Etničko porijeklo Albanaca

ovaj nije nas ne, gresi dusu.
vidi kako izleda, 100% Bliski istok.
Izgleda vise ko nas nego ovaj kad smo se vec dotakli bliskog istoka.
086D01A7-1A7F-421E-8E31-BB671990D7AF.jpeg
 
Хвала.. Да ли вреди коментарисати горе поменуте тврдње?

Pa sve je tačno sem ovog da je nekakav strani narod, nesrpski, tu zatekao.

Tu se radi o mešanju dva različita pasusa. Čovek je dobro sve ostalo citirao, ali pobrkao ovo drugo sa Grcima (i to Grcima, a ne Latinima) u Zeti.
 
Pa ovo je Marko Grujic, Srbin ocigledno i izgleda ko armenoid... jeste da siptari imaju karakteristicne njuske ali konkretno ovaj Vojvoda bas i nema.
nisam rekao da kod Srba nema, ima naravno ali u mnogo manjem procentu. Vlade Divac klasicni armenoid, Milorad Cavic,... samo ja mislim da je taj uticaj dosao od ciganskog. nekome baba bila ciganka i na potomstvo prenela armenoid a visinu dobio na dedu dinarca (Vlade Divac recimo). ne zaboravite koliko cigana ima oko nas, nezvanicno oko 800000.
stvar sa siptarima je da je taj strani uticaj, po meni, u njihovoj osnovi dok je to kod nas doslo kasnije u nekoj meri
 
Pa sve je tačno sem ovog da je nekakav strani narod, nesrpski, tu zatekao.

Tu se radi o mešanju dva različita pasusa. Čovek je dobro sve ostalo citirao, ali pobrkao ovo drugo sa Grcima (i to Grcima, a ne Latinima) u Zeti.

Konkretno, zanima ma izvor gde se istice sledece:
"Medieval population registers show Albanians with Christian names ...such as Milosh, son of Jin. Bodislav, son of John. This was the result of assimilation policies that not only forced 14th century Albanians to change their faith, but also their names."

Ili, izvori koji navode da su na prostorima Kosova, Vranja, Prizrena, Tetova, itd. itd. stanovnici bili uglavnom Albanci Katolici u 12. veku:
"Nemanja occupied Ulcinj, Tivar, Shkodra, Drisht, and also the area of Kosovo, Vranje, Lipljan, Prizren and the two Pologs. He went up to Skopje, up to Tetovo. This Serbian source not only shows the growing invasions of Stefan Nemanja but also uncovers new essential details regarding our research..."

Hvala.
 
Konkretno, zanima ma izvor gde se istice sledece:
"Medieval population registers show Albanians with Christian names ...such as Milosh, son of Jin. Bodislav, son of John. This was the result of assimilation policies that not only forced 14th century Albanians to change their faith, but also their names."

Ili, izvori koji navode da su na prostorima Kosova, Vranja, Prizrena, Tetova, itd. itd. stanovnici bili uglavnom Albanci Katolici u 12. veku:
"Nemanja occupied Ulcinj, Tivar, Shkodra, Drisht, and also the area of Kosovo, Vranje, Lipljan, Prizren and the two Pologs. He went up to Skopje, up to Tetovo. This Serbian source not only shows the growing invasions of Stefan Nemanja but also uncovers new essential details regarding our research..."

Hvala.

Pa postavio sam ti link na srpskom ksmovom potonjem.
 
Nego jedna druga stvar mene dosta interesuje...proučavajući albansku kulturu, u prvom redu antroponimiju, naši (Erdeljanović, Cvijić, Čubrilović) i strani stručnjaci su došli do zaključka da su Albanci neka dosta stara kultura, odnosno da se hristijanizacija bila odvila prilično davno.

