JEDAN OD PESNIKA PONORA - EDGAR ALAN PO
"Ima ih priliĉan broj u svim velikim nacijama, a regrutuju se izmeĊu najdarovitijih i
najinteligentnijih, doduše, uvek sa nekom manje-više izopaĉenom naklonošću u pravcu
intelekta, mašte ili morala, ponajĉešće i zdravlja. Nije dobro prevedena kod nas ona poz-
nata francuska koja takve pesnike naziva "prokletim pesnicima".
Ako već ne moţemo bez te metafiziĉke kategorizacije, onda bi trebalo reći "ukleti
pesnici". Drugo je ljudsko proklinjanje, a drugo rodbinska ili sudbinska ukletost. Nije reĉ
o tome da su ljudi, recimo, za Dostojevskim ili Bodlerom ili Poom zavitlali kamen osude
i gonjenja; ili izmolili u Boga ili u Ċavola neku kaznu nad krivcima. Nego je reĉ o tome
da ti pesnici imaju u biću svom, u talentu svom, u vokaciji svojoj imaju moć izuzetno ve-
likog prostiranja u svim pravcima iskustva i slutnji, imaju intelektualnih radoznalosti koje
premašaju oblast petorih ĉula ĉovekovih. Slutnje njihove, svesne ili nesvesne, osobita
znanja, to je rabota nenormalna. Nemaĉki pesnik, Prus Georg Hajm (Heym) snaţan i mu-
tan talenat, umro je sasvim mlad godine 1911, a u ciklusu pesama je taĉno opisao i ocenio
materijalnu i duhovnu stranu rata iz godine 1914-18. U drugom ciklusu, pesama, stalno,
opsesijski se bavio ponorom vode, mora ili jezera, i smrt njegova je bila taĉno to: propao
u zaleĊeno jezero i, po svedoĉanstvu radnika u šumi, pakleno se muĉio i otimao i ponora
ĉitavih dvadeset minuta, ĉitavu veĉnost. NaĊen je tek u proleće, sa "gnezdom mladih vo-
denih pacova u kosi", kako je pevao u pesmi Ofelija... To su pesnici koji ukleti neumorno
prolaze kroz svesne, podsvesne i nadsvesne stvarnosti. Stvarnosti? Da, ono u ĉemu neko
ţivi, ili radi, ili stvara, to je njegova stvarnost. Reĉ je o pesnicima koji na najviši prag
svoga stvarnog stepeništa dodaju lestvice budnih snova, slutnji, vizija, fantastiĉnih kom-
binacija igre radi, ili uţasa radi. Reĉ je o pesnicima koji ukleto neumorno putuju po pono-
rima, i to svejedno da li u ponor naniţe ili u ponor naviše, da li u dubinski podzemni haos
i mrak ili u visinske oblasti sublimnih i apsolutnih vrednosti. I pazite – svejedno koliko je
daleko pesniku dato da prodire u ponore dubinske ili visinske, pazite, svi se sluţe u isti
mah i simbolima i ciframa, i maštom i naukom. Dostojevski, to je niz psihoanalitiĉkih
laboratorijima, sa imenovanim virusima za svetaštvo, za ludilo, za najvišu dobrotu, za
zloĉin svestan ili nesvestan. Bodler, katedarski jasnim i kolokvijalnim jezikom pokazuje i
dokazuje apstraktnosti. Edgar Po piše ne samo ĉudne nego ĉudovišne pripovetke, ali u
kojima sve uţasne kombinacije najzad realistiĉki skopĉava i razrešava. A imajte na umu,
podsetite se, da je za Dostojevskoga, za Bodlera, za Poa svugde ponor. ..."
(I.Sekulić)