na nekom neobičnom jeziku koji hobiti nisu poznavali, drevnom jeziku čije su riječi ponajvećma izražavale čuđenje i zanos.Neprestano su napredovali, ali su uskoro uvidjeli da je Cesta mnogo dalje nego što su mislili. Sve da i nije bilo magle, zbog onog popodnevnog spavanja ne bi bili stigli jučer do nje prije mraka. Ona tamna crta koju su vidjeli nije bio drvored nego niz grmlja što je raslo na rubu jednog dubokog jarka sa strmom padinom na drugoj strani. Tom je rekao da je tu nekad bila granica jednog kraljevstva, ali da je to bilo davno, davno. Reklo bi se da se sjetio nečega žalosnog, pa nije htio raspredati o tome.Sišli su u jarak i uspentrali se na drugu stranu kroz usjek u obronku, a onda je Tom udario na sjever jer su bili skrenuli malo previše na zapad. Sad je tlo pred njima bilo otvoreno i prilično ravno te su ubrzali korak, ali je sunce bilo već prilično nisko kad su napokon spazili pred sobom visok drvored i spoznali da su se nakon mnogih neočekivanihn pustolovina vratili na Cestu. Potjerali su ponije uzagrepce taj posljednji komad puta i zaustavili se pod dugim sjenama drveća. Bili su na vrhu strme kose, a Cesta je, sve mutnija kako je večer padala, vijugala ispod njih. Na tom se mjestu protezala gotovo u ravnoj crti od jugozapada do sjeveroistoka, a desno od njih naglo se spuštala u široku uvalu. Bila je izlokana i puna tragova nedavne jake kiše, posvuda je bilo barica i rupa punih vode.Krenuli su nizbrdicom gledajući na sve strane. Nigdje ni žive duše.
"Eto, napokon smo opet ovdje!" reče Frodo. "Mislim da ipak nismo izgubili više od dva dana mojim prečacem kroz Šumu! Ali možda će se još ovo naše zadržavanje pokazati korisnim... možda smo zameli trag."
Ostali ga pogledaju. Preko lica im iznenada svima opet prijeđe sjenka straha od Crnih jahača. Sve otkako su bili ušli u Šumu, neprestano im je bila na pameti misao kako da se vrate na Cestu; tek sad kad im je bila pod nogama, sjetili su se opasnosti koja ih je progonila i koja ih po svoj prilici iznova vreba na samoj Cesti. Tjeskobno su se osvrnuli na sunce na zalasku, ali je Cesta bila smeđa i pusta.
"Mislite li" neodlučno priupita Pippin "mislite li da će nas i noćas progoniti?"
"Neće, ja se nadam da neće" odgovori Tom Bombadil "a možda neće ni sutra. Ali nemojte uzeti moje nagađanje zdravo za gotovo jer vam ja ne mogu ništa pouzdano kazati. Tamo na istoku moje znanje ne vrijedi mnogo. Tom nije gospodar Jahača iz Crne Zemlje daleko od ovoga kraja."
Ipak su hobiti željeli da on pođe s njima. Slutili su, ako bi itko znao, da bi on znao izaći na kraj sa Crnim jahačima. Uskoro će stupiti u predjele njima posve nepoznate, o kojima se pričaju tek posve mutne i daleke legende u Shireu, pa su se u mračku koji se hvatao zaželjeli zavičaja. Obuzela ih neka duboka osamljenost i osjećanje gubitka. Stajali su šutke, neodlučni pred konačnim rastankom, i jedva su nekako shvatili da se Tom oprašta s njima i govori im neka samo budu srčani i neka jašu dalje do mraka bez zaustavljanja.
"Tom će vam dati dobar savjet koji će vrijediti do kraja današnjeg dana (nakon toga neka vas prati i vodi vaša osobna sreća): na četiri milje dalje ovom Cestom naići ćete na selo Bree pod brijegom Bree, s mitnicom što gleda na zapad. Ondje ćete naći jednu staru krčmu koja se zove Razigrani poni. Vrijedni se krčmar pak zove Ječmenko Maslovar. Kod njega možete prenoćiti, a ujutro opet put pod noge! Budite odvažni ali oprezni! Nemojte klonuti duhom i jašite u susret svojoj sudbini."
Zamolili su ga da pođe s njima bar do te krčme pa da popiju još nešto zajedno, ali se on nasmije i odbije rekavši:
Tomov posjed ovdje staje: međaš neće prijeći.
Misli mu ka domu hrle, Goldberry ga čeka!
Tad se okrene, baci klobuk u zrak, skoči Zabucalu na leđa i odjaše uzbrdo u sumrak pjevajući.Hobiti su se također malo uspeli i gledali za njim dok im nije iščeznuo iz očiju.
"Žao mi je što smo se rastali s gazdom Bombadilom" reče Sam. "Pravi je čudaković, o tom nema zbora. Ja bi reko da nadaleko i naširoko nećemo nać ništa bolje ni čudnije. Al moram priznat da jedva čekam da vidim tog Razigranog ponija o kojem nam je pričo. Valjda će to bit nešto ko naš Zeleni zmaj! Kakav je taj svijet u Breeju?"
"U Breeju ima hobita" reče Merry "ali ima i Velikih ljudi. Bit će to otprilike kao i kod nas. Poni je, po svemu sudeći, dobro svratište. Moji svraćaju tamo od vremena do vremena."
"Možda je to upravo ono što priželjkujemo, ali opet nije u Shireu" reče Frodo.
"Nemojte se ipak ponašati kao kod kuće! Molim vas da upamtite, svi odreda, da se prezime Baggins NE SMIJE spominjati. Ja sam gospodin Podgorski, ako se već mora navesti neko prezime."
Tad oni opkroče svoje ponije i odjašu bez riječi u suton. Mrak je brzo padao dok su polako jahali nizbrdo pa opet uzbrdo i dok napokon nisu ugledali svjetla kako žmirkaju u daljini.Pred njima se ispriječio brijeg Bree, tamna masa naspram zamagljenih zvijezda, a pod njegovim zapadnim krilom šćućurilo se veliko selo. Prema njemu su pohitali priželjkujući samo vatru i kakva god vrata između sebe i noći.

 

[Златоуст]

U SVRATIŠTU KOD RAZIGRANOG PONIJA

Bree bijaše glavno selo u oblasti Bree, malog naseljenog područja, nalik na otok u pustim predjelima oko njega. Osim samog Breeja, bijaše tu i Staddle s druge strane brda, Combe u dubodolini malo dalje na istok i Archet na rubu Chetwooda.Oko brda Bree i tih sela protezao se uzak pojas polja i pitome šume, svega nekoliko milja širok.Ljudi u Breeju bijahu smeđokosi, plećati i oniski, veseli i samostalni – nikome nisu pripadali doli sebi, ali su održavali prijateljskije i prisnije odnose s hobitima, patuljcima,vilenjacima i ostalim stanovnicima okolnog svijeta nego što je bilo (ili jest) uobičajeno među Velikim ljudima. Prema njihovoj vlastitoj predaji, oni su bili prvobitni stanovnici i potomci prvih ljudi koji su se ikad naselili na zapadu Međuzemlja. Malo ih je bilo preživjelo previranja u staro doba, ali kad su se kraljevi vratili preko Velikog mora, zatekli su ljude još u Breeju, a bili su tu i sad kad je sjećanje na stare kraljeve bilo već zaraslo u travu.U tim danima nije bilo drugih ljudi napučenih tako daleko na zapadu niti unutar tri stotine milja od Shirea. Međutim, u divljim krajevima onkraj Breeja bilo je tajanstvenih lutalica. Svijet ih je u Breeju zvao graničarima i nije znao ništa o njihovu porijeklu. Bili su viši i tamnije puti od ljudi u Breeju i vjerovalo se da imaju neobično razvijen vid i sluh i da razumiju jezike životinja i ptica. Lunjali su kud su god htjeli na jug i istok, sve do Maglenog gorja, ali ih je malo bilo ostalo i malokad su ih viđali. Kad bi se pojavili, donosili su vijesti izdaleka i pričali čudne, zaboravljene priče koje su svi napeto slušali, ali se svijet u Breeju nije s njima družio.
U oblasti Breeja bijaše i mnogo obitelji hobita, a oni su opet tvrdili da je to najstarije naselje hobita na svijetu, naselje utemeljeno još mnogo prije nego što su hobiti bili prešli preko rijeke Brandywine i naselili Shire. Najviše ih je prebivalo u Staddleu ali ih je bilo i u samom mjestu Bree, osobito na višim obroncima brda, iznad ljudskih kuća.Veliki narod i Mali narod (kao što su zvali jedni druge) bijahu u dobrim odnosima, baveći se svojim poslovima na svoj način, ali su i jedni i drugi opravdano smatrali sebe neizostavnim dijelovima naroda u Breeju. Nigdje drugdje u svijetu nije se moglo naći ovo neobično (ali izvrsno) uređenje.Narod u Breeju, Veliki i Mali, nije mnogo putovao, i glavna su im briga bila zbivanja u njihova četiri sela. Pokatkad su hobiti iz Breeja odlazili čak do Bucklanda ili do Istočne četvrti, ali premda njihova mala zemlja nije bila mnogo dalje od dana jahanja na istok od mosta na Brandywineu, hobiti iz Shirea malokad su dolazili u nju. Gdjekoji Bucklanđanin ili pustolovno raspoloženi Took došao bi do gostionice i prenoćio u njoj noć-dvije, ali čak se i to sve rjeđe događalo. Hobiti iz Shirea smatrali su one iz Breeja i sve ostale koji su prebivali izvan Shirea tuđincima, i nisu se mnogo zanimali za njih držeći da su dosadni i neotesani. Zacijelo je u to doba bilo mnogo više tuđinaca rasutih po zapadnom svijetu nego što su i slutili hobiti u Shireu. Neki od njih jamačno nisu bili ništa bolji od probisvijeta spremnih iskopati rupu za stanovanje u bilo kojem obronku i ostati u njoj samo dok ih je volja. Ali u oblasti Breeja hobiti su u najmanju ruku bili pristojni i napredni, nimalo više poseljačeni nego većina njihovih dalekih rođaka u Shireu. Još nije bilo zaboravljeno ni da se svojedobno mnogo putovalo između Shirea i Breeja. Po svemu sudeći, u Brandybuckovima je bilo podosta krvi iz Breeja.
U selu Bree bijaše nekoliko stotina zidanih kuća Velikih ljudi, pretežito iznad Ceste, smještenih na obronku, s prozorima okrenutim na zapad. Na toj strani, opisujući više od polovice kruga od brijega i opet do njega, nalazila se duboka jaruga sa gustom živicom. Preko nje bijaše rasut nasip sa Cestom, ali na mjestu gdje je Cesta prolazila kroz živicu, stajale su velike vratnice. Druge su vratnice stajale na južnom uglu gdje je Cesta izlazila iz sela. Vratnice su se zatvarale čim bi pao mrak, ali su se uz njih nalazile vratarske kućice.Malo dalje niz Cestu, gdje je zavijala nadesno da zaobiđe podnožje brda, nalazila se velika gostionica. Sagrađena je davno kad je promet na tim cestama bio mnogo življi.Jer, Bree je stajao na starom raspuću; jedna druga stara cesta presijecala je Istočnu cestu odmah iza jaruge, na zapadnom kraju sela, i nekad su davno ljudi i druga stvorenja često njome putovali. U Istočnoj četvrti još se rabila uzrečica Čudno kao vijesti iz Breeja, koja je potjecala iz onih dana kad su se u toj gostionici mogle čuti vijesti sa sjevera, juga i istoka i kad su hobiti iz Shirea češće tamo dolazili da ih čuju. Ali sjeverni krajevi bili su odavno opustjeli i Sjevernom se cestom malo putovalo, pa je zarasla sva u travu i svijet u Breeju zvao ju je Zelenput.Međutim, gostionica je u Breeju svejednako bila tu, a gostioničar je bio važna osoba. Njegova kuća bijaše sastajalište dokonih brbljavih i radoznalih stanovnika, Velikih i Malih, iz sva četiri sela, i okupljalište graničara i drugih lutalica, pa i putnika (mahom patuljaka) koji su još putovali Istočnom cestom, do Gorja i natrag.Bilo je mračno, iako su bijele zvijezde sjale kad su Frodo i njegovi suputnici napokon stigli do križanja sa Zelenputom i približili se selu. Došli su do zapadne mitnice i zatekli je zatvorenu, ali je pokraj ulaza u kućicu sjedio neki čovjek. Skočio je na noge,donio fenjer i pogledao ih u čudu preko vratnica.
"Što želite, i odakle dolazite?" osorno ih upita.
"Idemo u ovdašnju gostionicu" odgovori mu Frodo. "Putujemo na istok i noćas ne možemo više dalje."
"Hobiti! Četiri hobita! I još k tome, sudeći po govoru, iz Shirea" tiho će vratar, kao da razgovara sa samim sobom. Časak je mračno piljio u njih, a onda je polako otvorio vratnice i pustio ih da prođu. "Noću na ovoj Cesti ne viđamo baš često stanovnike Shirea"
proslijedi kad su zastali načas pokraj njegove kućice. "Oprostite, ali zanima me kakvim
poslom idete na istok od Breeja? I kako se zovete, ako smijem pitati?"
"Naša imena i naš posao samo su naša briga, a nekako mi se ovo baš i ne čini zgodno mjesto da o tome raspravljamo" odbrusi mu Frodo, komu se nije sviđao taj čovjek ni njegov ton.
"Vaš je posao vaša briga, svakako" reče čovjek "ali je moja briga da vam postavljam pitanja čim padne mrak."
"Mi smo hobiti iz Bucklanda i palo nam je na pamet da putujemo i odsjednemo u ovdašnjoj gostionici" ubaci Merry. "Ja se zovem Brandybuck. Je li vam to dovoljno?
Svijet u Breeju oduvijek se lijepo ophodio s putnicima, bar sam tako čuo."
"Dobro, dobro!" reče čovjek. "Nisam vas želio uvrijediti. Ali možda ćete još doživjeti da će vam i drugi ljudi u Breeju osim starog Harryja na mitnici postavljati kojekakva pitanja. Ovdje u okolici ima čudnog svijeta. Ako produžite do Ponija, vidjet ćete da niste bar ovdje jedini gosti."
Poželio im je još laku noć, a oni nisu više izustili ni crne ni bijele, ali je Frodo pri svjetlu fenjera vidio da ih čovjek svejednako radoznalo motri. Bilo mu je drago kad je čuo kako su se vratnice zalupile dok su oni odlazili dalje. Čudio se što je taj čovjek toliko sumnjičav, i pitao se da se nije već tko raspitivao za skupinu hobita. Da nije možda Gandalf? Možda je on stigao ovamo dok su se oni motali po Šumi i Humlju? Ipak, bilo je nečega u vanjštini i glasu mitničarovu zbog čega se Frodo osjećao nelagodno.Čovjek je još buljio neko vrijeme za hobitima, a onda se vratio u kućicu. Čim im je on okrenuo leđa, nečija se tamna prilika hitro prebacila preko vratnica i stopila sa sjenama u seoskoj ulici.Hobiti su, jašući uz blagu uzbrdicu, prošli pokraj nekoliko izdvojenih kuća i zaustavili se pred gostionicom. Kuće su im se činile velike i neobične. Sam se zagledao u gostionicu na dva kata, sa mnogo prozora, osjećajući kako mu srce zamire. Zamišljao je bio kako će ovda-onda na putovanju susretati orijaše veće od drveća i druga, još strahotnija stvorenja, ali mu se u ovom trenu činilo da mu je prvi pogled na ljude i njihove visoke kuće sasvim dostatan, čak i previše za sumoran svršetak napornog dana. U duhu je vidio crne konje kako stoje osedlani u sjeni gostioničkog dvorišta, i Crne jahače kako zure u njih kroz mračne gornje prozore.
"Nećemo valjda, gospodine, ovde prenoćit?" uzvikne. "Ako u ovom kraju već ima hobita, zašto ne bi potražili neke od njih koji bi nas htjeli primit pod svoj krov? Kod njih bi se više osjećali kod kuće."
"Što imaš protiv ove gostionice?" upita ga Frodo. "Pa preporučio nam ju je Tom Bombadil. Vjerujem da ćemo se u njoj osjećati kao kod kuće."

 

[Златоуст]

Čak se i izvana gostionica doimala kao ugodna kuća za oči koje su bile navikle na nju. Pročeljem je bila okrenuta Cesti, a dva krila bijahu djelomice usječena u niže obronke brda tako da su otraga prozori na drugom katu bili u ravnini tla. Ispod široka svoda ulazilo se u dvorište između dva krila zgrade, a lijevo od svoda nalazio se velik ulaz do kojeg se dolazilo uz dvije-tri široke stube. Vrata su bila otvorena i kroz njih je padalo svjetlo u dvorište. Na svodu je visila svjetiljka, a ispod nje velika firma – debeo bijeli poni osovljen na stražnje noge. Iznad vrata bijaše ispisano bijelim slovima: RAZIGRANI PONI, vl.JEČMENKO MASLOVAR.
U mnogim prozorima u prizemlju gorjelo je svjetlo iza debelih zastora.Dok su se oni vani u tami skanjivali, netko je unutra zapjevao veselu pjesmu, a pridružili su mu se mnogobrojni veseli glasovi u zboru. Kad se pjesma završila, razlegao se buran smijeh i pljesak.Odveli su ponije ispod svoda i, ostavivši ih u dvorištu, popeli se uza stube. Frodo je bio na čelu i umalo da se nije sudario s oniskim, ćelavim i rumenim debeljkom. Na sebi je imao pripasanu bijelu pregaču i hitao kroz jedna pa kroz druga vrata noseći pladanj krcat punih vrčeva.
"Možemo li..." zausti Frodo.
"Samo časak, molim lijepo!" dovikne mu čovjek preko ramena pa se izgubi u mnoštvu glasova i oblaku dima. Začas se vrati brišući ruke o pregaču.
"Dobar večer, mali gosparu!" reče klanjajući se. "Što biste željeli?"
"Krevete za četvoricu i smještaj za pet ponija, ako nas možete primiti. Jeste li vi možda gospodin Maslovar?"
"Jesam! Ječmenko mi je ime. Ječmenko Maslovar, vama na službu! Vi ste iz Shirea, a?" reče, a onda se iznenada lupne rukom po čelu kao da se nečega prisjeća.
"Hobiti!" uzvikne. "E sad, na što me to podsjeća? A smijem li vas pitati za vaša cijenjena
imena, gosparu?"
"Ovo su gospodin Took i gospodin Brandybuck" odgovori Frodo "a ovo je Sam Gamgee. Ja se zovem Podgorski."
"Eto ti ga na!" reče gospodin Maslovar i pucne prstima. "Opet sam zaboravio. Ali sjetit ću se ja kad budem imao vremena porazmisliti. Iako sam spao s nogu, vidjet ću što mogu učiniti za vas. Dan-danas nemamo baš često goste iz Shirea, pa bi mi bilo krivo da vas ne mogu primiti. Večeras je baš ovdje gužva kakve dugo nije bilo. Kad jednom krene, onda ne zna stati, kao što mi u Breeju kažemo. Ej! Nobe!" prodere se. "Gdje si opet, tihotapče trapavi? Nobe!"
"Evo me, gospodine, evo!"
Veseo hobit ispadne na vrata, a kad ugleda putnike, stane kao ukopan i radoznalo se zagleda u njih.
"A gdje je Bob?" upita ga gostioničar. "Ne znaš? E pa, potraži ga! Brže malo!Nemam ja šest nogu ni šest očiju! Reci Bobu da treba smjestiti pet ponija. Mora nekako naći mjesta za njih."Nob otkaska cerekajući se i namigujući.
"E pa, što sam ono htio reći?" opet će gospodin Maslovar lupkajući se po čelu."Jedna stvar izbija iz glave drugu, tako rekuć. Večeras imam toliko posla da mi se sve vrti u glavi. Ima tu jedno društvo koje je sinoć stiglo Zelenputom odozdo, s juga... i to je već bilo dosta čudno za početak. Onda je večeras došla putujuća družina patuljaka što ide na zapad. A sad još i vi. Da niste hobiti, ne vjerujem da bismo vas mogli smjestiti. Ali u sjevernom krilu imamo dvije-tri sobe napravljene upravo za hobite, još kad je ova kuća građena. U prizemlju, kao što oni obično vole, s okruglim prozorima i svim ostalim što im je po volji. Nadam se da će vam biti udobno u njima. Vjerujem da ćete htjeti i večerati.Večera će biti što prije bude moguće. Ovuda, molim lijepo!"Povede ih kroz hodnik i otvori jedna vrata.
"Ovdje imamo jedan mali zgodni salon!" reče. "Nadam se da će vam biti po volji.A sad se ispričavam. Imam posla preko glave. Nemam vremena za razgovore. Moram juriti dalje. Ovo je težak posao za dvije noge, a nikako da smršavim. Zavirit ću opet ovamo. Ako štogod trebate, pozvonite samo ručnim zvoncem pa će vam Nob doći. Ako ne dođe, zvonite i vičite!"
Napokon ode i ostavi ih prilično bez daha. Reklo bi se da može govoriti unedogled,ma koliko imao posla. Obreli su se u maloj i ugodnoj sobi. Na ognjištu je veselo gorjela vatrica a ispred nje je stajalo nekoliko niskih i udobnih stolica. Bijaše tu i okrugao stol, s već prostrtim bijelim stolnjakom, a na njemu veliko ručno zvonce. Ali mnogo prije nego što su i pomislili pozvoniti, pojavi se užurbani sluga hobit Nob. Donio im je svijeće i pladanj pun tanjura.
"Žele li gospoda možda štogod popiti?" upita ih. "I da vam pokažem sobe dok se spravlja večera?"
Bili su se oprali i stigli do polovice dubokih vrčeva piva kad su ponovo došli gospodin Maslovar i Nob. U tren oka postavljen je stol. Bijaše tu tople juhe, hladnog mesa, pite od kupina, svježeg kruha, maslaca i polovica zrelog sira – obična dobra jela,baš kao u Shireu, sve toliko domaće da je odagnalo i posljednje Samove zle slutnje (već poprilično razblažene izvrsnim pivom).Gostioničar se vrzmao neko vrijeme oko njih, a onda je nakanio otići.
"Ne znam da li biste se htjeli pridružiti društvu poslije večere?" reče im stojeći na vratima. "Možda ćete radije u krevet? Ipak, društvo bi vas vrlo rado pozdravilo, ako vam je do druženja. Nama ovdje ne dolaze baš često tuđinci – odnosno putnici iz Shirea, htio sam reći, oprostite – a rado poslušamo malko novosti, ili kakvu priču ili pjesmu koja im padne na pamet. Ali kako vam drago! Ako što zatrebate, samo pozvonite!"Na kraju večere (oko tri četvrti sata upornog jedenja neometanog nepotrebnim razgovorom) bili su tako okrijepljeni i ohrabreni da Frodo, Pippin i Sam odluče pridružiti se društvu. Merry je pak držao da će ondje jamačno biti odviše zagušljivo.
"Ja ću još malo ovdje posjediti na miru uz vatru, a možda ću poslije izaći da se prošetam. Pazite što i kako govorite, i nemojte zaboraviti da naš bijeg mora ostati tajna,da smo još na glavnoj Cesti i da nismo baš daleko od Shirea!"
"U redu!" reče Pippin. "Pazi ti radije na sebe! Pazi da ne zalutaš, i nemoj zaboraviti da je u kući sigurnije!"
Društvo je bilo u velikoj zajedničkoj dvorani gostionice. Skup bijaše velik i mješovit, kako je Frodo ustanovio kad su mu se oči navikle na svjetlo, što je uglavnom protjecalo od jarke vatre od kladica, jer su tri svjetiljke što su visile sa stropnih greda slabo svijetlile, napol obavijene dimom. Ječmenko Maslovar stajao je blizu vatre i razgovarao sa dvojicom patuljaka i jednim od dvojice ljudi neobične vanjštine. Na klupama je sjedio svakakav svijet – ljudi iz Breeja, skupina mjesnih hobita (koji su čavrljali među sobom), još dva-tri patuljka i druge mutne spodobe koje je bilo teško razaznati u sjeni i po zakucima.
Čim su se pojavili hobiti iz Shirea, pozdravio ih je zbor dobrodošlice stanovnika Breeja. Stranci, posebice oni koji su stigli Zelenputom, radoznalo su se zagledali u njih. Gostioničar je upoznao pridošlice sa svijetom iz Breeja, toliko brzo da su hobiti doduše razumjeli mnoga pojedinačna imena, ali su malokad bili sigurni komu koje ime pripada.Činilo se da ljudi iz Breeja imaju mahom botanička prezimena (prilično čudna stanovnicima Shirea), recimo Trskovac, Kozjačina, Brezina, Jabučilo, Čičak i Papratovina (da i ne spominjemo Maslovara). Neki od mjesnih hobita imali su slična prezimena.Primjerice, činilo se da ima više Kaponja, ali je većina imala prezimena vezana uz prirodu kao što su Sprud, Pećina, Vukorepa, Pješenjak i Tunelski, od kojih se mnoga mogu naći i u Shireu. Bijaše tu i nekoliko Podgorskih iz Staddlea, koji nisu mogli zamisliti prezimenjaka a da nisu s njim u rodu, pa su Froda prigrlili kao davno izgubljena rođaka.Hobiti iz Breeja bijahu zapravo prijazni i znatiželjni, te je Frodo uskoro shvatio da će morati kazati čime se bavi. Ustvrdio je da ga zanimaju historija i geografija (na što su mnogi zaklimali glavom iako se te riječi nisu često rabile u narječju Breeja). Rekao je da
kani napisati knjigu (na što je zavladala nijema zgranutost), i da on i njegovi prijatelji prikupljaju podatke o hobitima koji žive izvan Shirea, poglavito u istočnim krajevima.Nato se prolomi zbor glasova. Da je Frodo doista kanio napisati knjigu, i da je imao više ušiju nego što ih je imao, bio bi doznao za dvije-tri minute dovoljno podataka za nekoliko poglavlja. A ako mu to ne bi bilo dostatno, naveli su mu niz imena, počevši od “starog Ječmenka ovdje”, kojima se može obratiti da još više sazna. Ali nakon nekog vremena, pošto Frodo nije pokazivao namjeru da počne smjesta pisati knjigu, hobiti su se nastavili raspitivati o zbivanjima u Shireu. Frodo nije bio osobito govorljiv sugovornik, pa je uskoro ostao sjediti sam u kutu slušajući ostale i zirkajući oko sebe.Ljudi i patuljci najviše su razgovarali o dalekim događajima i prepričavali novosti koje su već bile isuviše dobro poznate. Na jugu je bilo nemira i činilo se da se ljudi koji su stigli Zelenputom sele, traže zemlju gdje će se moći skrasiti. Svijet iz Breeja suosjećao je s njima, ali je bilo očito da nije spreman primiti u svoju malu zemlju veći broj stranaca.Jedan od putnika, razrok, ružan momak, predviđao je da će uskoro sve više svijeta dolaziti na sjever.
"Ako za njih ne bude mjesta, oni će ga sami sebi naći. Oni imaju pravo na život kao i svi ostali" rekao je glasno. Reklo bi se da se mještanima ne sviđaju baš takvi izgledi.Hobiti se nisu na sve to mnogo obazirali, a u tom trenutku nije se baš ni činilo da ih se to mnogo tiče. Teško da bi Veliki ljudi mogli potražiti utočište u hobitskim rupama. Mnogo su im zanimljiviji od Froda bili Sam i Pippin koji su se sad već osjećali kao kod kuće i veselo čavrljali o događajima u Shireu.

 

[Златоуст]

Pippin je izazvao pravu buru smijeha kazivanjem o tome kako se urušio krov Gradske rupe u Michel Delvingu – gradonačelnik Bjelostopić, najdeblji hobit u Zapadnoj četvrti, bijaše sav zatrpan vapnom, pa se izvukao iz krša kao valjušak uvaljan u brašno. Ali postavljeno je nekoliko pitanja koja su uznemirila Froda. Jednoga stanovnika Breeja, koji je navodno bio u Shireu nekoliko puta, zanimalo je gdje Podgorski žive i s kim su sve u rodu.Odjednom Frodo primijeti da razgovor hobita pozorno sluša i neki čudan čovjek lica opaljena vjetrom i suncem koji je sjedio u sjeni do zida. Pred njim je stajao visok vrč piva s poklopcem, a pušio je neobično izrezbarenu lulu s dugim kamišem. Bio je ispružio noge u visokim čizmama od meke kože koje su mu dobro pristajale, ali su bile poprilično iznošene i pokrivene skorenim blatom. Bio je čvrsto umotan u zaflekani ogrtač od teškog zagasitozelenog sukna, premda je u dvorani bilo vruće, nosio je na glavi kukuljicu koja mu je zasjenjivala lice, ali dok je promatrao hobite, vidjelo se kako mu se oči krijese.
"Tko je to?" upita Frodo gospodina Maslovara kad je ugrabio priliku da mu šapne na uho. "Mislim da nas s njim niste upoznali?"
"Taj?" reče gostioničar također šaptom zirnuvši na onu stranu a da nije okrenuo glave. "Ne znam, da vam pravo kažem. To vam je jedan od onih lutalica – mi ih zovemo graničari. Malokad govori, iako zna ispričati neobičnu priču kad mu se da. Nema ga po mjesec, pa i po godinu dana, a onda opet bane. Proljetos je prilično često dolazio i odlazio, ali ga u zadnje vrijeme nisam dugo vidio. Nisam nikad saznao kako mu je pravo ime, ali ga ovdje zovu Strider. Potuca se posvuda krupnim koracima na dugačkim kracima, iako rukom nikad ne govori kamo se žuri. Ali tko bi razumio istok i zapad, kao što kažemo mi u Breeju misleći na graničare i stanovnike Shirea, da prostite. Čudno je što me pitate za njega."
Ali u tom trenu netko naruči od gospodina Maslovara još piva, pa su ove njegove posljednje riječi ostale nerazjašnjene.Frodo opazi da ga Strider promatra kao da je čuo ili naslutio sve što je o njemu rečeno. Pomalo je mahnuo rukom i klimnuo glavom Frodu neka sjedne do njega. Kad mu je Frodo pristupio, on zabaci kukuljicu i otkrije razbarušenu glavu tamne kose prošarane sjedinama, i dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu.
"Mene zovu Strider" tiho mu se predstavi. "Drago mi je što se mogu upoznati s vama, gospodine... Podgorski, ako je stari Maslovar dobro izgovorio vaše prezime."
"Jest" usiljeno će Frodo. Nije se osjećao nimalo ugodno pod pogledima njegovih prodornih očiju.
"E pa, gospodine Podgorski" proslijedi Strider "da sam na vašem mjestu, ne bih dopustio ovim vašim mladim prijateljima da previše brbljaju. Piće, vatra i slučajna poznanstva, sve je to prilično ugodno, ali, znate... ovo vam nije Shire. Ovdje vam ima svakakvog svijeta. Možda ćete pomisliti da ne bi trebalo ni da ja ovako govorim" nadoda smješkajući se kiselo kad opazi kako ga Frodo motri. "Nedavno su kroz Bree prošli još čudniji putnici" reče gledajući Froda u lice.Frodo mu uzvrati pogled, ali ne izusti ni crne ni bijele, a Strider ne produži dalje.Činilo se da je najednom usredotočio pozornost na Pippina. Frodo se zabrine kad shvati da taj smiješni mladi Took, ohrabren uspjehom svoje priče o debelom gradonačelniku Michel Delvinga, upravo pripovijeda na smiješan način o Bilbovoj oproštajnoj proslavi.Već je počeo oponašati njegov govor i pomalo se približavao u kazivanju njegovu začudnom nestanku.Frodo se ozbiljno uznemiri. To je zacijelo bila sasvim bezazlena priča za većinu ovdašnjih hobita – obična smiješna priča o onom smiješnom svijetu tamo s onu stranu Rijeke, ali su neki od njih (primjerice, stari Maslovar) znali već ponešto o tome, i vjerojatno su poodavno do njih bili doprli glasovi o Bilbovu nestanku. Ova će ih priča podsjetiti na prezime Baggins, pogotovo ako se netko raspitivao za to prezime u Breeju.Frodo se uzvrpolji pitajući se što mu je činiti. Pippin je očito silno uživao u pozornosti svojih slušatelja pa je potpuno smetnuo s uma opasnost u kojoj se nalaze.Frodo se iznenada uplaši da će Pippin u svom sadašnjem raspoloženju možda spomenuti čak i Prsten, što bi moglo biti kobno.
"Najbolje da odmah nešto poduzmete!" šapne mu Strider na uho.Frodo ustane, skoči na stol i progovori na sav glas svrativši na sebe pozornost Pippinovih slušalaca. Neki su se hobiti zagledali u Froda, nasmijali i zapljeskali pomislivši da je gospodin Podgorski popio malo više piva nego što je trebalo.Frodo se najednom osjetio vrlo glupo i opazio (kao što je imao navadu kad bi držao govor) da premeće stvari u džepu. Napipao je Prsten na lančiću i, tko zna zašto,spopala ga želja da ga natakne na prst pa da nestane iz ovoga glupog položaja. Činilo mu se da je poticaj za tako nešto došao izvana, od nekoga ili nečega u toj dvorani. Odlučno se odupirao toj kušnji i stiskao Prsten u šaci, kao da ga želi zadržati i spriječiti da mu umakne ili počini kakvu nepodopštinu. Bilo kako mu drago, nije ga ni na što nadahnuo.Izgovorio je “nekoliko prigodnih riječi”, kao što bi rekli u Shireu: Svi smo vam mi vrlo zahvalni na vašoj izvanrednoj dobrodošlici, i ja se ufam da će ovaj moj kratki posjet pomoći da se obnove stare prijateljske veze između Shirea i Breeja.Tu je zapeo i nakašljao se.Sad su već svi u dvorani buljili u njega.
"Pjesmu!" poviče jedan od hobita. "Pjesmu! Pjesmu!" pridruže mu se ostali.
"Hajde sad, gospodine, zapjevajte nam nešto što još nismo čuli!"
Frodo je načas zinuo, a onda je, sav zdvojan, zapjevao smiješnu pjesmu koju je Bilbo poprilično volio (dapače, poprilično se i ponosio njome jer ju je sam sročio). Bijaše to pjesma o krčmi pa je vjerojatno zato upravo sada pala Frodu na pamet. Navest ćemo je u cijelosti. Dan-danas se obično pamti još samo gdjekoji stih.
Ima jedna krčma, vesela i živa,
leži ispod brijega, od starosti siva,
Al tamo se tako tamno pivo toči
Da na piće znade i Mjesec-svat skočit,
samo da se naužije krčmareva piva.
Ima jedan mačak, konjušar mu znanac,
gudi na pet struna, baš ko da je znalac.
Gudalom se vješto i okretno služi,
Često nisko prede, pa visoko ruži,
il sredinom skale zuji ko komarac.
Gazda ima psića, uvijek šalu njuši,
sa smislom za humor, od smijeha se ruši.
Od gostiju hvata veselu riječ svaku,
I naćuli uši čim je vic u zraku,
pa urla od smijeha i od tog se guši.
Ima jedna krava, rozi joj na glavi,
uznosita stava, rodu ponos pravi!
Kad začuje glazbu pogotovo petkom,
Tad u ritmu maše repom i čuperkom,
pa od veselja zapleše na travi.
Ima jedan ormar, pun tanjura, žlica,
i sve su od srebra sjajnog, i te kako!
Za nedjelju samo čuva se par isti,
Brižno ih se pazi, pa lašti i čisti
u subotnje popodne svako.
Naiskap je stao Mjesec-svat tad piti,
našto mačak počne smjesta cviliti.
Na stolu je žlica prvi ples tanjuru dala,
U vrtu je ko luda krava skakutala,
a psić je svoj rep krenuo loviti.
I kad Mjesec-svat još jedan vrč slisti,
i ispod stola pade mahom,
I zadrijema tako pa o pivu sanja,
Dok zora nebom zvijezde sklanja,
a zrak već odiše jutarnjim dahom.
Tad konjušar će vještom mačku:
“Mjesečevi bijeli konji već otprije
Njište, topću, srebrom zvone,
A gospodar klonuo im i sada sve dublje tone
eto sunca na obzoru tek što vani nije.”
I krene glazba što budi mrtve,
kad mačak udari gudalom strune.
Uz cvilež, pilež i ritam sve brži,
Dok krčmar Mjesec-svata trese i drži,
“Već prošlo je tri!” pod rebra ga mune.
Uz brijeg su nježno kotrljali Svata,
u Mjesec ga potrpali da sna mu daju,
Konji su za njim išli galopom,
Ko jelen je krava slijedila skokom,
i tanjur sa žlicom na kraju.
Još bržu mačak udari svirku,
da psić je zavijat stao.
S konjima krava naglavce kroči,
I svaki gost iz postelje skoči,
plešuć dok nije s nogu pao.
S plinkom i plonkom tad puče struna,
i krava preskoči Mjeseca-svata,
Psić udari u smijeh, on sav je u vicu,
Subotnji tanjur zgrabi nedjeljnu žlicu,
i ukrade je vještinom tata.
Taman se Mjesec za brijeg otkotrljo,
kad Sunce pusti svud zrake da sežu,
Ne hoteć vjerovat što vidi okom,
Da iako dan je krenuo tokom,
svi natrag u krevet liježu.

 

[Златоуст]

Razlegne se bučan i dug pljesak. Frodo je imao lijep glas, a pjesma im je bila po ćudi.
"A gdje je stari Ječam?" uzviknu neki od njih. "On bi trebo ovo čuti. Bob bi trebo naučit svoga mačka svirat na guslama pa bi svi skupa zaplesali." Naručili su još piva i zagalamili: "Dajte to još jednom, majstore! Ajde! Još jednom!"
Natjerali su Froda da popije još jednu, pa da iznova zapjeva istu pjesmu, a mnogi su mu se od njih pridružili, jer im je melodija bila dobro poznata a učas su upamtili riječi.Sad je na Froda došao red da bude zadovoljan sam sobom. Đipao je po stolu, a kad je po drugi put došao do stiha I krava preskoči Mjeseca-svata, poskoči uvis isuviše živahno jer zagazi, tres!, u pladanj pun vrčeva, posklizne se i skotrlja sa stola uz tresak, lomljavu i štropot! Svi su slušaoci razjapili usta od smijeha, ali su iznenada umuknuli i zanijemjeli jer je pjevač nestao. Jednostavno je iščeznuo kao da je, paf, propao u zemlju a da nije za sobom ostavio rupu!Mjesni hobiti zgledali su se u čudu, a onda su skočili na noge i pozvali Ječmenka.Cijelo se društvo povuklo od Pippina i Sama koji su ostali sami u kutu, pa su ih mračno i nepovjerljivo poizdaljeg motrili. Bilo je očito da ih mnogi sada smatraju suputnicima putujućeg mađioničara nepoznatih sposobnosti i namjera. Ali bio je među njima i jedan crnomanjasti stanovnik Breeja koji je stajao i gledao ih s nekakvim znalačkim i napola podrugljivim izrazom na licu, zbog kojeg su se osjećali vrlo nelagodno. Uskoro je on šmugnuo kroz vrata a za njim i onaj razroki južnjak – njih su se dvojica neprestano cijele večeri nešto došaptavali. Za njima je uskoro otišao i mitničar Harry.Frodo se osjećao kao prava budala. Ne znajući što drugo da učini, otpuzio je ispod stolova do mračnog kuta u kojem je nepomično sjedio Strider, ne pokazujući ničim što misli. Frodo se naslonio na zid i skinuo Prsten s prsta. Nije mu ni samom bilo jasno kako mu se Prsten našao na prstu. Samo je predmnijevao da ga je premetao rukom u džepu dok je pjevao, i da mu je nekako skliznuo na prst kad je trgnuo rukom u džepu da ublaži pad.Načas je pomislio da se možda sam Prsten poigrao s njime; možda je htio da se pokaže na nečiju želju ili zapovijed koju je naslutio u toj prostoriji? Frodu se nisu svidjeli pogledi svih onih koji su izašli iz krčme.
"Što je?" priupita ga Strider kad se iznova pojavio. "Zašto ste to učinili? To je gore od svega što su vaši prijatelji mogli izbrbljati! Uprskali ste stvar! A da nije tome možda kriv vaš prst?"
"Ne razumijem o čemu to govorite?" reče Frodo, ozlovoljen i zabrinut.
"Razumijete, razumijete" odvrati Strider. "Ali najbolje će biti da pričekamo dok se duhovi ne smire. A onda bih vas, gospodine Bagginse, zamolio da na miru negdje porazgovaramo."
"O čemu?" upita ga Frodo ne obazirući se na iznenadni spomen svoga pravog prezimena.
"O nečemu prilično važnom... za nas obojicu" odgovori Strider gledajući Froda u oči. "Možda ćete saznati nešto što vam može biti od koristi."
"Pa dobro" reče Frodo nastojeći se držati ravnodušno. "Možemo poslije porazgovarati."
Dotle se oko ognjišta bila zavrgla prepirka. Dokaskavši u dvoranu, gospodin je Maslovar slušao istodobno nekoliko proturječnih iskaza o događaju koji se netom zbio.
"Vidio sam ga, gospodine Maslovare" pričao mu je jedan hobit "ili, bolje reći,nisam ga vidio, ako razumijete šta hoću da kažem. Jednostavno ko da je u zemlju propo,da tako kažem."
"Ma nemojte, gospodine Kaponja!" zbunjeno će gostioničar.
"Kad vam kažem!" potvrdi gospodin Kaponja. "Ja, dapače, i mislim ono što kažem."
"Tu je ipak posrijedi neka pogreška" reče Maslovar vrteći glavom. "Ipak je taj gospodin Podgorski bio malo previše opipljiv da bi mogao samo tako propasti u zemlju, ili bolje reći u pod."
"E pa, a gdje vam je onda?" poviče nekoliko glasova.
"Otkud bih ja to mogao znati? On slobodno ide kuda hoće, pod uvjetom da ujutro plati račun. Eto, tu je gospodin Took, on nije nestao."
"E pa, ja sam vidio što sam vidio, i vidio sam što nisam vidio" tvrdoglavo će Kaponja.
"A ja vam kažem da je posrijedi neka pogreška" ponovi Maslovar uzimajući pladanj i skupljajući krhotine.
"Dakako da je pogreška!" reče Frodo. "Nisam ja nikud nestao. Evo me! Samo sam progovorio riječ-dvije sa Striderom u kutu."
I stupi na svjetlo vatre, ali veći dio društva ustukne pred njim, još usplahireniji nego prije. Nipošto ih nije umirio svojim objašnjenjem da je nakon pada brže-bolje otpuzio ispod stolova. Većina je hobita i ljudi iz Breeja otišla smjesta uvrijeđena iz gostionice jer nisu više imali volje da se zabavljaju te večeri. Jedan ili dvojica poprijeko su pogledala Froda i pokupila se mrmljajući nešto među sobom. Patuljci i trojica nepoznatih ljudi koji su još ostali, digli su se i poželjeli laku noć gostioničaru, ali ne i Frodu i njegovim prijateljima. Domalo je ostao još samo Strider, koji je i dalje neopažen sjedio uza zid.Činilo se da gospodin Maslovar nije odviše razočaran. Vjerojatno je računao da će mu gostionica biti puna još mnogo večeri, sve dok se temeljito ne pretrese večerašnja tajna.
"Pa što ste to učinili, gospodine Podgorski?" zapita Froda. "Poplašili ste mi goste i porazbijali vrčeve tim svojim vratolomijama!"
"Žao mi je što sam vam zadao neprilika" reče Frodo. "Uvjeravam vas da mi to nipošto nije bila namjera. Puki nesretan slučaj."
"U redu, gospodine Podgorski! Ali ako se kanite još prekobacivati, ili čarobirati, ili nešto slično izvoditi, molim vas da goste unaprijed upozorite... i da mene upozorite. Mi smo vam ovdje pomalo nepovjerljivi prema svemu što je neuobičajeno... neprirodno, ako razumijete što hoću da kažem, i ne možemo tako nešto šale prihvatiti."
"Neću više ništa slično učiniti, gospodine Maslovare, obećavam vam. A sad mislim da ću na počinak. Sutra ujutro moramo rano na put. Hoćete li se pobrinuti da nam poniji budu spremni u osam sati?"
"Razumijem! Ali prije nego što odete, gospodine Podgorski, volio bih porazgovarati s vama u četiri oka. Upravo sam se nečeg sjetio što bih vam htio reći.Nadam se da mi nećete zamjeriti. Kad posvršavam još neke sitnice, doći ću u vašu sobu, ako vam je po volji!"
"Svakako!" reče Frodo, ali mu srce klone. Pitao se koliko će još povjerljivih razgovora morati obaviti prije nego što legne. Da se nisu svi ovi ovdje urotili protiv njega? Čak je pomislio da se i iza debelog lica staroga Maslovara kriju nekakve mračne nakane.

