Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
Žive palili, na komade sekli
Pod pritiskom svakodnevnih izveštaja i intervencija predstavnika Italije i Nemačke u Zagrebu, Pavelić je prestao da negira pogrome. I pored uveravanja koja je dao da će progoni Srba biti obustavljeni, situacija je ostala nepromenjena. Zločini su se ređali jedan za drugim.
Dramatične izveštaje, propraćene fotografijama i filmovima, o masovnim zločinima nad srpskim narodom, dostavljale su i pojedine nemačke jedinice koje su operisale na teritoriji NDH, kao i nemački konzulati u toj zemlji. Nemački komandant Sarajeva pukovnik Sušnig (Suschnigg) i šef nemačke tajne policije dr Hajnrih (Heinrich leiter der Gocheimpolizei) u razgovoru sa „zapovjednikom mjesta“, ustaškim pukovnikom Stipčevićem, i pukovnikom Pacakom upozorili su predstavnike NDH na „divlji postupak“ (NJilde Benehmigung) ustaša prema Srbima, i na „nasilje najgore vrste“. Oni, istina, nemaju nameru da se mešaju u unutrašnje stvari i odnos prema Srbima, naglasio je dr Hajnrih, ali dužni su da ukažu da takvi postupci mogu imati za posledicu ugrožavanje i narušavanje mira i poretka, a za to su ipak oni nadležni. Primera radi, naveo je slučaj koji se dogodio baš tih dana, tačnije 16. juna. Ustaški kamion prevozio je pohapšene Srbe iz Sarajeva u Travnik, i na mostu u Lašvi svi su poubijani i bačeni u reku. To je ostavilo „strahovit utisak na žitelje“, a ništa manje nije za osudu ni provokacija koja se dogodila u Travniku 15. juna prilikom svečanog ustoličenja župana. Ustaša Kutić, u svom vatrenom govoru, na svečanosti je rekao kako je na putu za Travnik na njegov auto otvorena paljba, što nije odgovaralo istini, a zbog čega je odmah, na licu mesta, streljano 15 Srba.
General fon Horstenau i poslanik Kaše, svaki po svojoj liniji, intervenisali su kod Pavelića i Kvaternika. Interesantno je i vredno zabeležiti različit pristup problemu nasilja od strane nemačkih okupacionih snaga, s jedne strane, i italijanskih, sa druge. Dok su Italijani u svojim izveštajima Musoliniju i Vrhovnoj komandi akcenat stavljali na humanu stranu, na protivzakonje i nepravdu koja se čini nedužnom civilnom stanovništvu, nemački izveštaji, bez izuzetka, pogrome posmatraju kroz prizmu strategije, eventualnih posledica koje mogu imati po bezbednost, uz često konstataciju o nedoraslosti Hrvata za samostalan život. U prilog Srba reagovala je i nemačka nacionalna manjina u Hrvatskoj, zahtevajući od Rajha da snagom svog oružja spreči nasilje, što je odbačeno uz obrazloženje da se radi „o nezavisnoj državi“ i da Nemačka ne želi da se meša u unutrašnje stvari. Nasuprot tome, italijanski general Lucano zahtevao je od predstavnika ustaške vlasti u Gacku da moraju „prisustvovati ekshumaciji lješina Srba iz Skuma, koju misli izvršiti za par dana“.
Pod pritiskom svakodnevnih izveštaja i intervencija predstavnika Italije i Nemačke u Zagrebu, Pavelić je konačno prestao da negira pogrome, ali uz konstataciju da je u pitanju „nacionalna revolucija“, u kojoj je došlo do prekoračenja dozvoljenih granica, prebacujući pri tom svu odgovornost na „divlje“ ustaše, ne precizirajući šta se pod tim pojmom podrazumeva. I pored uveravanja koja je Pavelić dao nemačkom i italijanskom poslaniku u Zagrebu, da će progoni Srba biti obustavljeni, situacija je ostala nepromenjena. Iz porodice Save Keće zaklano je i ubijeno 12 lica, među kojima sedmoro dece. Dana 2. jula u selu Osredci ustaše su zapalile zapaljivim bombama nekoliko kuća i magazina, ubili Radu Grbića, Jovana Grbića, Ivana i Stevana, zatim Nikolu i Đorđa Damjanovića, Bokan Danila, Zorić Jovana, Pejić Smiljanu i Novaković Iliju. Istog dana, u selu Kruškovači kod Srba, zaklana je porodica Davida Desnice od 4 člana, zatim žena i kućna pomoćnica Andrije Perića, kao i Milka Rađenović, Soka i Jovanka Rađenović i sin Nikola Rađenović. Napokon, ustaše su opljačkale sve trgovine u opštini Srb, privatne stanove izbeglih porodica i odveli svu stoku“, završava svoj izveštaj Komandant teritorijalne legije karabinjera, upućen prefekturi u Zadru i Kraljevskom guverneru za Dalmaciju.
ZLOČINI KAKVE SVET JOŠ NIJE VIDEO
Već 30. juna streljano je u LJubuškom 90 Srba, 1. jula ustaše su zapalile selo Suvaju; izgorelo je 25 kuća, a ustaše su na licu mesta ubile 300 muškaraca, žena i dece, jedan deo su zakopali u tri rake, a ostale spalili. Ženi pravoslavnog sveštenika Spase Lavrnje, navodi se u izveštaju italijanskih karabinjera, „ustaše su rasporile trbuh, izvukavši živo dete koje su potom ubili. Devojčici Anđeliji Keći zabili su noževe u grudi. Osim toga, uhvatili su Zorku Keću, koja je bežala iz zapaljene kuće, i živu su je bacili u vatru.
