Aristotelova logika se često naziva «formalnom» logikom. Ukoliko aristotelovska logika jeste analiza oblika mišljenja, onda je to prikladna karakterizacija; ali bilo bi veoma pogrešno zaključiti da se, prema Aristotelu, logika bavi formama ljudskog mišljenja na tako isključiv način da ona nema nikakve veze sa spoljašnjom stvarnošću. Aristotela zanimaju uglavnom oblici dokaza, i on pretpostavlja da zaključak naučnog dokaza daje pouzdano znanje o stvarnosti. Na primer, u silogizmu «Svi ljudi su smrtni, Sokrat je čovek, dakle, Sokrat je smrtan», zaključak nije samo ispravno izveden u skladu sa formalnim zakonima, logike: Aristotel smatra da je zakon potvrđen i u stvarnosti. On, dakle, polazi od realističke teorije saznanja i za njega logika, uz to što predstavlja razlaganje oblika mišljenja, jeste i analiza mišljenja koje shvata stvarnost, mišljenja koje nju pojmovno reprodukuje u sebi, i, u istinitom sudu, daje iskaze koji su potvrđeni u spoljašnjem svetu. Logika je analiza ljudskog mišljenja u njegovom odnosu prema stvarnosti, mada Aristotel, naravno, priznaje da stvari u spoljnjoj stvarnosti ne postoje uvek baš onakve kako ih um zamišlja, na primer, ono opšte ne postoji kao takvo.