 

[Златоуст]

STRIDER

Frodo, Pippin i Sam vratili su se u salon. Tu više nije bilo svjetla. Nije bilo Merryja a vatra je dogorijevala. Tek kad su raspirili žar i bacili na vatru dva svežnjića pruća, opazili su da je za njima došao u sobu i Strider. Mirno je sjedio na stolici pokraj vrata!
"Hej!" reče Pippin. "Tko ste vi, i što želite?"
"Mene zovu Strider" odgovori on. "Premda je vaš prijatelj možda zaboravio,obećao mi je da ćemo na miru porazgovarati."
"Rekli ste da ću možda saznati nešto što će mi biti od koristi?" reče Frodo. "Što mi imate reći?"
"Nekoliko stvari" odgovori Strider. "Ali dakako da i ja imam svoju cijenu."
"Kako to mislite?" oštro će Frodo.
"Umirite se! Mislim samo ovo: reći ću vam što znam i dat ću vam koji dobar savjet... ali očekujem od vas i nagradu."
"A što bi to bilo, molim lijepo?" upita ga Frodo. Pobojao se da ima posla s ucjenjivačem, i tjeskobno pomislio kako je ponio premalo novca sa sobom. Sav njegov novac teško da bi zadovoljio lupeža, a zapravo ne može ništa od tog novca odvojiti.
"Nije to ništa što ne biste mogli sebi priuštiti" odgovori Strider smješkajući se ovlaš, kao da je pročitao Frodove misli. "Samo ovo: da me povedete sa sobom i da ostanem s vama dok me bude volja."
"A, tako!" otpovrne Frodo, iznenađen, iako se ne bi moglo reći da mu je baš odlanulo. "Čak i kad bih trebao još jednog suputnika, ne bih pristao na tako nešto dok ne bih doznao mnogo više o vama i vašim poslovima."
"Izvrsno!" usklikne Strider, pa prekriži noge i zavali se na naslon stolice. "Čini mi se da opet dolazite pameti. To sluti na dobro. Dosad ste bili odviše neoprezni. U redu!Reći ću vam što znam, i prepustiti vama da odlučite o nagradi. Možda ćete mi je rado dati kad čujete što vam imam kazati."
"Da čujemo onda!" reče Frodo. "Što vi to znate?"
"Previše; previše mračnih stvari" sumorno će Strider. "Ali što se vaših poslova tiče..." Ustane i priđe vratima, naglo ih otvori i pogleda van. Zatim ih opet tiho zatvori i sjedne. "Ja imam dobro uho" nastavi tiše "i premda ne mogu nestati, ulovio sam mnoge divlje i oprezne zvjerke i obično me, ako baš želim, nitko ne može vidjeti. E pa, večeras sam se zatekao iza živice uz Cestu zapadno od Breeja kad su od Humlja naišla četvorica hobita. Ne moram valjda ponavljati sve što su rekli starom Bombadilu i jedan drugome,ali nešto mi je posebno privuklo pozornost. Molim vas da ne zaboravite, rekao je jedan od njih, da ne smijete spominjati prezime Baggins. Ako se baš neko ime mora navesti, onda se ja zovem Podgorski. To me je toliko zainteresiralo da sam vas pratio sve dovde. Preskočio sam preko mitnice odmah za vama. Možda gospodin Baggins ima neki časni razlog da krije svoje ime, ali ako je tako, onda bih savjetovao njemu i njegovim prijateljima da budu malo oprezniji."
"Nije mi jasno zašto bi moje ime moglo zanimati bilo koga u Breeju" ljutito će Frodo "a još treba da saznam i zašto zanima vas. Možda gospodin Strider ima neki časni razlog da uhodi i prisluškuje, ali ako je tako, savjetovao bih mu da nam to odmah objasni."
"Dobar odgovor!" reče Strider smijući se. "A objašnjenje je sasvim jednostavno: ja sam upravo tražio hobita koji se zove Frodo Baggins. Želio sam ga što prije pronaći.Doznao sam da on iz Shirea iznosi, ovaj, tajnu koja se tiče mene i mojih prijatelja. Ali nemojte me pogrešno shvatiti!" uzvikne kad Frodo ustane sa stolice, a Sam namrgođen skoči na noge. "Ja ću čuvati tu tajnu bolje nego vi. A nju treba i te kako čuvati." Nagne se naprijed i pogleda ih sve redom. "Pazite na svaku sjenku!" tiho nadoda. "Kroz Bree su prošli Crni konjanici. U ponedjeljak je jedan od njih stigao Zelenputom, kažu, a drugi je poslije došao Zelenputom s druge strane, s juga."Nastane šutnja. Najposlije se Frodo obrati Pippinu i Samu:
"Mogao sam to i naslutiti po onome kako nas je mitničar dočekao" reče. "A čini mi se da je i gostioničar nešto načuo. Zašto je onako navalio da se pridružimo društvu u dvorani? I zašto smo se, zaboga, onako glupo ponijeli: trebalo je da ostanemo lijepo ovdje na miru."
"To bi vam bilo bolje" reče Strider. "Ja bih vas bio odgovorio od toga da odlazite u dvoranu, da sam mogao, ali gostioničar me nije pustio ovamo da vas vidim, niti vam je htio prenijeti moju poruku."
"Mislite da on..." započne Frodo.
"Ma ne, ja ne mislim ništa loše o starom Maslovaru. Samo što on baš ne voli ovakve tajanstvene skitnice kao što sam ja." Frodo ga zbunjeno pogleda. "Pa zar ja možda ne izgledam pomalo sumnjivo?" reče Strider kriveći usta i čudnovato sijevajući očima.
"Ali nadam se da ćemo se još malo bolje upoznati. A kad se upoznamo, valjda ćete mi objasniti što se ono dogodilo na kraju vaše pjesme. Jer ta mala huncutarija..."
"To je bio puki slučaj!" presiječe ga Frodo u riječi.
"Ne znam baš" reče Strider. "Slučaj, kažete? Ali zbog tog slučaja našli ste se u vrlo opasnom položaju."
"Teško da je opasniji nego što je već bio" reče Frodo. "Znao sam ja da me ti konjanici progone, ali sad mi se bar čini da sam im umaknuo i da su otišli."
"Ne smijete biti previše sigurni!" oštro će Strider. "Vratit će se oni. I još ih dolazi.Ima i drugih. Znam ja koliko njih ima. Znam ja te Jahače." On ušuti, a oči mu bijahu hladne i stroge. "U Breeju ima osoba kojima ne treba vjerovati" proslijedi. "Bill Papratovina, na primjer. Taj vam je na zlu glasu u Breeju, k njemu navraća čudan svijet.Sigurno ste ga primijetili u onom društvu: onog crnomanjastog podrugljivca. Neprestano se držao jednog od stranaca s juga i zajedno su se iskrali odmah nakon vašeg “slučaja”.Nemaju svi ti južnjaci baš dobre namjere, a što se Papratovine tiče, taj bi svakome sve prodao, ili bi počinio zlo radi pukog zadovoljstva."
"A što bi to Papratovina prodao, i kakve veze ima moj slučaj s njim?" upita ga Frodo odbijajući i dalje shvatiti Striderove nagovještaje.
"Vijesti o vama, naravno" odgovori Strider. "Izvještaj o vašoj predstavi mogao bi nekome biti vrlo zanimljiv. Nakon toga ne bi im više bilo ni potrebno vaše pravo prezime.Meni se čini da je više nego vjerojatno da će oni za to saznati još prije nego što prođe ova noć. Je li vam to dovoljno? A s mojom nagradom možete učiniti što god hoćete, možete me uzeti za vodiča, ali i ne morate. Ipak, mogu vam reći da dobro poznajem sve krajeve između Shirea i Maglenog gorja jer sam se godinama potucao onuda. Stariji sam nego što izgledam. Mogao bih vam biti od koristi. Od noćas se nećete više smjeti kretati otvorenom Cestom jer će je konjanici nadzirati danonoćno. Mogli biste umaknuti iz Breeja, i možda biste mogli produžiti dalje dok je sunca na nebu, ali ne biste daleko stigli.Napali bi vas negdje u divljini, na nekom mračnom mjestu gdje vam nitko ne bi mogao priteći u pomoć. Valjda ne želite da vas pronađu? Oni su užasni!"Gledajući ga, hobiti su u čudu opazili da mu se lice iskrivilo kao od boli i da rukama steže priručje stolice. U sobi je bilo vrlo tiho i mirno, i činilo se da je svjetlo oslabilo. Neko je vrijeme još sjedio i gledao preda se a da ništa nije vidio, kao da luta kroz neko daleko sjećanje i osluškuje noćne šumove u daljini.
"Da!" uzvikne malo zatim prelazeći rukom preko čela. "Možda ja znam više o tim vašim progoniteljima nego vi. Vi ih se bojite, ali ih se još ne bojite dovoljno. Sutra im morate umaknuti, ako ikako mognete. Strider vas može povesti stazama kojima se rijetko hodi. Hoćete li da vas vodi?"Nastane tajac. Frodo mu ništa ne odgovori, jer je bio sav zaokupljen sumnjom i strahom. Sam se namršti i pogleda gospodara, a na kraju mu se otme:
"S vašim dopuštenjem, gospodine Frodo, ja bi reko ne! Ovaj Strider ovde opominje vas i veli da se pazite; i ja na to velim da, al da se pripazite najprije njega! Taj vam dolazi iz divljine, a ja nisam nikad čuo ništa dobro o tom svijetu. Vidi se da zna nešto, pa i više nego što je meni drago, al to nije razlog da mu prepustimo da nas vodi na neko mračno mjesto đe nam niko neće moć pomoć, kako i sam veli." Pippin se vrpoljio, reklo bi se da mu je neugodno. Strider nije odgovorio Samu nego je upro svoj oštri pogled u Froda. Frodo opazi taj njegov pogled i zirne u stranu.
"Ne" polako odgovori. "Ne slažem se. Ja mislim, ja mislim da vi zapravo niste taj što se predstavljate. Počeli ste razgovarati sa mnom kao da ste iz Breeja, ali vam se glas promijenio. Čini mi se da Sam ima pravo u nečemu: ni meni nije jasno zašto nas upozoravate da se čuvamo, a očekujete da vama vjerujemo na riječ? Čemu to pretvaranje?Tko ste vi zapravo? Što stvarno znate o... o mojim poslovima? I kako ste to doznali?"

 

[Златоуст]

"Dobro ste naučili lekciju o oprezu" reče Strider smješkajući se sumorno. "Ali oprez je jedno, a neodlučnost nešto sasvim drugo. Sad više ne možete stići sami do Rivendella, i nema vam druge nego da se pouzdate u mene. Morate se odlučiti. Odgovorit ću na neka od vaših pitanja ako vam to može pomoći da se odlučite. Ali zašto biste povjerovali mojoj priči ako nemate povjerenja u mene? Pa ipak, evo vam moje priče..."U taj čas netko pokuca na vrata. Pojavi se gospodin Maslovar sa svijećama, a za njim Nob s vrelom vodom. Strider se povuče u kut.
"Došao sam vam poželjeti laku noć" reče gostioničar stavljajući svijeće na stol.
"Nobe! Raznesi vodu po sobama!" Zatvori vrata za sobom. "Evo kako stoji stvar" počne neodlučno i zabrinuto. "Žao mi je ako sam vam pričinio neugodnosti. Ali priznat ćete da jedna stvar potiskuje drugu, a ja vam imam pune ruke posla. Ali najprije jedna stvar, pa onda druga ovoga tjedna osvježile su mi pamćenje, kako se ono kaže; valjda ipak neće biti prekasno. Zamoljen sam, znate, da pripazim na hobite iz Shirea, a poglavito na jednoga od njih koji se preziva Baggins."
"Kakve to veze ima sa mnom?" priupita ga Frodo.
"E pa, vi ćete najbolje znati" značajno će gostioničar. "Ja vas neću odati, ali rečeno mi je da će se taj Baggins predstavljati kao Podgorski, a dobio sam i njegov opis koji se s vašim izgledom poprilično slaže, ako smijem tako reći."
"Stvarno? Pa da ga čujem onda!" lakoumno mu Frodo upadne u riječ.
"Podebeo mališ rumenih obraza" svečano će gospodin Maslovar. Pippin se zasmijulji, a Sam se smrkne. "Ovo vam neće baš mnogo pomoći, Ječmenko, jer se taj opis može odnositi na većinu hobita, rečeno mi je" nastavi gospodin Maslovar zirnuvši na Pippina. "Ali ovaj je nešto viši i nešto svjetlije kose od većine i ima rupicu u bradi:kočoperan čovo bistra oka. Molim vas da mi oprostite, ali upravo mi je tako rekao."
"Rekao? A tko vam je to rekao?" nestrpljivo ga upita Frodo.
"Ha! Rekao mi je Gandalf, ako znate tko je to. Kažu da je čarobnjak, ali bio čarobnjak ili ne bio, moj je dobar prijatelj. Doduše, ne znam što će mi kazati kad ga opet vidim: ne bih se začudio da mi sve pivo pretvori u kiseliš, ili da mene pretvori u komad drva. Pomalo je prijek. Ali, što je, tu je."
"Pa dobro, što ste to učinili?" upita ga Frodo, nestrpljiv zbog sporog raspletanja Maslovarovih misli.
"Gdje sam ono stao?" reče gostioničar, pa umukne i pucne prstima. "Ah, da! Kod starog Gandalfa. Prije tri mjeseca upadne mi on u sobu bez kucanja. Ječmenko, veli on meni, ja ujutro odlazim. Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu? Samo vi recite što, velim ja njemu. Žuri mi se, veli mi on, nemam vremena, ali bih trebao poslati poruku u Shire.Imaš li ti koga da pošalješ tamo, nekoga u koga imaš povjerenja? Naći ću već nekoga, velim ja njemu, možda sutra, ili prekosutra. Neka radije bude sutra, veli on meni, pa mi dadne pismo. Evo, na njemu lijepo piše adresa" produži gospodin Maslovar, izvadi pismo iz džepa i pročita adresu polako i ponosno (držao je do svoga glasa pismena čovjeka):"GOSPODIN FRODO BAGGINS, VREĆASTI VIJENAC, HOBBITON U SHIREU."
"Pismo za mene od Gandalfa?" usklikne Frodo.
"Ah!" izusti gospodin Maslovar. "Onda je vaše pravo prezime ipak Baggins?"
"Jest" odgovori Frodo "a sad mi radije dajte to pismo i objasnite zašto mi ga niste poslali. Predmnijevam da ste mi to došli kazati, iako vam je mnogo vremena trebalo da do toga dođete."Siroti gospodin Maslovar ozbiljno se zabrine.
"Imate pravo, gospodine" reče "i ja vas molim za oproštenje. A strašno se bojim što će mi Gandalf reći ako ovo izađe na zlo. Ali ja nisam navlaš zadržao pismo. Sklonio sam ga na sigurno, a onda nisam uspio nikoga naći tko ide u Shire sutradan, pa ni preksutradan, a nisam mogao poslati nikoga od svojih, i tako mi je jedna stvar potisnula drugu iz glave. Ja vam imam previše posla. Učinit ću sve što mogu da stvar popravim.Ako vam mogu na bilo koji način pomoći, samo mi recite! Bez obzira na ovo pismo, ja sam to i Gandalfu obećao. Ječmenko, veli on meni, ovaj moj prijatelj iz Shirea možda će uskoro naići ovuda, on i još jedan. Predstavit će se kao Podgorski. Nemoj to zaboraviti!Ali nemoj ga ništa pitati. Ako ja ne budem s njim, možda će imati neprilika i možda će mu zatrebati pomoć. Učini sve što možeš za njega, ja ću ti na tome biti zahvalan, veli on meni. I eto, vi ste sad tu, a čini mi se da ni neprilike nisu baš daleko."
"Kako to mislite?" upita ga Frodo.
"Mislim na one crne ljude" tiše će gostioničar. "Oni traže Bagginsa, a ako oni imaju dobre namjere, onda sam ja hobit. Bilo je to u ponedjeljak, svi su psi zavijali i guske gakale. Ja sam odmah rekao da to ne sluti na dobro. Došao je Nob da mi kaže da dva crna čovjeka na vratima pitaju za nekog hobita Bagginsa. Nobu se kosa bila digla na glavi. Ja sam tim crnim tipovima rekao neka se gube i zalupio im vratima pred nosom, ali sam čuo da su to isto pitali sve do Archeta. Pa i onaj je graničar Strider pitao za vas. Htio je bogme upasti ovamo k vama još prije nego ste išta prigrizli ili večerali."
"Bogme jest!" iznenada će Strider stupajući na svjetlo. "I mnoge bi neprilike bile izbjegnute da si ga pustio, Ječmenko, ovamo."Gostioničar poskoči od iznenađenja.
"Ti!" uzvikne. "Ti uvijek ničeš gdje te ne siju. Što sad opet hoćeš?"
"On je ovdje s mojim dopuštenjem" reče Frodo. "Došao mi je ponuditi pomoć."
"E pa, valjda vi znate što radite" reče gospodin Maslovar sumnjičavo gledajući Stridera. "Ali da sam ja na vašem mjestu, ja se ne bih petljao s jednim graničarom."
"Nego s kim da se petlja?" upita ga Strider. "S debelim gostioničarom koji zna kako se zove samo zato što ga ljudi povazdan zivkaju? Ne mogu oni dovijeka ostati u Poniju, a ne mogu ni kući. Pred njima je dalek put. Hoćeš li ti možda poći s njima da im one crne ljude skineš s vrata?"
"Ja? Da odem iz Breeja! Ne bih ja to ni za kakve pare" reče gospodin Maslovar, uistinu prestravljen. "Ali zašto ne biste ostali ovdje još neko vrijeme na miru, gospodine Podgorski? Što znače svi ti čudnovati događaji? Što traže ti crni ljudi, i otkud samo dolaze, da mi je znati!"
"Žao mi je što vam ne mogu sve to objasniti" odgovori mu Frodo. "Umoran sam i prilično zabrinut, a to vam je duga priča. Ako mi baš želite pomoći, moram vas upozoriti da ćete biti u opasnosti dok sam vam ja u kući. Ti Crni jahači, nisam siguran, ali mislim, bojim se da dolaze iz..."
"Iz Mordora" tiho će Strider. "Iz Mordora, Ječmenko, ako to tebi išta znači."
"Izbavi nas!" uzvikne gospodin Maslovar i problijedi. Bilo je očito da mu je to ime dobro poznato. "Ovo je najgora vijest koja je stigla u Bree za mog života."
"To je istina" potvrdi Frodo. "Jeste li još voljni da mi pomognete?"
"Jesam" odgovori gospodin Maslovar. "Više nego ikad. Iako ne znam što bi mogao netko kao ja protiv, protiv..." zamuca.

 

[Златоуст]

"Protiv sjene na istoku" mirno će Strider. "Ne možeš mnogo, Ječmenko, ali svaka je sitnica dobro došla. Možeš ostaviti gospodina Podgorskog da ovdje prenoći kao gospodin Podgorski, i možda zaboraviti na prezime Baggins dok on ne odmakne daleko odavde."
"Učinit ću tako" obeća Maslovar. "Ali bojim se da će oni otkriti da je on ovdje i bez moje pomoći. Šteta što je gospodin Baggins svratio večeras pažnju na sebe, da ne kažem ništa više. Priča o odlasku toga gospodina Bilba čula se i prije ove noći u Breeju. Čak je i naš Nob nešto tu skopčao u svojoj sporoj tikvi, a ima ih u Breeju koji brže kopčaju od njega."
"E pa, možemo se samo nadati da se Jahači neće još pojaviti" reče Frodo.
"Ja se zaista nadam da neće" reče Maslovar. "Ali bili oni duhovi ili ne bili, neće baš lako prodrijeti u Poni. Do jutra se nemate što bojati. Nob neće ni riječi pisnuti.Nijedan crni čovjek neće prijeći preko mog praga dok sam ja na nogama. Noćas ćemo stražariti ja i moji ljudi, ali najbolje će biti da vi malo odspavate ako mognete."
"Kako bilo da bilo, probudite nas u zoru" reče Frodo. "Moramo krenuti što ranije.Molim vas da doručak bude u šest i pol."
"U redu! Izdat ću sve potrebne naloge" reče gostioničar. "Laku noć, gospodine Bagginse... Podgorski, htio sam reći! Laku noć... oh, tako mi svega, a gdje vam je gospodin Brandybuck?"
"Ne znam" odgovori Frodo, iznenada obuzet tjeskobom. Posve su bili zaboravili na Merryja, a bilo je već kasno. "Bojim se da je negdje vani. Rekao je nešto o tome da će se prošetati."
"E pa, na vas zbilja treba paziti, o tom nema zbora: vaše se društvo ponaša kao da
je na odmoru!" reče Maslovar. "Ja moram odmah zakračunati dolje vrata, ali ću se
pobrinuti da vaš prijatelj može ući kad se vrati. Najbolje će biti da ga Nob potraži. Laku
noć želim svima!"Gospodin Maslovar napokon izađe pošto je bacio još jedan sumnjičav pogled na Stridera i zavrtio glavom. Koraci mu se izgube niz hodnik.
"No?" reče Strider. "Kad ćete otvoriti to pismo?"
Frodo je pozorno razgledao pečat prije nego što ga je slomio. Činilo se da je doista Gandalfov. Pismo pisano čarobnjakovim odrješitim ali elegantnim rukopisom glasilo je
ovako:
RAZIGRANI PONI, BREE. Na Ivanje, 1418. po Shireu.
Dragi Frodo!
Ovdje sam upravo primio loše vijesti. Moram odmah krenuti na put. Najbolje da odmah otputuješ iz Vrećastog vijenca i da napustiš Shire najkasnije do kraja srpnja. Ja ću se vratiti čim uzmognem, i poći za tobom ako te ne nađem. Budeš li prolazio kroz Bree,ostavi mi ovdje poruku. Možeš se pouzdati u gostioničara (Maslovara). Možda ćeš putem sresti jednog mog prijatelja: čovjeka, mršava, crnomanjasta, visoka, koga neki zovu Strider. On zna za našu stvar i pomoći će ti. Dođi u Rivendell. Nadam se da ćemo se ondje opet vidjeti. Ako ja ne dođem, Elrond će te posavjetovati.
Tvoj u žurbi
GANDALF. r
P.S. NEMOJ se Njime više služiti, ni pod koju cijenu! I nemoj putovati noću!
P.P.S. Provjeri da li je to pravi Strider! Na putovima ima mnogo svakakvih ljudi.Pravo mu je ime Aragorn.
Ne sjaje sve stvari od zlata napravljene,
Niti je svaki lutalica izgubio stazu;
Staro, ako je jako, ne vene,
A korijen dubok može odoljet mrazu.
A kad iz pepela se vatra digne jača,
I kad iz sjene nova svjetlost sune,
Skovat će se snova vrh slomljenog mača,
I ponovo kraljem bit će onaj bez krune.
P.P.P.S. Nadam se da će Maslovar odmah otposlati ovo pismo. Čestit čovjek, ali mu je pamćenje poput ropotarnice: nikad ne možeš naći stvar koju tražiš. Ako zaboravi,ispeći ću ga na žaru.Zbogom ostaj! Frodo je pročitao pismo u sebi, a onda ga je pružio Pippinu i Samu.
"Stari nas je Maslovar zbilja lijepo usosio!" reče. "Zaslužio je da ga Gandalf ispeče živa. Da sam ovo pismo odmah dobio, sad bismo već svi bili na sigurnome u Rivendellu.Nego, što li se to dogodilo Gandalfu? Piše kao da odlazi u neku veliku opasnost."
"Godinama on nosi glavu u torbi" reče Strider.Frodo se okrene njemu i zamišljeno ga pogleda razmišljajući o Gandalfovu drugom postskriptumu.
"Zašto mi niste odmah rekli da ste Gandalfov prijatelj?" upita ga. "Tako bismo bar dobili na vremenu."
"Mislite? Zar bi mi itko od vas povjerovao sve do ovoga trenutka?" reče Strider.
"Ja nisam znao za ovo pismo. Samo sam znao da vas moram pridobiti da mi vjerujete bez dokaza, ako vam želim pomoći. Bilo kako mu drago nisam vam htio odmah kazati sve o sebi. Najprije sam ja vas morao proučiti i provjeriti. Neprijatelj mi je već prije postavljao zamke. Čim sam se odlučio, bio sam spreman kazati vam sve što vas zanima. Ali moram priznati" nadoda smijući se nekako čudno "da sam se nadao da ćete mi povjerovati na riječ. Progonjenu čovjeku ponekad dodija nepovjerenje pa čezne za prijateljstvom. Ali bit će da moja vanjština govori protiv mene."
"Pa i govori... bar na prvi pogled" nasmije se Pippin, komu je iznenada odlanulo kad je pročitao pismo. "Ali lijep je onaj koji lijepo radi, kako kažemo mi u Shireu; a rekao bih da bismo svi mi podjednako izgledali kad bismo danima ležali po živicama i jarcima."
"Vama bi trebalo više dana, ili tjedana, ili godina lutanja po divljini da biste izgledali kao Strider" reče on. "Ali prije biste umrli, osim ako niste sazdani od nešto čvršće građe nego što izgledate."
Pippin je ušutio, ali Sam se nije dao zastrašiti nego je svejednako sumnjičavo zirkao na Stridera.
"Otkud možemo mi znat da ste vi taj Strider o kome Gandalf piše?" upita ga.
"Uopće niste spominjali Gandalfa dok se ovo pismo nije pojavilo. Vi bi mogli bit i uhoda koji igra određenu ulogu, koliko ja vidim, i koji bi nas htio nagovorit da pođemo s njim. A mogli ste ucmekat pravog Stridera i uzet njegovo odijelo. Šta nam možete na to kazat?"
"Ti si zbilja jedan uporan momak" odvrati Strider "ali evo, Sam Gamgee, što ti mogu odgovoriti na to pitanje. Da sam ja ubio pravog Stridera, onda sam mogao i sve vas pobiti. Mogao sam vas već pobiti bez mnogo riječi. Da je meni stalo do Prstena, ja bih ga mogao uzeti... SADA!"Ustao je i odjednom došao nekako viši. Oči su mu sijevnule, oštro i zapovjednički.Zabacivši pelerinu, položi ruku na balčak mača koji mu je visio skriven o boku. Nitko se nije usudio ni maknuti. Sam je blenuo u njega bez riječi.
"Ali ja sam, srećom, pravi Strider" nadoda on gledajući ih svisoka. Lice mu je smekšao tek iznenadan osmijeh. "Ja sam Aragorn, sin Arathornov, i ako vas mogu spasiti svojim životom ili smrću, spasit ću vas."Zavlada duga šutnja. Napokon Frodo neodlučno prozbori:
"Još prije nego što sam pročitao pismo, povjerovao sam da ste nam prijatelj, ili sam bar želio povjerovati. Večeras ste me nekoliko puta uplašili, ali nikad onako kako bi me uplašile sluge Neprijatelja, ili bar ja tako mislim. Držim da bi njegov uhoda... ovaj, izgledao ljepše i doimao se ružnije, ako razumijete što hoću da kažem."
"Razumijem, razumijem" nasmije se Strider. "Ja izgledam ružno i doimam se lijepo, nije li tako? Ne sjaje sve stvari od zlata napravljene, niti je svaki lutalica izgubio stazu."
"Odnose li se onda ti stihovi na vas?" upita ga Frodo. "Meni nije bilo jasno o čemu je tu riječ. Ali otkud ste znali da su navedeni u Gandalfovu pismu ako pismo uopće niste vidjeli?"

 

[Златоуст]

"Nisam znao" odgovori on. "Ali ja sam Aragorn a ti se stihovi odnose na to ime."On isuče mač i pokaže im da mu je oštrica zaista slomljena oko jedne stope ispod balčaka.
"Nije baš od neke koristi, je li, Sam?" priupita Strider. "Ali nije daleko trenutak kad će biti prekovan."Sam mu ništa ne odgovori.
"E pa, sa Samovim dopuštenjem, ovo pitanje možemo smatrati riješenim" opet će Strider. "Strider će vam biti vodič. Sutra nas čeka težak komad puta. Ako i uspijemo neometani napustiti Bree, teško da se možemo nadati da ćemo ga napustiti neopaženi. Ali ja ću gledati da što prije nestanemo s vidika. Poznajem još jedan ili dva puta koji vode iz ove oblasti osim glavne Ceste. Kad se jednom otresemo potjere, krenut ćemo prema Vjetrovrhu."
"Vjetrovrhu?" ponovi Sam. "Što je to?"
"To je brijeg, malo sjevernije od Ceste, negdje na pola puta odavde do Rivendella.S njega puca pogled na sve strane. Ondje ćemo imati priliku da bacimo pogled oko sebe.Gandalf će također tamo doći ako pođe za nama. Iza Vjetrovrha čeka nas još teži put, i morat ćemo birati između kojekakvih opasnosti.
"A kad ste vi posljednji put vidjeli Gandalfa?" upita ga Frodo. "Znate li gdje je, ili što radi?"Strider se uozbilji.
"Ne znam" odgovori. "Proljetos sam došao s njim na zapad. Često sam čuvao stražu na granicama Shirea u posljednjih nekoliko godina, kad je on bio drugdje zauzet.Malokad je ostavljao Shire nečuvan.
Posljednji put smo se vidjeli prvi svibnja, kod gaza Sarn na Brandywineu. Rekao mi je da posao s vama napreduje dobro i da ćete vi krenuti u Rivendell u posljednjem tjednu mjeseca rujna. Kako sam znao da je on uz vas, otišao sam na put za svoj račun. I to se pokazalo lošim, jer je on očito primio neke važne vijesti, a ja mu nisam bio pri ruci da mu pomognem. Zabrinut sam za njega, prvi put otkako ga poznajem. Trebalo je da primimo poruke od njega, ako i nije mogao sam doći. Kad sam se prije više dana vratio, doznao sam loše vijesti. Pronio se glas na sve strane da je Gandalf nestao i da su se pojavili konjanici. To su mi rekli Gildorovi vilenjaci, a poslije su mi rekli i da ste vi otišli od kuće, ali da nema vijesti o tome da ste napustili Buckland.Ja sam stoga budno pazio na Istočnu cestu."
"Mislite da Crni jahači imaju kakve veze s tim... mislim, s Gandalfovim izbivanjem?" upita ga Frodo.
"Ne znam što bi ga drugo moglo zadržati, osim samog Neprijatelja" odgovori Strider. "Ali nemojte gubiti nadu! Gandalf je veći nego što vi u Shireu mislite... vi obično vidite samo njegove šale i igračke. Ali
ovaj naš posao bit će njegov najveći pothvat."Pippin zijevne.
"Oprostite" reče "ali ja sam mrtav umoran. Usprkos svim opasnostima i brigama, moram u krevet, ili ću zaspati ovdje sjedeći. A gdje je taj ludi Merry? Samo bi nam još to trebalo, da ga tražimo vani po mraku!"U taj tren začuju kako je netko negdje zalupio vratima, i kako se nečiji koraci naglo približavaju hodnikom. U sobu upadne Merry, a za njim Nob. Merry brže-bolje zatvori vrata za sobom i nasloni se na njih. Dojurio je kao bez duše. Časak su ga usplahireno gledali prije nego što on izusti:
"Vidio sam ih, Frodo! Vidio sam ih! Crne jahače!"
"Crne jahače!" uzvikne Frodo. "Gdje?"
"Ovdje. U selu. Ostao sam ovdje sjediti još oko sat vremena. A onda, kako se vi niste vraćali, izašao sam u šetnju. Kad sam se vratio, stajao sam baš izvan kruga svjetla što ga baca svjetiljka i gledao u zvijezde. Odjednom sam protrnuo i osjetio kako mi se nešto jezivo prikrada – opazio sam neku tamniju sjenu među sjenama preko puta, izvan samog ruba svjetla. Začas je nečujno šmugnula u još dublji mrak. Konja nije bilo."
"Na koju je stranu otišla?" oštro ga upita Strider.Merry se lecne jer je prvi put opazio neznanca u sobi.
"Što je bilo dalje?" priupita ga Frodo. "Ovaj je čovjek Gandalfov prijatelj. Poslije ću ti sve objasniti."
"Učinilo mi se da je otišla Cestom na istok" produži Merry. "Htio sam krenuti za njom, ali je ona, naravno, gotovo istog časa nestala. Ja sam ipak obišao oko ugla i produžio Cestom sve do zadnje kuće."
Strider ga u čudu pogleda.
"Hrabri ste, svaka čast" reče "ali to vam nije bilo pametno."
"Ne znam" prihvati Merry. "Mislim da nije bilo ni odvažno ni ludo. Rekao bih da nisam mogao drukčije. Kao da me je nešto vuklo naprijed. Kako bilo da bilo, dok sam tako išao, najednom sam začuo nečije glasove potkraj živice. Jedan je glas nešto mrmljao,a drugi šaputao ili siktao. Nisam mogao ni riječi razumjeti. Nisam im se prišuljao jer sam odjednom sav zadrhtao. Zatim sam se prepao i okrenuo, i baš sam htio podbrusiti pete kad mi se nešto pojavilo iza leđa pa sam... pa sam pao."
"Ja sam ga našao, gospodine" ubaci Nob. "Gospodin Maslovar poslao me da ga
potražim s fenjerom. Otišao sam do zapadne mitnice, a onda natrag do južne. Upravo negdje kod kuće Billa Papratovine učinilo mi se da vidim nešto na cesti. Ne bih se mogao zakleti, ali činilo mi se da su dva čovjeka bila nadnesena nad nečim, da nešto dižu. Povikao sam, ali kad sam došao do tog mjesta, nije im bilo ni traga, samo je gospodin Brandybuck ležao kraj ceste. Reklo bi se da spava. “Pomislio sam da sam pao u duboku vodu”, rekao mi je kad sam ga prodrmao. Čudno je izgledao, a čim sam ga razbudio,ustao je i potrčao ovamo natrag kao zec."
"To je, na žalost, istina" reče Merry "iako ne znam što sam govorio. Usnio sam neki ružan san, ali se više ne sjećam što sam sanjao. Bio sam sav rastrojen. Ne znam što me je spopalo."
"Ja znam" ustvrdi Strider. "Crni dah. Bit će da su Jahači ostavili konje vani i potajno se provukli kroz južnu mitnicu. Sad već sigurno znaju za sve novosti jer su bili kod Billa Papratovine; vjerojatno je onaj južnjak uhoda. Možda će se još noćas nešto dogoditi, prije nego što odemo iz Breeja."
"Što će se dogoditi?" upita ga Merry. "Da neće napasti gostionicu?"
"Neće, ne vjerujem" odgovori Strider. "Nisu još svi stigli. Uostalom, to i nije njihova metoda. Oni su najjači u mraku i na osami, nikad ne bi oni otvoreno napali kuću u kojoj gore svjetla i ima mnogo ljudi... osim kad bi ih očaj natjerao na tako nešto, a to se neće dogoditi dok još duge milje Eriadora leže pred nama. Ali njihova snaga leži u zastrašivanju, i neki su stanovnici Breeja već u njihovim šapama. Oni će te bijednike nagnati na kakvo zlo: Papratovinu i neke od stranaca, pa možda i mitničara. Porječkali su se s Harryjem na zapadnoj mitnici u ponedjeljak. Gledao sam ih kako razgovaraju s njim.Kad su otišli, sav se tresao i bio blijed kao krpa."
"Čini mi se da smo okruženi neprijateljima sa svih strana" reče Frodo. "Što nam je činiti?"
"Ostanite ovdje, nemojte odlaziti u svoje sobe! Sigurno su već otkrili koje su vaše sobe. Prozori su u hobitskim sobama niski i gledaju na sjever. Ostat ćemo svi skupa ovdje i zakračunati prozor i vrata. Ali najprije ćemo Nob i ja donijeti ovamo svu vašu prtljagu."Kad je Strider otišao, Frodo je na brzinu ispričao Merryju što se sve dogodilo poslije večere. Merry je još čitao i proučavao Gandalfovo pismo kad su se vratili Strider i Nob.
"E pa, gospodo" reče Nob "ja sam našušurio vaša odijela i položio po jedan dugačak jastuk po sredini svakog kreveta. I napravio sam zgodnu imitaciju vaše glave s pomoću smeđeg vunenog otirača, gospodine Bag... Podgorski, gospodine" nadoda cerekajući se.Pippin se nasmije.
"Vrlo vjerna imitacija!" reče. "Ali što će biti kad oni otkriju prevaru?"
"Vidjet ćemo" reče Strider. "Nadajmo se da ćemo obraniti tvrđavu do jutra."
"Laku noć vam želim" pozdravi ih Nob i ode stražariti pred vratima.Torbe i opremu naslagali su na podu salona. Na vrata su postavili nisku stolicu i zatvorili prozor. Frodo zaviri kroz prozor i vidje da je noć još vedra. Srp je lebdio sjajan nad obroncima brda Bree. Zatim zatvori i zakračuna teške unutarnje kapke i navuče zastore. Strider naloži vatru i pogasi svijeće. Hobiti su polijegali na svoje gunjeve okrenuvši noge ognjištu, a Strider se smjestio na stolicu uz vrata. Razgovarali su još neko vrijeme jer ih je Merry imao još štošta priupitati.
"Skoči Mjesecu preko rebra!" zasmijulji se Merry umatajući se u gunj. "Zbilja si to smiješno izveo, Frodo! Ipak mi je žao što nisam bio s vama. Uglednici u Breeju
raspravljat će o tome još sto godina."
"Nadam se da hoće" reče Strider. Tada svi umuknu i hobiti jedan po jedan pozaspu.

 

[Златоуст]

