Dusa

" Čista ljubav nije nešto što može da se nametne ili da se na silu otme od nekoga. Mora se manifestovati iznutra potpuno spontano. Ono što može da se postigne hrabrom odlukom, jeste eliminacija onih faktora koji sprečavaju da se ljubav manifestuje. Moglo bi se reći da je osvajanje altruizma istovremeno i lako i teško. Teško je za one koji nisu odlučili da izađu iz ograničenog sopstva i lako je za one koji su to odlučili. Bez čvrste odluke, vezanosti koje karakterišu ograničeno sopstvo previše su jake da bi mogle da se pobede, ali ako neka osoba odluči da eliminiše egoizam po svaku cenu, onda sa lakoćom ulazi u carstvo čiste ljubavi. "
 
evo jedna od definicija svesti iz Vikipedije :

“ Свест је у најопштијем значењу: свеукупност властитих психичких доживљаја (осети, опажаји, сећања, мишљење, представе, асоцијације, осећања, потребе и сл.) које смо у стању непосредно да опазимо интроспекцијом и релативно јасно опишемо или на други начин изразимо. “

dakle , Svest = sveukupnost psihickih dozivljaja.

psiha = Dusa

Svest = Sveukupnost Dusevnih dozivljaja

Samo bih se osvrnuo na jedan deo recenice iz definicije u Vikipediji: “свеукупност властитих психичких доживљаја које смо у стању непосредно да опазимо интроспекцијом “.

Moje pitanje je Ko smo to Mi , ti koji opazaju intospekcijom?

Da li smo mi mozak, da li jedino on ima sposobnost da opaza. Ne bih rekao jer je na eksperimentu sa biljkama u koje je poboden elektroencefalogram ustanovljeno da se ocitava burna reakcija kad covek cak samo i u glavi stvori losu nameru prema biljci, a kamoli ako joj fizicki naudi.
Ona to svesno opaza – dakle I biljka je svesno bice, iako nema mozak.

Sta je onda ustvari to sto ima moc svesnog opazanja ako smo ustanovili da to nije mozak? Da li su to cula – moze se proveriti na jednostavnom eksperimentu - ako zatvorimo oci I usi, ako izolujemo I ostala cula, svest ce ipak ostati.

Dakle mi nismo ni cula – svest ostaje I kad su cula ugasena.

A ustanovljeno je da za svest nije zaduzen ni mozak na eksperimentu sa biljkama.

Ko smo onda to Mi – ti koji opazaju ako nismo ni mozak ni cula …ako nismo telo …

Ne znam šta je sporno ovde. U ovoj kakvoj-takvoj definiciji ne uočavam nikakvu energiju a jedino ti nije jasno ko smo to Mi. Zahvaljujući svesti mi smo svesni svog postojanja i svih naših osećanja koje možemo da izrazimo iako je jasno da ovaj deo svesti koji nam omogućava da smo svesni svog postojanja nije gore nabrojan, pa je kao neki začarani krug. Dakle o svesti tek treba da se raspravlja i raspravlja.
Čuveni EEG (elektroencefalogram) nije nešto što može da se pobode, već je grafikon koji nastaje na osnovu impulsa iz mozga koje prenose elektrode prikačene spolja na glavu. Ne znam odtkud ti ovo?
Gde mogu da pročitam o ovoj, prosto neverovatnoj pojavi, da biljke reaguju na naše misli?
I hajde da se složimo neka svest bude duša ali ostaje sporna energija.
 
Um je navikao da se bavi materijalnim stvarima, a energija koja pokreće intelektualno razumijevanje u sferi materijalnih stvari izvire iz požude i želje. Kada se okrene duhovnim problemima, um nastavlja da se kreće utabanim stazama, što znači da nastavlja da se oslanja na koncepte kojima se ranije koristio u intelektualnom poimanju materijalnih stvari. Međutim, ovakav pristup unaprijed je osuđen na neuspjeh, jer koncepti koje je intelekt razvio u tom cilju, ne mogu mu biti od pomoći i za poimanje duha. To bi ličilo na pokušaj da se čuje očima i vidi ušima.

