Pa to je najmanji problem

! Mislim... znam da nije jednostavno, ali - rešiće se.
Super!
Moj ludi pas je definitivno - dobro.
To što još razmaženija (ako je uopšte moguće daonoliki pas bude toliko razmažen

) - ostavićemo po strani (samo ne znam kako ću je uopšte više izbaciti iz kreveta: više i ne čeka dozvolu, smesti se pre mene i jedva da podigne pohled kad ja pokušavam da uđem u sopstveni krevet. E, kad uđem, onda krene pomeranje i uvljivanje... tako da mogu da je mezim).
Nego, jutros mi je pobegla iz dvorišta... i to dok sam (neoprezno) zatvarala kapiju.
Krenem za njom... ima jedna uličica tri kuće dalje kroz koju voli da protrči, ali ne smem da čekam da se sama vrati pošto zna i da odluta... e u toj uličici naletim na komšinicu

. Žena je majka mog školskog druga... odrasli smo zajedno i dobri smo i dan-danas s tim što on živi u Novom Sadu pa se i ne viđamo naročito često... uglavnom, zaustavi meda izjavi saučešće i krene priču... Izjavila mi je saučešće (stvarno se nismo videle sve ovo vreme). Poenta priče sve vreme je: "kako meni niko nije javio?!". Najpre je to bilo normalno izgovoreno, da bi se kasnije sve više žestila i na kraju vrlo grubo, vičući postavila isto pitanje?!

Inače, kuća im je u produžetku našeg placa, prozori joj gledaju kod mene u dvorište - šta joj ja mogu? I na kraju kažem, što sam mirnije mogla: "Bez ljutnje, ali ja nikom nisam javila... " i tu ona nastavlja žestoko: "Valjda je bio red da je ispratim! 40 godina smo komšije!" Da ne nabrajam dalje... u svakom slučaju nisam mogla da je se otarasim... čak se i Dona vratila sama! I da joj oprostim taj beg... OK. Ali komšinicu ne mogu nikako!