Tanka je nit između naših svjetova. Ipak se stalno spotičemo o nju. Gomilu riječi znam, pa ipak mi fali ona koju ćeš razumjeti. Kao da pričamo različitim jezicima, šta god ti poželim reći odmakneš se korak dalje. Crtam ti sunce-ti vidiš mjesec, dodirnem te-ti ne osjetiš. Ponestaje mi opravdanja zbog kojih ostaješ moja misao. Fali mi tako malo da odem, a sve sam sigurnija da hoću i da ćemo žaliti.
Dug je dan bez tebe. U njega stane gomila ljudi, gomila želja i jednom će se neka ispuniti, bojim se ne sa tobom. I sve mi manje nedostaješ i sve te manje poznajem. Kada završim dan, sve je manje "tvojih" trenutaka.
Ponekad mi je žao zbog toga, jer verujem u nas - ponekad.
Ponekad pomislim kako je cijela naša bajka takva samo u mojim mislima i kako kod tebe vjerovatno liči na neku dramu ili parodiju.
Ponekad mi je potpuno svejedno zato što uvijek ima još neko ko me nasmije svakog dana. Ipak ostajem i uvijek iznova crtam novo sunce, nadajući se da ćeš ga jednom umjeti prepoznati.
Jednom - uskoro.
Ipak fališ.
N.N.