NOŽ U MRAKU

Dok su se oni spremali za spavanje u Breeju, Buckland bijaše obavijen mrakom; izmaglica se vukla po dolovima i uz obalu rijeke. U kući u Crickhollowu bilo je tiho. Debeli Bolger oprezno otvori vrata i izviri. U njemu je cijeli dan rastao strah, nikako se nije mogao smiriti niti otići na počinak; u mirnom tihom zraku bila se ugnijezdila neka bremenita grožnja. Dok je zurio u tamu, vidio je kako se neka crna sjena kreće ispod drveća, zatim mu se učini da se vratnice same od sebe otvaraju i opet nečujno zatvaraju. Prestravi se. Ustukne i časak stajaše drhteći u predsoblju. Zatim zatvori i zaključa vrata.Noć je bivala sve mračnija. Zatim začuje kako netko kradom tiho vodi konje puteljkom. Pred vratnicama su koraci zastali, a onda opazi kako tri crne sjene ulaze u dvorište, poput noćnih sjena što gmižu po tlu. Jedna ode do vrata, a druge dvije do uglova kuće. Tu su stajale, nepomične kao sjene kamenja, dok je noć polako odmicala. Reklo bi se da kuća i nepomično drveće napeto nešto iščekuju.Začuje slabašan šum lišća na stablima, a negdje daleko oglasi se pijetao. Protjecao je hladni sat pred zoru. Prilika se pokraj vrata pokrene. U mraku bez mjesečine i svjetla zvijezda sijevne isukani mač, kao da se prosulo studeno svjetlo. Odjekne udarac, tih ali težak, a vrata se sva zatresu.
"Otvaraj, u ime Mordora!" reče tanak i prijeteći glas.Od drugog udarca vrata popuste i sruše se unutra, napuklih dasaka i slomljene brave. Crne spodobe hitro stupe u kuću.U taj mah, među obližnjim drvećem, oglasi se lovački rog; propara noć poput vatre na vrhu brijega.
DIŽITE SE! OPASNOST! VATRA! NEPRIJATELJI! DIŽITE SE!
Debeli Bolger nije sjedio skrštenih ruku. Čim je opazio tamne sjene kako se prikradaju iz vrta, znao je da mora bježati glavom bez obzira, jer da će inače glavu izgubiti. I zaista se dao u bijeg na stražnja vrata kroz vrt pa preko polja. Kad je došao do najbliže kuće, više od milje daleko, skljokao se na pragu.
"Ne, ne, ne!" vikao je. "Nisam ja taj! Nije kod mene!"Prošlo je nešto vremena prije nego što je itko uspio razabrati o čemu on to blebeće. Napokon su shvatili da su neprijatelji u Bucklandu, da je riječ o nekoj čudnovatoj najezdi iz Stare šume. Nakon toga nisu više gubili vrijeme.
OPASNOST! VATRA! NEPRIJATELJI!
Brandybuckovi su slali signal Bucklanda pušući u rog, što nisu činili stotinu godina, još od one grozne zime kad su nahrupili bijeli vuci i kad je Brandywine bio zaleđen.
DIŽITE SE! DIŽITE SE!
Iz daljine su se odzivali rogovi. Uzbuna se širila na sve strane.Crne spodobe pobjegle su iz kuće. Jednoj je od njih u bijegu ispala iz ruke hobitska pelerina. Na puteljku se razlegne konjski topot i, prerastajući u galop, nestane u tami poput udaraca čekićem. Na sve strane oko Crickhollowa odjekivali su zvuci rogova, vika i bat koraka u trku. Ali Crni jahači jahali su kao vihor put sjeverne mitnice. Neka samo ti mališi pušu u rogove! Sauron će se poslije s njima već obračunati. Sad su Jahači imali drugu zadaću: znali su da je kuća prazna i da Prstena tu više nema. Jašući u punom trku rastjerali su čuvare na mitnici i izgubili se iz Shirea.Negdje još rano u noći Frodo se iznenada probudio iz duboka sna, kao da ga je uzemirio neki zvuk ili nečiji dolazak. Vidio je da Strider sjedi budan na stolici: oči mu se krijese pri svjetlu vatre koju je poticao pa je veselo gorjela; ali ne dade ni glasa od sebe niti se pomakne.Frodo je uskoro ponovo zaspao, ali su mu snove opet uznemirili huka vjetra i topot konja u galopu. Reklo bi se da se vjetar mota oko kuće i trese je, a negdje u daljini orio se zvuk roga. Otvorio je oči i začuo pijetla kako strastveno kukuriče u dvorištu gostionice.Strider je odgrnuo zastore i bučno odgurnuo kapke. U sobu je kroz prozor nahrupilo prvo sivo danje svjetlo i hladan zrak.Čim ih je Strider sve probudio, poveo ih je do njihovih soba. Kad su ih vidjeli, bili su sretni što su poslušali njegov savjet: prozori su bili silom otvoreni pa su se njihali na šarkama, a zastori su lepršali, posteljina bijaše razbacana, a dugački jastuci rasječeni i bačeni na pod; smeđi otirač bijaše rastrgan na komadiće.Strider je odmah otišao po gostioničara. Jadni gospodin Maslovar bijaše pospan i prestrašen. Jedva da je sklopio oči cijele noći (kako je sam rekao), ali nije čuo baš ništa.
"Ovako nešto nisam doživio u svom životu!" uzviknuo je dižući ruke uvis od užasa. "Da gosti ne smiju spavati u svojim krevetima, i da mi netko ovako uništi dobre jastuke i ostalo! Što će se još dogoditi?"
"Dolaze mračna vremena" reče Strider. "Ali možda će tebe još zasad ostaviti na miru kad nas se oslobodiš. Mi odmah odlazimo. Manite se doručka, bit će dovoljno da nešto popijemo i prigrizemo onako s nogu. Spremit ćemo se za nekoliko minuta." Gospodin Maslovar pohita da im se spreme poniji i da im donese štogod da “prigrizu”. Ali uskoro se vrati sav zdvojan. Poniji su nestali! Noćas je netko pootvarao sva vrata konjušnice i odveo sve živo: ne samo Merryjeve ponije nego i sve ostale konje i stoku.Froda je ta vijest skršila. Kako se uopće mogu nadati da će stići do Rivendella pješice, progonjeni neprijateljima na konjima? Mogli bi se isto tako zaputiti i na Mjesec.Strider je neko vrijeme sjedio bez riječi gledajući hobite, kao da procjenjuje njihovu snagu i hrabrost.
"Poniji nam ne bi pomogli da umaknemo konjanicima" reče napokon zamišljeno,kao da sluti što je Frodu na umu. "Nećemo napredovati mnogo sporije pješice, bar ne putovima kojima vas kanim povesti. Ja sam ionako mislio ići pješice. Jedino me zabrinjavaju hrana i zalihe. Ne možemo računati da ćemo dobiti išta za jelo odavde do Rivendella, osim onoga što ponesemo sa sobom. Moramo ponijeti što više jer ćemo se možda usput negdje zadržati, ili ćemo morati ići naokolo, zaobilaznim putem. Koliko ste spremni nositi na leđima?"
"Koliko god moramo" odgovori Pippin, komu je klonulo srce, ali je htio pokazati da je žilaviji nego što izgleda (ili se osjeća).
"Ja mogu nosit za dvojicu" prkosno će Sam.
"Zar se ništa ne može učiniti, gospodine Maslovare?" upita ga Frodo. "Ne biste li nam mogli nabaviti dva ponija u selu, ili bar jednoga da nam nosi prtljagu? Ne vjerujem da bismo ih mogli unajmiti, ali možda bismo ih mogli kupiti?" nadoda neodlučno, pitajući se da li ima dovoljno novca za takvo što.
"Sumnjam" zdvojno će gostioničar. "Ona dva-tri ponija za jahanje koliko ih je bilo u Breeju bili su u mojoj konjušnici, a sad ih više nema. Što se tiče drugih životinja za vuču, konja i ponija, ili nečega sličnog, u Breeju ih ima vrlo malo i neće ih biti za prodaju.Ali učinit ću sve što mogu. Dići ću Boba iz kreveta i poslati ga odmah u izvide."
"Da" nevoljko priklopi Strider "bilo bi dobro da tako učiniš. Bojim se da moramo pribaviti barem jednog ponija. Ali tu je kraj svakoj nadi da ćemo rano krenuti i nenapadno se izvući iz sela! Mogli bismo isto tako oglasiti rogom da odlazimo. To je svakako i bio dio njihova plana."
"Ipak imamo mrvicu utjehe" reče Merry "pa i više od mrvice, nadam se: dok čekamo, možemo doručkovati... i to sjedećki. Samo da ulovimo Noba!"
Na kraju su se zadržali još više od tri sata. Vratio se Bob i javio da se u susjedstvu ne može dobiti ni konja ni ponija ni za novac ni za ljubav – osim jednog: Bill Papratovina ima ponija kojeg bi možda prodao.
"To vam je jedno staro poluizgladnjelo kljuse" reče Bob "ali Bill se neće rastati od njega ako ne dobije trostruko veću cijenu od njegove vrijednosti, kad vidi u kakvu ste položaju, koliko ja poznajem Billa Papratovinu."
"Bill Papratovina?" reče Frodo. "Da se tu ne krije kakva podvala? Da neće ta životinja odjuriti natrag do njega sa svim našim stvarima, ili mu pomoći da nam uđe u trag, ili štogod slično?"
"Ne znam" reče Strider. "Ali ne mogu zamisliti nijednu životinju da odjuri natrag do njega kad jednom ode od njega. Rekao bih da je to samo nešto čega se gospodin Papratovina naknadno sjetio, tek još jedan od načina da uveća dobit od ovoga slučaja.Glavna je opasnost u tome da je toj jadnoj životinji vjerojatno duša u nosu. Ali čini mi se da nema druge. Koliko traži za tog svog ponija?"Bill Papratovina zacijenio je ponija dvanaest srebrnih penija, a to je doista bila u najmanju ruku trostruko veća cijena od ponijeve vrijednosti u tim krajevima. Pokazalo se da je riječ o koščatoj, pothranjenoj i klonuloj životinji, ali ne bi se još reklo da će uginuti svakog časa. Gospodin Maslovar platio je sam traženu cijenu i ponudio Merryju još osamnaest penija kao nadoknadu za izgubljene ponije. Inače je bio pošten čovjek, i imućan za pojmove u Breeju, ali su trideset penija bili težak udarac i za njega, a još mu je teže to bilo podnijeti zato što ga je Bill Papratovina prevario.Zapravo je na kraju još dobro i prošao. Poslije se pokazalo da je samo jedan konj bio ukraden. Drugi su razjureni ili su se razbježali u strahu, pa su ih našli kako lutaju po raznim zakucima u oblasti Breeja. Merryjevi su poniji doista pobjegli, a na kraju su se (kako su bili pametni) probili do Humlja i potražili Zabucala. Tako su neko vrijeme bili pod paskom Toma Bombadila, i nije im bilo loše. Ali kad su do Tomovih ušiju doprle vijesti o događajima u Breeju, on ih je poslao gospodinu Maslovaru, koji je tako dobio pet dobrih ponija po vrlo povoljnoj cijeni. Poniji su morali više raditi u Breeju, ali je Bob dobro postupao s njima te su sve u svemu imali sreću – izbjegli su neveselo i opasno putovanje. Ali nikad nisu stigli do Rivendella.U prvi mah je gospodin Maslovar samo znao da je ostao bez novca. A imao je i drugih neprilika. Čim su ostali gosti poustajali i doznali za prepad na gostionicu, među njima je nastalo veliko uzbuđenje. Putnici s juga ostali su bez nekoliko konja, pa su na sav glas grdili gostioničara dok nisu saznali da je te noći nestao i jedan od njih, nitko drugi nego onaj razroki sudrug Billa Papratovine. Sumnja je istog časa pala na njega.

 

[Златоуст]

"Ako se vi spetljate s konjokradicom i dovedete ga u moju kuću" ljutito je rekao Maslovar "onda sami morate nadoknaditi svu štetu, a ne vikati na mene. Pitajte sad Papratovinu gdje vam je taj vaš krasni prijatelj!"Ali činilo se da on nije ničiji prijatelj, nitko se nije mogao sjetiti kad se pridružio njihovu društvu.Nakon doručka hobiti su se morali iznova spremiti za put i sakupiti potrebne zalihe za dulje putovanje koje je sad bilo pred njima. Kad su napokon krenuli, bilo je već gotovo deset sati. Dotle je već cijeli Bree brujao od uzbuđenja. Frodov zagonetni nestanak,dolazak crnih konjanika, pljačka konjušnice, a bogme i vijest da se graničar Strider pridružio tajanstvenim hobitima, sve to bijahu dijelovi priče koja će se prepričavati još mnogo budućih jednoličnih godina. Većina stanovnika Breeja i Staddlea, mnogi čak i iz Combea i Archeta, načetili su se na cesti da vide putnike kako kreću. Ostali gosti u gostionici stajali su na vratima ili visili na prozorima.Strider se predomislio i odlučio da Bree napuste glavnom Cestom. Svaki pokušaj da odmah udare preko polja samo bi im još više pogoršao položaj – polovica bi stanovnika pošla za njima da vide što smjeraju, i da ih spriječe u ometanju tuđih posjeda. Pozdravili su se s Nobom i Bobom i oprostili se s gospodinom Maslovarom zahvaljujući mu na sva usta.
"Nadam se da ćemo se opet vidjeti jednog dana kad dođu bolja vremena" reče mu Frodo. "Ništa mi ne bi bilo draže nego da na miru proboravim neko vrijeme u vašoj gostionici."
Krenuli su, zabrinuti i potišteni, pred očima svjetine. Nisu sva lica bila prijazna, pa ni sve riječi koje su im dobacivali. Ali činilo se da većina stanovnika oblasti Breeja osjeća strahopoštovanje prema Strideru, pa bi oni u koje bi se on zagledao umuknuli i ustuknuli.On je stupao na čelu s Frodom, iza njih Merry i Pippin, a na začelju Sam vodeći ponija na kojeg su natovarili toliko prtljage koliko su imali srca da ga opterete, ali je poni izgledao već malo bodriji, kao da se raduje promjeni sudbine. Sam je zamišljeno žvakao jabuku. Imao je pun džep jabuka – koje je na rastanku dobio na dar od Noba i Boba.
"Jabuke za pješačenje a lula za sjedenje" rekao je. "Ali sve bi reko da će mi uskoro usfaliti i jedno i drugo."
Hobiti se nisu obazirali na radoznale glave koje su izvirivale na vrata, ili virile iznad zidova i ograda, dok su prolazili. Ali kad su se približili daljoj mitnici, Frodo je opazio tamnu, loše održavanu kuću iza guste živice – posljednju kuću u selu. Na jednom od prozora primijetio je lice nezdrave boje i lukavih, kosih očiju, ali je lice učas nestalo.
“Tu se dakle krije onaj južnjak!” pomisli. “Reklo bi se da je više nego upola goblin.”
Iza same živice piljio je drsko u njih jedan drugi čovjek. Imao je debele crne obrve i tamne podrugljive oči; velika usta bijahu mu iskrivljena od cereka. Pušio je na kratku crnu lulu. Kad su mu se primaknuli, izvadio ju je iz usta i otpljunuo.
"'Broj'tro, Krakonjo!" reče. "Nešto si uranio? Konačno si našo i nekakve prijatelje, a?"
Strider mu klimne glavom ali mu ništa ne odgovori.
"'Broj'tro, mali moji prijatelji!" dobaci onaj ostalima. "Valjda znate s kim ste se slizali? To vam je Strider-koji-ni-od-čega-ne-preza! Čuo sam doduše i neka druga njegova imena koja nisu tako zgodna. Čuvajte se noćas! A ti, Sammie, nemoj mi zlostavljat mog sirotog starog ponija! Pljuc!"
I ponovo otpljune. Sam se naglo okrene i dobaci mu:"A ti, Papratovino, makni tu svoju gadnu njušku jer bi mogo dobit po njoj!"
Iznenadnom, munjevitom kretnjom hitne jabuku i pogodi Billa posred nosa. Bill se prekasno sagnuo i obasuo iza živice kletvama napadača. "Šteta dobre jabuke!" sa žaljenjem će Sam pa produži dalje.Napokon je selo ostalo za njima. Djeca i dangube koji su ih pratili zaostali su i okrenuli se kod južne mitnice. Pošto su prošli kroz nju, putnici su još nekoliko milja produžili Cestom. Cesta je zavijala nalijevo opisujući luk unatrag prema svom istočnom smjeru i zaobilazeći podnožje brda Bree, a onda se počela naglo spuštati prema šumovitu predjelu. Slijeva su vidjeli nekoliko kuća i hobitskih rupa u Staddleu, na blažim jugoistočnim obroncima brda; nešto dalje, iz dubodoline sjeverno od Ceste, dizali su se pramenovi dima koji su pokazivali gdje leži Combe, a Archet je bio sakriven još dalje među drvećem.Pošto se Cesta neko vrijeme spuštala, i ostavila za sobom brdo Bree, visoko i smeđe, naišli su na usku stazu koja je vodila dalje na sjever.
"Ovdje ćemo napustiti čistinu i skloniti se u zaklon" reče Strider.
"Nadam se da ovo nije nikakav “prečac”" reče Pippin. "Kad smo zadnji put udarili prečacem, umalo da nismo zaglavili."
"E, ali onda ja nisam bio s vama" nasmije se Strider. "Moji prečaci, kratki ili dugi,dobro završavaju."
Pogleda na jednu i na drugu stranu. Nigdje nije bilo ni žive duše, pa ih brže povede niz stazu prema šumovitoj dolini.Koliko su oni mogli razabrati ne poznajući taj kraj, on je naumio najprije krenuti prema Archetu, ali se držati desno i zaobići ga s istočne strane, a zatim ići što je više moguće ravnom crtom kroz divlje krajeve sve do Vjetrovrha. Na taj će način, ako sve bude išlo kako treba, presjeći veliku petlju koju Cesta pravi, zavijajući na jug da bi izbjegla Muhovodnu mlaku. Ali dakako da će morati proći kroz samu Mlaku, a Striderov opis te močvare nije ih baš ohrabrio.Međutim, isprva pješačenje nije bilo neugodno. Zapravo, da nije bilo onih događaja koji su ih noćas uznemirili, uživali bi u ovom dijelu putovanja više nego u bilo kojem drugom do tog časa. Jarko je sunce sjalo, ali nije bilo prevruće. Šume u dolini bijahu još pokrivene lišćem i šarene, doimljući se mirno i zdravo. Strider ih je sigurno vodio po mnogim isprepletenim stazama, iako bi se, kad bi bili prepušteni sami sebi,ubrzo našli u neprilici. Uporno se držao jednog smjera, često je skretao i vraćao se na nj ne bi li zameo trag.
"Bit će da je Bill Papratovina pazio gdje smo sišli s Ceste" rekao je "iako ne vjerujem da će nas on sam slijediti. On prilično dobro poznaje okolicu, ali zna da mi u šumi nije dorastao. Ipak bojim se onoga što bi on mogao reći drugima. Mislim da nisu daleko za nama. Ukoliko misle da smo se zaputili u Archet, utoliko bolje."
Bilo zbog Striderove vještine ili iz nekog drugog razloga, tek, cijelog tog dana nisu vidjeli ni traga niti čuli glasa bilo kakvog drugog živog stvora – ni dvonožnog osim ptica, ni četveronožnog osim jedne lisice i dvije-tri vjeverice. Sutradan su udarili ravno na istok, i još je sve bilo mirno i tiho. Trećeg dana od odlaska iz Breeja izašli su iz šume Chetwood. Tlo se neprestano spuštalo, sve otkako su sišli s Ceste, a sad su stupili u široku ravnicu kroz koju je bilo mnogo teže napredovati. Bili su već daleko od granica oblasti Bree, na divljem bespuću, i približavali se Muhovodnoj mlaki.Tlo je postalo mokro a mjestimice i podvodno, ovdje-ondje nailazili su na bare i na velika prostranstva šaša i rogoza ispunjena cvrkutom malih skrivenih ptica. Morali su paziti kako hodaju da ostanu suhih nogu i da ne skrenu s puta. Isprva su lijepo napredovali, ali što su dalje odmicali, to im je kretanje bivalo sporije i nepouzdanije.Močvara je bila zapletena i podmukla, a čak ni graničari nisu mogli u tim nepostojanim blatištima pronaći nijednu pouzdanu stazu. I muhe su ih počele peckati, a zrak je bio pun oblaka sitnih mušica koje su im se zavlačile u rukave, hlače i kosu.
"Živa će me izjesti!" uzvikivao je Pippin. "Muhovodna mlaka! Ovdje ima više muha i mušica nego vode!"
"Od čega li inače žive kad ovde nema hobita?" pitao se Sam češući se po vratu.Proveli su grozan dan u tom pustom i neugodnom kraju. Taborište im bijaše vlažno, hladno i neudobno, a od uboda kukaca nisu mogli spavati. U šašu i busenju trave krila su se nekakva odvratna stvorenjca koja su, sudeći po glasanju, bili zloćudni srodnici cvrčaka. Bilo ih je na tisuće i posvuda su se naokolo glasali kri-krik, krik-kri, bez prestanka cijelu noć, dok nisu malne izludili hobite.Sljedeći, četvrti dan jedva da je bio nešto bolji, ali noć su proveli podjednako neudobno. Iako su krikrikavce (kako ih je Sam prozvao) ostavili za sobom, mušice im i dalje nisu davale mira.Dok je Frodo ležao, umoran ali nesposoban da sklopi oči, učinilo mu se da se daleko na istočnom nebu pojavilo svjetlo – neprestance je svjetlomrcalo. To nije bilo praskozorje jer je do zore bilo još nekoliko sati.
"Kakvo je ono svjetlo?" priupita on Stridera, koji je ustao i ostao stajati zureći u noć.
"Ne znam" odgovori Strider. "Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je na munju koja skače s vrha na vrh brda."
Frodo je opet legao, ali je još dugo gledao bijele bljeskove i naspram njih visoku priliku Striderovu kako stoji nijem i budan. Naposljetku se zaveze u nemiran san.Nisu odmakli daleko petog dana kad su ostavili za sobom posljednje rasute bare i redove trske u močvari. Tlo se pred njima opet počelo postojano penjati. U daljini na istoku ugledali su gorski vijenac. Najviši je vrh bio, na desnom kraju vijenca, malko odvojen od ostalih. Imao je stožastu glavicu, pomalo spljoštenu na samom vrhu.
"To je Vjetrovrh" reče Strider. "Stara Cesta koju smo ostavili daleko za sobom na desnoj strani, proteže se južno od njega i prolazi nedaleko od njegova podnožja. Do sutra o podne mogli bismo stići do njega ako budemo išli ravno prema njemu. Mislim da će biti najbolje da tako i učinimo."
"Kako to mislite?" upita ga Frodo.
"Mislim: kad stignemo tamo, nije sigurno što ćemo zateći. Blizu je Ceste."
"Ali valjda se nadamo da ćemo ondje zateći Gandalfa?"

 

[Златоуст]

