Evolucionisti su uzeli za starost Zemlje 4,4 milijarde godina i to prosto zato što misle da je to bio period dovoljno dug za evoluciju. Ali, drugi egzaktni metodi ukazuju na starost Zemlje od samo desetak hiljada godina!
Međutim, treba znati da nema direktnog metoda određivanja starosti bilo kakve stene. Mada postoje vrlo tačne metode za određivanje današnjih razmera uran-olovo, torijum-olovo, kalijum-argon i drugih izotopskih odnosa u stenama - nema, naravno direktne metode za procenjivanje početnih odnosa tih izotopa u stenama kad su se one tek formirale. Radiohronolozi moraju pribeći indirektnim metodama, koje uključuju izvesne bazične pretpostavke, koje takođe uvek podrazumevaju milione ili milijarde godina. Međutim, noviji autori uveliko osporavaju te metode i ukazuju na druge pouzdane metode datiranja koji potvrđuju vrlo malu starost Zemlje.
Otkriće koje je izazvalo najviše interesovanja u naše dane načinili su supružnici Liki 1960. godine. Oni su godinama tražili ostatke praistorijskog čoveka u klancu Olduvai u Tanzaniji. Jednog dana je gospođa Liki spazila nekoliko zuba koji su se pomaljali iz zemlje. Kopajući na tom mestu pronašli su preko 400 fragmenata lobanje koja je bila teško oštećena.Lice je bilo dugačko, a čelo se spoštalo neposredno iza očnih arkada. Lice je bilo majmunoliko u proporcijama, ali ljudsko u ostalim pojedinostima. Zubi su podsećali na zube australopiteka. Liki je ovoj vrsti dao ime Zinjanthropus africanus, čovek iz istočne afrike.Iznenađenje je izazvao rezultat kalijum-argon testa koji je bio obavljen na materijalu u kojem je lobanja bila pronađena. Test je dao milion i sedamsto pedeset hiljada godina kao približnu starost materijala. Većina antropologa smatrala je da se čovek pojavio na Zemlji pre najviše sto hiljada godina, a ova brojka od gotovo dva miliona godina poremetila je osetno hronologiju ljudske rase.
Dok su rasprave oko ovoga još trajale, nova otkrića unela su dodatnu zbunjenost među antropologe. U Evropi su pronađeni novi ostaci u slojevima ispod onih u kojima je nađen neandertalac, a pripadale su čoveku koji je bio mnogo bliži savremenom čoveku nego neandertalac. Zastupnici evolucije neandertalca od majmunolikih predaka bili su toliko zaprepašteni da su bili skloni negirati autentičnost nalaza. Ali, dokazi su nastavili da se gomilaju.Posebno je jedno nalazište bilo tako uverljivo da se više nije moglo proveravati. Pećina u Fontševadu u južnoj Francuskoj pokazivala je tipične oznake prebivališta neandertalaca.Ispod tog sloja bio je krečnjački talog, a ispod njega, na dubini od oko dva metra, pronađeno je mnogo životinjskih kosiju i dve ljudske lobanje. Lobanje su imale obim savremenih, a nedostajali su im i teški očni lukovi neandertalca.Oruđa pronađena oko njih pripadala su periodu pre pojave neandertalca. Fluorni test definitivno je pokazao da su lobanje starije od neandertalskih.
U praktično svim obeležjima lobanje iz Fontševada bile su jednake današnjim, a ipak nije bilo nikakve sumnje da su pripadale ljudima koji su živeli pre neandertalaca. I tako su antropolozi bili prisiljeni da priznaju da neandertalac nije nastao evolucionim razvitkom od neke 'primitivnije' rase, već da je u stvari rezultat izrođavanja neke zdravije i naprednije rase.I tu smo dobili situaciju da je bio 'čovek pre pračoveka'.
Problem porekla pračoveka nije bio ograničen samo na Evropu. Kad je poznati istraživač Diboa otišao na Javu 1890. godine, prvo njegovo otkriće bila je takozvana Vadjak lobanja. Ona je bila tako savremena po svojim karakteristikama da je bila u potpunoj nesaglasnosti sa njegovim zamislima o izgledu preistorijskog čoveka i on ju je zanemario, ne dopuštajući nikome da je prouči gotovo 30 godina. U međuvremenu su načinjeni slični nalazi i problem je dostigao iste razmere kao i u Evropi. Kako je veliki broj tih lobanja bio stariji, ili bar jednako star kao pitekantropus, to je pretpostavka da se pitekantropus razvio od primitivnijih vrsta postala sve neodrživija. Tada je takođe dokazano da su neki od australoida savremenog izgleda, (kako su nazivani preistorijski ljudi jugoistočne Azije) u bliskom srodstvu sa australskim urođenicima. Smatralo se, naime, da su australski urođenici savremeni ljudi neandertalskog tipa, ali su najnoviji radovi obezvredili to tvrđenje i pokazali da oni uopšte nisu neandertalci, mada imaju neke karakteristike koje podsećaju na tu vrstu pračoveka.
