dva put sam umra......

pa kad čoek tako pomisli na to šta može da bude posle, prosto da ne poželi da voli...

Друже, све у себи носи опасност од пропадања...
Јбг... Кад човек не би био спреман да у било шта крене из почетка, било због својих, било због туђих искустава, не би ни из куће излазио...
Јер, на улици се дешавају саобраћајне незгоде и несреће...
 
Друже, све у себи носи опасност од пропадања...
Јбг... Кад човек не би био спреман да у било шта крене из почетка, било због својих, било због туђих искустава, не би ни из куће излазио...
Јер, на улици се дешавају саобраћајне незгоде и несреће...

razumem šta oćeš da kažeš, al nije to isto...od ovoga brate može da se rikne...
 
:) jeste li imali taj osecaj kao sto kaze pesma

yt mi blokira, pa ne mogu da odslušam pjesmu.

Dešavalo se da osjećam kao da umirem, mada, nikada zbog drugih, samo sebe. Onaj osjećaj beznađa kada omašiš, pogriješiš u odabiru a istraješ na svoju štetu.
Tada umirem, i dobro je, svako takvo umiranje je donijelo dobro... nešto kao zmijsko mijenjanje košuljice...
Kako je to meni moglo da se desi... trebalo je da znam... može biti da ja zaista jesam gorda onoliko koliko mi jedna osoba kaže.

A bilo je i onog romantičnog stradanja... hehe, niko nije volio koliko ja, niko nije patio koliko ja... i tek posle kada osjetim nešto bolje i jače, ono prvo djeluje smiješno...

Sad kada pišem da neko naše iskustvo zadjeluje smiješno, to me sjeti jednog lika iz romana, koji kaže da je čovjek u stanju da lijepe stvari zapamti i do najsitnijih detalja, a bol nikada... sjeti se da ga je boljelo, ali ne može da oživi osjećaj... i to je razlog zašto čovjek iznova ulazi u situacije u kojima može patiti, jer se on ne sjeća sve snage boli... to se odnosilo, čini mi se, na fizičku bol, mada može da se primijeni i na duševnu...
Sjetim se sada svog prvog dečka i sveg onog jada, ali kao da vidim samo sliku nekoga ko povraća i zacene se od plača... ali nema ničega bolnog u tom sjećanju, čak mami i osmjeh, jer me nosi na naš prvi poljubac, na neke lijepe momente... i ne plaši me, pa da sada sa ovim dečkom pazim i osluškujem kraj, da me ne stigne nespremnu...
Čudnovat je čovjek. Njegova snaga: )
 
Poslednja izmena:
:) jeste li imali taj osecaj kao sto kaze pesma


meni se par puta desilo....prva ljubav.....tesko razocarenje.....drugi put kad mi nije uspeo brak....treci put kad sam shvatila koliko se sudbina urotila protiv mene.....a mozda ce biti jos koji put.....nikad se ne zna :hvala:

Da li je slucajnost ili ne, bas dva puta sam imala taj osjecaj...Kamo puste sreca da bude treca sreca, i taj treci zaprave umrem, onako fino, prirodnom smrcu... :lol:
Citala sam, da je naucno dokazano, i i licno se uvjerila da taj "dusevni" bol boli jednako kao i fizicki, cak i vise...
Ajde prvi put sto je boljelo, to jos i mogu da shvatim...ali drugi...valjda je izmedju, proslo dosta vremena pa sam opet sve ispocetka "odbolovala"...
Ne znam da placem, vristim, kukam, pa da se u momentu oslobodim...vec stihijski, neprimjetno za druge,a iznutra polako "trulim", i iznutra patim k`o konj...kao trudim se da racionalizujem, a neke se stvari ipak ne mogu objasniti, tj. nemaju logike...
Pozitivno u svemu...sto imam naravoucenije, za neke druge stvari, kao da mi odredjeni rezoni budu kompenzacija za tu, ajde da kazem patnju...negativno...sto mi svaki put (pa i kod onih "malih umiranja") ode u nepovrat jedan istinski dio mene...a na to mjesto se uvuce oprez i sumnja...
 
