Zašto je Rusija već izgubila rat u Ukrajini?
Piše: Mirko Stanić, diplomirani politikolog
Cafe del Montenegro 12/03/2022
Rat u Ukrajini, započet 24. februara, već danas je najveći vojni sukob vođen na tlu Evrope u proteklih 77 godina. Sama činjenica da su u ratnom stanju zemlje koje imaju skoro 200 miliona stanovnika, pri tome je jedna najveća svjetska država, a druga najveća evropska, dovoljno govori o razmjeri vojnog sukoba. Ključno pitanje je danas je ne zašto je rat započeo (bilo je prilično jasno da nagomilavanje 200.000 vojnika na granicama neće proći bez posljedica), već zašto je on za Rusiju već izgubljen.
Herojski otpor
Ključni razlog za neuspjeh vojne akcije leži u više u faktora, od kojih su tri dominantna – ogroman, herojski i veoma žilav otpor ukrajinske armije, ekonomski cunami koji je pogodio Rusiju i nevjerovatno negativan politički, medijski, sportski, kulturni, naučni i svaki drugi efekat po rusku državu i njeno vođstvo.
Prvobitni plan ruske armije da brzom akcijom osvoji administrativnu teritoriju DNR i LNR, osvoji Harkov, kao najveći grad u kojem se govori ruski u Ukrajini, okupira Kijev, dok bi uspostavljanje linije Herson – Zaporožje – Harkov faktički podijelila Ukrajinu na dva dijela i ostavila samo Lavov i eventualno Odesu u ukrajinskim rukama je bio prilično dobro razrađen i pripreman u dužem periodu. Vjerovatno su računali, da će po modelu iz rata 2014-te, ukrajinske snage biti slabo opremljene i demoralisane, masovno napuštati svoje položaje i spašavati se od snažne ruske vojne mašinerije.
Naravno, analize nijesu računale na to, da za razliku do 2014. i rata na Krimu i u Donbasu, ukrajinska armija danas ima skoro 200.000 dobro obučenih, dobro opremljenih i visoko motivisanih vojnika. Jer oni danas brane svoje kuće i svoje porodice. Ako je neko i pobjegao iz Donjecka i Luganska u Kijev i Lavov prije osam godina, sad su svi svjesni da jedini odlazak može biti u izbjeglištvo. A kad čovjek brani svoj dom i porodicu, onda to radi herojski, poput mnogih koji su se svjesno žrtvovali da bi spriječili napredovanje ruske vojske. Uz sve to, pored snaga Teritorijalne odbrane, sada je blizu 900.000 novih dobrovoljaca koji čekaju oružje i opremu.
Rat uvijek dobijaju dvije stvari – logistika i novac. Danas se čini da je ruska strana potpuno nepripremljena za ratovanje koje bi trajalo duže od 20 dana. Ukrajinske granice je prešlo 115 borbenih grupa, na nekoliko desetina lokacija, od juga preko istoka do sjevera, ukupno ne manje od 170.000 vojnika. Za sve njih je potrebna masovna podrška u vidu konstantog dopremanja goriva, hrane, municije, sanitetskog materijala.Potrebna je efikasna evakuacija ranjenih i koordinacija između različitih rodova, ali i različitih struktura (DNR i LNR imaju vlastite jedinice, prisutne su i čečenske formacije).
I pored toga što su neki gradovi poput Harkova na samo nekoliko desetina km od ruske granice, za sada su i oni ostalu pod ukrajinskom kontrolom, a ruska vojska je već izgubila blizu 2.000 borbenih sredstava, uključujući desetine aviona, helikoptera, stotine tenkova i preko 1000 borbenih oklopnih vozila. U isto vrijeme, Ukrajina je dobila blizu 17.000 protivtenkoviskih i protivavionskih projektila, od preciznih britanskih NLWS, preko Javelina do poljskih Pioruna (koštaju svega 14.000 USD) koji nanose nevjerovatnu štetu ruskoj vojnoj tehnici. Uz sve to, ukrajinska vojska je od mnogih država dobila stotine hiljada pojedinačnih komada oružja i druge opreme, čime će ubrzo moći da opremi desetine, ako ne i stotine novih brigada.
