Glad za izdajnicima

Dirljivo.Nemoj Vuka StK nazivati "lopužom",ne pristaje to nikome, a najmanje tebi.I,njegov rad odvoji od njegove ličnosti.Slažemo se bar u jednome, da je bio genije.
Evo, najpre u vezi sa reformom...

Govoreći "sverhu pismena serpskih" Vuk se poziva na Savu Mrkalja i njegovo delo Salo debeloga jera, ponavljajući Mrkaljev zahtev da se debelo jer i jeri izbace: "Buduće da su već mnogi očitali rešenje debelom jeru (ъ) i dokazali su da je ono peti točak u kolima, a kad je debelo jer peti točak, to je i jeri (ы) deveti u plugu; ono je u serpskomu jeziku toliko nužno i potrebno koliko i ъ. Zato sad smesta [Mrkalj kaže: od danas...] mogu g. učrednici ta dva pismena slobodno izbaciti, a i neka im zasad jošt služi po starom kao i dosad; ъ neka služi da umekšava pismena d, t, l, n, kao i dosad; pak onda čitateljima neće biti nužno nijednu reč pogađati, nego će svaki moći čitati kao da je sam napisao..."

Vuk govori s poštovanjem o Mrkalju, zasnivajući sva svoja mišljenja na njegovom delu i na njegovim idejama. Mrkalj mu je glavno ishodište i vrhovni autoritet. Čak i za budućnost ("koje će najposle biti") predviđa pobedu upravo Mrkaljeve koncepcije o jeziku i pravopisu, i, prihvatajući je u potpunosti, namerava i sam da je sledi (tada je već pisao svoju Pismenicu), iako je znao za sudbinu Mrkaljevu i za moćne protivnike kojih su se g. urednici bojali i kojima su prinuždeni ugađati.

Uskoro, zaista uskoro, Vuk se osamostaljuje, izrasta, njegovo skromno početno znanje postaje neočekivano široko a njegova hrabrost izazovna. Te iste 1814. godine on piše recenziju na Usamljenog junošu, otpočinjući svoj rušilački i graditeljski pohod. Ali u svome ogromnom delu on je, od samih početaka do pobedonosnog završetka, isticao dva osnovna principa SVOJE reforme, fonetski pravopis i narodni jezik. A njih je preuzeo od Mrkalja.

Tako, i kad piše Mušickom: "Zašto ne biste vi u srpskim odama uzeli MOJU ortografiju sasvijem? Koga se bojite, kad vam um kaže da onako treba? Nemojte misliti da vam ja nudim kao Turčin vjerom: ja ne marim. Sto ih više sad pristane sa mnom, to ćemo prije postaviti temelj srpskoj literaturi; a što ih manje pristaje, to je meni veća slava što nijesu svi ljudi kadri misliti kao ja".

Dakle, otac naš jezikoslovni...

... najpre predviđa pobedu upravo Mrkaljeve koncepcije o jeziku i pravopisu, i, prihvatajući je u potpunosti, namerava i sam da je sledi...

... potom ističe dva osnovna principa SVOJE reforme, fonetski pravopis i narodni jezik...

... pa predlaže Mušickom da uzme NJEGOVU ortografiju sasvijem... preteći, da ako Mušicki sebe ne ugradi u temelj srpske literature, onda neće imati mesto u istorijskoj slavi, jer nijesu svi ljudi kadri mislit kao on (on = "Krilati").

Pošto sebe smatram običnim smrtnikom, ja neću kao Meša da napišem da je svu slavu "Krilati" preuzeo od Mrkalja. Meša je Meša, znao je on i za adekvatnije izraze od preuzimanja, ali dobra i prefinjena duša nije verovatno htela da ih zabeleži. A i ne liče da ostanu u književnoj literaturi.

Vandalija, ako se tebi ne svidja reč lopuža za imenovanje ove kradje i prekradje od Save Mrkalja, evo, pa biraj: lupež, rsuzin, hrsuz (tur. hirsiz, bezobrazan, bestidan čovek)... da dodam još: lopov, lopurda... Ima li još koja?

Prvu je i "Krilati" upotrebio:
Ali će doći dan Gospodnji kao lupež noću, u koji će nebesa s hukom proći, a stihije će se od vatre raspasti, a zemlja i djela što su na njoj, izgorjeće. (Druga saborna poslanica svetoga apostola Petra, 3. 10)

Kao i njegov đak, nesuđeni zet i nastavljač u istorijskoj slavi:
Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, budući gladan... (Priče Solomonove, 6, 30)

E, to je u vezi sa kradjom intelektualne svojine... a ima i pravog lopovluka...
 
I sam si naveo da Vuk s poštovanjem govori o Mrkalju,Vuk je njegove ideje preuzeo i uspeo je u nečemu što Mrkalj nije mogao,naravno ne svojom krivicom.Mrkalj je bio onemogućen, a Vuk je uspeo u svojoj reformi - da nije Vuk, uspeo bi neko posle Vuka, ideje buržoaske revolucije sigurno bi kad tad u Srbiji dovele do "formatiranja" narodnog jezika u književni.Dakle, nije reč o krađi,ponajmanje intelektualnoj, već o nastavku i borbi za određenu ideju.Ja znam da je od Basare (Lale Bas) neutemeljena govorancija o Vuku u modi te, Srbi su izgubili vertikalu(duhovnu) te ovo te ono. Od toga je Lale prvi odustao kad se malo bolje udubio u stvar.Vukova reforma je dalekosežno delo, delo koje je pomoglo da Srbi koliko-toliko amortizuju tursku okupaciju i ukrcaju se na euro-voz.Danas jedino srpski narod koristi dva pisma što je jedinstven slučaj u svetu i zbog toga(između ostalog) diljem Planete ima toliko studenata slavistike.Ja sam pre par godina pričao sa jednim Japancem, studentom slavistike koji je pravi fan srpskog jezika,a o Vuku bukvalno sve zna, o njemu se uči u Japanu, Vuk je planetarna odrednica toliko velika da ga i Hrvati svojataju, kao Vuk je jezik od Hrvata preuzeo.Mi, kao mali narod, jednostavno Vukom moramo da se ponosimo i da u svakom domu bude njegova bista.Da li je potrebno da citiram najvećeg Nemca, ikada rođenog, Getea, šta je on pisao o Vuku i Srbima?! Je li potrebno da kažem da je ovaj veliki Nemac klečao od poštovanja spram Vuka, bogatstva srpskog jezika i njegove epike koja nadmašuje Homera. Je li potrebno da citiram velikog lingvistu F.Bopa, takođe Nemca koji je prvo naučio srpski pa sanskrit?! To bez Vukove reforme ne bi bilo moguće! Bop je plakao od sreće kada je čitao srpsku epiku, a jedan nemački general, koji je 1915 g. bombardovao Beograd, za vreme pauze je čitao srpsku epiku, zabranio je zločine nad Srbima i srpske poginule je uz sve počasti sahranjivao.U svom intimnom dnevniku on se premišljao na samoubistvo što mora da puca na Srbe, na narod kome se divio i poštovao ga. Ime tog nemačkog generala je...
 