Pod pritiskom svakodnevnih izveštaja i intervencija predstavnika Italije i Nemačke u Zagrebu, Pavelić je prestao da negira pogrome. I pored uveravanja koja je dao da će progoni Srba biti obustavljeni, situacija je ostala nepromenjena. Zločini su se ređali jedan za drugim.
Dramatične izveštaje, propraćene fotografijama i filmovima, o masovnim zločinima nad srpskim narodom, dostavljale su i pojedine nemačke jedinice koje su operisale na teritoriji NDH, kao i nemački konzulati u toj zemlji. Nemački komandant Sarajeva pukovnik Sušnig (Suschnigg) i šef nemačke tajne policije dr Hajnrih (Heinrich leiter der Gocheimpolizei) u razgovoru sa „zapovjednikom mjesta“, ustaškim pukovnikom Stipčevićem, i pukovnikom Pacakom upozorili su predstavnike NDH na „divlji postupak“ (NJilde Benehmigung) ustaša prema Srbima, i na „nasilje najgore vrste“. Oni, istina, nemaju nameru da se mešaju u unutrašnje stvari i odnos prema Srbima, naglasio je dr Hajnrih, ali dužni su da ukažu da takvi postupci mogu imati za posledicu ugrožavanje i narušavanje mira i poretka, a za to su ipak oni nadležni. Primera radi, naveo je slučaj koji se dogodio baš tih dana, tačnije 16. juna. Ustaški kamion prevozio je pohapšene Srbe iz Sarajeva u Travnik, i na mostu u Lašvi svi su poubijani i bačeni u reku. To je ostavilo „strahovit utisak na žitelje“, a ništa manje nije za osudu ni provokacija koja se dogodila u Travniku 15. juna prilikom svečanog ustoličenja župana. Ustaša Kutić, u svom vatrenom govoru, na svečanosti je rekao kako je na putu za Travnik na njegov auto otvorena paljba, što nije odgovaralo istini, a zbog čega je odmah, na licu mesta, streljano 15 Srba.
General fon Horstenau i poslanik Kaše, svaki po svojoj liniji, intervenisali su kod Pavelića i Kvaternika. Interesantno je i vredno zabeležiti različit pristup problemu nasilja od strane nemačkih okupacionih snaga, s jedne strane, i italijanskih, sa druge. Dok su Italijani u svojim izveštajima Musoliniju i Vrhovnoj komandi akcenat stavljali na humanu stranu, na protivzakonje i nepravdu koja se čini nedužnom civilnom stanovništvu, nemački izveštaji, bez izuzetka, pogrome posmatraju kroz prizmu strategije, eventualnih posledica koje mogu imati po bezbednost, uz često konstataciju o nedoraslosti Hrvata za samostalan život. U prilog Srba reagovala je i nemačka nacionalna manjina u Hrvatskoj, zahtevajući od Rajha da snagom svog oružja spreči nasilje, što je odbačeno uz obrazloženje da se radi „o nezavisnoj državi“ i da Nemačka ne želi da se meša u unutrašnje stvari. Nasuprot tome, italijanski general Lucano zahtevao je od predstavnika ustaške vlasti u Gacku da moraju „prisustvovati ekshumaciji lješina Srba iz Skuma, koju misli izvršiti za par dana“.
Pod pritiskom svakodnevnih izveštaja i intervencija predstavnika Italije i Nemačke u Zagrebu, Pavelić je konačno prestao da negira pogrome, ali uz konstataciju da je u pitanju „nacionalna revolucija“, u kojoj je došlo do prekoračenja dozvoljenih granica, prebacujući pri tom svu odgovornost na „divlje“ ustaše, ne precizirajući šta se pod tim pojmom podrazumeva. I pored uveravanja koja je Pavelić dao nemačkom i italijanskom poslaniku u Zagrebu, da će progoni Srba biti obustavljeni, situacija je ostala nepromenjena. Iz porodice Save Keće zaklano je i ubijeno 12 lica, među kojima sedmoro dece. Dana 2. jula u selu Osredci ustaše su zapalile zapaljivim bombama nekoliko kuća i magazina, ubili Radu Grbića, Jovana Grbića, Ivana i Stevana, zatim Nikolu i Đorđa Damjanovića, Bokan Danila, Zorić Jovana, Pejić Smiljanu i Novaković Iliju. Istog dana, u selu Kruškovači kod Srba, zaklana je porodica Davida Desnice od 4 člana, zatim žena i kućna pomoćnica Andrije Perića, kao i Milka Rađenović, Soka i Jovanka Rađenović i sin Nikola Rađenović. Napokon, ustaše su opljačkale sve trgovine u opštini Srb, privatne stanove izbeglih porodica i odveli svu stoku“, završava svoj izveštaj Komandant teritorijalne legije karabinjera, upućen prefekturi u Zadru i Kraljevskom guverneru za Dalmaciju.
ZLOČINI KAKVE SVET JOŠ NIJE VIDEO
Već 30. juna streljano je u LJubuškom 90 Srba, 1. jula ustaše su zapalile selo Suvaju; izgorelo je 25 kuća, a ustaše su na licu mesta ubile 300 muškaraca, žena i dece, jedan deo su zakopali u tri rake, a ostale spalili. Ženi pravoslavnog sveštenika Spase Lavrnje, navodi se u izveštaju italijanskih karabinjera, „ustaše su rasporile trbuh, izvukavši živo dete koje su potom ubili. Devojčici Anđeliji Keći zabili su noževe u grudi. Osim toga, uhvatili su Zorku Keću, koja je bežala iz zapaljene kuće, i živu su je bacili u vatru.