„Šta se desilo šefe, zašto smo trčali do Falkona?“
„Rekli su mi brojimo do deset ili te hapsimo, mrš odavde.“
„Iju, pa zašto da vas hapse?“
„‘Ajde nemoj da se praviš blesava, nego mi izmeri pritisak!“
„Evo… Smirite se, šefe, neće da se naduva aparat.“
„Kako da se smirim… Da li avion poleće, zašto nismo u vazduhu? Ijoj…“
„Sto dvadeset dva sa osamdeset tri.“
„Kako bre, kako?! Jel vidiš kako sam uzrujan?!“
„Zbog trčanja, šefe. Zna se da su kardio vežbe dobre za pritisak.“
„Reci mi nešto od čega će da mi skoči pritisak, brzo!“
„Naš izvor u opoziciji kaže da su vam spremili ozbiljno ruganje.“
„Zabole me za te mufljuze. Jel ima još nešto?“
„Sto trideset sa osamsdeset osam. Izgleda da vam ipak pomalo utiču na pritisak.“
„Šta rade medijske grupe za pritisak, jel me pljuju?“
„Još uvek ne. Pretpostavljam da im nije jasno šta se dešava.“
„Koliki mi je sad?!“
„Deset centimatara, možda malo manji.“
„Pritisak, bre!“
„Aha, evo, sad ću da izmerim. A zašto vam stalno merim pritisak, šefe?“
„Da bismo kod kuće rekli da mi je skočio pritisak i da sam zato otišao, kako si tako glupa, ******!“
„Evo, sad je sto četrdeset pet sa devedeset pet!“
„Malo je to, nije dovoljno. Gde ti je ministar finansija, još uvek u šopingu? Kupuje vile po Majamiju, gospodin, a?“
„Sto pedeset sa devedeset šest! Nije šefe, eno ga, plače u toaletu aviona.“
„Zašto nismo uzleteli?! Jel treba da me hapsi DEA, ako najgoreg slepca?!“
„Sto šezdeset sa devedeset sedam!“
„Joj, kako sam glup, lepo kažu ona tri dripca sa tajkunske grupe za pritisak. Glup sam k’o noć! Nek se nose i donatorska konferencija i grdne tuđe pare koje sam u nju ukrkao, umesto u neki unosan biznis. Jedva čekam da se vratimo kući, pa da se najebem majke blokaderima foteljašima. He he…“
„Sto dvadeset sa osamdeset.“
„Zašto ne polećemo?!“
„Pilot čeka dozvolu kontrole letenja, šefe. Ne možemo kao kod kuće. A zašto ne bismo slagali koliki vam je pritisak?“
„Zato što sam glup! Kad se uplašim, postanem još gluplji. Nemoj da me nerviraš, u stvari, nerviraj me, da mi opet skoči pritisak!“
„Putin!“
„Upomoć!“
„Evo, sad je sto šezdeset sa devedeset pet…“
„Okej, očigledno neće da skače više od toga. Eh, što nisam Ivica Dačić… Aaaa, šta je ono na prozoru?! Gremlin?!“
„To je vaš odraz, šefe.“
„El me zezaš? Uf kako sam poružneo, a bio sam lep dečko… Život proleti kad ga provodiš u agoniji…“
„Sto pedeset sa osamdeset sedam.“
„Dobro, bre! Skidaj mi to sa ruke. Javi doktoru Smrtu da me lepo dočeka i pripremi interventne jedinice čacija i policije za upad na fakultete.“
__________________
Марко Видојковић
https://www.danas.rs/kolumna/marko-vidojkovic/decak-koji-je-vikao-pritisak/