(...)
Danas jedino srpski narod koristi dva pisma što je jedinstven slučaj u svetu i zbog toga(između ostalog) diljem Planete ima toliko studenata slavistike.Ja sam pre par godina pričao sa jednim Japancem, studentom slavistike koji je pravi fan srpskog jezika,a o Vuku bukvalno sve zna, o njemu se uči u Japanu, Vuk je planetarna odrednica toliko velika da ga i Hrvati svojataju, kao Vuk je jezik od Hrvata preuzeo.
Ajde malo, nešto drugačije priče... pre Mrkalja...

... od Meše Selimovića:

Kad govorimo o našem narodnom jeziku, gotovo uvek polazimo od netačne činjenice, od mita, da je pravopisnu i jezičku reformu započeo i prvi formulisao Vuk. Učinili su to, međutim, drugi pre njega, sa manje ili više doslednosti i odlučnosti, jer Vuk nije pao s neba, već je došao posle mnogih (bez obzira što je njihov uspeh bio delimičan ili nikakav), preuzevši ideju koja je postojala, i davši joj neslućen zamah i društveno-politički značaj, pretvorio je u određujuću misao i realnu snagu epohe, u zavisnosti od intenziteta kojim je rasla snaga i istorijska uloga naroda. Kad ovo kažemo, nimalo ne umanjujemo istinski revolucionarni značaj Vukova dela, nego ga svodimo u realne okvire, oslobađajući ga elemenata čuda. To delo je toliko veliko, da Vuku ostaje neokrnjeno naše divljenje, i kad njegovim prethodnicima priznamo njihov udeo.

Po onome što danas znamo, pre Dositeja, Solarića, Stojkovića i drugih, narodnim srpskim jezikom vanredno lepim i čistim, počeo je da piše još Gavril Stefanović Venclović, u prvim decenijama XVIII veka, sto godina pre Vuka. "Prosto vam ovo govorimo vašim srbskim jezikom, a ne po knjiški skriveno", piše Venclović,[1] objašnjavajući to veoma zanimljivim mobilizatorskim razlogom: "Ako nepoznat glas truba daje, ko će se na boj pripraviti?" (Taj izuzetno daroviti pesnik, koji je delio zlo i dobro sa svojom seljačkom pastvom doseljenom iz stare domovine u južnu Ugarsku, smelo i otvoreno je izražavao svoja demokratska shvatanja: "Tko te hrani? Ne orač li i kopač? Da ih nije, kako bi ti, gospodičiću, živio? Ko koga hrani ono mu je i gospodar". To je prvi, sasvim rani glas o seljaštvu kao društvenoj i političkoj snazi, koji će u Vukovom političkom manifestu Viša klasa naroda našega zazvučati preteće.) Venclović je izvršio i pravopisnu reformu, pisao je "uprošćenim pravopisom". On je "od šest znakova, koliko će kasnije Vuk uneti u svoju novu azbuku, upotrebljavao već tri: dž, ć i đ[2] (samo je zamenjivao ć i đ), a lj i nj, je pisao bez tankog jer, zamenivši ga apostrofom (l', n'). Ta rana anticipacija Vukove reforme, kao očevidan znak makar i početaka jačih kretanja narodnih masa, potisnuta je polovinom XVIII veka ruskoslavenskim jezikom i starom fonetskom ortografijom, da bi se jače naglasila veza sa pravoslavnom Rusijom, kao ustuk pokušajima unijaćenja i denacionalizacije.

Mi, kao mali narod, jednostavno Vukom moramo da se ponosimo i da u svakom domu bude njegova bista.
Ne lupetaj... lopuži bista...

Inkunabule i hrisovulje je iz Cetinjske riznice utovario, uz Njegosevu pomoc, pa pravo s njima u Bec, da ih tamo protolkuje, prouci i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je, za velike pare, po Becu rasprodao, kako bi on, vec i dozivotno katolik, i Ana Kraus, katolkinja po rodjenju, i kcerka Mina, krstena po katolickom obredu (a popravoslavljena udadbom za starijeg beogradskog trgovca), i nekoliko sinova, kao i Mina krstenih, mogli pristojno u Becu zivjeti i on, povremeno, u Tursku Srbiju upadati, pokusavati da kneza Milosa opismeni, a Srbima jezik, sto ga je nasao u Crnoj Gori i Hercegovini, nametne za narodni i knjizevni. Milos ga zamalo nije dao musketati sto Srbiju i Srbe hoce da opismeni i medju kulturne narode uvede. Milos mu je vise no jednom priprijetio “da ce mu i onu zdravu nogu pretuci”.

Šteta, imao bi dve štule...

A možda pre treba Kopitareve biste da držimo po kućama... opet Meša:

Kopitar, duhovni staralac Vukov i njegov mentor, kao redaktor slovenske rubrike u Wiener allgemeine Zeitung-u pozvao je Vuka "k recenziranju slovenskih knjiga", čim je pročitao njegov članak o ustanku. Na osnovu čega je usledio taj neočekivani poziv i to poverenje, kao u priči? Vuk nema nikakva iskustva u tom poslu, i jedva da išta zna osim srpskog jezika. E pa, upravo zbog jezika. Vuk je bio čovek kakvog je Kopitar čekao, kad se Mrkalj izgubio.

Taj čudesno razboriti Kopitar, koji je, iz svojih razloga, preokrenuo istoriju srpske kulture, mogao je dati sigurnosti i samome Vuku, koji je uvideo koliko je jezik, prostonarodni jezik, značajan uvaženom naučniku, i to baš onaj jezik kojim on govori, kojim govore seljaci u njegovu Tršiću. Ako je ikad imao kompleks niže vrednosti, a docnije znamo da nije, Kopitar ga je oslobodio na prvom koraku.

Da li je potrebno da citiram najvećeg Nemca, ikada rođenog, Getea, šta je on pisao o Vuku i Srbima?! Je li potrebno da kažem da je ovaj veliki Nemac klečao od poštovanja spram Vuka, bogatstva srpskog jezika i njegove epike koja nadmašuje Homera.
Opet lupetaš... Gete klečao...

Je li potrebno da citiram velikog lingvistu F.Bopa, takođe Nemca koji je prvo naučio srpski pa sanskrit?! To bez Vukove reforme ne bi bilo moguće! Bop je plakao od sreće kada je čitao srpsku epiku...
I opet... Bop plakao...

... a jedan nemački general, koji je 1915 g. bombardovao Beograd, za vreme pauze je čitao srpsku epiku, zabranio je zločine nad Srbima i srpske poginule je uz sve počasti sahranjivao.U svom intimnom dnevniku on se premišljao na samoubistvo što mora da puca na Srbe, na narod kome se divio i poštovao ga. Ime tog nemačkog generala je...
Bem ti poštovanje srpske epike, kad je morao da puca u Srbe... pa ih uz počasti sahranjuje... i što se premišljao – što se nije ubio kad se toliko divio i toliko poštovao srpski narod?
 