Zanima me kako su tačno došli do tog zaključka...široka rasprostranjenost hrišćanskih antroponima i po najzabačenijih selima u najstarijim dokumentima? Odsustvo ili manjak paganskih elemenata u narodnoj kulturi u poređenju sa slovenskim narodima? :think:
 
Zabise Hrvati noz u ledja svojim"prijateljima". z:D

https://www.rijekadanas.com/balkans...m_medium=Widget&utm_campaign=Content+exchange

Balkanski narodi, uključujući Hrvate, genetski su najviše povezani s Ilirima!

ol82zejvz7yy.png


Slovački preporoditelj Jan Kollar utemeljitelj je ilirskog pokreta koji je trebao dokazati da su Iliri/Slaveni autohton narod na ovom prostoru. Prema Kolláru svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Ta velika seoba naroda kojom su germanski krugovi nastojali slavenske narode staviti u kontekst kolonizatora ovih prostora u povijesti nikad nije dokazana. Isto tako izjave nekih bizantskih careva su kontradiktorne jer je nashvatljivo da je jedan tako moćan narod, koji je skoro uništio Rimsko carsto, mogao biti pregažen od nekih slavenskih plemena. Treba samo spomenuti da je Rim u toku Ilirskog rata poslao 2/3 svojih legija na ovaj prostor. To se nije dogodilo niti u jedom ratu koji su vodili Rimljani. Nakon toga Iliri su dobili građansko pravo u sklopu rimskog carstva, a istaknuti rimski carevi ilirskoga podrijekla bili su Aurelijan, Prob, Dioklecijan i Konstantin.

Krajem devedestih godina u svijetu se počela razvijati znanost zvana genetika. Godine 1997. izraelski profesor Karl Skorecki koristi ova nova saznanja pokušavajući odrediti porijeklo Židova i tako se rađa nova grana znanosti antropološke genetike otkrivanjem potomaka židovske porodice Kohanim i to po muškoj liniji. Radilo se o Aronu, Mojsijevom bratu, te pokazuju vjerovatnost postojanja dvije haplogrupe koje su najzastupljeniji kod Židovske populacije, J linija Cohanim i J2 Cohen. Svatko od nas nosi kombinacije gena koje nasljeđujemo od našeg oca i majke jedino se informacije u kromosomu Y prenosi bez bilo kakve izmjena s oca na sina, iz generacije u generaciju. Znači bez izmjene, osim u slučaju mutacije. Ta mutacija se naziva marker i ona kao porodično stablo vodi do svih predaka. Svaka osoba u svome kromosomu ima zapisane sve mutacije od nastanka čovjeka.

Prije 50.000 godina, negdje u Etiopiji, rodio se naš predak s markerom M168. 5.000 godina poslije, negdje u Saudijskoj Arabiji radio se njegov potomak s markerom M89 koju nazivamo Haplogrupa F. Prije 20.000 godina negdje na Dinarskom masivu rađa se Saudijski potomak koji ima mutaciju M170. To je nova grana koju nazivamo haplogrupa I. Prije 15.000 godina nastaje haplogrupa I1b koja je definirana markerom P37.2. To je takozvani Ilirski gen i od njega se razvijaju druge mutacije I haplogrupa. To je populacija koja se nastanila na području dinarskog planinskog lanca Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore radi preživljavanja u vrijeme zadnjeg ledenog doba. Nakon otapanja leda naši preci polako naseljavaju sjevernu i istočnu Europu.

Najdominantnije haplogrupe na području bivše Jugoslavije su I1b, R1a, R1b i E3b1. Ilirski gen Haplogrupa I1b (po novom I2a), kao najzastupljenija haplogrupa u svim zemljama bivše Jugoslavije, otkriva sasvim novu istinu o narodima Balkana. Haplogrupa R1a, R1b i E3b1 predstavlja slavensku grupu koja se doselila s Crnog Mora. Ako gledamo samo Dalmaciju, otoke i Hercegovinu zastupljenost ilirskog gena je nevjerovatnih 70%. Takve koncentracije nema nigdje u Europi. Slavenska grupa R1a najzastupljenija u Hrvatskoj sa 22 %, zatim u Srbiji sa 16 %, a najmanje u Bosni gdje je njen postotak oko 14%. Ako gledamo na prosječni postotak Ilirskog gena I1b onda on iznosi preko 40% u Hrvatskoj, preko 50% u Bosni, a oko 29% u Srbiji. Još treba spomenuti da su se naši preci širenjem na istok izmiješali sa Slavenima pa je postotak Ilirskog gena među Slavenima oko Crnog mora malo viši od 20%.
Prema tome ta panslavistička povijesna teorije o invaziji Slavena iz 19. stoljeća na balkansku pustoš, koja je bila podupirana iz germanskih krugova, ima više veze s političko-kulturnim ideologiziranjem nego li sa znanošću. Treba naglasiti da je 1814. godine ilirski pokret zabranjen od strane bečkog Dvora. Po antropološkoj genetici neka slavenska plemena došla su na ovaj prostor prilikom najezde Avara ili su po nekim bizantskim svjedočenjima bila nastanjena od samih Bizantinaca. Bilo je pogrešno i tumačenje o ilirskom podrijeklu Albanaca. Po genetici oni su se doselili iz sjeverne Afrike. Balkanski narodi koji nose ilirski gen su najvise slični Švedanima što podrazumjeva migracije naših predaka nakon ledenog dob prema sjeveru Europe.