`umire` se ne kad se izgubi neko koga smo mislili da imamo, nego kad neko ode od nas, a mi shvatimo da nemamo sebe vise..
i boli sve dok se ne sastavimo i sebe i svoj zivot pronadjemo ponovo..
i nije bitno da li se radi o emotivnom partneru ili se radi o prijateljstvu..
dva puta sam se prepustila skroz..
prvi put muskarcu koji me godinama ubedjivao da na njega mogu da se oslonim..
drugi put prijateljici koja je po svaku cenu htela da me ubedi da mi je iskren prijatelj..
i oba puta sam `umrla`..
posle prvog puta trebalo mi je 15 meseci da se ponovo rodim, posle drugog - dva meseca..
i posle toga sam bila jaca nego ikad..
covek je cudo..
i vise nikad u odnosima necu da se prepustim potpuno nikome..besmisleno je..
distanca uvek mora da postoji..
da li sam ostrascena?
nisam.
samo sam iskusnija.
 
Poslednja izmena:
:) jeste li imali taj osecaj kao sto kaze pesma


meni se par puta desilo....prva ljubav.....tesko razocarenje.....drugi put kad mi nije uspeo brak....treci put kad sam shvatila koliko se sudbina urotila protiv mene.....a mozda ce biti jos koji put.....nikad se ne zna :hvala:

Stani malo, kakvi su sada ovo novi momenti, zar ti nisi u nekoj vezi iz snova sa mladjim tipom i zivite zajedno i volite se i sta sve ne!? Ili je neka kriza?
 
Doživela i preživela...
"Nesreća mi je bila kosa, koža, krevet, haljine čak. Bila sam tako puna nesreće, da ništa sem nje nije postojalo. A kad ništa više ne postoji, nesreća počinje da ne biva nesreća, jer nema ničega sa čime se može uporediti. Tad je ona samo potpuna iscrpljenost. I tad prodje. Polako se počinje ponovo živeti..." (E. M. Remark)
 
Ej..ljudi..od ljubavi se ne umire:))
Moze uneti pometnju.u nasa srca...nutrasnji svet...
Zivot nije broj udisaja i izdisaja….
Zivot cine trenuci koji nam zaustave dah…
Ljubav je samo jedno stajaliste ka blazenom putu srece.
Pamtite mesta, gradove, predele, ljude i sve sto usput sretnete, da se ne bi vrteli u krug, ne prepoznavajuci monotoniju duse.
Dobro razmislite sta sakupljate na svom putu, da vam teret ne postane pretezak, jer nista necete moci odbaciti, a da to ne zaboli...
"Sto ne boli nije ljubav, sto ne prolazi nije zivot"- Mesa Selimovic
 
Mislim da je to skoro svakog pogodilo :lol: .
Šta da se radi - vreme leči sve rane.
Samo, posle velikih ljubavi i velikih lomova, barem kod mene, stvari više nikad nisu iste posle. Mogu biti dobre, usmerim se u neke nove tokove...ali iste - ne.
 
`umire` se ne kad se izgubi neko koga smo mislili da imamo, nego kad neko ode od nas, a mi shvatimo da nemamo sebe vise..
i boli sve dok se ne sastavimo i sebe i svoj zivot pronadjemo ponovo..
i nije bitno da li se radi o emotivnom partneru ili se radi o prijateljstvu..
dva puta sam se prepustila skroz..
prvi put muskarcu koji me godinama ubedjivao da na njega mogu da se oslonim..
drugi put prijateljici koja je po svaku cenu htela da me ubedi da mi je iskren prijatelj..
i oba puta sam `umrla`..
posle prvog puta trebalo mi je 15 meseci da se ponovo rodim, posle drugog - dva meseca..
i posle toga sam bila jaca nego ikad..
covek je cudo..
i vise nikad u odnosima necu da se prepustim potpuno nikome..besmisleno je..
distanca uvek mora da postoji..
da li sam ostrascena?
nisam.
samo sam iskusnija.

Isto... samo kad se setim mojih nekadašnjih prepuštanja...evo, dobro si pomenula, i prijateljstvo se može ubaciti u tu kategoriju.
Osoba za koju sam mogla staviti ruku u vatru me je vrlo neprijatno iznenadila.. tad sam shvatila - ne vredi, još ljude samo opterećujem očekujući nešto od njih što očito i ne mogu da mi pruže..a i nisu dužni, na kraju krajeva... svako je slobodno biće za sebe i sam odlučuje koliko će "sebe pružiti drugom"..
I tako sam od emotivnog Raka rešila da postanem Rak sa tvrdom opnom oko sebe :lol: .

To ne znači da više nikom ne dajem šansu.. relativno skoro sam stekla nekolicinu baš dragocenih prijatelja.. ali ne prepuštam se ludački ko ranije :lol: .
 

Back
Top