jeste li imali taj osecaj kao sto kaze pesma
yt mi blokira, pa ne mogu da odslušam pjesmu.
Dešavalo se da osjećam kao da umirem, mada, nikada zbog drugih, samo sebe. Onaj osjećaj beznađa kada omašiš, pogriješiš u odabiru a istraješ na svoju štetu.
Tada umirem, i dobro je, svako takvo umiranje je donijelo dobro... nešto kao zmijsko mijenjanje košuljice...
Kako je to meni moglo da se desi... trebalo je da znam... može biti da ja zaista jesam gorda onoliko koliko mi jedna osoba kaže.
A bilo je i onog romantičnog stradanja... hehe, niko nije volio koliko ja, niko nije patio koliko ja... i tek posle kada osjetim nešto bolje i jače, ono prvo djeluje smiješno...
Sad kada pišem da neko naše iskustvo zadjeluje smiješno, to me sjeti jednog lika iz romana, koji kaže da je čovjek u stanju da lijepe stvari zapamti i do najsitnijih detalja, a bol nikada... sjeti se da ga je boljelo, ali ne može da oživi osjećaj... i to je razlog zašto čovjek iznova ulazi u situacije u kojima može patiti, jer se on ne sjeća sve snage boli... to se odnosilo, čini mi se, na fizičku bol, mada može da se primijeni i na duševnu...
Sjetim se sada svog prvog dečka i sveg onog jada, ali kao da vidim samo sliku nekoga ko povraća i zacene se od plača... ali nema ničega bolnog u tom sjećanju, čak mami i osmjeh, jer me nosi na naš prvi poljubac, na neke lijepe momente... i ne plaši me, pa da sada sa ovim dečkom pazim i osluškujem kraj, da me ne stigne nespremnu...
Čudnovat je čovjek. Njegova snaga: )
