Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
"Dodirom tvojih misli prostori sebe otkrivaju. Dužina tvoga vida tinja i pokreće krvotok još nenačetih svetova. Letiš na čarobnom ćilimu i dižeš se za pticama tamo gde je sve prozirno. Sve u jednoj dimenziji kao na dečjem crtežu, al ima nečeg ljudskog, dubljeg od čovečanstva. Tamo te čekam budna u svom kosmičkom snu."
Ne, nije sve iluzija.....Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nesto o tebi,
sto mi zenice boji i cutanje osmehom zari,
dok te u moru kajanja,
nalazim negde u sebi.
" Tada jos nisam mogao da razumem! Trebalo je da sudim po delima,a ne po recima.Opijala me mirisom i ocaravala.Nikako nisam smeo da pobegnem!Morao sam da nazrem iza tih sitnih lukavstava njenu neznost.Cvece je tako protivrecno. Bio sam previse mlad da bih umeo da je volim "...
"... i zapamti, svaki časak svake noći u kojem nemam tebe, sve te noći u kojima sam daleko od tebe, u kojima me nisi htela, zadaju mi bol, a toj je muci jednaka spoznaja da su to trenuci i noći izgubljeni, izgubljeni, izgubljeni zauvek." Jack London
Dodji!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.
Dodji!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reci.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oci stavi mi dlan.
Šapci mi o proljecu, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako cudna, kako uzbudljiva rijec!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je težak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)
.. Gasite svjetlo u tvojoj sobi, navlačite zastore i bez riječi liježete u krevet i vodite ljubav. Prilično slično vođenje ljubavi kao prethodne noći. Ali s dvije razlike. Poslije seksa ona počne plakati. To je jedno. Zarije lice u jastuk i tiho plače. Ti ne znaš što bi učinio. Nježno spuštaš ruku na njezina gola leđa. Znaš da bi morao nešto reći, ali nemaš pojma što. Sve su riječi umrle u šupljini vremena, gomilajući se bešumno na mračnom dnu vulkanskoga jezera. I ovaj put dok ona odlazi možeš čuti motor njezina auta. To je drugo. Ona pali motor, gasi ga na neko vrijeme, kao da o nečemu razmišlja, zatim opet okreče ključ i odlazi s parkirališta. Ono prazno, tiho međurazdoblje ostavlja te tužna, tako strašno tužna. Poput magle s mora, ta praznina nalazi put u tvoje srce i ostaje u njemu dugo, dugo vremena. Napokon je dio tebe poceo da shvata ..razumije..da je nema i da ti fali...
Kada mi nedostaješ
Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlačim ga
Između oblaka, snova,
Daljine i snega...
Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oči
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.
Kada te nema
Jer tako hoću
Zaledim osmeh
U sebi kažem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostaješ...
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa...
Odrekla si se Boga, odrekla si se djavola,
nesposobna si da budes kriva
ti si lepotica neosporna
Ti si lepa kao more i zemlja
pre procvata ljudskog
Pa ipak ti si zena!
Ti si lepa kao vetar koji se ne moze videti
Ti si lepa ali nisi jedina
Ti si lepa izmedju lepotica ali u nizu lepotica ti nisi zvezda
Ti si jedna od njih
moja
pa ipak ti mi ne pripadas
Ti si jedino pusto ostrvo
na kome bih mogao ziveti
s tobom.