Uništenje crkvene organizacije i kršćanstva na podruĉju Ilirika u 4-6. stoljeću od nesagledivih je posljedica za budućnost Crkve na ovom prostoru i u širem komunitarnom kontekstu odnosa Rima i Carigrada, zapadne i istočne kršćanske tradicije. Grčko i latinsko stanovništvo ovih krajeva predstavlja u prvim stoljećima kršćanstva prirodnu i stvarnu vezu jedinstva Istoka i Zapada, koju će barbarske provale na više stoljeća prekinuti i na taj način otuđiti kršćane istočne i zapadne tradicije.
Novi gospodari Ilirika, Avari i Slaveni, sijeku veze koje su u tom dijelu Evrope spajale Istok sa Zapadom. Carigrad se radi vlastite odbrane od Arapa i Perzijanaca okreće prema svojim maloazijskim granicama, što je rezultiralo sve jačom orijentalizacijom Carigradske Crkve. I Rim je zbog provala Germana, Langobarda, Slavena i drugih izgubio mnogo od starih tradicija i rimskih običaja. A jer su se stoljećima borile na različitim frontovima i slijedile vlastite putove, Istočna i Zapadna Crkva nisu mogle izmijeniti stečena iskustva i metode evangelizacije, koje su, svaka na svom području, primjenjivale u pokrštavanju barbarskih osvajača Evrope. Ilirik je kao prirodna veza Istoka i Zapada trebao omogućiti dijalog predstavnika rimske i carigradske crkvenosti. Ilirik je, nažalost, u 6/7. stoljeću gotovo posve dekristijaniziran. Kad su u 9. stoljeću Rimska i Carigradska Crkva ojačale i kršćanskom civilizacijom pobijedile došljake, one su se u Iliriku opet susrele, ali kao suparnice koje je duga odijeljenost otuđila.
Od Bisere Suljić Buškailo, profesorke književnosti sa Zukorlićevog univerziteta on je napravio:
