Nemir
Iskusan
- Poruka
- 6.305

Ne pitaj me
zašto na licima ljudi uvek crtam osmehe?
I ne pitaj
zašto mi oci uvek sjaje?
Ne pitaj me
zašto u mom srcu oduvek buktinje Žare?
I zašto ne pamtim ožiljke
koje na telu mom ”ikonopišu„ rane stare?
Ne pitaj me
mogu li sa kraja sveta do tvoga praga...u jednom koraku?
I Ne pitaj zašto u tvom oku imam suncanu nebesku postelju
Čak i u mraku ?
Ne pitaj me
zašto najlepse tvoje reci cuvam k’o svoje relikvije?
I zašto na prstima prilazim tvom srcu,ko usnulom
cedu sto najlepsi san svoj snije?
Ne pitaj
zašto samo tvoj dodir zna moju tajnu mapu sreće?
I zašto tvoj osmeh
u svaki moj dan donosi vecito proleće?
Ne pitaj
zašto svaki tvoj pogled ”rastapa„moju dusu
ko usijana vulkanska lava?
I zašto si moje Sunce
bez koga ću izgubiti miris
boju i svezinu,ko sprzena lanjska trava.
