Eh...

  • Začetnik teme Začetnik teme Nemir
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
JEDNOM KAD NOC

Jednom kad noc ukrade nebu
Sve sto si voljela na njemu
Bit ce ti zao, bit ce ti zao sto nisam tu
Ruke pamte samo ljubav najbolju

Jednom kad usne ne budu htjele
U strancu utjehu traziti
Suze ce srcu sapnuti da je pogrijesilo
Jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo

Kada tuga jednom na vrata dodje
A samoca zaboli
Hoces li moci ime moje
Sa usana svojih skloniti

Bili smo jednom najbolji (eh...)
O nama su price pricali
I sad kad se sjetis
Htjela bi vrijeme vratiti
Poslije mene su ti ladje slomile
Bure i vjetrovi

(Pero Galic)

 

R.jpg
 
Ljubav je uvek nova!

Ljubav je uvek nova!
Nije važno da li volimo jednom, dvaput, deset puta u životu
jer se stalno suočavamo sa situacijom koju ne poznajemo.
Ljubav nas može odvesti u pakao ili u raj,
ali uvek nas nekud odvede.
Treba je prihvatiti jer je ona osnovna hrana našeg postojanja.
Ako je uskratimo sebi, umrećemo od gladi,
gledajući žudno u drvo života, a nećemo imati smelosti
da pružimo ruku i uberemo plodove!
 
Sretali smo se
po raznim prolazima života,
po uglovima ,
velikim trgovima mašte,
mimoilazili ,
slučajno ili namerno,
ali smo oči ,
jedno drugom zapamtili...

Duše smo čitali usput,
dok sam te sanjivo gledao,
dok si ti mene očima gutala,
a ja u sebi sliku stvarao,
onakvu, kako bi te želeo...

Pratio sam ja tebe ,
pratila si ti mene,
mirisao ti kosu,
onako kako sam ti blizu prišao,
ti mene, slučajno prstom dodirnula,
ja tebi senku zgazio...

Govorili su mi,
da si vetar,
neuhvatljiva,
da si anđeo ljubavi,
samo ti krila falila,
a ja ih nisam slušao,
samo ti senku pratio...

I ostao u njoj...
...gorki.......
 
Otišla

Svi su voleli Čik Lorimer u našem gradu.
Nadaleko i naširoko
Voleli su je svi.
Jer svi mi volimo neobuzdano devojče
Zaneto svojim snovima.
Niko ne zna kud je Čik Lorimer otišla
Niko ne zna zašto je spakovala svoj kofer
nekoliko starudija
I otišla,
Otišla sa svojom isturenom bradicom
I svojom mekom kosom koja je
bezbrižno lepršala
pod širokim šeširom,
Plesačica, pevačica, nasmejana strasna ljubavnica.

Da li je dest ljudi ili stotinu njih jurilo za njom?
Da li je njih pet ili pedeset ostalo slomljena srca?
Svi su voleli Čik Lorimer.
A niko ne zna kud je otišla.

Carl Sandburg
 
Da li si mislio dok si me zavodio
dok sam ti iz ruke otrova jela,
da žena je ova samo to htela,
par priča celih, par noći vrelih.
Da li si mislio da sam na to spremna
tako zanesena, snena, da samo sam htela
par zgužvanih postelja, par zanosnih jecaja.
Da li si mislio da telo mi je stvoreno
da bi ga ti par noći voleo
da u rukama bi ti izgorelo,
da usnama tim mekim ne bi odolelo.
Da li si pomislio šta nas sutra čeka
kada most nema ova živa reka
pa do mene više nikad nećeš stići,
a znao si dobro da moraš otići.
Da li si uopšte mislio
šta će posle tebe od mene ostati
ili si se nadao da jača ću postati...
Eeee, da sam bar ja
išta mislila.
907616vyv8y2kkf4.gif
 
Eh :)


Nocas zabava mi je u glavi
na nju nisam pozvan ja
al' ulazim bez ikakvih problema.

