Pa ne pominju se u svim poveljama, već samo u nekoliko; i to sva tri puta iz perioda jednog te istog vladaoca.
U slučaju Hercegovine, činjenica da je ta teritorija relativno kratko govoreći bila pod Bosnom, presudna je bila da srpski etnonim preživi tu u kontinuitetu sve do Turaka, pored značaja koji je imala Pravoslavna crkva koja je bila nosilac i čuvala srpsko ime na hercegovačkom području, naravno. O individualnom identitetu teško je govoriti ako nema neke potvrde u izvorima, ali Kosače jesu smatrale svoje podanike pripadnicima srpskog naroda tj. nastavljale srpsku državno-pravnu tradiciju, uključujući i kroz statusnu raspodelu podanika.
Bosna izbija na humsko područje i primorje 1320-ih. Srž Hercegovine biva uzeta 1370-ih godina, što će reći da tu Bosne nema bukvalno ni jedan jedini vek; svega oko nekih sedam decenija, bukvalno. Više je trajala Jugoslavija kao država nego bosanska prevlast nad Hercegovinom. Zato, u širem spektru stvari, bosansko gospodarenje Svetosavskom zemljom treba uprkos pokušajima projektovanja stanja iz modernog vremena više interpretirati kao privremenu okupaciju sastavne česti srpske države, koju srpski vladari nikada nisu u potpunosti priznali (car Dušan je umro pred pripreme novog pohoda da povrati te zapadne teritorije, a srpska je kruna Tvrtkova i njegovih naslednika jedino stvorila neki temelj, pravni okvir i dovoljnu podršku Pravoslavne crkve i dela vlastele, kako bi autoritet Kotromanića bar na neko vreme mogao biti priznat).
O tim stvarima se danas vrlo retko govori, radi konstrukcije mita zvanog Bosna i Hercegovina. Današnji bošnjački nacionalisti i unitaristi su toga vrlo dobro svesni; zato i žele da se promeni naziv državine i Hercegovina iz nje obriše, dok je kao reč Bosna do danas zahvaljujući medijskom mejnstrimu zapravo i zaživela kao kolokvijalni naziv za čitavu nakaradnu državu.