Pored metoda uma, koji se temelji na čulnom opažanju i na izvođenju dokaza sve do zaključka, postoji neposredniji metod – metod srca. Srce intuitivno prihvata vrijednosti koje pojedinac progresivno ostvaruje prolazeći kroz raznolika iskustva pojavnog svijeta, pažnje usmjerene na postizanje duhovnog razumijevanja.

Srce, koje na sebi svojstven način osjeća jedinstvo života, želi da bude ispunjeno kroz ljubav, požrtvovanost i davanje. Ono je željno davanja, a ne uzimanja. Srce crpi vitalnu snagu iz najdubljih duhovnih poriva, izražavajući se kroz neposrednu intuiciju unutrašnjeg života. Srce ne interesuju dokazi ili intelektualne potvrde koje um traži baveći se materijalnim stvarima.

Um stupa u kraljevstvo srca tako što traži dokaze i uvjeravanje prije nego što se prepušti ljubavi. Ali, ljubav nije ljubav ako se ne javi sama od sebe. Ljubav se ne može rasplamsati na osnovu zaključivanja. Ona ne može nastati kao rezultat pogodbe. Ako hoćemo da budemo sigurni u objekat svoje ljubavi prije nego što pružimi ljubav, onda je to samo jedan vid poračunate sebičnosti. Ako se, na primjer, neka osoba pomoću čuda ili drugih »natprirodnih« stvari uvjeri da Bog postoji, to neće obavezno otvoriti i njeno srce. Privrženost koju ona može iskazati prema Bogu nakon tog hladnog otkrovenja, biće privrženost ili iz straha ili iz osjećanja dužnosti. Nesputanu ljubav ne mogu stvoriti ubjeđenja koja pripadaju oblasti uma. A tamo đe nema ljubavi, nema ni blaženstva ni ljepote postojanja. Umu je nedostupna priroda boga kao Okeana Ljubavi. Bog se mora spoznati kroz ljubav, a ne kroz intelektualnu potragu za dokazima.
 
Interesantni tekstovi:)

da li se tema moze nadovezati i na neke religijske pravce?
npr. shta govori budizam za pojam dushe?

Pojednostavljena i skracena verzija:
Istorija budizma pochinje u Severnoj Indiji 400 ili 500god pre Hrista tako shto je jedan chovek po imenu Siddharta Guatama doziveo "prosvetljenje", najosnovniju istinu i tochak preporodjenja. Od tada je bio poznat kao " probudjeni ", "prosvetljeni" = Buddha.
Ostatak svog zivota posvetio je poduchavanju onoga shto je doziveo.
Kao i Sokrat i Hrist nikada nije nishta napisao. Njegova ucenja su se prenosila usmenim putem sa kolena na koleno.
Tek 100god pre Hrista napravljena je usaglashena pismena verzija njegovog uchenja zvana
"Theravada".
Buda je sazeo svoje uchenje u kako je on to zvao Chetiri "svete" istine:
1. zivot sam po sebi je patnja i nezadovoljavajuci
2. osnovni uzrok te patnje je chovekova teznja za materijalnim stvarima( tezimo ka njima, zelimo ih, zahtevamo ih, vezujemo se ...)
3. ta patnja prestaje prestankom chovekove teznje za stvarima
4. chovekova teznja se moze zadovoljiti na drugachiji nachin kako Budda kazuje svetim putem....( zaboravih sada, postoji tachno ime):)

Iako Budda je smatrao da chovek prozivljava serije zivota, nikada nije smatrao da chovek ima besmrtnu dushu.
Poshto je sam posmatrao zivot kao tezinu, za njega je najvishe stanje choveka bilo oslobodjenje od svake potrebe preporodjenja tom zivotu. Takvo stanje oznachava nirvanu.
To je stanje skrojeno od slobode i saznanja.

Pitanja su sledeca:
1. da li se moze povuci paralela izmedju stanja "nirvana" i neutralne dushe da je to jedna te ista stvar u nekom svom delu?
Ili su to sve pojmovi koje ne treba shvatati nimalo ozbiljno jer nemaju nikakvu nauchnu osnovu i baziraju se na cistom iskustvu?
 
Allice…ne znam tacno sta je Buda znao I podrazumevao, jedino mogu da pokusam da tumacim reci takvih neobicnih Bica na svoj nacin onoliko koliko se prepoznajem u njima. Na svoj nacin vidim dosta slicnosti izmedju mnogih religija. ( na zapadu : re ligiare – ponovna sveza ; na istoku : yoga – ujediniti dve stvari, staviti dvoje u jedno …puno slicnosti I izmedju znacenja tih reci…) Svidja mi se I Budizam I izvorno Hriscanstvo I jos mnogo toga.

A na tvoja pitanja ( ako su I meni upucena ) mogu da dam samo svoj pokusaj objasnjenja a ne univerzalan odgovor koji mora da vazi za svakog jer svako ima svoj licni put I ritam saznanja.

1. Prema tom tekstu, ako je Nirvana = sloboda I saznanje, onda , po meni, Nirvana = Dusa. Onda je , takodje iz moje perspektive, svako zivo bice manje ili vise oslobodjena Nirvana.

A za ovo drugo pitanje “Ili su to sve pojmovi koje ne treba shvatati nimalo ozbiljno jer nemaju nikakvu nauchnu osnovu i baziraju se na cistom iskustvu? “…ne znam kako ko treba sta da shvati, to je na svakom ponaosob da odluci, slobodna volja.

Meni se svidja ona Zen izreka ;

“Smej se ! Kao zivot, Zen je previse vazan da bi ga shvatio ozbiljno! “

…tako isto razmisljam I o Dusi…
 
Interesantni tekstovi:)

da li se tema moze nadovezati i na neke religijske pravce?
npr. shta govori budizam za pojam dushe?

Pojednostavljena i skracena verzija:
Istorija budizma pochinje u Severnoj Indiji 400 ili 500god pre Hrista tako shto je jedan chovek po imenu Siddharta Guatama doziveo "prosvetljenje", najosnovniju istinu i tochak preporodjenja. Od tada je bio poznat kao " probudjeni ", "prosvetljeni" = Buddha.
Ostatak svog zivota posvetio je poduchavanju onoga shto je doziveo.
Kao i Sokrat i Hrist nikada nije nishta napisao. Njegova ucenja su se prenosila usmenim putem sa kolena na koleno.
Tek 100god pre Hrista napravljena je usaglashena pismena verzija njegovog uchenja zvana
"Theravada".
Buda je sazeo svoje uchenje u kako je on to zvao Chetiri "svete" istine:
1. zivot sam po sebi je patnja i nezadovoljavajuci
2. osnovni uzrok te patnje je chovekova teznja za materijalnim stvarima( tezimo ka njima, zelimo ih, zahtevamo ih, vezujemo se ...)
3. ta patnja prestaje prestankom chovekove teznje za stvarima
4. chovekova teznja se moze zadovoljiti na drugachiji nachin kako Budda kazuje svetim putem....( zaboravih sada, postoji tachno ime):)

Iako Budda je smatrao da chovek prozivljava serije zivota, nikada nije smatrao da chovek ima besmrtnu dushu.
Poshto je sam posmatrao zivot kao tezinu, za njega je najvishe stanje choveka bilo oslobodjenje od svake potrebe preporodjenja tom zivotu. Takvo stanje oznachava nirvanu.
To je stanje skrojeno od slobode i saznanja.

Pitanja su sledeca:
1. da li se moze povuci paralela izmedju stanja "nirvana" i neutralne dushe da je to jedna te ista stvar u nekom svom delu?
Ili su to sve pojmovi koje ne treba shvatati nimalo ozbiljno jer nemaju nikakvu nauchnu osnovu i baziraju se na cistom iskustvu?

