Nebo je bilo cisto i svetlo, iako je bila noc.
Zvezde su zapalile svod i obicne smrtnike 
oci bi zabolele kada bi gledali gore. Losthir je,
medjutim, uzivao. Resio je da odlozi svoj put.
Na kraju krajeva, mislio je, nije imao nikakvih razloga
da zuri. Zasto jednostavno ne ostane tu gde jeste i uziva.
Ali ipak je odlucio da krene cim svane. Nije se secao da je
ikada video ovako lepu noc. Polako je sklapao oci, slusajuci
vodu, i tako, po prvi put u zivotu, on zaspi.
Probudio je rano ujutru, ali ocigledno ne dovoljno rano.
Ni jedna zvezda vise se nije videla na nebu, sto je bilo cudno, 
jer zvezda Earendilova videla se u skoro svako doba dana ili noci.
Zato je sunce plamtelo jakim sjajem. On ustade i zakloni oci instiktivno.
U daljini primetio je kratak odsjaj koji je nestao istog trenutka, tako 
da Losthir nije znao ni da li da veruje svojim ocima. 
Tiho je poceo da pevusi neku staru i dobro znanu melodiju
dok je pakovao stvari. Nije mnogo toga poneo.
I dalje je cuvao upakovan stari lembas, jos ceo i nenacet, tako 
da bi se tesko mogao nazvati starim. Dobio ga je od brata od koga nije
saznao odakle mu. Uostalom, nije ga ni zanimalo, ali opet, to mu je sada
bila neka vrsta amajlije i ne bi ga naceo pa makar umirao od gladi 
(sto se vilenjacima nije cesto desavalo).
Najzad, skocio je. Bio je spreman za put.
Eto toliko. Nisam hteo nista odredjeno da stavljam. 
Dogovoricemo se sta dalje. Mislim, ko je ko...
Dooobro. Cujemo se. Pozzz!