Strategija Rusije
Takođe, kao u španskom ratu 1936, za sada je preko 40.000 boraca prijavilo za Internacionalnu Legiju, posebnu jedinicu osnovanu dekretom predsjednika Zelenskog, među njima i 3.000 Amerikanaca i 1.000 Britanaca sa ozbiljnim vojnim iskustvom iz ratova u Iraku i Avganistanu. Sama činjenica da potencijalni vojnici dolaze iz 52 države, Brazila preko Nigerije do Japana i Koreje i skoro svih evropskih država, dovoljno govori o tome sa kakvim problemima će se ruska vojska susresti ubrzo. Ovo pogotovo što je ogromna većina ruskih zarobljenika 2000. godište, mladići iz raznih udaljenih oblasti koji očigledno nijesu spremni za ovaj rat. Sama činjenica da su veoma često napuštali borbena vozila, pa i sisteme “Pancir” (već četiri do sada) i da se pojavljuju snimci u kojima ukrajinski seljaci traktorima vuku tenkove kao trofeje, je dovoljno poražavajuća za jednu od najjačih armija na svijetu.
Strategija Rusije u kojoj se kroz bombardovanje “Grad” sistemima, artiljerijom i udarima iz zraka cijela naselja pretvaraju u ruševine nema skoro nikakav efekat po moral stanovništva, upravo suprotno. I u onim gradovima koje su poslije ove “pripreme” uspjeli da osvoje, stanovnici masovno izlaze na ulice i trgove, pjevaju ukrajinske pjesme, noseći ukrajinske zastava i govore ruskim vojnicima da su okupatori i da idu kući. Sve te oblasti, od Melitopolja do okoline Harkova ili Hersona su se mogle smatrati umjereno do značajno proruskim prije samo nekoliko godina ili mjeseci. Danas Rusiju, Putina i njegove vojnike tamo vide isključivo kao okupatore, agresore i nasilnike.
Zelenski – istinski heroj rata
Uloga predsjednika Ukrajine
Volodimira Zelenskog je iznenada postala veoma značajna. Koristeći bogato iskustvo rada ispred kamera, kao i prirodni talenat za politiku, Zelenski je izrastao u istinskog heroja rata, nekog ko je sa svojim građanima i vojnicima uvijek. Press konferencije na svakih par sati, efikasno vođenje ratnih operacija, koordinaciija državnog aparata, on-line obraćanje masama od po 100.000 ljudi na trgovima u Tbilisiju ili Pragu, intervjui za najveće svjetske medije, perfektan izbor načina komunikacije – sve ovo je od Zelenskog stvorilo istinskog lidera “slobodnog svijeta”. Nasuprot tome, djeluje gotovo grotesktno Putinovo sastančenje za ogromnim stolom gdje ministar odbrane sjedi bukvalno 15 metara od njega, a on lično ne izlazi u javnost i među obične ljude.
Plavo-žuta zastava simbol borbe za slobodu
Slava Ukrajini – Herojima slava! Uzrečica koju ovih dana ponavljaju milioni ljudi od Kolomaba na Šri Lanci preko Atine od Toronta i Sidneja na protestima protiv ruske invazije jasan su pokazatelj što o agresiji misli svjetska javnost. Gotovo da nema razvijene države koja do sada nije uputila značajnu pomoć Ukrajini. Paketi finansijske pomoći već sada dostižu desetine milijardi dolara, dok se humanitarna pomoć skuplja u preko 100 država. Rat u 2022 godini, se pored tenkova, vodi i medijskim sredstvima, a taj rat je Rusija izgubila u prvim satima agresije.
Slike ubijene djece, srušenih zgrada, zapaljenih crkava i miliona koji bježe pred ratom malo koga su ostavili ravnodušnim. Imperijalizam i borba za teritoriju sa infantinim ruskim objašnjenima da su Rusi i Ukrajinci “jedan narod” i da je Ukrajina izmišljana država i nacija bi možda i mogle proći da nije 40 miliona Ukrajinaca, ponosnih na svoju zemlju i narod, bez obzira na to kako se etnički izjašnjavaju.
Plavo-žuta zastava je postala simbol borbe za slobodu, nezavisnost, demokratiju, ljudska prava i integracije. Dok ruski izbor slova Z kao simbola ove agresije izgleda kao da ga je smislio scenarista ratnog filma B produkcije u kojem će taj simbol postati simbol zla, represije i okupacije, taman kao što je i svastika u WW2.