"Da, ali je ta nada slabašna. Ako on uopće dođe s ove strane, možda i neće proći kroz Bree, pa neće možda ni znati što mi kasnimo. Kako bilo da bilo, ako kojom srećom ne stignemo gotovo istodobno mimoići ćemo se s njim; ne bi bilo sigurno ni za njega ni za nas da ondje dugo čekamo. Ako nas Jahači ne uspiju pronaći u ovoj divljini, vjerojatno će i sami krenuti prema Vjetrovrhu. Odande puca pogled na sve strane. Zapravo bi nas mnoge ptice i zvjerke u ovom kraju mogle vidjeti s njega kako sad ovdje stojimo. Ne može se svim pticama vjerovati, a ima još i gorih uhoda od njih."Hobiti su tjeskobno gledali u daleka brda. Sam baci pogled na blijedo nebo strepeći da ne ugleda sokolove ili orlove kako kruže nad njima sa svojim sjajnim, prodornim očima.
"Ja se, Stridere, nakon tih vaših riječi, zbilja osjećam neugodno i osamljeno!" reče on.
"Što nam savjetujete da učinimo?" upita Frodo Stridera.
"Ja mislim" polako odgovori Strider, kao da ni sam nije sasvim siguran "ja mislim da će najbolje biti da idemo odavde na istok u što ravnijoj crti, da se zaputimo prema onom gorskom vijencu, a ne prema Vjetrovrhu. Ondje ćemo izbiti na stazu koju poznajem, koja vodi uz samo podnožje. Tako ćemo stići do Vjetrovrha sa sjeverne strane, koja je malo zaštićenija od ostalih. A onda ćemo vidjeti što ćemo vidjeti."
Cijeli su taj dan naporno pješačili dok nije pala rana i hladna večer. Zemlja je postala suša i neplodnija, ali iza njih u močvari dizala se magla i para. Nekoliko je sjetnih ptica pištalo i štektalo dok okruglo rumeno sunce nije polako potonulo u sjene na zapadu;tad je nastala pusta tišina. Hobiti su se sjetili blagog svjetla sunca na zalasku kako baca zrake kroz prijazne prozore dalekog doma u Vrećastom vijencu.U smiraj dana stigli su do potoka koji je krivudao s brda i gubio se u ustajaloj močvari, pa su išli uza nj dok je bilo svjetla. Bila je već gotovo noć kad su se napokon zaustavili i utaborili ispod nekakvih kržljavih joha uz sam potok. Pred njima su se naspram tamnog neba dizali turobni i goli obronci. Te su noći postavili stražu, a čini se da Strider nije ni oka stisnuo. Mjesec se punio, a u ranim noćnim satima prosulo se po zemlji nekakvo hladno i sivo svjetlo.Sutradan su opet krenuli dalje čim je granulo sunce. U zraku se osjećao mraz, a nebo je bilo vedro i blijedoplavo. Hobiti su bili odmorni, kao da su svu noć dobro spavali.Već su se pomalo navikavali da mnogo hodaju i skromno jedu – svakako skromnije od onoga što bi u Shireu smatrali jedva dostatnim da se održe na nogama. Pippin je ustvrdio da se Frodo doimlje dva puta snažniji nego prije.
"To je zbilja čudno" reče Frodo pritežući pojas "s obzirom na to da me zapravo ima mnogo manje nego prije. Nadam se da se proces mršavljenja neće nastaviti unedogled, jer ću se inače pretvoriti u prikazu."
"Nemojte govoriti o takvim stvarima!" dobaci mu Strider brzo i, začudo, ozbiljno. Brda su im se približila. Bijaše to valovit hrbat koji se često dizao do visine od tisuću stopa, a ovdje-ondje se opet spuštao do niskih rasjelina ili klanaca koji su vodili na istok. Duž toga grebena hobiti su vidjeli nešto što je nalikovalo na ostatke zelenilom obraslih bedema i rovova, a u rasjelinama su još stajale ruševine starih kamenih zdanja.Do noći su stigli do podnožja zapadnih obronaka, gdje su se i utaborili. Bijaše to noć petog dana u mjesecu listopadu. Prošlo je bilo šest dana otkako su krenuli iz Breeja.Ujutro su naišli, prvi put otkako su napustili šumu Chetwood, na jasno vidljivu stazu. Skrenuli su nadesno i udarili na jug. Staza ih je lukavo vodila crtom koja je izgledala tako odabrana da budu što zaštićeniji od tuđih pogleda, i s vrhova brda i iz ravnice na zapadu. Ponirala je u dolove i grlila strme obronke, a kad bi prolazila kroz ravnije i otvorenije zemljište, ležali su joj s obje strane nizovi velikih stijena i tesanih kamenova što su zaklanjali putnike gotovo kao kakva živica.
"Da mi je samo znati tko je utro ovu stazu, i zašto!" reče Merry dok su prolazili jednom od tih aleja u kojoj su kamenovi bili neobično veliki i nablizu postavljeni. "Nisam baš siguran da mi se sviđa: nekako me podsjeća... ovaj, na grobište. Ima li na Vjetrovrhu grobnih humaka?"
"Nema. Nema grobnih humaka na Vjetrovrhu niti na bilo kojem od ovih brda"odgovori Strider. "Ovdje nisu živjeli ljudi sa zapada, iako su u kasnija vremena branili neko vrijeme ova brda od zla što je dolazilo iz Angmara. Ova je staza utrvena radi opskrbe utvrda duž bedema. Ali nekad davno, u prvim danima Sjevernog Kraljevstva,podigli su veliku kulu-promatračnicu na Vjetrovrhu i nazvali je Amon Sûl. Poslije je spaljena i srušena i od nje nije ostalo ništa do razvaljeni kameni prsten nalik na grubo izrađenu krunu na glavici staroga brda. A nekad je to bila visoka i lijepa kula. Priča se da je na njoj stajao Elendil i čekao dolazak Gil-galada sa zapada, u vrijeme Posljednjeg saveza."Hobiti se zagledaju u Stridera. Činilo se da je pred njima ne samo dobar poznavalac života u divljini nego i starih pučkih predaja.
"A tko je bio taj Gil-galad?" upita ga Merry, ali mu Strider ne odgovori. Činilo se da se zanio u misli. Odjednom nečiji glas tiho zamrmori:
Gil-galad bje vilin-kralj,
I pjesma za nj ima tužan kraj;
Slobodna mu bje domovina,
Jedina između mora i planina.
Mač mu bje dug, a koplje lako,
Šljem blistav, uočljiv svakom;
Bezbrojne zvijezde, tu nebesku svitu,
U odrazu nosio je na srebrnom štitu.
Al odavno već mu se gubi trag,
I da l' itko zna je l' ga proguto mrak;
Otkad mu zvijezdu tamni oblaci skriju
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
Svi su se ostali okrenuli zapanjeni jer je to bio Samov glas.
"Pjevaj dalje!" reče mu Merry.
"To je sve što znam" promuca Sam i porumeni. "Naučio sam tu pjesmicu od gospodina Bilba kad sam bio mladac. On mi je pričo takve priče jerbo je znao kako ja uvijek rado slušam sve o vilenjacima. Gospodin Bilbo me naučio i čitat i pisat. Taj dragi, stari gospodin Bilbo bio je silno načitan. I piso je pjesme. Napiso je i ovu što sam vam je sad reko."
"Nije to on spjevao" reče Strider. "To je dio balade koja se zove Pad Gil-galadov i koja je spjevana na jednom starom jeziku. Bit će da ju je Bilbo preveo. Nisam to uopće znao."
"Bilo je još sva sila toga" potvrdi Sam "sve o Mordoru, al ja nisam naučio taj dio, jerbo me od njeg podilazi jeza. Nisam ni sanjo da ću i ja krenut na tu stranu!"
"U Mordor!" uzvikne Pippin. "Nadam se da ipak nećemo tamo stići!"
"Ne izgovarajte to ime tako glasno!" upozori ga Strider.
Bilo je već gotovo podne kad su se približili južnom kraju staze i ugledali pred sobom, na blijedom i jasnom svjetlu listopadskog sunca, sivozelenu strminu koja je kao most vodila do sjevernog obronka brda. Odlučili su produžiti odmah prema vrhu, dok je još bijeli dan. Nisu se više mogli skrivati, mogli su se samo nadati da ih ne motri nikakav neprijatelj ni uhoda. Ništa se na brdu nije micalo. Ako je Gandalf i bio negdje u blizini,nisu mu vidjeli ni traga.Na zapadnoj padini Vjetrovrha našli su zaklonjenu uvalu, na čijem je dnu bio dolac nalik na zdjelu, sa stranama obraslim travom. Tu su ostavili Sama i Pippina s ponijem,tovarima i prtljagom. Ostala trojica krenu dalje. Nakon pola sata napornog penjanja,Strider je stigao na glavicu brda, a za njim i Frodo i Merry, umorni i zadihani. Uspon je bio strm i stjenovit.Na vrhu su našli, kako je Strider bio rekao, širok prsten od prastarog kamenog zida, trošnog i obraslog vjekovnom travom. Ali u središtu stajaše naslagana gomila slomljenog kamenja, pocrnjela kao od vatre. Okolo je trava bila spaljena do korijena, a u samom prstenu spržena i uvenula, kao da su plamenovi poharali vrh brda, iako nigdje nije bilo ni traga od kakva živog stvora.Stojeći na rubu te okrugle razvaline, vidjeli su na sve strane pod sobom široko prostranstvo, mahom puste i bezoblične zemlje prošarane samo daleko na jugu šumom,iza koje se ovdje-ondje ljeskala voda. Ispod njih se na ovoj južnoj strani protezala poput vrpce Stara cesta, koja je dolazila sa zapada i vijugala gore-dolje gubeći se iza grebena tamne zemlje na istoku. Po njoj se ništa nije kretalo. Prateći pogledom njenu crtu na istoku, ugledali su gorje: bliža pribrežja bijahu smeđa i sumorna, iza njih su se ocrtavali viši obrisi sivila, a iza njih opet visoki bijeli vrhunci što su se caklili među oblacima.
"Eto, stigli smo!" reče Merry. "Kako sve ovo djeluje neveselo i neprivlačno!Nigdje nema ni vode ni zaklona. I ni traga od Gandalfa. Ali ja mu ne zamjeram što nas nije čekao... ako je uopće bio ovdje."
"To se i ja pitam" reče Strider gledajući zamišljeno oko sebe. "Sve da je i stigao u Bree dan-dva iza nas, mogao je stići ovamo prije nas. On jaše vrlo brzo kad treba."Odjednom se sagne i pogleda kamen na samom vrhu mogile – bijaše to kamen ravniji od ostalih, i bjelji, kao da je izmaknuo vatri. Podigne ga i promotri okrećući ga među prstima. "Ovaj je kamen netko još nedavno držao u ruci" nadoda. "Što mislite o ovim znakovima?"
Na ravnoj donjoj površini Frodo opazi urezane znake:
"Čini mi se da vidim jednu crticu, točku i još tri crtice" reče.
"Ova crtica slijeva mogla bi biti runa G s tankim ograncima" reče Strider. "Možda je to znak koji je Gandalf ostavio za sobom, ali čovjek ne može biti siguran. Ucrtani su znakovi tanki i svakako izgledaju svježi. Ali ovi znakovi mogu značiti i nešto sasvim drugo i možda nemaju veze s nama. I graničari se služe runama i ponekad svraćaju ovamo."
"A što bi ti znakovi mogli značiti ako ih je Gandalf stvarno urezao?" upita ga Merry.

 

[Златоуст]

"Rekao bih da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio ovdje trećeg listopada,dakle prije tri dana. To ujedno pokazuje da mu se žurilo i da je bio u neposrednoj opasnosti, tako da nije imao vremena, ili se nije usuđivao, napisati nešto više ili jasnije.Ako je tako, onda moramo biti oprezni."
"Volio bih da možemo biti sigurni da je on urezao ove znakove, ma što mu oni značili" reče Frodo. "Bila bi nam velika utjeha kad bismo znali da je Gandalf na putu,pred nama ili za nama."
"Možda" reče Strider. "Što se mene tiče, ja vjerujem da je on bio ovdje i da je bio u opasnosti. Ovuda su lizali plamenovi, a sad sam se sjetio kako smo prije tri noći vidjeli svjetlo na istočnom nebu. Predmnijevam da je bio napadnut na ovom vrhu, ali ne bih mogao reći kakav je bio ishod toga napada. Sad on više nije ovdje, pa se moramo brinuti sami za sebe i probiti se do Rivendella kako najbolje znamo i umijemo."
"A koliko ima do Rivendella?" upita ga Merry, gledajući umorno oko sebe. S Vjetrovrha svijet je izgledao nekako divlje i prostrano.
"Ne znam da li je Cesta ikad izmjerena u miljama dalje od Zabačene krčme, na dan putovanja istočno od Breeja" odgovori mu Strider. "Jedni kažu da ima ovoliko, drugi onoliko. Čudna je to Cesta i svi su sretni kad stignu do kraja putovanja, bilo ono kratko ili dugo. Ali znam koliko meni treba pješice, po lijepu vremenu i bez nezgoda: dvanaest dana odavde do gaza kod Bruinena, gdje Cesta prelazi preko Glasnovode što teče od Rivendella. Najmanje je još četrnaest dana putovanja pred nama jer ne vjerujem da ćemo moći ići Cestom."
"Četrnaest dana!" usklikne Frodo. "Dotle se može svašta dogoditi."
"Može" potvrdi Strider.
Stajali su još neko vrijeme šutke na vrhu brda, blizu njegova južnog ruba. Na tom pustom mjestu Frodo prvi put pojmi kako je ugrožen i bez krova nad glavom. Gorko požali što ga sudba nije ostavila u mirnom i voljenom Shireu. Zurio je u onu mrsku Cestu koja vodi natrag na zapad – do njegova doma. Odjednom opazi kako se po njoj polako kreću dvije crne točke na zapad; a kad je ponovo pogledao, primijetio je da im tri druge točke mile u susret na istok. Krikne i ščepa Stridera za mišicu.
"Pogledajte!" reče mu pokazujući tamo dolje.Strider se odmah baci na zemlju iza okrugle razvaline i povuče Froda za sobom.Merry se opruži uz njih.
"Što je to?" prošapće.
"Ne znam, ali se bojim najgoreg" odgovori Strider.
Polako su dopuzili ponovo do ruba kamenog prstena i provirili između dva nazubljena kamena. Nije bilo više onako svijetlo jer je vedro jutro bilo izblijedjelo, a oblaci koji su se bili prikrali s istoka pretekli su sunce kad se počelo spuštati. Svi su sad vidjeli one crne točke, ali ni Frodo ni Merry nisu mogli jasno razabrati njihove obrise;ipak, nešto im je govorilo da se ondje daleko dolje, na Cesti podno brda, okupljaju Crni jahači.
"Da" protisne Strider, komu njegov oštriji vid nije dopuštao ni najmanje dvojbe.
"To je neprijatelj!"
Brže-bolje su otpuzili dalje i kliznuli niz sjeverni obronak brda do svojih suputnika.Sam i Peregrin nisu dangubili. Istražili su bili mali dolac i okolne obronke. U blizini su, na padini, našli i izvor bistre vode, a oko njega otiske stopala od prije dan-dva.U samom su dolcu zatekli svježe tragove vatre i druge znakove na brzinu udarenog tabora. Na rubu dolca najbližeg brdu bijaše odronjena kamenja. Iza njih je Sam naišao na malu, uredno naslaganu zalihu drva.
"Pitam se da nije možda stari Gandalf bio ovdje" reče on Pippinu. "Ko god da je spremio ova drva vamo, reko bi da se kanio vratit."Strider se živo zanimao za ova otkrića.
"Da sam bar malo pričekao i sam pretražio ovaj teren ovdje dolje!" reče hitajući do izvora da pregleda otiske stopala. Kad se vratio, ustvrdi: "Upravo je onako kako sam se bojao. Sam i Pippin izgazili su mekano tlo pa su tragovi izbrisani ili izmiješani. Ovdje su nedavno bili graničari. Oni su ostavili ova drva za sobom. Ali ima i nekoliko svježijih tragova koji ne potječu od graničara. Ima najmanje jedan par tragova koji su prije dan-dva ostavile nekakve teške čizme. Najmanje jedan par. Ne mogu biti siguran, ali čini mi se da je bilo više nogu u čizmama."On ušuti stojeći tjeskobno zamišljen.Svi su hobiti vidjeli u duhu Jahače u pelerinama i čizmama. Ako su konjanici već otkrili ovaj dolac, što prije Strider odvede suputnike nekamo drugamo, to bolje. Pošto je čuo vijesti o njihovim neprijateljima na Cesti, svega nekoliko milja od njih, Sam je osjećao veliku odbojnost spram ove uvale.
"Zar ne bi bilo bolje da se što prije pokupimo odavde, Gospodine Stridere?"nestrpljivo ga upita. "Već je prilično kasno, a meni se ova rupa nikako ne sviđa, nekako mi je u njoj srce klonulo."
"Da, svakako moramo odmah odlučiti što ćemo" odgovori mu Strider dižući pogled i procjenjujući doba dana i vremenske prilike. "E pa, znaš što, Sam" reče napokon "ni meni se ovo mjesto ne sviđa, ali ne znam ni za jedno bolje do kojeg bismo mogli stići prije mraka. Ovdje bar trenutačno nismo na vidiku, a čim bismo krenuli dalje, vjerojatno bi nas uhode primijetile. Jedino što bismo mogli učiniti, to je da skrenemo sa svog puta na sasvim drugu stranu, na sjever, s ove strane gorskog vijenca, gdje je teren uglavnom isti kao i ovdje. Cesta je pod nadzorom, ali morali bismo prijeći preko nje ako bismo se htjeli skloniti u guštare daleko na jugu. Na sjevernoj strani Ceste onkraj brda zemljište je golo i ravno na milje unaokolo."
"A mogu li Jahači vidjeti?" upita ga Merry. "Mislim, oni se obično vige služe njuhom nego vidom, njušili su nas, ako je njušenje prava riječ, barem po danjem svjetlu.Ali, kad smo ih ondje dolje opazili, natjerali ste nas da legnemo na zemlju, a sad kažete da će nas opaziti ako krenemo dalje."
"Na vrhu brda bio sam previše neoprezan" odgovori mu Strider. "Jedva sam čekao da nađem kakav znak od Gandalfa, ali smo nas trojica pogriješili kad smo se popeli gore i stajali ondje onako dugo. Jer crni konji dobro vide, a Jahači se znaju služiti ljudima i drugim stvorenjima, kao što smo se uvjerili u Breeju. Oni sami ne vide svijet svjetla kao što ga mi vidimo, ali naši obrisi bacaju u njihovoj svijesti sjene koje samo sunce o podne briše; a u mraku opažaju mnoge znakove i obrise koji su nama skriveni, pa ih se tada treba i najviše bojati. U svako doba mogu nanjušiti krv živih bića, koju žele i mrze. A ima i drugih osjetila osim vida i njuha. Mi možemo naslutiti njihovu prisutnost... ona nam je uznemirila srca čim smo došli ovamo i prije nego što smo ih ugledali, ali oni još jače osjećaju našu prisutnost. Osim toga" nadoda spuštajući glas do šapta "privlači ih i Prsten."
"Pa zar nam onda nema spasa?" priupita ga Frodo gledajući usplahireno oko sebe.
"Ako se krećem, vidjet će me i uloviti! Ako ostanem na mjestu, privući ću ih k sebi!"Strider mu položi ruku na rame.
"Ima još nade" reče mu. "Nisi sam. Uzmimo da su ova drva pripravljena za vatru nekakav znak. Ovdje nemamo mnogo zaklona i zaštite, ali vatra će nam poslužiti i kao jedno i kao drugo. Sauron može upotrijebiti vatru za svoje opake ciljeve kao što može i sve druge stvari, ali ovi Jahači ne vole vatru i boje se onih koji se njome služe. Vatra je nama prijatelj u ovoj divljini."
"Možda" progunđa Sam. "Ali ona je i najbolji način kojem bi se ja mogo dosjetit da kažem: “Evo me!” izim da vičem na sav glas."
U najnižem i najzaklonjenijem kutku dolca naložili su vatru i spravili večeru.Počele su padati večernje sjene i zahladnjelo je. Odjednom su pojmili koliko su gladni jer poslije doručka nisu bili ništa okusili, ali nisu se usudili zgotoviti ništa više od skromne večere. Zemlja je pred njima bila pusta, nije bilo ničega živog do ptica i zvjerki, sve sama negostoljubiva mjesta koja su napustila sva ljudska bića. Graničari su kadikad prolazili s onu stranu brda, ali su bili malobrojni i nisu se dugo zadržavali. Druge su lutalice bile rijetke i od zlog soja: gdjekad bi ovamo dolutali trolovi iz sjevernih dolina u Maglenom gorju. Putnici su se mogli zateći samo na Cesti, ponajčešće patuljci, kako hitaju za svojim poslom, ali ni oni nisu bili skloni razgovarati s neznancima niti im priteći u pomoć.
"Nije mi jasno kako će nam hrana doteći do kraja" reče Frodo. "U posljednjih nekoliko dana bili smo štedljivi, pa ni ova večera nije nikakva gozba, ali smo potrošili više nego što smo smjeli, ako su pred nama još dva tjedna putovanja, a možda i više."
"U divljini ima hrane" reče Strider "ima bobica, korijena i bilja, a i ja imam nešto lovačkog iskustva. Ne morate se bojati da ćemo skapati od gladi prije zime. Ali skupljanje hrane i lov prilično je dug i mučan posao, a nama se žuri. Stoga pritegnite pojasove i nadajte se bogatim stolovima u Elrondovoj kući!"
Kako je mrak padao, bivalo je sve hladnije. Izvirujući s ruba dolca, nisu vidjeli ništa doli sive zemlje kako se brzo gubi u sjenama. Nebo se opet razvedrilo i polako osipalo treperavim zvijezdama. Frodo i njegovi suputnici šćućurili se oko vatre umotani u svu odjeću i gunjeve koje su imali, a Strider se zadovoljio jednom jedinom pelerinom i sjeo malo po strani potežući zamišljeno dim iz lule.Dok je noć padala a svjetlo vatre sve jarče sjalo, uzeo im je pričati priče ne bi li im odvratio misli od straha. Znao je mnoge pripovijesti i legende iz davnine, o vilenjacima i ljudima, o djelima i nedjelima iz starih dana. Pitali su se koliko li mu je godina, i gdje je naučio sve te pučke predaje.
"Pričajte nam o Gil-galadu" iznenada će Merry kad je Strider ušutio na kraju priče o vilin-kraljevstvima. "Znate li još štogod od one stare junačke pjesme o kojoj ste nam pričali?"
"Kako ne bih znao!" odgovori Strider. "Zna i Frodo jer se ona nas neposredno tiče."
Merry i Pippin pogledaju Froda koji je zurio u vatru.

