Tvoja duša šuti i govori
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hocu da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi
Tražiti te ne znači živjeti
vec slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
vec hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti isčezavaš
Imati te ne znači hraniti se
vec gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
vec bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš.
Josip Pupačić
Dođi, da pokušamo.
Ja znam da ću opet stajati negde, daleko izvan nas,
naslonjena na zid u najudaljenijem uglu sobe na
četvrtom spratu.
Gledaću velikim očima,
sa jako ucrtanim ponorima na svom licu,
sa dosta ironije
možda,
i sa nešto malo sažaljenja:
šta rade ovi ljudi?
Svejedno.
Ja sam najzad razumela da ono
što je u jorgovanu nije nimalo važno.
Za sanjanje nisu postelje potrebne.
Pitanje je sasvim drukčije postavljeno:
da li će mo zatreperiti zajedno
kao one dve žice na Rilkeovoj violini,
iz kojih gudalo mami isti zvuk.
Ali ni on nije znao
na kakvom smo ludom instrumentu strune mi
i ko je majstor, koji nas drži u ruci.
Svejedno.
Nije mi potreban čovek da bih mogla sebe da lažem.
I suviše volim samoću, a da bih mogla ostati sama.
I suviše mi smeta galama, a da bih mogla ostati
sama.
Lutala sam već dovoljno.
Lutaću još dovoljno na svom putu između dva
drveta
na svom putu od kolevke do mrtvačkog sanduka,
od jednog ležišta do drugog.
Pa zašto onda ne bi došao ipak ti,
iako znam da ne postojiš?
Bio bi mi kao voda.
Ništa ne volim kao vodu,
hladan mlaz kroz grkljan,
nikad mi nije dosadila,
nikad je dovoljno nije bilo.
Onaj bokal vode što za svakim obedom popijem
sasvim sama
neka ti bude dokaz
da bi mi bio dovoljan jedan čovek,
samo da te nađem.
Ko zna pre koliko vremena su
nemilosrdni bogovi zavidljivo rasekli mene na dve
polovine
i sad tražim onu drugu.
Nadam se da si to ti, iako znam da ne postojiš.
Svejedno.
Ja nemam svoje trenutke kome da dam
i zato te zovem.
Dani se lako ispunjavaju satima i minutima,
u mesecu je broj dana tačno određen
i svaka godina ima dvanaest izbrojanih meseci.
Godine, meseci, nedelje, dani, sati,
horizontalne i vertikalne linije na tačnoj tabeli,
ispunjeni kvadrati sa crvenim, crnim i plavim
sadržajem.
Dođi.
Da pokušamo.
Možda se s tobom neću osećati kao uvek u tuđem
oku,
kao tužna, nespokojna avet među mirnim
mrtvacima.
Stajaću.
Gledaću na žalost i opet i izdaleka.
Ko zna,
možda smo jedno drugom tečnost, koja ispunjava
vrč do vrha.
Da li da te blagoslovim,
da li da te proklinjem, što ne postojiš?
- Gordana Todorović-