Cunami koji je pogodio Rusiju
Ekonomski cunami koji je pogodio Rusiju je još jedna od elemenata na koje Putin nije računao. Iskustvo iz ranijih vojnih intervencija je bilo da EU i zapadni saveznici koriste uglavnom birokratske fraze, razne “snažne osude” i “energične pozive” bez ikakvog efekta ili štete. EU je očigledno naučila greške iz pandemije korona virusa i snažno, efikasno i jedinstveno dala dugo očekivani odgovor. Rusija je izbačena iz svih zajedničkih poslova, Sjeverni tok 2 otišao u bankrot, ruske banke isključene iz SWIFT sistema, sportisti iz svih takmičenja, naučnici iz zajedničkih projekata. EU je pokazala snagu i čvrstinu, a posebno su se dokazale zemlje poput Poljske, Mađarske, Rumunije i Slovačke, koje su bile predmet raznih mjera od strane EK u protekloj deceniji. Na Rusiji je da se zapita i kako to da su za nju neprijateljske zemlje Norveška, Švajcarska, Kanada, Japan ili Novi Zeland, kao zemlje koje su u vrhu svih pozitivnih tabela – od globalnog indeksa demokratije, razvijenosti, ljudskih prava, slobode medija, do ulaganja u obrazavanje, nauku ili humanitarne aktivnosti.
Imovina ruskih državaljana van Rusije je vjerovatno vrjednija nego u Rusiji, tako da potpuno isključivanje iz svih globalnih tokova ima puno veće posljedice nego bilo koje sankcije koje su uvođene ranije. Tajkuni koji su trošili mijarde eura na jahte, sportske klubove, vile, vozila i sve što se može zamisliti se sad suočavaju sa oštrim sankcijama većine evropskih država.
Posljedice isključivanja Rusije iz međunarodnih finansijskih i drugih poslovnih sistema znače da ne možete da plaćate viza karticom, nema Netflixa, zatvorene su prodavnice LV, Zara, Puma ili Adidas, nema više BMW ili Forda, možete letjeti do Kazahstana ili Vijetnama, ali skoro niđe dalje, iPhone, Coca-Colla, Ikea ili Samsung se neće prodavati, skoro sve tehnološke kompanije su se povukle… Cijeli jedan svijet roba i usluga na koje je prosječan Rus itekako navikao je nestao u 10 dana. A ubrzo će se prazni rafovi i nedostatak normalnog života ostavljati puno više posljedica od sporadičnih protesta protiv rata na kojima je već uhapšeno 11.000 građana.
Vrijednost plate se prepolovila u čvrstoj valuti, sa 73 rublje za dolar, već je došla na 177 u nedjelju dana, moskovska berza je zatvorena, a banke poput Sperbanke izgubile 99 odsto vrijednosti. Ukoliko se ostvare prijetnje zapada o zabrani izvoza nafte i gasa (sa sivm posljedicama koje to nosi po svjetsku ekonomiju) Rusija će veoma brzo istinski ostati iza gvozdene zavjese, s tim da će se posljedice osjećati godinama. Generacije će trpjeti zbog ovih 13 dana rata ukoliko se sa njim hitno ne prestane.
Putinov krivi put do vlastitog kraja
Zbog toga je pred Putinom jasan izbor – nastaviti krivim putem do vlastitog kraja ili se sa njega na vrijeme vratiti po cijenu žestokog poraza i gubitaka. Jer je stvarni i nenadoknadivi gubitak život svakog ruskog vojnika, a njih je u ovom kratkom periodu izgubljeno skoro koliko i za vrijeme afganistanskog rata za 10 godina. S tim da je gotovo izvjesno da će morati da se odrekne imperijalnih apetita i prema Ukrajini, ali i prema drugim zemljama iz okruženja. I da prihvati plaćanje svih ratnih reparacija i odluke međunarodnih sudova koje će se donositi u narednim godinama. Jedino tako svoju zemlju i svoj narod može spasiti izolacije, žestokog siromašenja i daljih ljudskih gubitaka.
A za Ukrajinu, poslije teških dana, hiljada ubijenih i moguće miliona progranih će biti potreban ogroman napor da se sve ponovo izgradi i osposobi. Ali ostaje i nada da će se poslije ovog iskustva sa puno više pažnje slušati što o svojim problemima imaju da kažu oni čije komšije imaju agresivne aspiracije na njihovu istoriju, kulturu, nasljeđe i u konačnom teritoriju.
Na nama koji imamo sreću da ne osjećamo direktne posljedice ove sramne agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, je da učinimo maksimalne napore kako bi se politički i diplomatski pomogla Vlada u Kijevu i da obezbijedimo podršku za sve one koje će put u izbjeglištvo dovesti do naše zemlje. I da očekujemo da će se vlast u Moksvi dozvati pameti prije nego napravi nepropravljivu štetu za odnose dva bliska, slovenska, naroda i dvije zemlje koje su ekonomski, društveno i infrastrukturno upućene jedna na drugu.
Jer jedino ako prestane želja za “ruskim mirom” (ruskim svijetom) i ostalim “svetovima” krojenim po sličnom modelu – može započeti evropski mir.