martina_hingis
Primećen član
- Poruka
- 999
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.

Devojka je Bebi dol, a ko je dečko na toj slici ne znam.
Na slici je Srdjan Vejvoda, tadasnji momak od Magi, pozdrav svima.
@Firchie Baš mi je drago da si se oglasio.Mogao bi češće!
Veliki poz!!!
hej, ne pre tako davno, pitala sam se sta je magi trazila u indiji, zasto je putovala tamo ako je bila zaista lose, i sta joj se to strasno desilo na putu!? zna li neko!? to mi sad pade napamet, kad firci pomenu srdjana vejvodu, i zna li neko sta je to magi spremala, kakve performanse?(svetsko pozoriste)

Nisam te bas razumela. Magi je valjda komponovala muziku za neke predstave.ne znam da je ona igrala u predstavama
@Forma ideale,nemas neku Bojanovu sliku?Kazala si kako je bio lep.
I meni je bio mnogo lep.
Nisam te bas razumela. Magi je valjda komponovala muziku za neke predstave.ne znam da je ona igrala u predstavama
@Forma ideale,nemas neku Bojanovu sliku?Kazala si kako je bio lep.
I meni je bio mnogo lep.
U nekom intervjuu je pricala da bi ona svirala u skcu neko negde drugde i to bi bilo povezano i bio bi koncert, tako nesto. Na video bimu bi isao neki film...jeste komponovala muziku ali je poslednjih godina spremala neke performanse koje je ona nazvala svetskim pozoristem ili tako nesto![]()
![]()
Moj prvi bedz![]()
I ja hocu bas ovu sliku na majici.
Kad ga pomenu...Svetozara Cvetkovica...
Skloni smo zaboravu, događaja a najviše ljudi. Dragih ljudi... San koji je nosio njeno ime upoznao sam ’78 godine prošlog veka na rođendanu mog školskog druga. Imala je 19. Osmeh, svima kasnije znan, a zauvek tajnovit. Na moj dvadeseti mi je donela Berlin Lou Reeda upakovan u paus ispunjen njenim crtežima i natpisima, slovima autentičnog dizajna. Pod njima se nazirala slika sa omota kasnije omiljenog albuma i muzike čitave jedne generacije.
U prevreloj hotelskoj sobi Atinskog hotela zaboravljenog imena sam joj otvorio kutiju svojih tajni, a ona poželela da mi spakuje stvari za povratak sa ekskurzije.
Onda se uplailo svetlo, bio je jedan moj ispit, izašli smo zajedno, ona sela za pianino, ja govorio Brehta. Pevao songove Weill-a i Eisler-a....Virtuozno me vodila kroz zamršenu melodiju songa koji su već otpevali Jim Morisson i David Bowie – O moon of Alabama, we now must say good bye....
Dobro sam prošao na ispitu...
Odlično smo prošli...
Putovali smo, igrali, van Akademije, u SKC-u, na Festivalima, u provinciji...
Išla je ispred vetra.
Nije išla tuđim tragovima, a njene nisu uspevali da prate.
Govorila je svojim jezikom koji sam pokušavao da naučim, mislila samo svojim mislima čiji se sistem kretao moždanim vijugama brzinom koja se samo budućnošću mogla pratiti.
Pisala je znacima, ne slovima, pa i kad bi bila slova, to su bili samo njeni znaci...
Da kaže, ne i pokaže, koliko je boli...
Godinama tako.
Gledala je tamnom dubinom i osmehom koji nije nikad nagoveštavao sreću. Pa ipak volela je one kojima je nedostajala pomoć a istu nije umela da primi.
Živela je u sobi sa svojim klavirom, u susednoj spavao otac, malo dalje i još dalje majka.
Jedne noći zazvonio je telefon – slušaj ovo...- reče
Iza treptaja membrane na telefoskoj slušalici, razlivao se ton orgulja koje dubinom u tom trenu podsećaju na zvuk nekad čuvenog tria Emerson Lake & Palmer, a potom glas, i stihovi rođeni njenim mislima...
Kako da ih shvatim?
Kako će ih shvatiti?
- Šta kažeš? – upita, a tonovi se i dalje razlivaju u daljini
Ah, kako sam bio nespretan:
- Iseci, iseci, iseci......- želeo sam da dam neku primedbu.
A bilo je genijalno.
I ostalo tako.
Nema primedbi.
Jedne noći u Japanu je dobila nagradu na nekom važnom arhitektonskom konkursu za rad na projektu koji je ležao na pokrovu crnog klavira u njenoj sobi. Radovala se, ali manje od mene...
Jedne noći smo se razdvojili pred ulazom u Smiljanićevoj ulici, popela se gore, a ipak nije otišla kući...
Tražio sam je, završio noć pod prozorom na istoj adresi i zabijenim automobliom u banderu preko puta ulice, kad sam je napokon našao.
- Nisam mogao da te pronađem, vidi šta sam uradio zbog tebe!!!
- Ne zbog mene, nego zbog sebe – dobroćudno se nasmejala mojoj šteti.
Krila je od mene, ali ne i sebe...
Pa opet, naučio sam toliko mnogo od nje.
Zapravo sve.
Oblike, misli, reči, prošlost...
Budućnost je nije htela.
Ostavljala je drugima.
Na ispraćaju njene majke, njen plemeniti otac mi je došanuo – čuvaj je, sama je...
Na ispraćaju njenog oca, koračala je sama za kovčegom u nevelikoj pratnji, sa jednom belom ružom u ruci.
Ruža je završila na tamnoj hrastovini u trenu kad se okrenula i naredbodavno izgovorila – Vodi me nekud!!!
Vozio sam nekud pod mostovima, tamo je izašla i dugo se nije javila...
Hodala je gradom sa toliko ljudi oko sebe, a bila neizmerno sama.
Javljala se ponekad, došla u ludilu poslova koji me okružuju, sela i tiho posmatrala šta smo ostavili za sobom....
Bila je kasna noć, nakon predstave u garderobi Sava Centra, jesen 2002.
Skidajući belinu šminke sa lica, neko je pokucao na vrata. Na njima poznato lice jednog od zaposlenih.
- Bila je jedna devojka, ostavila neku poruku za tebe – dao mi je presavijeni papirić istrgnut iz nekog bloka išpartanog bledim linijama na kocke.
Otvorio sam.
Nesigurnom rukom ispisano:
Cvele, danas je umrla Magi...
Pred zamućenim ogledalom očima namašćenim kremom za skidanje tena, život se premotao u nekoliko sekundi.
Na bežanijskom groblju Košava je brisala tragove ka udaljenoj parceli nepoznatog broja. U pratnji nešto prijatelja, muzičara, bez rođaka...
Nema ih.
I moja „reč“ na kraju.
Nedostaje mi.
Dobri duh ovog grada.
Njenu muziku ne pevušim – plačem je.
a pamtim, Magi...
Kad ga pomenu...
Evo, njega, o Magi:




@slighsigh imam ja par slicica ako mislis na bodyart secion, postavicu ih za sat vremena samo da mi se zavrsi SAN O AFRICIhvala na ovi slicicama ja ih nisam imala
Sve te slike su znam bile na onom ekatarinavelika.com sajtu, sto je bio otvoren samo jedan dan. Najvise zalim sto tada nisam sacuvala sve te slike, bilo ih gomila. Ali nisam bila pametna.
I ko zna kad ce taj sajt biti otvoren opet, a bilo je toliko slika koje nisam nikad prije vidjela, sto od Milana, Magi, Bojana.
tkacio:


