Pre 1848. u Engleskoj, moljci su bili beli i crni. 1848. Edleston, u Mančesteru, primećuje crnu formu ovog moljca. Iste godine, 98% mančesterskih brezinih grbica je bilo crne forme. Tadašnja dva najveća zagađivača, doprineli selekciji nove forme iz stare. Sumpor-dioksid je ubijao lišajeve koji su rasli po stablima, a čađ je potamnjivala sada golo drveće, a što je doprinelo boljoj uočljivosti tipičnih formi moljaca od strane ptica (jer su se nalazili na tamnijoj podlozi), i većem preživljavanju pigmentisanih (budući da ih ptice nisu mogle primetiti). Više od pola veka kasnije, Ketlevel prvi pokušava ovo eksperimentalno potvrditi. Rano ujutru bi u dve odvojene šume (jedne zagađene u Birmingamu, a druge čiste u Dorsetu) pustio isti broj i belih i crnih formi velikih brezinih grbica. Pred veče bi se tamo vraćao (pre nego što bi moljci postali aktivni), pri čemu je mogao lično da se uveri u to da je u zagađenoj šumi bilo 366 (62,57%) pigmentisanih moljaca, a belih 107 (45.79%), čime je dokazao da se zaista desila prirodna selekcija, i to u jednom danu (kako su moljci neaktivni danju, smanjenje njihovog broja ukazivalo je samo na to da su isti pojedeni). U čistoj šumi, naravno, od ukupno 190 moljaca, njih 164 (86%) koliko je bilo pojedeno od strane ptica (što je Ketlevel lično posmatrao), bilo je pigmentisano. Kako bi stav dokazao, zamolio je holandskog profesora Nika Tinbergena da mu pomogne oko snimanja ovog fenomena (1955), tačnije snimanja ptica kako uspevaju da primete nefavorizovane jedinke moljaca tokom dana, iako se oni tada odmaraju, i kako se iste njima hrane (grabljivice su bile par crvenperki).
Kasnije su eksperimenti nastavljani (i po nekoliko godina), dodatno objašnjavani Mendelovim pravilima nasleđivanja, a otkrivane su i prelazne forme velike brezine grbice.