Istu zbrku izazvao je i slučaj Australopithicena iz južne i istočne Afrike. Dva metra pod ispod Zinjantropusa pronađene su kosti vilica, fragmenti lobanje, ključnjače, rebara i stopala. Najčudnije kod tih kostiju je to što su potpuno slične kostima savremenog čoveka, a ipak se nalaze nekoliko metara ispod ostataka čoveka za kojeg se smatralo da je najraniji primerak ljudske vrste. Odkud čovek pre pračoveka?
Dalju zabunu u ovom slučaju izazvao je rezultat kalijum-argon testa koji je jednom sloju bazalta u području Zinjantropusa dao starost od milion i trista hiljada godina, a drugom četiri miliona - što čini razliku od dva miliona i setamsto hiljada godina za materijal iz iste vulkanse nakupine. Godine 1969. jedna naučna ekspedicija pronašla je kod jezera Rudolf u Etiopiji izvestan broj zuba i dve donje vilice australopiteka u sedimentima čija je starost procenjena na četiri miliona godina. Zapanji se čovek kad vidi šta se sve ne traži od njega da veruje!
Odličan primer tome je i Pitdaunski čovek, koji je zaluđivao stručnjake za ljudsku evoluciju preko četrdeset godina, a bio je namerna prevara. Rekonstruisan je na osnovu jednog jedinog zuba za koji se na kraju, ispostavilo da je svinjski!
Engleski naučnik Vilfrid E.Legros Klark, priznak tako jedan od vodećih anatomskih autoriteta u svetu, mnogo je pisao o tim primercima čovekove vrste.U članku 'Čovek' koji je objavljen u Britanskoj enciklopediji 1966. godine, on tvrdi da se karakteristike koje pokazuju lobanje južnoafričkih praljudi nikada ne mogu naći kod majmuna. Nijedna od karličnih kostiju nije slična majmunskim, već je jasno hominidna, to jest pripada čoveku. Ostaci južnoafričkog pračoveka su u mnogo karakteristika različiti od ostataka majmuna, i što se tiče lobanje, a i zuba i kostiju udova.Oni nemaju isturenih očnjaka kao majmuni, već normalne ljudske zube. Oni se potpuno izdvajaju iz kruga savremenih majmuna i imaju karakteristike savremenih ljudi, iako su po rastu bili mnogo manji.
Pitekantropus i svi njegovi srodnici, isto tako kao i neandertalac, potuno su odbačeni kao mogući preci savremenog čoveka. Australopitekus, koji je tako slavodobitno istican kao rešenje problema postanka čoveka, sada je zbačen sa prestola i diskreditovan. Što se više proučavaju ostaci preistorijskog čoveka nađeni po celom svetu, dokazi da su postali od životinjskih predaka sve su slabiji i neuverljiviji.
Sa druge strane, ako se vratimo biblijskom izveštaju o raseljavanju ljudi sa Ararata i iz Vavilona, slika nam postaje sve jasnija i jasnija. Odlazeći u svim smerovima sa Srednjeg istoka, čovek je proširio i svoju 'kulturu kamenog doba' po celom Starom svetu, brzo usvajao bolje metode pravljenja oruđa, građenja zaklona, gajenja žitarica i razvijanja stočarstva.Varijacije koje su izazvale nastajanje tako različitih rasa kao što su bile neandertalska, pitekantropska i austalopitečka potpuno su razumljive kad se uzmu u obzir različiti uslovi pod kojima je čovek živeo u različitim područjima. U većem delu sveta te neprikladne mutacije su izumrle, a zamenili su ih ljudi boljih fizičkih osobina, iako su se u nekim područjima još održale u velikom broju, kao na primer u centralnoj Africi, na Novoj Gvineji i u Australiji.
Naučnik Cukerman kaže: 'Ako izuzmemo mogućnost Stvaranja, onda je očito čovek morao nastati iz jednog majmunolikog stvorenja, ali ako jeste, za to nema apsolutno nikakvog dokaza u fosilnom zapisu'.
Posle svega ovoga, čini se da bi trebalo ponovo pažljivo da se preispita ono čemu su nas učili u školi, a što se sasvim lepo uklapalo u ateističku teoriju evolucije, sve dok nije negirano upravo onim na što se najviše pozivalo - samom naukom. Izgleda da je vreme da priznamo da smo božanskog, a ne majmunskog porekla.
tekst preuzet sa
www.joschua.org