Na Balkanu postoji narod koji u zadnjih 15.000 godina nigdje niti odlazio niti je dolazio u to područje. Naši preci su vjerovatno bili jedni od prvih koji su nastanili Europu i od njih porijeklo vuče skoro 1/5 svih europskih naroda. Postoji nekoliko privatnih kompanija koje mogu odrediti vašu genetsku pripadnost. Ova genetska ispitivanja se i dalje provode. Kada puno više ljudi bude genetski obrađeno, ali i neka nova arheološka nalazišta iz kojih se može izvući DNA uzorak, znastvenici će najvjerojatnije moći puno jasnije odrediti smjer seoba ljudi kroz povijest.
 
1) 🔥 THE SETTLEMENT OF THE MARDAITES AND THEIR MILITARY-ADMINISTRATIVE POSITION IN THE THEMATA OF THE WEST: A CHRONOLOGY*
MILOŠ CVETKOVIĆ 🔥
http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0584-9888/2017/0584-98881754065C.pdf

👀

Мардаитски војници су током VII века били значајан чинилац у византијско-арабљанским односима у пограничним областима на истоку Царства. Неколико столећа након тога – крајем IX и у првој половини X века – представљали су важан део ромејских поморских снага у Малој Азији и на Балкану; извори их помињу као морнаре у теми Кивиреота и у западним темама Пелопонезу, Никопољу и Кефалонији.

Њихово измештање са источне границе последица је уговора цара Јустинијана II са Арбљанима; историчари, међутим, нису пружили одговор на питање када је спроведена колонизација у три поменуте теме на западу. Мало је вероватно да је до пресељења Мардаита на запад дошло крајем VII века – када је склопљен споразум калифа Авимелеха и цара Јустинијана II – јер Цариград у то доба није имао чврсту власт на подручју Пелопонеза и Епира. Тешко је, дакле, поверовати да је тада, упоредо са колонизацијом Мардаита у кивиреотску тему, део њих био пресељен на Балкан. Власт Византије на Пелопонезу је утврђена читаво једно столеће после склапања поменутог уговора, тачније након Ставракијевог похода 783. године. Према томе, време насељавања мардаитског гарнизона на југу Балкана треба тражити у интервалу између 783. и 877/878. године, када се пелопонески Мардаити први пут јављају. Следствено реченом, може се закључити да су мардаитски колонисти на Балкан дошли, не из Сирије и Либана, већ из Аталеје у кивиреотској теми, где су живели од краја VII века, чинећи део посебне војно-управне јединице са катепаном на челу. Иако не постоје изворни подаци који изричито говоре о колонизацији Мардаита на Пелопонез, поједини извори, попут Монемвасијске хронике, пружају обавештења о колонизационим мерама које би се посредним путем могле довести у везу са мардаитском сеобом.