 

[Златоуст]

"Ja znam samo ono malo što mi je Gandalf rekao" polako će Frodo. "Gil-galad je bio posljednji od onih velikih vilin-kraljeva u Međuzemlju. Gil-galad na njihovu jeziku znači Zvjezdano svjetlo. On je s prijateljem vilenjaka Elendilom krenuo u zemlju..."
"Nemojte!" upadne mu Strider u riječ. "Mislim da ne bi trebalo pričati priču sad kad su sluge Neprijatelja u blizini. Ako se probijemo do Elrondove kuće, možda ćete je ondje čuti, u cijelosti."
"Onda nam ispričajte neku drugu priču iz davnine" zamoli ga Sam "priču o vilenjacima iz doba prije njihove propasti. Silno bi volio čut nešto više o vilenjacima. Čini mi se da nas tama sve više pritišće sa svih strana."
"Ispričat ću vam priču o Tinúviel" reče Strider "sasvim ukratko... jer to je duga priča kojoj se kraj i ne zna, a sad više i nema nikoga osim Elronda tko se pravo sjeća kako se nekad kazivala. Lijepa je to priča iako tužna, kao što su tužne sve priče iz Međuzemlja,a ipak, možda će vas osokoliti."Pošutio je neko vrijeme, a onda nije nastavio govoriti nego je zapjevao:
Dugo bješe lišće, trava bje zelena,
A kukute štitac rasta uznosita.
Na proplanku šumskom svjetla opažena
Kako sjajem zvijezda trepere u sjeni.
Tinúviel je ondje plesala dosita
Uz glazbu frule što bješe skrivena.
S kosom od zvijezda u igri kovita,
U bisernom ruhu što pogled plijeni.
Kad Beren bje sišo s planina od leda,
Izgubljen u šumi lutao je danima
Do vilin-rijeke što prijeko mu ne da,
Pa je sjeo sam s tugom što mu se vratila.
Kad iza lišća kukute bje svojim očima
Cvijeće od zlata u čudu stao gledat
Što bješe na njenu plaštu i rukavima
Dok ju je kosa kao sjena pratila.
Čarolijom mu umor nogu prestane
I premda su pred njim još bile mnoge milje,
On korakom brzim lako požuri pa zastane
Kad rukama obujmi blijedu zraku mjesečine.
Kroz vilin-kraj i šume dilje
Plešući lagano ona nestane,
I ostavi ga samog nek luta bez vodilje
Slušajuć šume kako odjekuju od tišine.
I često ču on zvuk što dopire
Od nogu lakih što poput vjetra bježe,
Il glazbu što iz podzemlja izvire
Zaostajuć u skrovitim dubinama.
Već kukute uokolo uvele leže,
List jedan po jedan s uzdahom ponire,
S bukve kao da šaptom sniježe,
Dok zimom šuma dršće u dolinama.
I lutaoje svuda tražeć njene stope
Po stazama gdje leži lišće mnogih zima,
Gdje zrake mjeseca i zvijezda se stope
U ledeni mlaz od kog bi noć zadrhtala.
Njen ogrtač bljesnu na mjesečini biserima
Kad se na dalek vrhunac brijega pope
Plešuć pod njenim nogama se digne plima
Magle,šfo se srebrom ogrnula.
Kad zima mine, a evo nje,
S pjesmom što budi iznenadno proljeće,
Što zvuči ko slavujev let il kišno rominjanje
Il voda ledena kad ispušta mjehuriće.
On vidje kako klija vilin-cvijeće
Oko njenih nogu i sve mu se boljke zaliječe,
Želeć vidjet ples njen i čut pjevanje
Dok po travi bezbrižno skakuće.
Kad ponovo se u bijeg da, on je dostigne.
Tinúviel, Tinúviel, on dovikne
Zovući je njenim vilinskim imenom;
A ona se okrene ne bi li oslušnula,
No dovoljan bje tren, kad zastane,
I njegov glas je opsjeni čarolijom
I sudbina snažho je cijelu obuzme
Dok njegovim se rukama prepuštala.
A Beren vidje, gledajuć u njene oči,
U sjeni što joj se splela u kosi,
Drhtavi blijesak krijesnica noći
U odrazu neba, kao svjetlom osute.
Tinúviel, što vilinsku ljepotu nosi,
Besmrtna djeva što s mudrošću kroči
Oko njega se zavrti i zarobi ga u kosi
Dok su joj ruke bile srebrom posute.
Dugim ih je putem sudba nosila
Preko surog stijenja s ledenih gora,
Kroz tamne dveri ih je vodila,
Kroz šume što vječne sjene snuju.
Na suprotnim stranama beskrajnoga mora
Još jednom ih je iznova spojila,
I premda su davno minuli iz naših dvora,
Glasovi im bez tuge šumom odjekuju.
Strider uzdahne i umukne prije nego što iznova progovori:
"To je pjesma što se pjeva u skali koju vilenjaci zovu ann-then-nath, ali ju je teško prenijeti na naš Zajednički jezik, i ovo je tek njen slabašan odziv. Riječ je o susretu Berena, sina Barahirova, s Lúthien Tinúviel. Beren je bio smrtnik, a Lúthien bješe kći Thingola, vilin-kralja koji je vladao u Međuzemlju dok je svijet bio još mlad, i bila je najljepša djeva koja je ikad živjela među djecom ovoga svijeta. Bila je ljupka kao zvijezde nad maglama sjevernih krajeva, a na licu joj blistalo svjetlo. U to je vrijeme Veliki Neprijatelj, komu je Sauron iz Mordora bio tek sluga, prebivao u Angbandu na sjeveru, a vilenjaci sa zapada koji su se vratili u Međuzemlje zaratili su s njim ne bi li ponovo zadobili Silmarile koje im je on bio preoteo; a praoci ljudi pritekli su u pomoć vilenjacima. Ali Neprijatelj ih je porazio i smaknuo Barahira, a Beren se izvukao iz velike pogibli i prešao preko Stravičnog gorja u skrovito kraljevstvo Thingolovo u šumi Neldoreth. Tu je ugledao Lúthien kako pjeva i pleše na proplanku uz začaranu rijeku Esgalduin; i on ju je prozvao Tinúviel, što na starom jeziku znači slavuj. Poslije su ih snašli mnogi jadi i njih su dvoje bili dugo razdvojeni. Tinúviel je spasila Berena iz Sauronovih tamnica, i zajedno su prošli kroz mnoge pogibli i svrgnuli čak i Velikog Neprijatelja s prijestolja, i uzeli iz njegove željezne krune jedan od tri Silmarila,najblistavijih od svih dragulja, da im posluži za otkup Lúthien od njena oca Thingola.Ipak je na kraju Berenu došao glave vuk koji je stigao s vrata Angbanda, pa je Beren izdahnuo u naručju Tinúviel. A ona je izabrala za sebe smrtnost, da umre na ovome svijetu, kako bi mogla poći za njim; i u pjesmi se još kazuje kako se njih dvoje ponovo susreću s onu stranu Graničnih mora, a pošto još kratko vrijeme stupaju živi zajedno po zelenim šumama, zajedno su prešli, nekoć davno, preko granica ovoga svijeta. I tako je Lúthien Tinúviel jedina od svega vilin-roda uistinu umrla i napustila ovaj svijet, pa su izgubili upravo onu koju su najviše voljeli. Ali od nje se loza starih vilin-knezova spustila među ljude. Još žive oni kojima je Lúthien bila pramajka, i kažu da se njena loza neće nikad zatrti. Iz tog je roda i Elrond iz Rivendella. Jer sin Berena i Lúthien bio je Dior,Thingolov baštinik; a od njega je potekla Elwing Bijela kojom se oženio Ëarendil, onaj koji je otplovio lađom kroz magle ovoga svijeta u nebeska mora, sa Silmarilom na čelu. A od Ëarendila potekli su kraljevi Númenora, što će reći Zapadnih strana."Dok je Strider to govorio, promatrali su mu neobično živahno lice mutno obasjano crvenim žarom vatre od drva. Oči mu se krijesile, a glas bio zvučan i dubok. Nad njim se prostiralo crno nebo osuto zvijezdama. Odjednom se na glavici Vjetrovrha iza njega pomoli blijedo svjetlo. Mjesec što se punio polako se penjao iznad brda koje ga je zasjenjivalo, a zvijezde su iznad vrha brda izblijedjele.Priča je bila završena. Hobiti su se promeškoljili i protegnuli.

 

[Златоуст]

"Gledajte!" reče Merry. "Izlazi mjesec, bit će da je kasno."
Ostali uzgledaju. Dok su još gledali gore, opaze na vrhu brda nešto sitno i tamno naspram sjaja mjesečine. Možda je to bio samo velik kamen ili istršala stijena na blijedom svjetlu?Sam i Merry ustanu i udalje se od vatre. Frodo i Pippin ostali su sjediti bez riječi.Strider je pozorno motrio mjesečinu na brdu. Iako je sve bilo mirno i tiho, Frodo oćuti kako ga podilazi hladna jeza otkako je Strider ušutio. Primakne se vatri. U taj čas Sam dotrči od ruba dolca.
"Ne znam šta je to" reče "ali odjednoć sam se prepo. Ne bi se usudio izać iz ovoga dolca ni za živu glavu; imo sam osjećaj da se nešto vere uza strminu."
"A jesi li što vidio?" upita ga Frodo skočivši na noge.
"Nisam, gospodine. Nisam ništa vidio, ali nisam ni stao da pogledam."
"Ja sam nešto vidio" reče Merry "ili mi se bar prividjelo... tamo daleko na zapadu, gdje mjesečina obasjava ravnicu iza sjena brdskih vrhova. Učinilo mi se da vidim dvije-tri crne sjene. Rekao bih da idu na ovu stranu."
"Ostanite blizu vatre, ali se okrenite na drugu stranu!" uzvikne Strider. "Uzmite u ruke koji duži štap!"
Sjedili su tako neko vrijeme bez daha, nijemi i napeti, okrenuti vatri leđima, piljeći u sjene oko sebe. Ništa se nije dogodilo. U noći nije bilo ni glasa ni pokreta. Frodo se pomakne osjećajući kako mora narušiti tišinu: najradije bi se proderao iz sveg glasa.
"Pst!" šapne mu Strider.
"Što je to?" istodobno dahne Pippin.
Iznad ruba dolca, na strani suprotnoj od brda, više su nazreli nego opazili nečiju sjenu kako se diže, ili više sjena. Naprezali su oči i učinilo im se da sjene rastu. Uskoro nije više bilo dvojbe: tri-četiri visoke crne spodobe stajale su ondje na obronku i gledale dolje u njih. Bile su tako crne da su izgledale kao crne rupe u dubokoj sjeni iza njih.Frodu se učini da čuje tiho siktanje otrovna daha, i osjeti kako ga podilaze hladni trnci.Tad spodobe polako krenu prema njima.Prestravljeni Pippin i Merry bace se ničice na zemlju. Sam ustukne do Froda.Frodo nije bio gotovo ništa manje prestravljen od svojih suputnika, drhtao je kao da mu je strašno hladno, ali mu stravu potisne iznenadna kušnja da natakne Prsten na prst. Spopala ga je ta želja tako da nije mogao ni na što drugo misliti. Nije zaboravio na Grobište ni na Gandalfovu poruku, ali činilo se da ga nešto sili da se ne obazire na ta upozorenja, te je žudio da podlegne kušnji. Nije da se nadao da će se tako spasiti niti da će učiniti nešto dobro ili zlo – jednostavno je osjećao da mora uzeti Prsten i nataknuti ga na prst. Nije mogao ni riječi izustiti. Osjećao je kako ga Sam gleda, kao da zna da mu je gospodar u velikoj nevolji, ali se nije mogao okrenuti njemu. Sklopio je oči i borio se još neko vrijeme, ali mu je taj otpor postao nepodnošljiv pa je najposlije polako izvadio lančić iz džepa i nataknuo Prsten na lijevi kažiprst.Učas, iako je sve drugo ostalo kao i prije, mutno i tamno, one su spodobe postale strahovito jasne. Vidio ih je čak i ispod njihovih crnih plašteva. Bilo je ukupno pet visokih spodoba – dvije su stajale na samom rubu dolca, a tri su se približavale njima. Na njihovim bijelim licima plamtjele su prodorne i nemilosrdne oči; ispod plašteva nosili su dugačke, sive odore, a na sijedoj kosi srebrne kacige; u koščatim rukama držali su čelične mačeve. Pogledi im padnu na njega i prostrijele ga dok su hitali prema njemu. Sav očajan,on isuče mač i učini mu se da se mač zažario kao luč. Dvije spodobe zastanu. Treća je bila viša od ostalih – kosa joj bijaše duga, sjajna, a na kacigi je nosila krunu. U jednoj je ruci držala dugačak mač a u drugoj bodež. I bodež i ruka koja ga je držala isijavali su nekakvo blijedo svjetlo. Spodoba sune i nasrne na Froda.U taj mah Frodo se baci ničice na tlo i začuje sam sebe kako viče na sav glas: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno zada mačem udarac neprijatelju po nogama. Noć se prolomi od prodorna krika, a on osjeti u lijevom ramenu oštru bol, kao da ga je zgodila strelica od otrovnog leda. Još dok je padao u nesvijest, spazio je, kao kroz kovitlac magle,Stridera kako iskače iz mraka s upaljenim ogarkom u svakoj ruci. Ispustivši mač, Frodo posljednjim naporom skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u desnoj šaci.

 

[Златоуст]

BIJEG DO GAZA

Kad se Frodo osvijestio, još je očajnički stezao Prsten u ruci. Ležao je uz vatru koja je sad bila visoka i gorjela jarkim sjajem. Njegova tri suputnika bijahu nadnesena nad njim.
"Što se dogodilo? Gdje je blijedi kralj?" unezvijereno ih upita.
Oni su bili presretni što mu čuju glas tako da mu u prvi mah nisu odgovorili na pitanje; štoviše, nisu ga ni razumjeli. Napokon je doznao od Sama da oni nisu ništa vidjeli do mutnih, sjenovitih obličja kako idu prema njima. Iznenada je Sam, na svoj užas,primijetio da je njegov gospodar iščeznuo, a u taj je mah jedna crna sjena projurila pokraj njega i on je pao. Čuo je Frodov glas, ali mu se činilo da dolazi iz velike daljine, ili ispod same zemlje, i da dovikuje neke čudne riječi. Ništa drugo nisu vidjeli dok se nisu spotaknuli o Froda koji je ležao kao mrtav, s licem u travi i s mačem ispod sebe. Strider im je zapovjedio da ga podignu i polože blizu vatre, a onda je nestao. To se sve poodavno zbilo.U Samu su se očito iznova probudile sumnje oko Stridera, ali dok su oni razgovarali, Strider se vratio, pojavivši se iznenada iz sjene. Oni su se trgnuli, a Sam je isukao svoj mač i stao nad Froda, ali je Strider brže-bolje kleknuo uz Froda.
"Sam, ja nisam Crni jahač" blago reče "niti sam u dosluhu s njima. Pokušao sam otkriti kamo su otišli, ali nisam uspio u tome. Nije mi jasno zašto su otišli, ni zašto nas nisu ponovo napali. Ali u blizini se nigdje ne osjeća njihova prisutnost."Kad je čuo što mu Frodo ima kazati, ozbiljno se zabrinuo, zavrtio glavom i uzdahnuo. Tad zapovjedi Pippinu i Merryju da zagriju što više vode mogu u svojim kotlićima i da njome isperu ranu.
"Gledajte da vatra dobro gori i pazite da Frodu bude toplo!" reče im. Zatim ustane, udalji se i pozove Sama. "Mislim da je sada sve skupa jasnije" tiho mu reče. "Čini mi se da su bila samo petorica napadača. Ne znam zašto nisu svi bili ovdje, ali bit će da nisu očekivali da će naići na otpor. Zasad su se povukli. Ali bojim se da nisu daleko. Ako im ne umaknemo, napast će nas ponovo jedne noći. Čekaju samo zato što misle da su malone postigli svoj cilj i da im Prsten ne može više izmaknuti. Bojim se, Sam, da su oni uvjereni da je tvoj gospodar zadobio smrtnu ranu koja će ga podrediti njihovoj volji. Vidjet ćemo."
Sam se zagrcne od suza.
"Nemoj očajavati!" reče mu Strider. "Sad moraš imati povjerenja u mene. Tvoj je Frodo sazdan od čvršće građe nego što sam mislio, iako je Gandalf natuknuo da bi moglo biti tako. Nije mrtav, i vjerujem da će odolijevati opakoj moći rane dulje nego što se njegovi neprijatelji nadaju. Učinit ću sve što mogu da mu pomognem i izliječim ga.Dobro ga čuvajte dok mene nema!"I on se žurno udalji i nestane u mraku.Frodo je drijemao iako ga je rana sve više boljela, a mrtvačka se studen širila od ramena prema ruci i boku. Prijatelji su bdjeli nad njim, grijali ga i ispirali mu ranu. Noć je odmicala polako i zamorno. Na nebu je granula zora i dolac se punio sivim svjetlom kad se Strider napokon vratio.
"Gledajte!" uzvikne on, sagne se i podigne sa zemlje crnu pelerinu koja je ondje ležala skrivena tamom. Na stopu iznad donjeg poruba bila je prosječena.
"Ovo je Frodo probio svojim mačem" reče. "Bojim se da je to jedina šteta koju je nanio neprijatelju, jer on je nepovrediv i na njemu se skrše sve oštrice koje pogode tog strašnog kralja. Kobnije je za njega bilo ime Elbereth. A za Froda je ovo bilo kobnije!"
On se ponovo sagne i podigne dugačak, tanak bodež. Na njemu bijaše neki hladan odsjaj.Kad ga je Strider podigao, vidjeli su da mu je pri kraju rub okrnjen a sam vrh odlomljen. Ali još dok ga je držao na svjetlu što je sve više jačalo, opazili su u čudu kako se oštrica tako reći topi i nestaje u zraku kao dim tako te je u Striderovoj ruci ostao samo držak.
"Ah!" uzdahnuo je. "Ovaj je prokleti bodež zadao Frodu ranu. Malo ih je koji danas posjeduju takvu iscjeliteljsku vještinu da se mogu nositi s ovakvim opakim oružjem. Ali ja ću učiniti sve što mogu."
Sjeo je na zemlju, dohvatio držak bodeža, stavio ga na koljena i zapjevao nad njim neku otegnutu pjesmu na neobičnu jeziku. Zatim ga je odložio, okrenuo se Frodu i blagim glasom izgovorio riječi koje ostali nisu razumjeli. Iz vrećice o pojasu izvadi duge listove neke biljke.
"Po ove sam listove daleko išao" reče "jer ova biljka ne raste na golim brdima,otkrio sam je guštarama daleko na jugu od Ceste po mirisu njena lišća u mraku." Izmrvio je među prstima list koji ispusti slatkast i oštar miris. "Sva je sreća što sam je našao jer je to ljekovita biljka koju su ljudi sa zapada donijeli u Međuzemlje. Nazvali su je athelas, a sad raste još malogdje, samo blizu onih mjesta gdje su oni u davno doba boravili ili logorovali. Na sjeveru je nepoznata osim nekima od onih koji lutaju Pustošijom. Vrlo je djelotvorna, ali na ovakvu ranu kao što je ova možda njena ljekovita moć i neće mnogo
djelovati."
Baci lišće u vrelu vodu i ispere njome Frodu rame. Miris ih je isparenja osvježavao, a oni koji su ostali neozlijeđeni osjetili su kako im se misli smiruju i bistre.Trava je djelovala i na ranu jer je Frodo oćutio kako mu se na toj strani smanjuje bol i osjećanje ledene hladnoće, ali mu se život nije vraćao u ruku pa je nije mogao podići niti se služiti šakom. Gorko je žalio zbog svoje gluposti i predbacivao sam sebi zbog slabe volje, jer je pojmio da time što je nataknuo Prsten na prst nije poslušao vlastitu želju nego zapovijed svojih neprijatelja. Pitao se neće li ostati sakat do kraja života, i kako li će sad svi skupa nastaviti put. Bio je preslab da stoji.Ostali su upravo raspravljali o tom pitanju. Na brzinu su odlučili krenuti što prije s Vjetrovrha.
"Sve mi se čini da je neprijatelj već nekoliko dana motrio na ovo mjesto" reče Strider. "Ako je Gandalf uopće došao ovamo, mora da su ga natjerali da ode dalje pa se više po svoj prilici neće vraćati. Bilo kako mu drago, nakon noćašnjeg napada, ovdje bismo bili u velikoj opasnosti čim bi se smrklo. Kamo god otišli, teško da ćemo se naći u većoj opasnosti."
Čim se razdanilo, na brzinu su nešto čalabrcnuli i spremili se za put. Frodo nije mogao hodati pa su najveći dio njegove prtljage podijelili među sobom i posjeli Froda na ponija. U posljednjih nekoliko dana ta se sirota životinja čudesno oporavila; bila je već nekako deblja i snažnija, i počela pokazivati naklonost prema novim gospodarima, napose prema Samu. Bit će da je Bill Papratovina vrlo loše postupao s njom kad joj je putovanje kroz divljinu bilo mnogo ugodnije od prijašnjeg života.Udarili su na jug. To je značilo da će morati prijeći preko Ceste, ali to ujedno bijaše najbrži put do šumovitijih krajeva. Bio im je potreban ogrjev jer je Strider rekao da Frodo mora biti na toplome, pogotovo obnoć, a vatra će ih sve donekle i štititi. Osim toga,kanio je skratiti njihovo putovanje tako što će presjeći još jednu veliku petlju Ceste, koja je istočno od Vjetrovrha mijenjala smjer i zavijala daleko na sjever. Kretali su se polagano i oprezno oko jugozapadnih obronaka brda i nakon kraćeg vremena izbili na Cestu. Jahačima nije bilo ni traga. Ali još dok su hitali na drugu stranu, začuli su u daljini dva povika – jedan je hladni glas dozivao a drugi se odzivao. Drhteći jurnuli su dalje i zaputili se u guštike što su ležali pred njima. Zemljište se spuštalo na jug,ali je bilo divlje i besputno – grmlje i kržljavo drveće raslo je u gustim čestarima između kojih su se protezale široke gole čistine. Trava bijaše oskudna, gruba i siva, a lišće je u gušticima bilo uvenulo i otpadalo je. Bijaše to neveseo kraj, a putovanje sporo i sumorno.Malo su govorili dok su klipsali dalje. Frodu se stiskalo srce dok je gledao suputnike kako hodaju uza nj pognutih glava, pogrbljeni pod teretom. Čak je i Strider izgledao umoran i potišten.Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi su se bolovi opet pojačali, ali dugo nije o tome ni riječi izustio. Minula su četiri dana a da se tlo i krajolik nisu mnogo promijenili, osim što je Vjetrovrh za njima polagano tonuo, a daleko gorje pred njima sve se više uzdizalo. Ipak, od onog dalekog povika nisu vidjeli ni čuli nikakav znak da je neprijatelj uočio da su pobjegli ili da ih prati. Strepili su od sati mraka i obnoć stražarili po dvojica, očekujući svakog časa da ugledaju crne spodobe kako im se prikradaju u sivoj noći, mutno osvijetljeni zrakama mjeseca zastrtog oblacima, ali nisu vidjeli ništa niti čuli kakva zvuka osim uzdaha uvenulog lišća i trave. Nijedanput nisu osjetili prisutnost trenutačnog zla koju su naslutili prije napada u dolcu. Činilo im se da bi bilo pretjerano nadati se da su Jahači opet izgubili njihov trag. Možda samo čekaju priliku da ih dočekaju u zasjedi u nekom klancu?Na kraju petoga dana tlo se opet počelo pomalo uzdizati iz široke i prostrane doline u koju su bili sišli. Strider je opet okrenuo na sjeveroistok, a šestoga dana popeli su se na vrh duge blage uzbrdice i ugledali u daljini skup šumovitih brda. Duboko ispod sebe opazili su Cestu kako zaobilazi podnožje tih brda, a zdesna se siva rijeka blijedo ljeskala na oskudnom sunčanom svjetlu. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom.
"Morat ćemo, na žalost, opet ići neko vrijeme Cestom" reče Strider. "Došli smo do rijeke Hoarwell koju vilenjaci zovu Mitheithel. Ona izvire u Ettenmoorsu, trolovskoj pištalini sjeverno od Rivendella, i uvire u Glasnovodu daleko na jugu. Neki je tamo dalje zovu Sivotok. To je velika voda prije nego što se ulije u more. Preko nje ne vodi nijedan put od njena izvora u Ettenmoorsu, osim Posljednjeg mosta kojim preko nje prelazi Cesta."
"A koja je ona druga rijeka koja se vidi tamo daleko?" upita ga Merry.

 

[Златоуст]

"To je Glasnovoda, ili Bruinen, kako je zovu u Rivendellu" odgovori Strider. "Ta rijeka teče milje i milje uz rub onih brda od mosta do gaza na Bruinenu. Ali još nisam smislio kako ćemo prijeći preko nje. Najprije jedna rijeka pa druga! Imat ćemo veliku sreću ako most ne bude čuvan kada dođemo do njega."
Sutradan, rano izjutra, ponovo su sišli do same Ceste. Sam i Strider pošli su naprijed, ali nisu otkrili ni traga od putnika ili Jahača. Tu je, u sjeni brda, bilo palo nešto kiše. Strider je procijenio da je kiša padala prije dva dana i da je sprala sve tragove. Otada nije bio prošao Cestom nijedan konjanik, koliko je mogao vidjeti.Pohitali su Cestom što su brže mogli i milju-dvije kasnije ugledali pred sobom, na dnu kratke strmine, Posljednji most. Strepili su da ih na njemu ne čekaju crne spodobe, ali nisu ni jedne vidjeli. Strider ih natjera da se sklone u guštik uz Cestu dok on ode naprijed u izviđanje. Uskoro se žurno vrati.
"Nema ni traga od neprijatelja" reče im. "Pitam se što to znači. Ali našao sam neštob vrlo čudno." Ispruži ruku i pokaže im blijedozelen dragulj. "Ovo sam našao u blatu nasred mosta" reče. "To vam je beril, vilin-kamen. Ne znam da li je ondje navlaš ostavljen ili je slučajno nekome ispao, ali mi ulijeva nadu. Shvatit ću ovo kao znak da možemo prijeći preko mosta; ali s druge strane rijeke ne bih se usudio ići dalje Cestom bez nekog jasnijeg znamena."
Odmah su krenuli dalje. Preko mosta su prešli bez poteškoća, nisu čuli ništa drugo do vode što se vrtložila oko tri velika potpornja. Na milju dalje stigli su do uske jaruge koja se protezala na sjever preko strmina s lijeve strane Ceste. Tu je Strider skrenuo, pa su se uskoro našli u sumornu kraju tamnog drveća podno neprijaznih brda.Hobitima je bilo drago što su ostavili neveseli krajolik i opasnu Cestu za sobom, ali im se ovaj novi predjel učinio prijetećim i odbojnim. Kako su dalje odmicali, brda su se oko njih sve više uzdizala Ovdje-ondje na uzvisinama i grebenima primjećivali su prastare kamene bedeme i ruševine kula, što su se zlokobno doimale. Frodo je jahao pa je imao vremena gledati naprijed i razmišljati. Prisjetio se Bilbova izvješća o njegovu putovanju i prijetećih kula na brdima sjeverno od Ceste, ne daleko od trolovske šume gdje je doživio svoju prvu pravu pustolovinu. Frodo je zaključio da su sad u tom kraju, i pitao se neće li slučajno proći baš pokraj tog mjesta.
"Tko živi u ovom kraju?" zapita. "I tko je podigao ove kule? Da nije ovo trolovska zemlja?"
"Nije!" odgovori mu Strider. "Trolovi ništa ne grade. U ovom kraju nitko ne prebiva. Nekad su ovdje obitavali ljudi, nekoć davno, ali nitko od njih nije ovdje ostao.Legenda kaže da su se izrodili u opak narod jer su pali pod sjenu Angmarsku. Svi su izginuli u ratu kojim je dokrajčeno Sjeverno Kraljevstvo. Ali to je bilo toliko davno da ih se ni ova brda više ne sjećaju, iako sjena još leži na ovom kraju."
"A gdje ste vi čuli takve priče kad je cijeli ovaj kraj ovako pust i zaboravljen?"upita ga Peregrin. "Ptice i zvjerke ne pričaju slične priče."
"Nasljednici Elendilovi ne zaboravljaju ništa što je prošlo" reče Strider. "U Rivendellu pamte još mnogo više nego što bih vam ja mogao ispričati."
"A jeste li često odlazili u Rivendell?" upita ga Frodo.
"Jesam" odgovori Strider. "Jedno sam vrijeme ondje boravio, pa i sad navraćam kad god mogu. Ondje mi je srce, ali meni nije suđeno da se negdje skrasim, pa čak ni u Elrondovoj lijepoj kući."
Brda su se počela oko njih zatvarati. Cesta se iza njih držala svoga smjera prema rijeci Bruinen, ali su i Cesta i rijeka bile skrivene od pogleda. Putnici su stigli u dugačku dolinu, usku, duboko usječenu, mračnu i nijemu. Drveće starog i zapletenog korijenja visilo je sa stijena i okupljalo se iza njih na strmim padinama borovih šuma.Hobiti su bili mrtvi umorni. Sporo su napredovali jer su se morali probijati kroz bespuće zakrčeno srušenim stablima i odronjenim kamenjem. Radi Froda su izbjegavali penjati se koliko su god mogli, a i zato što je bilo teško naći bilo kakav put iz uskih udolina. Bill su dva dana u tom kraju kad udari kiša. Vjetar je neprekidno puhao sa zapada i izlijevao vodu s dalekih mora na tamne glavice brda u obliku sitne kiše koja ih je smočila skroz-naskroz. Do večeri su bili mokri kao miševi, a logor im je bio neveseo jer nikako nisu mogli naložiti vatru. Sutradan su se pred njima uzdizala još viša i strmija brda, pa su bili prisiljeni skrenuti sa svog smjera prema sjeveru. Činilo se da je Stridera obuzela tjeskoba – već su gotovo deset dana pješačili od Vjetrovrha i zaliha živeža sve im je više kopnjela. Kiša je i dalje padala.Te su noći udarili tabor na plosnatoj kamenoj izbočini ispod litice, u kojoj je bila plitka pećina, obična udubina u stijeni. Frodo je bio nemiran. Rana ga je zbog studeni i vlage boljela više nego ikad, tako da od bolova i osjećanja mrtvačke hladnoće nije mogao ni oka stisnuti. Bacakao se i prevrtao i u strahu osluškivao tajanstvene noćne šumove: vjetar u pukotinama hridi, vodu kako kaplje, krckanje, nenadan štropot odronjenog kamena. Imao je osjećaj da mu se prikradaju crne spodobe da ga zadave, ali kad bi uzgledao, nije ništa vidio do Striderovih leđa – Strider je skutren sjedio, pušio lulu i stražario. Frodo bi tada opet legao i zapao u nemiran san, u kojem je hodao po travi u svome vrtu u Shireu, ali je vrt bio mutan i nejasan, nazirao se slabije nego visoke crne sjene što su stajale i virile preko živice.Ujutro, kad se probudio, opazio je da kiša više ne pada. Oblaci su bili gusti, ali su se razilazili a među njima su se pomaljale blijede pruge plavetnila. Vjetar je ponovo mijenjao smjer. Nisu rano krenuli. Odmah nakon kratkog i neveselog doručka Strider je rekao svima neka ostanu u zaklonu podno litice dok se on ne vrati, pa je nekud otišao.Htio se popeti na neku uzvišicu, ako uzmogne, i baciti pogled na okolicu. Kad se vratio, nije ih mogao ohrabriti onim što je vidio.
"Otišli smo predaleko na sjever" rekao je "pa moramo na neki način opet skrenuti na jug. Kad bismo dalje ovako produžili, došli bismo do Ettendalesa, daleko na sjeveru od Rivendella. To je zemlja trolova koju ne poznajem dobro. Možda bismo se nekako i probili kroz nju i došli do Rivendella naokolo sa sjevera, ali bi nam to uzelo previše vremena jer ne poznajem taj put, i ostali bismo bez hrane. Stoga moramo pošto-poto naći gaz na Bruinenu."
Cijeli su se taj dan pentrali po krševitu tlu. Pronašli su neki prolaz između dva brda i tako došli u dolinu koja se protezala na jugoistok, baš u smjeru kojim su željeli ići, ali im se negdje potkraj dana opet na putu ispriječio neki visoki greben; njegov tamni rub naspram neba bijaše izlomljen na mnoštvo golih vrhova nalik na zupce tupe pile.Preostalo im je da se vrate ili da se penju preko njega.Nakanili su se penjati, ali se pokazalo da je to vrlo teško. Uskoro je Frodo morao sjahati i produžiti dalje pješice. Ionako su često gubili nadu da će izgurati ponija do vrha, ili da će i sami naći kakvu stazu za sebe, onako natovareni kako su bili. Već se bilo gotovo smrklo, i svi su bili iznureni, kad su se napokon popeli do vrha. Našli su se na usku sedlu između dvije uzvisine, a zemljište se počinjalo opet naglo spuštati tek malo dalje od njih. Frodo se izvali na zemlju i ostane ležati drhtureći. Lijeva mu je ruka bila mrtva, a na boku i ramenu osjećao je nešto kao ledene čaporke. Drveće i stijene oko njega izgledale su mu sjenovite i mutne.
"Ne možemo više dalje" reče Merry Strideru. "Bojim se da je i ovo bilo previše za Froda. Ozbiljno sam zabrinut za njega. Što ćemo sad? Mislite li da će ga u Rivendellu izliječiti, ako ikad stignemo tamo?"
"Vidjet ćemo" odgovori Strider. "Ja teško da mogu učiniti nešto više u ovoj divljini, a upravo mi je zbog njegove rane najviše i stalo do toga da požurimo. Ali slažem se s vama da večeras ne možemo dalje."
"Šta je to zapravo s mojim gospodarom?" tiho priupita Sam gledajući umolno Stridera. "Rana mu je bila mala i već je zacijeljela. Na ramenu mu se ništa ne vidi izim bijele hladne brazgotine."
"Frodo je ozlijeđen oružjem Neprijatelja" odgovori mu Strider "tu je na djelu neki otrov ili zlo koje nadilazi moju vještinu. Ali nemoj gubiti nadu, Sam!"
Visoko gore na prijevoju noć je bila hladna. Naložili su malu vatru pod kvrgavim korijenjem starog bora koji bijaše nadnesen nad plitkom jamom – reklo bi se da je tu nekad bio kamenolom. Sjedili su zbijeni jedan do drugoga. Hladan je vjetar puhao na prijevoju i čuli su vršike drveća kako se povijaju cvileći i uzdišući. Frodo je ležao u polusnu zamišljajući kako iznad njega udaraju beskrajna tamna krila, a na tim krilima jašu progonitelji koji ga traže po svim uvalama u brdima.Jutro je osvanulo vedro i lijepo; zrak bijaše čist a svjetlo blijedo i jasno na nebu ispranom kišom. Bilo im je lakše oko srca, ali su čeznuli za suncem da im ogrije hladne i ukočene udove. Čim se razdanilo, Strider je poveo sa sobom Merryja da razgledaju krajinu s uzvisine istočno od prijevoja. Sunce je bilo izašlo i jarko sjalo kad se Strider vratio s utješnijim novostima. Sad se kreću manje-više u pravom smjeru. Ako siđu niz padinu s druge strane grebena, ostavit će gorje za sobom s lijeve strane. Nešto dalje naprijed Strider je opet nazro Glasnovodu, a znao je, iako je bila skrivena od pogleda, da Cesta koja vodi do gaza nije daleko od rijeke i da leži na strani bližoj njima.
"Moramo se opet zaputiti do Ceste" reče. "Ne možemo se nadati stazi u ovim brdima. Kakva nam god opasnost prijetila, jedino Cestom možemo stići do gaza."

 

[Златоуст]

Čim su prezalogajili krenuli su dalje. Silazili su polako niz južni obronak grebena, ali je put bio mnogo lakši nego što su se nadali zato što padina nije bila onako strma kao na drugoj strani, pa je uskoro Frodo opet mogao pojahati ponija. Siroti stari poni Billa Papratovine neočekivano je počeo stjecati vještinu da odabire pravi put i da svoga jahača poštedi truckanja koliko je god mogao. Raspoloženje družine iznova se popravilo. Čak se i Frodo bolje osjećao na jutarnjem svjetlu, samo što mu je izmaglica ovda-onda zastirala vidik pa je prelazio šakama preko očiju.Pippin je bio malko isprednjačio. Iznenada se okrenuo i doviknuo im:
"Evo staze!"
Kad su stigli do njega, uvjerili su se da se nije prevario – lijepo su se vidjeli tragovi staze koja se penjala i krivudala odozdo iz šume i gubila se negdje na vrhu brda.Mjestimice je bila teško raspoznatljiva i zarasla travom, ili zakrčena odronjenim kamenjem i srušenim drvećem, ali se činilo da je nekad bila mnogo korištena. Bijaše to staza načinjena snažnim rukama i teškim nogama. Ovdje-ondje posječeno je ili srušeno staro drveće, a veliki kamenovi bijahu raskoljeni ili odgurnuti u stranu da oslobode prolaz.Neko su vrijeme silazili tom stazom jer im je to bio kudikamo najlakši put, ali su stupali oprezno, a strepnje su im porasle kad su zašli u mračnu šumu i staza postala jasnija i šira. Pošto je izašla iz pojasa jela, iznenada se počela naglo spuštati niza strminu i skrenula oštro ulijevo za ugao stjenovite izbočine brda. Kad su došli do tog ugla,pogledali su oko sebe i vidjeli da staza ide dalje po ravnoj traci zemljišta podno niske stijene natkriljene drvećem. U tom kamenitom zidu visila su na jednom velikom stožeru iskrivljena i odškrinuta vrata.Zastali su pred vratima. Iza njih se nalazila neka spilja ili kamena prostorija, ali jeb unutra bila tama pa se ništa nije vidjelo. Strider, Sam i Merry uprli su svim snagama i uspjeli malo odmaknuti vrata, te su Strider i Merry ušli unutra. Nisu daleko stigli jer je na podu ležalo mnogo starih kostiju, ništa se drugo nije vidjelo blizu ulaza osim nekoliko velikih praznih ćupova i razbijenih glinenih lonaca.
"Ovo ne može biti ništa drugo do trolovska jazbina!" reče Pippin. "Izlazite, vas dvojica, pa da krenemo dalje! Sad bar znamo tko je napravio ovu stazu... najbolje će biti da se što prije izgubimo odavde."
"Mislim da neće biti potrebno" reče Strider izlazeći van. "Ovo je svakako trolovska jazbina, ali čini se da je odavno napuštena. Rekao bih da se nemamo čega bojati. Ipak,
produžimo oprezno dalje pa ćemo vidjeti."
Staza je vodila dalje od vrata, a onda je opet skrenula nadesno preko čistine i naglo se spustila niz obronak obrastao gustom šumom. Pippin nije htio pokazati pred Striderom da se još boji, pa je i dalje stupao na čelu s Merryjem. Za njima su išli Sam i Strider, svaki s jedne strane Frodova ponija, jer je staza sad bila toliko široka da su četvorica-petorica hobita mogla ići njome naporedo. Ali nisu daleko odmakli kad se Pippin trkom vrati, a za njim i Merry. Obojica su bili prestravljeni.
"Eno stvarno trolova!" dahne Pippin. "Eno ih dolje na proplanku, nedaleko odavde. Opazili smo ih između drveća. Strašno su veliki!"
"Da ih vidimo!" reče Strider pa dohvati štapinu. Frodo je šutio, ali Sam je bio uplašen.
Sunce je bilo visoko odskočilo i sjalo kroz napol ogoljeno granje drveća obasjavajući čistinu blistavim šarama svjetla. Iznenada su zastali na samom rubu i provirili između stabala, pritajena daha. Pred njima su stajali trolovi: tri velika trola. Jedan je bio sagnut a ostala su dvojica zurila u njega.Strider je ravnodušno produžio dalje.
"Ustaj, stari kamenu!" reče i slomi štap na sagnutom trolu. Ništa se ne dogodi. Hobiti su zinuli od zaprepaštenja, a onda se čak i Frodo nasmijao.
"Bogme, mi zaboravljamo svoju porodičnu povijest!" reče. "Ovo su zacijelo upravo ona trojica koje je Gandalf zatekao kako se svađaju oko toga na koji će način skuhati trinaestoricu patuljaka i jednog hobita."
"Ja nisam imao pojma da smo uopće blizu tog mjesta!" reče Pippin. On je dobro znao tu priču. Bilbo i Frodo često su je prepričavali, ali on zapravo nikad nije više nego upola povjerovao u nju. Čak je i sad gledao ove kamene trolove sumnjičavo, pitajući se ne bi li nekom čarolijom mogli iznenada oživjeti.
"Ne samo što ste zaboravili svoju porodičnu povijest nego i sve što ste znali o trolovima" ustvrdi Strider. "Bijeli je dan i sunce jarko sja, a vi me želite ponovo uplašiti pričom o živim trolovima koji nas tobože čekaju na ovom proplanku! Kako bilo da bilo,mogli ste bar primijetiti da jedan od njih nosi staro ptičje gnijezdo iza uha. To bi doista bio vrlo neobičan ukras za živog trola!"
Svi se nasmiju. Frodo se osjetio obodren – ohrabrilo ga je podsjećanje na Bilbovu prvu uspješnu pustolovinu. Pa i toplo ga je sunce utješilo te mu se učinilo da mu se ona izmaglica pred očima pomalo diže. Otpočivali su neko vrijeme na tom proplanku i objedovali baš u sjeni krupnih nogu trolova.
"Ne bi li nam tkogod zapjevao dok je sunce još visoko?" reče Merry kad su poručali. "Nismo već danima čuli ni pjesme ni priče."
"Nismo od Vjetrovrha" reče Frodo. Ostali ga pogledaju. "Ne brinite vi za mene!"nadoda. "Meni je već mnogo bolje, samo što ne bih mogao pjevati. Možda bi Sam mogao iščeprkati štogod iz svoga sjećanja?"
"Hajde, Sam!" reče mu Merry. "Ima u toj tvojoj glavi više toga na zalihi nego što ti pokazuješ."
"Ne bi baš reko" reče Sam. "Al kako bi ovo pristajalo? To nije baš ono što bi ja nazvo pravim pjesmotvorom, ako razumijete šta oću da kažem, nego samo onako neka besmislica. Al na to su me podsjetile ove stare spodobe ovde."On ustane i, zabacivši ruke na leđa kao da je u školi, zapjeva na jednu staru melodiju:
Gle samotnog trola kraj kamenog stola
Gdje staru kost glođe što već davno je gola;
Već više je zima za glodanje ima
Jer do mesa se teško dođe.
I prođe kad dođe
U spilji pod brijegom bi pojeo vola,
Jer do mesa se teško dođe.
Čizmom visokom Tom već stiže skokom
Pa upita trola:“Što spazih to okom?
Je l' strica Tima to bedrena kost što tako u slast vam krati post,
Dok bi u grobu trebo počivat?
Bar snivat, ne izbivat,
Od smrti mu mnogo već ljeta minuše tokom
I mišljah da je u grobu osto počivat.”
“Sinko,” trol reče, “meni je slađe što kost plod je krađe.
Što misliš da kosti u grobu su rađe?
Tvoj preminuli striko baš i nije viko
Kad uzeh mu slasnu bedrenu kost,
Oh pakost, za kost!
Trolu je mio svaki mu dio gdje god ga nađe,
Jer što će tvom stricu ta bedrena kost?”
“Ne vidim čemu,” nato Tom reče, “trol sličan vama slobodan šeće,
Umjesto da ga sjekirom lakom netko sasiječe
Dok gricka i gloca kost roda mog oca.
Stog natrag je vratite smjesta!
Bez tijesta, bez mrijesta!
Jer po pravdi i svemu, kost pripada njemu;
Stog natrag je vratite smjesta!”
“Zbog bezvrijednih trica,” reče trol, “ko iz vica,
Pojest ću tebe i kost tvojeg strica.
Uz komadić tvog mesa mogla bi biti ukusna smjesa
Kad iskušam zube na tebi.
Što ne bih, sve bih.
Sve kosti i žlundre su moja krivica
Ako ne iskušam zube na tebi.”
Al kad pomisli neman da ručak je spreman,
Klikne: “Gle, pa u ruci ga nemam!”
Ne čekajuć vraga Tom sklizne mu straga
I čizmom mu da otpozadi.
Iznenadi! Sto gradi!
I pritom reče: “Ispravan način da kaznim tu neman
Jest da čizmom mu dam otpozadi!”
Ali od tvrdog kamenog stola još tvrđa je trtica staroga trola.
I spoznaja o tom Tomu će biti korisna škola.
Jer čizmom u stijenu pogodak čisti, na žalost, daje učinak isti
Ko vritnjak u stražnjicu trola.
Joj bola! Joj smola!
Uz smijeh starog trola, Tom jeknu od bola,
A noga mu utrne dopola.
Od toga dana kad stigo je kući, Tom svuda ide šepajući,
I s nateklom nogom se bosonog muči;
A trol se ne ljuti, on sjedi i šuti
Dok gricka i gloca kost mu brata od oca.
I cmoca i gloca!
A trolovu stražnjicu Tom neće tući
Dok gricka i gloca kost mu brata od oca!
"E pa, ovo je svima nama opomena!" nasmije se Merry. "Sva sreća, Stridere, što ste se poslužili štapom, a ne golom šakom!"
"Otkud ti to, Sam?" priupita ga Pippin. "Nisam još nikad čuo tu pjesmu."
Sam promrsi nešto nerazumljivo.