Venclović i danas kad se čita zvuči neverovatno savremeno.
Šta je Meša Selimović- nedodirljivi autoritet? Mi o Vuku i Meša na vrata!
Jernej Kopitar instruirao Vuka?! Kako neko može da instruira Vuka kad u rečniku ima sledeće reči:žganje,vstop,prepovedano,vem,prosam,ne vem,...ena pura dva pandura - da je slovenački kakav-takav jezik ne bi ga posrbili i imali bi barem još jednog pisca formata Cankara, a Cankar je minoran lik evropske, pa čak i regionalne književnosti.
General je Makenzen, pucao nije, on je bio strateg i podigao je Srbima spomenik, šta je tu sporno?!
A što se tiče tračeva oko Vukove porodice to nije vredno pomena - nešto malicioznije do sada čuo nisam.Kaj se tiće Miloša, Srbi veleju, dva loša ubiše Miloša, kaj ne?
 
O Vencloviću i Kopitaru ćemo kasnije...

Ovom prilikom pitanje: da li ćeš, možda, da pripišeš ovom tvom božanstvu sa štulom i izjave ovih dole:

Iako je van teme, valjda neće rasrpava da skrene u pravcu koji ne treba da poprimi priča, ali i ovo što ću da postavim, govori o izdajnicima...

@vandalija

I pre fledmaršala Mekenzena, pa i pre ovog tvog božanstva sa štulom, bilo je neprijatelja srpskog naroda koji su govorili o ratničkim osobinama srpskog vojnika.

Eugen Savojski (1663-1736), o Srbima graničarima:
"Dajte mi deset ovakvih pukova i čitava Evropa će biti jedno carstvo!"

Viljem II
"Šteta što taj mali narod nije moj saveznik!"
''Hrabrim Srbima učiniču čast, poslaću im feldmaršala Makenzena''

Kemal Ataturk, 1919, primajući otpravnika jug. poslanstva:
"Srećan sam, što primam predstavnika najhrabrijeg naroda na svetu ... Srba, koji dostigoše slavu Stare Sparte "

Šef misije japanskog Crvenog krsta u Parizu:
"Do ovoga rata, mi Japanci uživali smo slavu vojnika sa najvišim ratničkim duhom. Ovoga rata moramo priznati - da nam je srpski vojnik to prventsvo oduzeo."

Feldmaršal Maknezen je vojskovodja kojem je trebalo skinuti kapu dole… da nije komandovao vojnicima medju kojima su bili nezapamćeni zločinci.

Lepo on kaže:

”Vojnici,
vi ne polazite ni na italijanski, ni na ruski, ni na francuski front! Vi polazite u borbu protiv jednog novog neprijatelja opasnog, žilavog, oštrog i hrabrog, vi polazite na srpski front i na Srbiju, a Srbi su narod koji voli slobodu i ljubi svoju otadžbinu, koji se bori i žrtvuje do poslednjeg. Pazite da ovaj neprijatelj ne pomrači slavu i ne kompromituje dosadašnje uspehe slavne Nemačke armije!”

… medjutim, njegovo divljenje našom narodnom epikom, u pauzama ratnih rafala i kanonada artiljerijske vatre, ne može da umanji zverstva počinjena nad srpskim narodom, i na civilima.

rmarjanovic.gif

uvod_l.html


192.jpg


Evakuacija sela Veliki Popovići.

204.jpg


205. U povlačenju, novembra 1915.

198.jpg


Na putu za bolnicu.

209.jpg


U Albaniji, novembar 1915.

222.jpg


Vezirov most u Albaniji.
 
A, evo i učinaka Makenzenovog milosrdnog poštovanja srpskih vojnika... i dizanja spomenika...

Od 852.000 vojnika, koliko je Srbija pozvala pod ratnu zastavu, poginulo je na ratištima ili umrlo od rana i epidemija 402.435 obveznika.

Samo u 1914. godini srpska vojska je ostala bez 2.110 oficira, 8.074 podoficira i 153. 373 vojnika.
Do septembra 1915. iz spiska živih izbrisano je 172.508 boraca.
Tokom prelaska preko Albanije život je izgubilo 77.455 vojnika, a na Solunskom frontu, 1916, 1917. i 1918. godine - 36.477. Sem svega navedenog, godine 1915, na teritoriji Srbije 34.781 vojnik umro je od rana ili bolesti.

Austrougarski zločini u Mačvi, 1914. godine: Naredba je glasila - uništi sve što je srpsko, ubij sve što srpski govori!

Koliko su ovi gubici bili veliki, može se zaključiti i na osnovu podatka, da je iz čitave Hrvatske i Slavonije u Prvom svetskom ratu poginulo - u Srbiji, zatim u Rusiji i na italijanskom frontu oko 70.000 vojnika (oko 150.000 bilo je zarobljeno, većinom u Rusiji).
I u zarobljeništvu je stradao veliki broj srpskih vojnika - u svemu 81.214 boraca.

Velike gubitke imala je Srbija u ratu 1914-1918. godine i u civilnom stanovništvu - 845.000, računajući u taj broj i žene i decu.

Samo od gradana koji su pošli za vojskom preko Albanije poginulo je ili umrlo 140.000. Epidemija tifusa 1914-1915. godine odnela je oko 360.000 života.

Ukupno, prema podacima iznesenim na Konferenciji mira u Parizu, Srbija je, što vojnika a što civila izgubila 1.247.435 ljudi - 28 odsto od celokupnog broja stanovnika 1914. godine, kada je rat poceo. (Prema podacima saopštenim u Narodnoj skupštini 1921. godine, broj žrtava rata iznosio je - 1.000.356).

Sa teškim invalidima, nesposobnim za samostalan život i privređivanje, gubici Srbije iznosili su pak 1.511.415 ljudi.
Invalida je bilo toliko u Srbiji posle 1918. godine da su se od njih mogle formirati čitave divizije... Oni su predstavljali veliki problem za opustošenu Srbiju. Isto tako veliki problem su bila i ratna siročad, nedorasla deca, koja su ostala bez hranioca, često i bez oca i bez majke... Njih je bilo oko 500.000.

Od 60 hiljada vešala, koliko je Austrougarska tokom rata podigla u svojoj državi i na okupiranim teritorijama, dobar deo otpada na Srbiju. (Prema izjavi austrougarskog generala Bekica zagrebačkom listu ”Agramer Taglat”, za vreme okupacije obešeno je u Srbiji, odlukom vojnih vlasti, 11.000 lica, ali stvarni broj obešenih bez presuda treba da je bio desetostruko veci!).

U vrhu austrougarske države, u Beču kao i u Budimpešti - kako istorijska istraživanja pokazuju - smatralo se da su teror i genocid u okupiranoj Srbiji jedino sredstvo koje može, za doglednu buducnost, da eliminiže Srbiju kao družtveni i politički faktor u istorijskim zbivanjima na Balkanu i da spreči da Srbija bude glavni činilac okupljanja Junih Slovena izvan Habsburške monarhije.

Mnoge dokaze za upravo rečeno izneo je i Švajcarac R. A. Rajs. On je pedantno zabeležio mnoge primere ubijanja zarobljenika i ranjenika, žena i dece. Ranjeni i zarobljeni vojnici srpske vojske bili su čak i živi spaljivani.

Takav je slučaj bio sa pešadijskim majorom Kostom Todorovićem, starešinom jedne četničke jedinice koja je u avgustu i septembru 1914. godine vodila borbe u Bosni, i njegovim pratiocem Jovanom Živanovicem, studentom iz Bosne. Teško ranjen u okršaju sa austrougarskom vojskom u slabine i obe noge, Todorović se sa svojim pratiocem sklonio u jedan plast sena, da bi tu, tako prikriven, sačekao dolazak noći. Bio je otkriven, međutim, i zajedno sa svojim pratiocem živ spaljen...

U kući Milutinovića, u Prnjavoru, spaljeno je 4 (16) avgusta 1914. godine 96 lica, a dva dana kasnije, u Lešnici, kod železničke stanice bilo je - koje streljano, a koje živo zakopano - 89 ljudi...
Usled zločina i terora svake vrste, kao i interniranja, broj stanovnika u Mačvi, i u celoj Srbiji, takoreći preko noći silno se smanjio. U poredenju sa srpskim popisom iz 1910. godine, u julu 1916. godine, kad su okupacione vlasti izvršile popis, u Šabackom okrugu, na primer, bilo je manje 76.706 stanovnika (32,7 odsto), pri cemu je muškaraca bilo manje za 57.968 (47,6 odsto), a žena manje za 18.738 ili preko 15,7 odsto

(Alfred Miseljsa: „Tajna istorija Austrije”)

E, tako, ovo ti je svedočanstvo jednog druogog Švabe... Pročitaj lepo... Oni što su podigli 60 hiljada vešala tokom rata u svojoj državi i na okupiranim teritorijama, bili su Poćorek, ovaj tvoj Makenzen što je poklonik tvog božanstva sa sve štulom...

... što se divio srpskoj epici i čitao je, ne u predahu dve bitke... pošto su upravo u tim predasima dizana vešala, spaljivani ranjeni vojnici, živi sahranjivani civili...

...mogao je i uz gusle da popeva... i da l bi mu i to uzeo kao dokaz njegovog obožavanja tvog božanstva sa štulom sa sve štulom.

Sramota, bre... sramota tvojih godina... šta lupaš... Ni onaj švapski obešenjak što krije stvari po kući ne može da te izvadi. :otkacio:
 
Iscrpan,ali brzoplet odgovor. Makenzen je bio Nemac i njegove trupe nisu činile zločine u I svetskom ratu, to Kajzer ne bi dozvolio.Ti u svom odgovoru austrougarske zločine pripisuješ Nemcu Makenzenu!Zločine su činili, ili u nima prednjačili, Austrugari, tj,Hrvati i muslimani u njihovom sastavu, jedan od njih se zvao Josip Broz.Poćorek je bio ako se ne varam iz mešovitog braka Hrvatice i Čeha, a kad je bio na akademiji odbila ga je neka lepa Srpkinja.Ipak, taj Poćorek je doista bio kriminalac, ali ja njega nisam spominjao nego Švabu Makenzena, a to je ooohoho razlika.Ljubo, kao da te memorija izdaje...Što se tiče Pavkovića na Kosovu je napravio majstoriju, da je rat nastavljen NATO bi se usudio da uđe na našu teritoriju, ali tek sa 4 miliona vojnika kakva je bila procena V.Klarka-otuda i odluka da se bombarduju civili. Pravi evropejci!Moralni lik Pavkovićev nije reklevantan za temu.
 
Iscrpan,ali brzoplet odgovor. Makenzen je bio Nemac i njegove trupe nisu činile zločine u I svetskom ratu, to Kajzer ne bi dozvolio.Ti u svom odgovoru austrougarske zločine pripisuješ Nemcu Makenzenu!Zločine su činili, ili u nima prednjačili, Austrugari, tj,Hrvati i muslimani u njihovom sastavu, jedan od njih se zvao Josip Broz.Poćorek je bio ako se ne varam iz mešovitog braka Hrvatice i Čeha, a kad je bio na akademiji odbila ga je neka lepa Srpkinja.Ipak, taj Poćorek je doista bio kriminalac, ali ja njega nisam spominjao nego Švabu Makenzena, a to je ooohoho razlika.Ljubo, kao da te memorija izdaje...Što se tiče Pavkovića na Kosovu je napravio majstoriju, da je rat nastavljen NATO bi se usudio da uđe na našu teritoriju, ali tek sa 4 miliona vojnika kakva je bila procena V.Klarka-otuda i odluka da se bombarduju civili. Pravi evropejci!Moralni lik Pavkovićev nije reklevantan za temu.
Ej, bre, dementna starkeljo... Kajzer ne bi dozvolio da Makenzenove trupe čine zločine... pa, dobro, jesi li ti bio očevidac, adjutant nekog od njih, pa si tako siguran?

Jesu li ono bili na istoj strani... Pobije Makenzen oslobodioce Beograda, posle pročita malo naših junačkih pesama, pa onda organizuje sahranu... pa onda krene niz Moravsku dolinu... polagačko, samo za srpskom vojskom...

Treba li da ti postavim ovde izvode iz knjiga umrlih? Da Makenzen ostane veliki obožavažac tvoje božanstvene štule... :otkacio:
 
Poslednja izmena:
Ево наредбе Србима од Врховног команданта војски централних сила у Првом светском рату, Фелдмаршала Макензија
 
Poslednja izmena:
12srbgc9.gif
12nemrj2.gif


Ma, ne branim... i ne kažem da nema... Ima... na severozapadnom delu Košutnjaka, podigao neprijatelj u znak poštovanja prema protivniku. Po naređenju komandanta nemačke vojske maršala Augusta fon Makenzena, na spomeniku je srpskim i nemačkim rečima ispisano: "Ovde počivaju srpski junaci".

U neposrednoj blizini je i spomenik austrougarskim vojnicima koji su takođe izginuli u krvavim borbama prilikom forsiranja Save na čukaričkom pravcu.

Mislim... pretrgo se braniocima Beograda... ako se pogleda ovaj... palim ratnim drugovima "oslobodilaca" Mačve...

I, pretera ga, bre! Gete klečao, Bop plakao, Makenzen dizao spomenike...

... i to sve zarad onog lopuže sa sve štulom. Ukrao tri veka srpske istorije i kulture, pokrao srednjovekovne rukopise i povelje, pokidao nam nacionalne korene gore nego Turci... taj genije sa energijom u štuli...

... a da nje nije bilo, ni od reforme ne bi bilo ništa...

"Sa štulom ne mogoh više misliti ni na konje ni na rat, moradoh se navikavati, kako mogoh, na sjedenje kod kuće. Da mi nije bilo ove moje štule, ja bih odavno već poginuo bio od Turaka, kao što su sila drugijeh mojih vršnjaka, a ovako me štula moja natjerala da sjedim s mirom i na miru bilježim na hartiji što su mi uši slušale i oči vidjele."

Evo nešto i priznaje, ko zaštićeni svedok:

"JA NE MOGU DRUGE AZBUKE UPOTRIJEBITI NEGO MRKALjOVU, JERBO ZA SERPSKI JEZIK LAKŠA I ČISTIJA NE MOŽE BITI OD OVE."
 
A evo kakve su spomenike neprijateljima Srbi podizali... i sebi, zajedno sa njima...

tekeris.jpg


Spomen kosturnica na Tekerišu (Cer) u kojoj su sahranjeni ostaci i srpskih i austrougarskih vojnika.

crkva-3.jpg


Crkva Svetog Dimitrija, u Lazarevcu, u čijoj kripti su, na 37 m, pohranjene kosti svih nastradalih u Kolubarskoj bici, najvećoj i najznačajnijoj između srpske i austrougarske vojske u Prvom svetskom ratu, vođenoj krajem 1914. godine. Izmešane su kosti 20.000 srpskih junaka, zajedno sa kostima 30.000 austrougarskih vojnika.
 
Ovo sve govori o Srbima kao superiornim.Što se Makenzena tiče, nije činio zločin prema civilima i to je istina. Za Getea je takođe istina, a to što ga niste čitali vas ne opravdava. Što se tiče Franza Boppa,najvećeg lingviste(ili među najvećim) srpski jezik je smatrao najbližim sanskritu i zbog toga bi ga Ljuba, da nije odavno pokojni, streljao.Mržnja prema V.St. Karadžiću je potpunio iracionalna i zato neshvatljiva. Kako neko može mrzeti reformatore?! Koga Ljubo još od velikih Srba mrziš? Ako ja lupetam, ti si odavno prolupao.Ako ti se ne sviđa Vukova reforma, a ti piši staroslovenski. Ono oko tobožnje krađe rukopisa srednjovekovnih je biser - imaš li ti još toga ili ti je Meša zamesio smešnu smešu? I, ja nisam nikakav starkelja, samo sam u ozbiljnim godinama, a živeću sve do svoje smrti. I, moj pkojni otac je nosilac svih mogućih priznanja iz balkanskih i I sv, rata, bio je mitraljezac drinske divizije, učestvovao je u svim velikim bitkama i, poštovao je Mekenzena, mrzeo Austrougare i obožavao Francuze pa se bio i oženio jednom francuskom bolničarkom, dok se lečio u Africi, a pred proboj sol. fronta.Posle se razveo i oženio jednu Leskovčanku.Tako ti je to sokole Ljubo.
 
crkva-3.jpg


Crkva Svetog Dimitrija, u Lazarevcu, u čijoj kripti su, na 37 m, pohranjene kosti svih nastradalih u Kolubarskoj bici, najvećoj i najznačajnijoj između srpske i austrougarske vojske u Prvom svetskom ratu, vođenoj krajem 1914. godine. Izmešane su kosti 20.000 srpskih junaka, zajedno sa kostima 30.000 austrougarskih vojnika.

Ово је и сам Хитлер знао да цени. Колико ми је познато Лазаревачки срез је био поштеђен разноразних голгота из разлога које проистичу из чињенице да су Срби своје војнике сахрањивали заједно са непријатељским војницима.

Сад када смо код ове приче никако не мугу да сметнем са ума да је НАТО 1999. године такође поштедео Лазаревац.
 
Poslednja izmena:
Ovo sve govori o Srbima kao superiornim.
Toliko si bre, u svojoj dementnosti konfuzan, da moram ovaj tvoj "veleumni" prilog srpskoj istorijskoj misli da raščinim kako bi i tebi, i meni i drugima bilo jasno šta je pisac hteo da kaže.

U septembru 1915. austrugarskim, nemačkim i bugarskim trupama, po nekim podacima 800.000 ljudi savremeno opremljenih, komandovao je nemački generalfeldmaršal August fon Mekenzen. Vršena je neposredna priprema za koncentričnu ofanzivu protiv Srbije uz učešće elitnih jedinica tri države.

Srbija je napadaču mogla da suprostavi najviše 300.000 vojnika uz to velikim delom starije životne dobi razvučenih na blizu 1.000 kilometara fronta i rasturenih na razne strane kako bi zaustavili napade sa severa, zapada i istoka.

Udružene armije započele su napad 6. oktobra snažnom artiljerijskom vatrom i manjim desantnim akcijama, a 7. oktobra izvršile su glavnu operaciju forsiranja Dunava i Save. Glavnina nemačkih snaga izvela je napad istočno od Beograda sa osnovnim pravcem podora ka dolini Velike Morave. Na Beograd je ispaljeno 30.000 granata među njima i one kalibra 420 mm.

Početkom novembra 1915. godine srpska vojska, diplomatski kor i srpska vrhovna komanda povlače se u Kraljevo.

Namera srpske vrhovne komande bila je da se brani ulaz u Ibarsku klisuru i put ka Raškoj kojim je trebalo u slučaju stalnog neprijateljskog pritiska, da srpska vojska odstupa ka Kosovu.

Makenzen je izdao naredbu da se energično istupi jer "što skorije izbijanje kod Kraljeva i odbacivanje neprijatelja od tamošnjeg druma koji vodi prema jugu od odlučujućeg značaja".

Neprijatelj je snažnom vatrom obasipao srpske položaje i železničku stanicu u Kraljevu na kojoj je vio vrlo živ saobraćaj. Pored toga i nemačka avijacija pojačavala je iz dana u dan svoje dejstvo.

U Kraljevu je vrilo kao u kotlu. Po njegovim ulicama išle su kolone za kolonom, komore i ranjenici po jesenjoj kiši i blatu.

Za prihvatanje bolesnika i ranjenika sa ovoga sektora, u Kraljevu je formirana prihvatna bolnica.

Prema sećanju jednog očevica, Kraljevo je u tim danima imalo toliko sakupljenog sveta "kao nikad dotle".

Stanovništvo Kraljeva koje je do pre nekoliko dana brojalo oko 5.000 lica povećalo se zbog izbeglica na 100.000 koji su se zbog oskudice u stanovima razmestile po radnjama, ustanovama, pa čak i po ulicama.

Broj stanovnika povećavaju i gomile zarobljenika koje stalno pristižu. Veliki kružni prostor trga u centru grada bio je ispunjen umornim i ispijenim vojnicima, ranjenicima, izbeglicama, zarobljenicima koji su se odmarali zajedno sa čoporima ovaca i goveda.

Ali i sva kraljevačka okolina, po rečima jednog učesnika u ovim događajima, sva polja, livade i brežuljci koji su okruživali grad bili su pretvoreni u jedan ogroman bivak. Razume se dodaje on, da su sva životna sredstva bila iscrpena.

"Jedno parče crnog hleba plaćalo se deset i dvadeset dinara. gomila bez prestanka sve se više uvećavala. Topovi gruvaju pred samim gradom, što izaziva veliku paniku.
Danju i noću bujica živih bića survava se kao u provaliju u dolinu Ibra, jedini slobodan put koji preko Raške omohućava da se povuče na jug".

Pružajući snažan otpor srpske jedinice su se postepeno povlačile braneći glavnu komunikaciju Kraljevo - Raška - Novi Pazar - Kosovska Mitrovica. Sa vojskom se povlačilo i stanovništvo; ljudi, žene i deca napuštali su svoje domove i odlazili gladni i iznureni izlokanim putevima u neizvesnost Glad, zima i bolesti desetkovali su ove kolone u odstupanju.

Za vreme neprijateljske okupacije stanovništvo Kraljeva podnelo je velike ljudske i materijalne žrtve.

Kada je srpska vojska ušla u oslobođeno Kraljevo, u njemu je bilo jedva oko 2.000 stanovnika.

Za Getea je takođe istina, a to što ga niste čitali vas ne opravdava.
Za Getea me baš briga... bio je, bre čoveče, izlapeli starac... ko i ti... Neka je klečao... bio loš đak... pa u ćoše...
Što se tiče Franza Boppa,najvećeg lingviste(ili među najvećim) srpski jezik je smatrao najbližim sanskritu i zbog toga bi ga Ljuba, da nije odavno pokojni, streljao.
Pa, ne pripadam ja generaciji koja je streljalja intelektualce...

A ti?
Mržnja prema V.St. Karadžiću je potpunio iracionalna i zato neshvatljiva. Kako neko može mrzeti reformatore?!
Ne mrzim ga uopšte. Govorim jezikom koji je on, na žalost, toliko dobro "reformisao" da ti uopšte ne razumeš ni sebe, a kamoli druge...

Ja kažem da je bio lopuža, da je ojadio srpske manastire i crkve, pokrao stare rukopisne knjige, povelje i druge spise... odnosio ih van granica kao da ih prevede, a tamo ih prodavao...

Dakle, nije samo duhovni lopuža, već i materijalni...

A tebi, najpre ne valja Basara iako ga niko nije ni pomenuo, pišeš o Meši ko da je nekakva balijska fukara, sram te bilo diplome tvoje ako je uopšte imaš...

Hoćeš dalje da se rugaš? Evo ti Vinavaer:

Ja sam govorio da treba tražiti tehniku srpskoga stiha možda u starim tekstovima. U takvim momentima bio mi je mrzak Vuk Karadžić i njegova reforma".

Mi smo tada osetili da je potrebno uhvatiti vezu sa Vizantijom. Ja sam držao da je Vizantija potrebna da bismo obnovili tradiciju jezika koju je pretrgao Vuk ... tako da deseterac više izrazi našu jezgrovitu i primitivnu koncentrisanost, a neki drugi antički ritam i jednu rasplinutiju ali sigurniju i većma pobedničku kulturnu širinu, nadajući se da smo podražavali nečem boljem i savremenijem: stranom obrascu. U stvari, ne našavši svoje osnovno, kako bismo ga mogli podesiti ma kome i ma čemu.

Skerlić:

Danas se ne priznaje više jedan apsolutan gramatički krivični zakonik, mi ne verujemo više u filološke dogme niti priznajemo dogmatičnu ortografiju. Mi držimo da je jezik živ organizam, da je u večnom postojanju, u besprekidnoj evoluciji...

Kod nas Srba, smešno je misliti da će jezik Vuka Karadžića i Đure Daničića, jezik jednog trenutka i kojim su se mogle skupljati narodne priče i pisati filološki traktati, ostati za večna vremena svetinja u koju profane ruke ne smeju dirati. Današnji književni naraštaj, koji je tako očajno jeretičan, gotovo daje za pravo Vukovim protivnicima koji su pisali da književni jezik stvaraju ne filozofi no književnici koji njime pišu.

Za šezdeset godina kultura i književnost u srpskom narodu znatno su se krenule napred, duhovni vidici su se proširili, duše su postale složenije i za nove ideje i za nova osećanja stvara se novi, razvijeniji, viši književni jezik.
Koga Ljubo još od velikih Srba mrziš?
Lupetaš...
Ako ja lupetam, ti si odavno prolupao.
Neka sam i drago mi je što ta ocena dolazi od tebe... opet ti onaj švapski obešenjak sakrio nešto u kući...
Ono oko tobožnje krađe rukopisa srednjovekovnih je biser - imaš li ti još toga ili ti je Meša zamesio smešnu smešu?
Meša Selimović nekome nešto da zamesi, a pogotovo "smešnu smešu"... ej, izlapetino... kako bi se Alchajmer radovao i sa koliko malo vremena bi definisao boljku da te je imao u blizini...
I, ja nisam nikakav starkelja, samo sam u ozbiljnim godinama, a živeću sve do svoje smrti.
Ako su tvoje godine ozbiljne, onda je reč "neozbljan" bez ikakvog značenja i smisla...

A da ćeš živeti, živećeš... samo šteta za tvoje najbliže jer će im s smejati njihovi bližnji što imaju takvog ozbiljka... jad i čemer je to...

I, da, ako ikako možeš okani me se... Napiši šta još imaš povodom ovog posta i nemoj da primećuješ više da sam na ovom podforumu. Inače, mnogo me svrbe prsti i, bojim se da ću...

... prevideti javno upozorenje moderatora.

Dajte se suzdrzite od medjusobnih uvreda!
 
Ово је и сам Хитлер знао да цени. Колико ми је познато Лазаревачки срез је био поштеђен разноразних голгота из разлога које проистичу из чињенице да су Срби своје војнике сахрањивали заједно са непријатељским војницима.

Сад када смо код ове приче никако не мугу да сметнем са ума да је НАТО 1999. године такође поштедео Лазаревац.

Ma, da, Nemci su se osvedočili u poštovanju i hvali naših vojnika, ofcira pa i ubijenog vrhovnog komandanta... lopovlukom, kao onaj sa štulom...

Herman Gering, predsednik nemačkog Rajhstaga i komandant vazduhoplovstva, prvi čovek nacističkih jurišnih odreda (SA)...

... stavio je na odar kralja Aleksandra venac: „Našem velikom neprijatelju, Nemački Rajh”.

A onda mu je zapala za oko oplenačka „Tajna večera”, koja je dar jerusalimskog patrijarha kralju Aleksandru.

„Fascinantno”, prokomentarisao je Gering samo jednom recju ovo delo.

Franc Nojhauzen, ličnost od Geringovog velikog poverenja, privredni i finansijski stručnjak, mešetar, korupcionaš i nemački obaveštajac, našao se na Oplencu već 3. maja 1941. godine, sa grupom stručnjaka obucenih za procenu umetničkih vrednosti i arhivske gradje.

Nojhauzen u posebnom sanduku (ukupno ih je bilo 16), s naročitom zaštitom, „Tajnu veceru” poslao Hermanu Geringu u Berlin, da ukrasi njegovu enormno vrednu zbirku, nastalu u godinama munjevite pljačke dragocenosti i umetnina u okupiranim zemljama Evrope.

Franc Nojhauzen, pred vojnim sudom u Beogradu osudjen je na 20 godina zatvora kao ratni zlocinac, ali je pušten na slobodu 1957. godine.

„Tajna vecera” se već nalazila na Oplencu. Predstavnici jugoslovenske vojne misije u Berlinu, okupaciono podeljenom posle 1945. godine izmedju savezničkih sila, u potrazi za umetničkim vrednostima opljačkanim tokom okupacije u Jugoslaviji, uz ostala dela, uspeli su posle silnih peripetija da udju u trag i „Tajnoj veceri” i da je vrate u zemlju.

U tom poduhvatu vaznu ulogu imao i Ante Topic Mimara, kolekcionar iza čijeg imena se, u stvari, skrivao Ličanin Mirko Maratovic.

Inače, za poštovaoce Den Brauna, ima jedna značajna zanimljivost na oplenačkoj "Tajnoj večeri"...

02-03.jpg


... feminiziran lik apostola Jovana (desno od Isusa Hrista).
 
Poslednja izmena:
Ako smo smirili atmosferu, a verujem da jesmo, ja bih ponudio nastavak priče o izdajnicima u zemlji Srbiji.

Radi promene, idemo malo u mitologiju, a raspravu u ocu našega jezika da ostavimo za mirnija vremena.

Zmaj Ognjeni Vuk

Skoro se pojavila drama Miladina Ševarlića "Znaj od Srbije"

Negde sam pročitao da je Zmaj od Srbije zapravo Zmaj od Jastrepca i da je on otac svih srpskih zmajeva... počev od Kraljevića Marka i Miloša Obilića, do oceubice Zmaj Ognjenog Vuka...

Treća scena Ševarlićevog Zmaja od Srbije – Miličina čast je srpska čast, e sad da li je Zmaj na nju dizao ruku... sumnjam, bio je to gospodin Zmaj.

(Na sred ložnice stoji glumac/Miloš Obilić, sam, u oklopu, nepomičan, kao statua.

Pošto dosta dugo odstoji tako nepomičan, on, najzad, ode do prozora, gleda u daljinu, prema Jastrepcu, zatim se vrati, skine šlem, briše maramicom znoj s lica, odlazi do ogledala, popravlja frizuru, gleda da li je dovoljno lep i strašan, prošeta po sobi, izvuče mač, zauzme pozu, zamahne mačem dva triput, vrati mač u korice, šetka, čeka, ponovo ode do ogledala.

U tom se začuje grmljavina i munje stanu sevati. Miloš Obilić brzo zagladi frizuru, stavi šlem na glavu, ode do sredine prostorije i zauzme ukočenu pozu, kao na početku.

Kroz prozor uleće glumac/Zmaj od Jastrepca.)

GLUMAC/ZMAJ: Miloš Obilić?

GLUMAC/OBILIĆ: (Još uvek u pozi.) Da.

GLUMAC/ZMAJ: Znao sam. (Razgleda Obilića sa zanimanjem.)

GLUMAC/OBILIĆ: (Izvuče Mač.) Brani se!

GLUMAC/ZMAJ: Ne gini ludo, Obiliću! Naveo sam tvoje ime samo da bih je iskušao. Kako ste vi Srbi lakoverni!

GLUMAC/OBILIĆ: Ne brbljaj! Brani se!

GLUMAC/ZMAJ: Odakle vam, uopšte, ideja da možete pobediti natčovečansku silu?

GLUMAC/OBILIĆ: Za srpskog viteza i rodoljuba, ni natprirodna sila ne može biti prepreka. Brani se!

(Obilić energično napada. Zmaj se, iznenađen njegovom žestinom, brani.)

GLUMAC/ZMAJ: Reci mi, kakvo je, stvarno, tvoje poreklo? Da ti, zaista, nemaš zmajske krvi?

GLUMAC/OBILIĆ: Moje poreklo je srpsko!

GLUMAC/ZMAJ: E, pa, u tom slučaju, ne bih se kladio na tebe. Mislio sam da iza tebe stoji neka ozbiljnija sila.

GLUMAC/OBILIĆ: (Juriša.) Bog čuva Srbiju!

(Probode Zmaja, Zmaj Pada.)

GLUMAC/ZMAJ: Ništa ne razumem!

(Izdahne. Ulaze glumac/knez Lazar i glumica/kneginja Milica. Miloš Obilić odseče Zmaju glavu i baci je pred kneza, koji se strese od užasa.)

GLUMAC/OBILIĆ: Evo njegove glave, gospodaru!

GLUMAC/LAZAR: (Pribravši se.) Hvala!
More sluge, tamo pašče bacite, gde mu gavran kosti naći neće. I znajte, tako će proći svako, ko se usudi da digne ruku na srpsku čast!
Hajdemo, Milice!

(Mrak.)

zmaj4-1.jpg


Ovako je u drami. Medjutim, glavni izvor oceubistvo opisuje drugačije.

Naime, kada je dobio poruku od kneza Lazara, Zmaj ognjeni Vuk...
... se vrlo zamislio:
Al' će ići, ali ići ne će;
Sve mislio, na jedno smislio,
Te s' opremi na tanku čardaku,
A side se u podrume vrancu,
Vilovita vranca posjednuo,
Noćom ode ka Kruševcu gradu,
Pa ne šćede Lazarevoj kuli,
Veće pade u polje Kruševo
U pšenicu slavnoga Lazara.
Tuna Vuče vranca pripinjaše,
A prebijel šator raspinjaše.
(...)
Danak prođe, tavna noćca dođe,
Te car ode na tanke čardake,
A carica na bijelu kulu,
Pa na kuli ne zatvori vrata,
Nego čeka zmaja od Jastrepca.
Malo bilo vreme postajalo,
Zasija se Jastrebac planina
I poleće zmaje od Jastrepca,
Pravo pade na bijelu kulu,
Te carici sjede u dušeke,
Al' povika Zmaj-Despote Vuče:
"Ko se ljubi na bijeloj kuli,
"Nek izlazi iz bijele kule
"Zar ne vidi, đe je poginuo?"
Kad to čuo zmaje od Jastrepca,
A on reče carici Milici:
"Hej Milice, da te Bog ubije!
"Ti si mene izdala Lazaru."
To izreče, iz kule uteče,
Pa ne bježi Jastrepcu planini,
Već pobježe nebu pod oblake,
A ćera ga Zmaj-Despote Vuče,
Na visoko njega sustigao,
Udari ga teškom topuzinom,
Te mu prebi u ramenu krila,
Zmaje pade u zelenu travu,
Pa zapišta, kao zmija ljuta:
"'Vako bilo svakome junaku,
"Koji svašta ljubi svojoj kaže!"
A doleće Zmaj-Despote Vuče,
Te on Zmaju odsiječe glavu,
Odnese je caru na čardake,
Baci mu je na svil'nu sedžadu.
A kad Lazo sagledao glavu,
Od stra' njega uvati groznica...

Može da se raspravlja u više pravaca:

– da li je Vuk Zmaj Ognjeni oceubistvom izdao oca, a možda i sav zmajski rod?

– da li je Vuk Zmaj Ognjeni, pošto je primio od Lazara bogatu nagradu bio ono što bi se danas reklo – plaćeni ubica? Nisu u pitanju čak ni Judinih 30 sikala, već mnogo veće bogatstvo...
 
Морао сам преписати јер се не може боље ни скенирати.


СРБИ

Принуђене непријатељским понашањем вашега краља и ваше
владе, ушле су савезничке војске Немачког Царства. Аустро Угарске и
Бугарске, у вашу земљу. Српска војска је потучена. Београд, Шабац, Ва-
љево, Ужице, Чачак, Краљево, Крагујевац, Јагодина, Неготин, Алексинац,
Зајечар, Књажевац, Ниш, Лесковац, Врања, Скопље и Велес освојили смо;
а приближујемо се Новом Пазару и Приштини. Борићемо се све дотле
докле год буду противу нас стајали и последњи остаци српске војске.
Ми се боримо само противу војске, а не противу српског народа.
Који се не противи савезничкој војсци, тога ће бити сачувани
и живот и имање.
С тога вас позивам, да се вратите својим домовима и да се
одате вашему занимању покоравајући се наредбама војених заповедника,
којима се имате драговољно да потчините, те да може у земљи опет
настати мир, после дугих ратних патњи и недаћа. Тада ћемо и ми бити
кадри, да вам помогнемо, да се вратите у пређашње благостање а по-
кушаћемо да вам се накнаде губитци, претрпљени без ваше кривице.

У Крагујевцу, Новембра 1915.

МАКЕНЗЕН
Генерал-фелдмаршал савезничких армија Немачког Царства,
Аустро-Угарске и Бугарске.
 
Pitao Mujo Hasu šta bi voleo da bude, ako bi se opet rodio.Konj, odgovori Haso.E, nemre dvaput isto!
A sad da se vratim na temu i još jednom zaključim zahvaljujući Vujadinu da Makenzen nije bio zločinac spram Srba. Bio je general,gospodin čovek.Pa njegov Kajzer je prema srbima gajio najdublje poštovanje.Ali, sad treba Nemcima uvaliti vruć krompir.Srbe su vešali,klali,silovali itd. Hrvati i muslimani u austrougarskim uniformama.Pa,pokojni Medaković je pisao da je hrvatska politika oduvek pravila genocidne planove spram Srba.Ali, ko to može dokazati povampirenom komunisti Ljupčetu koji o srpskim velikanima piše najnotornije i najblasfemičnije laži i pri tome citira Mešu, a to Meša nikad nije pisao nego mu je UDBA uvalila, to već i vrapci na grani cvrkuću.
 
zar nije Zmaj Ognjeni Vuk neki potomak Brankovica koji je ziveo nekih 100tinjak godina posle Lazara i Obilica
Naravno, u pravu si... ali možda nisi zapazio drugu rečenicu u mom postu:

"Radi promene, idemo malo u mitologiju, a raspravu o ocu našega jezika da ostavimo za mirnija vremena."

Sada, opet, može neko da kaže da je ova priča za Kultne... pa bi i on bio u pravu.

Medjutim, ne možemo da pristupamo prošlosti sa više aršina.

Kada je Vuk Branković izdajnik, onda prihvatamo Mavra Orbina koji je prvi ustvrdio Vukovo izdajstvo.
A njegovi jedini izvori bila su predanja, iz kojih je iskrsao Miloš Obilić, drugi zet knežev i svadja sestara Mare (Vukove žene) i Vukosave (Miloševe žene) oko toga čiji je muž veći junak...

Istoričari se ne slažu da je knez imao ćerku Vukosavu, a i Obilić nije istorijska ličnost.

Šta hoću da kažem?

Ako je, dakle prvo "istorijsko" izdajstvo "dokazano" na osnovu predanja i narodne epike, što su tvrdili romantičari a sada tvrde i novoromantičari, ako je sukob u priči krenuo izmedju dve istroijske i dve nepostojeće ličnosti...

... što se ne bismo na pdf Istorija pozabavili, ili zabavili, i mitološkim bićima, pa makar razlika u vremenu izmedju istorijskih ličnosti bila i ceo jedan vek.

Inače, ovde je reč o despotu Vuku Brankoviću (Vuk Grgurević, Zmaj Ognjeni Vuk), srpskom despotu (1471 - 16. april 1485), sinu Grgura Brankovića slepog, a unuku despota Đurđa.
U službi mađarskog kralja Matije bio je zapovednik srpskih četa u Sremu i okolini.
Ratovao je sa Mađarima protiv Čeha, Poljaka, Austrijanaca, Turaka. Od madjarskog kralja imenovan za despota Srbije 1471. godine i dobio velike posede na području današnje Vojvodine, koji su nekad bili svojina despota Đurđa.
Bio je oženjen Barbarom Frankopan. Umro 16. aprila 1485. godine.

Po predanju podigao manastir Grgeteg za svog slepog oca Grgura Brankovića (monaha Germana), ali istoričari to smatraju više legendom nego činjenicom.
Današnji oblik manastir Grgeteg duguje arhimandritu Ilarionu Ruvarcu, poznatom istoričaru koji je dao da se 1899. godine u potpunosti izvrši restauracija crkve i konaka.
Nova crkva je obnovljena između 1898-1901. godine po projektima zagrebačkog arhitekte Hermana Bolea. Svečano osvećenje manastira je obavljeno 10. juna 1901. godine. Prisustvovali su mitropolit Georgije Branković , Antonije Hadžić, pesnik Laza Kostić, bački episkop Mitrofan (Šević, 1900-18), nastojatelji svih fruškogorskih manastira i mnogi drugi. Arhimandrit Ilarion Ruvarac nakon ovog svečanog osvećenja nije još dugo živeo i umire 1905. godine. Njegov grob (sa skromnim spomenikom) danas se nalazi na brežuljku više manastira.

Eto, verujem da će se ovo shvatiti kao ispunjenje duga pdf-u Istorija... da ponovim:

– da li je Vuk Zmaj Ognjeni oceubistvom izdao oca, a možda i sav zmajski rod?

– da li je Vuk Zmaj Ognjeni, pošto je primio od Lazara bogatu nagradu bio ono što bi se danas reklo – plaćeni ubica? Nisu u pitanju čak ni Judinih 30 sikala, već mnogo veće bogatstvo...
 
Pitao Mujo Hasu šta bi voleo da bude, ako bi se opet rodio.Konj, odgovori Haso.E, nemre dvaput isto!
A sad da se vratim na temu i još jednom zaključim zahvaljujući Vujadinu da Makenzen nije bio zločinac spram Srba. Bio je general,gospodin čovek.Pa njegov Kajzer je prema srbima gajio najdublje poštovanje.Ali, sad treba Nemcima uvaliti vruć krompir.Srbe su vešali,klali,silovali itd. Hrvati i muslimani u austrougarskim uniformama.Pa,pokojni Medaković je pisao da je hrvatska politika oduvek pravila genocidne planove spram Srba.Ali, ko to može dokazati povampirenom komunisti Ljupčetu koji o srpskim velikanima piše najnotornije i najblasfemičnije laži i pri tome citira Mešu, a to Meša nikad nije pisao nego mu je UDBA uvalila, to već i vrapci na grani cvrkuću.
Ja nisam od juče na Krstarici.

Na podforumu Itorija stekao sam dosta dobrih drugara i prijatelja, koje nikada nisam video, ali mi neki više znače od ovih koje vidjam i svakodnevno.

Gazdarica je zaključala jednu temu zato što sam ti na smrad uzvratio smradežom.

Stalo mi je do ovdašnjeg društva, iako je virtuelno, i zato neću više da ti odgovaram.

Ali, evo, ako ima iole čovečanskog u tebi, najiskrenije te molim:

Ne prozivaj me više i ne lepi mi epitete, ni dobre, ni uvredljive. Od tvog prvog posta na ovom pdf-u si se, ne mogu da dokučim zašto, zakačio za mene...

Okani me se, molim te...
 

Back
Top