Аутор поменуте хронике говори о досељавању, поред осталих, Тракесијана, Јермена и извесних Кафира на подручје пелопонеске теме у време цара Нићифора I. Византолог Петер Харанис сматра да су загонетни Кафири, у ствари, били становници теме Кивиреота, претпостављајући да је аутор Монемвасијске хронике, пишући о том догађајима, пред собом имао податке о досељеницима, при чему су они из теме Кивиреота у предлошку наведени у скраћеној форми као Кивири (Κιβυρρ/Κοιβαιρ), што је хроничар погрешно преписао као Кафири. Имајући у виду да се у цитираном одељку Монемвасијске хронике Кафири наводе у равни са Тракесијанима, који су били становници тракесијанске теме, као и Јерменима, вероватно припадницима арменијачке теме, исправним се чини Харанисово тумачење по којем је и име Кафир изведено од назива одређене теме. Реч је у том случају о теми Кивиреота. Међу Кивиреотима који су тада пресељени свакако је могло бити и аталејских Мардаита. Према томе, може се претпоставити да је управо цар Нићифор I био заслужан за пресељење малоазијских Мардаита на Балкан. Њихово насељавање могло је имати за циљ јачање византијске власти и надјачавање словенског етничког елемента, у време када је формирана нова тема на Пелопонезу. Поменути цар је, иначе, предузимао опсежне колонизаторске мере широм Царства. С друге стране, насељавање у преостале две теме на западу – Никопољу и Кефалонији – спроведено је нешто касније у односу на Пелопонез, будући да се први помен никопољских и кефалонијских Мардаити везује за догађаје у првој половини X века. Њихово пресељење је остварено у склопу јачања византијских положаја у Јонском мору након борби са Арабљанима у тој области око 880. године. Мардаитска сеоба у Епиру текла је вероватно упоредо са формирањем никопољске теме, у циљу јачања њеног регрутног потенцијала. Мардаити западних тема су функционисали у јединицама под руководством турмарха. У свакој од три поменуте теме на Балкану постојала је по једна мардаитска турма, слично моделу персијских етничких турми које су биле распоређене у темама широм Царства током IX века. Налик њиховој војно-управној структури функционисале су и друге етничке турме стациониране у различитим ромејским темама, попут турми Гота, Бугара или Евидита.

2) The Common Syriac Source on the Origin of the Mardaites
David Woods
http://www.syriacstudies.com/AFSS/Syriac_Articles_in_English/Entries/2011/1/9_Corruption_and_Mistranslation__The_Common_Syriac_Source_on_the_Origin_of_the_Mardaites_David_Woods.html
 
Poslednja izmena:
@Carlin15
Може ли се наћи нешто конкретније о језику Мардаита?

Na zalost, ne. Malo se zna o njihovoj etnickoj pripadnosti, ali se spekulise da su mozda bili Persijanci/Iranci ili Jermeni (ima i nekih drugih teorija, ali nisu bili Arapi). Verovatno je da su govorili neki Indo-Evropski jezik (hint hint).

Mardaiti su "nepoznati" narod koji je prebacen i naseljen u balkanske krajeve/teme (npr. Epir) iz kojih se vek-dva kasnije pojavljuju "Arbanasi" u izvorima.

URL:
http://asiaminor.ehw.gr/Forms/fLemmaBodyExtended.aspx?lemmaID=7807

P.A. Hollingsworth in The Oxford Dictionary of Byzantium 2 (New York – Oxford 1991), p. 1297, see entry ‘Mardaites’, considers them of Persian or Armenian origin. M. Canard in The Encyclopedia of Islam2 2 (Leiden – London 1965), pp. 456-458, see entry ‘Djaradjima’, tends to believe that the Mardaites were of Persian origin. Χ. Μπαρτικιάν, ‘Η λύση του αινίγματος των Μαρδαϊτών’, in Στράτου, Ν.Α. (ed.), Βυζάντιον. Αφιέρωμα στον Ανδρέα Ν. Στράτο 1 (Athens 1986), pp. 17-39, formulates the theory that the Mardaites of the 7th century were Mards (Iranian bandits) absorbed by the Armenians, who fought as Byzantine mercenaries and had nothing in common with the Djaradjima or the subsequent Mardaites of Asia Minor. Modern Mardaites of Lebanon claim to be descendants of Mardaites, but this view is contestated by Moosa, M., ‘The Relation of the Maronites of Lebanon to the Mardaites and al-Jarajima’, Speculum 44 (1969), pp. 597-608.
 
Poslednja izmena:

Back
Top