Ti prilazis mi s leve strane
i vec u glavi nisam sam
pa otvaram sampanjac koji nemam.
M
 
Skitanje
Slozila bih lelujave uspomene
u kartonske kutije .
Odsanjane snove poklonila
skitnici pored nekog mosta
ispod kojega ne tece niti jedna rijeka
ni potok .
Na vlakove bez pravoga smjera
sa kojih nitko i nigdje ne silazi
ne postajama na kojima nema
putnika namjernika
ukrcala zaborave.
Eh..da mogu sici na nekom kolodvoru
na kojemu ne caruje tastina
gdje me ceka netko rasirenih ruku
i nevidljiva postati
od ljepote
osmjeha nepoznata covjeka
i cije rijeci ne cujem
samo naslucujem izgovoreno
u plavim ocima leprsaju krijesnice
ma daj..ne pretjeruj...
privid bez budjenja...
I sretni bi bili oboje bez pravog razloga
dok se ogledamo u zrcalima
u kojima plese sjenka bezgranicne ludosti.
Tek tada bi se zivot mogao nazvati zivotom.
 
Znam jednog anđela sa osmijehom koji obasjava,sa očima što sjaje srećom,sa glasom neke daleke ptice što te vuče da ju slušaš i gledaš,želiš dotaknuti.Barem na trenutak pomirisati njegovu kožu, osjetiti njegovu kosu pod svojim prstima.Barem na trenutak zaustaviti sve, da vrijeme ne ode, da ostane tu kada ga gledam i sve dublje tonem i gubim se u njegovom pogledu–pogledu koju gleda nju, njoj pruža ljubav, a meni bol.To je ono što me guši,što me ubija malo po malo.Želim ga zagrliti,želim ga poljubiti,ali znam da ne mogu,da ga ne mogu imati.I zašto patim?!Pitam se.I zašto budalu od sebe radim?!Zašto ne prestanem i ne odustanem?! ZAŠTO?Zato jer znam gdje to ide,zato jer znam gdje će to završiti, zato jer je to jače od mene.Ne mogu si pomoći da ga ne gledam,a znam da mogu.Da ga ne nasmijem,a znam da mogu.Da ga ne usrećim,a znam da i to mogu.A možda sam samo malo zaljubljena pa ne vidim istinu što se skriva iza svakog njegovog pogleda, njegove riječi,osmijeha.Kažu da ljubav ne poznaje granice, nije istina.Ljubav jako dobro zna svoju granicu.Ona se nalazi tamo gdje ona voli njega, a on nju ne.I ništa to ne može promijeniti.A kada to znaš zašto se i dalje trudiš?Zašto se mučiš?Zašto patiš?ZAŠTO?Zato jer želiš staviti smiješak na njegovo lice,želiš vidjeti sjaj u njegovim očima,da znaš da si za to ti zaslužna.Želiš uživati sa svakom njegovom riječju,svakim pogledom,pokretom njegovog tijela.Da mi ga je svaki dan vidjeti i zagrliti,barem na trenutak.Želim mu reći kako ga volim,zaista,duboko i istinski. Želim mu reći kako je on moja prva misao kad se probudim i posljednja kad idem spavati.
557242_243198932467974_1212562870_n.jpg
 
Ne volim ljubavne filmove sa tužnim scenama, vrate mi sjećanje o nama. Ne volim pitanje "šta ima?" na koje odgovaram sa "ništa" ili "svašta" a u oba slučaja pomislim na tebe. Imaš ti. Nemaš ti. Osjećam se prazno. Kao da su mi otrgnuli jedan dio mene. Kao da si izašao iz mog srca. Kao da nemam više koga da volim. Ponovo se se vraćam u onu početnu fazu i na onu već dobro poznatu frazu "fali mi ljubav". Fali mi, ali se plašim poželjeti je. Plašim se prizvati sebi još jedno razočarenje. Ne bojim se više takvih kao ti, bojim se onih gorih od tebe. Znam da ću se kroz život susretati sa mnogo patnje i razočarenja, ali znam i da ću uživati u zasluženoj sreći nakon toga. U životu je tako, sad si IN, sutra si OUT. A na nama je koliko ćemo dozvoliti sebi da se zadržimo i u jednom i u drugom. Sad me pomalo muči ova tišina među nama. Ponekad uživam u tišini ali ne u ovakvoj, ova boli i neizvjesna je kao zatišje pred buru. Sjećam se da si mi nekad davno napisao da se nikad ne možeš naljutiti na mene, a ja sam na tebe uvijek mogla, iako ta ljutnja nije trajala dugo jer čim bi mi se ti javio ja bih ti oprostila. Shvatila sam da se ne ljutimo na nekoga kad nas povrijedi ako nam nije stalo do njega, čak i ne budemo povrijeđeni, ne mislimo na to. Ljutimo se na one koje volimo, povređuju nas oni koji su nam bitni. A ti se na mene nisi ljutio... ili te nikad nisam povrijedila ili ti nikad nisam bila bitna, to je to. Mnogo ljudi ne voli septembar, svi oni imaju neke razloge, neki zbog kiše, neki zbog toga što je tužan, ja nekako imam razloga da ne volim niti jedan mjesec više.
 
Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dve osnovne životne hemikalije zato se uvek mešaju, ali to je već crna magija, i kap jednog u drugom često je premalo, a dve kapi često su previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju, i to je najvažnije. A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta. U tom Ćupu je štos...
579020_588943897785158_979379408_n.jpg
 
Kako to
da ne znas...
I kao da ne slusas
sebe tamo..
Nepoznati glasovi bruje
u glavama nasim
Kada ganjas sebe u besmislu
poljubi me
Prepusti se
sebi i bolu svome
Eto tebi casu vina...
nazdravimo nasoj samoci
Ujedinjeni kao nikada
svoji kao uvjek
Zasto sutis
milo moje
Previse?
Kao da to previse
sebe nepise najmanjim
Ujed na vratu...
ostavi me...
zatvori oci svoje
Bilo bi,kao da nebilo
kada sebe vidis voljenu
Arterije pulsiraju
jace i jace
Tvoja pored moje
Cuti...
kada ti dusa moja daje bol
Osjeti moje zube
tamo je vjecnost...
Soba sa pogledom
jeste tvoja zelja
Ulica puna kisom
moj je mjesec...
Pratis me?
ne bi ti to...
Nemoc u moci
je samo igra reci
29354678_LyubovRomantika.jpg
 
Toliko toga je u meni. Još uvijek neizrečenog.
Možda to nešto i nema imena, a možda ja to ne znam objasniti.
Čak i kada pokušam, riječi ne izlaze iz mene.
Samo tišina...tišina...sve boli, ali ništa više nego ona.

Ponekad sam tužna.
Ponekad mislim o čudnim stvarima.
Ponekad razmišljam što bi bilo da sam...
Ponekad sam sretna.
uspijeva mi.
volim biti sretna.
smijati se, pjevati, plesati.
Ponekad zalutam u mislima.
a onda se trgnem...
Ponekad bi zauvijek živjela u njima,
jer u njima je sve tako savršeno!
 
Znas li, mili, da sam ,mogla voljeti te bez prestanka cijeli zivot... da sam bila spremna prodati dusu za mrvice tvoje njeznosti i sebicnosti koju si mi tako velikodusno prepustao... Mogla sam prezivjeti samo od mirisa i boja
koje su nama odisale ... Boriti se do zadnjeg daha noseci te u srcu kao najvredniji relikvij... Sve sam mogla... osim zaustaviti tvoju ludu potrebu da me nemas i onda kada sam bila potpuno tvoja...

Tisina ♥
206331_381401115261805_1213413453_n.jpg
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top