Da dodam još ono što ja znam o budizmu. Buda nikada nije želio da svom učenju daje odlike sistema. Ne samo da je odbijao da raspravlja o filozofskim problemima, već se nije ni izjašnjavao o mnogim bitnim pitanjima svoje doktrine. To njegovo ćutanje je dosta rano omogućilo različite interpretacije, a potom izazvalo i pojavu raznih škola i sekti. Budino odbijanje da se prepušti spekulacijama bilo kog reda, kategorično je. To izvanredno ilustruje čuveni dijalog s Malunkjaputom. Malunkjaputa je zamjerao Blaženom što ne daje odgovore na neka bitna pitanja, na primjer: da li je Univerzum vječan ili nije? konačan ili beskonačan? da li je duša isto što i tijelo ili nešto drugo? itd,itd. Malunkjaputa moli Učitelja da mu tačno odgovori šta misli o svemu tome, a ako ne zna, da to i prizna. Buda mu na to odgovara pričom o čovjeku pogođenom otrovnom strijelom. Prijatelji i rođaci mu dovode ljekara, ali on uzvikuje: Ne dam da mi strijelu izvade prije nego što saznam ko me je ustrijelio, da li je to neki kšatrija ili braman...iz kakve je porodice...je li visok, mali ili srednjeg rasta...iz kog je sela ili grada...ne dam da mi je izvade sve dok ne budem znao iz kakvog je luka odapete...od kakve je niti luk bio...od čega joj je bio šiljak... I čovjek umire ne saznavši ništa od onog što je želio da sazna, a tako će umrijeti i onaj koji odbija da pođe svetim putem prije nego što riješi ovaj ili onaj filozofski problem.

Zašto je Buda odbijao da raspravlja o ovim stvarima? »Zato što to nije korisno, što nije vezano za svetački i duhovni život i zato što ne doprinosi stvaranju građenja prema svijetu, niti odricanju od njega, što ne doprinosi obustavljanju želja, smirivanju, dubokom poniranju, prosvijetljenosti, nirvani«. Na kraju Buda posjeća Malunkjaputa da je on učio ljude samo jednoj stvari, a to su četiri plemenite istine.

Buda daje i recept kojim se liječi bolest egzistencije i ta metoda je poznata pod imenom »Srednji put«, a drugačije se naziva i »putem od osam članova« i sastoji se od: 1. pravilnog stava ili pogleda, 2. pravilnog mišljenja, 3. pravilnog govorenja, 4. pravilnog djelovanja, 5. pravilnog življenja, 6. ispravnog nastojanja, 7. pravilno usmjerene pažnje, 8. pravilne koncentracije. Buda se neumorno vraća na osam pravila »Puta«, objašnjavajući ih na različite načine, budući da se obraćao različitim sredinama. Ponekad ih i razvrstava prema onima kojima su upućena. Moglo bi se nabrojati mnogo tekstova koji objašnjavaju šta se pod ovim formulama podrazumijeva.

Mnogi tumači kažu da je Buda negirao postojanje Duše. A razlog zbog kojeg je negirao postojanje nesvodljivog i neuništivog Sopstva, ležao je u tome što je znao da vjerovanje u atman za sobom povlači beskrajne metafizičke rasprave, podstiče intelektualnu oholost i konačno sprječava postizanje Buđenja. On je, neprestano podjećajući na to, propovijedao otklanjanje patnje i sredstava kojima se to otklanjanje postiže. Rješenja bezbrojnih polemika oko Sopstva i prirode nirvane nalazila su se u iskustvu Buđenja: polemike te vrste nijesu se mogle rješavati misaonim i verbalnim putem.

Buda ne daje nikakvu »definiciju« nirvane, ali se neprestano vraća ne neke od njenih atributa. On tvrdi da su arhati (oslobođeni sveci) »dostigli sreću koji ništa više ne može pomutiti«, da je nirvana »blaženstvo«, da je on, Blaženi, »dostigao besmrtnost« i da je i drugi monasi mogu dostići. Arhat, »već u ovom životu isključen iz njega, nirvanizovan, osjećajući sreću u sebi samom, provodi vrijeme s Brahmanom«.

One značajne noći kada je dostigao prosvjetljenje, kaže se da je Buda prošao kroz razne stepene buđenja. U prvom, »umom sabranim i pročišćenim, bez mrlje, slobodnim od zagađenja, mekim, usredsrijeđenim i nepokretnim«, skrenuo je pažnju na prisjećanje svojih prošlih života. »...sjetio sam se bezbroj prethodnih postojanja sa tačnim karakterističnim odlikama i okolnostima. To znanje stekao sam u prvom noćnom satu«. Reinkarnacija, dakle, postoji, međutim, po budističkom shvatanju, ne postoji nezavisan i nepromjenljiv entitet kao što je duša ili ego koji nadživljava tjelesnu smrt. Kontinuitet između života nije omogućen nekin entitetom, već najsuptilnijim nivoima svijesti. Dalaj Lama kaže: »Konačni stvaralački uzrok je svijest. Postoje razni nivoi svijesti. Uvijek postoji ono što nazivamo najsuptilnijom sviješću. Kontinuitet te svijesti kao da je permanentan, ko čestice prostora. Na materijalnom planu, to su prostorne čestice, na planu svijesti, to je Jasna svjetlost...Jasna svjetlost, sa svojom posebnom energijom, čini vezu sa sviješću«. Sljedeći primjer to objašnjava: »Sukcesivna postojanja u nizu rođenja nijesu kao perle u niski, povezane koncem duše, koji prolazi kroz perle. Naprotiv, niz je kao kockice naslagane jedna na drugu. Svaka kockica je posebna, i podupire kockice koje su iznad nje, u funkcionalnoj vezi. Između kockica ne postoji identitet, već kontinuitet«.

Buda nije mogao imati nasljednika. On je otkrivao Zakon i osnovao zajednicu: poslije njegove smrti trebalo je kodifikovati zakon, odnosno sakupiti sve govore i utvrditi kanon. Viliki učenici, Šariputra (umro šest mjeseci prije Bude; smatraju ga najvećim svecem poslije Blaženog) i Maudgaljajana, bili su već mrtvi. Ananda, i pored toga što je dvadeset pet godina vjerno služio Blaženog, nije stigao do arhata, jer nije uspio da savlada tehnike meditacije. Koncil, kojem je prisustvovalo 500 arhata, sazvao je Mahakašjapa, takođe visoko cijenjen od strane Blaženog, ali, za razliku od blagog Anande, dosta krut i netolerantan. Sva predanja se slažu u tome da je koncil održan u jednoj velikoj pećini pored Rađagrihe i da je trajao čitavih sedam mjeseci. Većina izvora pominje da je između Anande i Mahakašjape vladala velika netrpeljivost. Anandi je, zbog toga što nije bio arhat, bilo zabranjeno da prisustvuje koncilu, ali se on povukao u samoću i za kratko vrijeme postigao prosvjetljenje. Poslije toga je primljen u pećinu, odnosno, prema drugiim verzijama, na čudotvoran način se obreo u njoj i tako svima dokazao da je ovladao jogističkim sposobnostima. Njegovo prisustvo koncilu bilo je, uostalom, i neophodno jer je jedini čuo i zapamtio sve Učiteljeve govore. Odgovarajući na Mahakašjapina pitanja, on je kazivao Budine besjede i ti njegovi odgovori sačinjavaju cjelinu Sutri, dok je tekstove koji čine »kotaricu« propisa, izložio drugi Budin učenik, po imenu Upali.
 
lepo paramanand :)

Htela bih josh da dodam chuveni citat, ko se u njemu prepozna prepoznao se

Srecan je onaj koji je pobedio svoje ja
koji je dostigao mir
koji je pronashao istinu

Buddha
 
Postoji jedna priča koja kaže da je kralj bogova, Indra, jednom prilikom postao vepar koji se valjao u prljavštini; imao je svoju krmaču i mnogo malih prasića i bio veoma srećan. Neki od bogova viđeli su neprilično stanje u kojem se našao, došli su k njemu i rekli: “Ti si kralj bogova, svi bogovi su pod tvojom vlašću, zašto si ođe?” “Nije važno – odgovori Indra – meni je ođe dobro. Nije me briga za nebo sve dok imam ovu krmaču i ove prasiće”. Jadni bogovi su bili van sebe. Na kraju su odlučili da pokolju svinje, jednu po jednu. Kada su sve bile mrtve, Indra poče da plače i jadikuje. Tada bogovi rasporiše njegovo svinjsko tijelo, on izađe iz njega i poče da se smije kada predoči sebi grozan san koji je upravo imao – on, kralj bogova, bio je svinja i mislio da je život svinje jedini pravi život. I ne samo to, već je htio da mu se čitav univerzum pridruži u tom svinjskom životu.

Isto tako, dok je poistovjećena sa prirodom, Duša zaboravlja da je čista i beskonačna. Duša ne voli, ona sama je ljubav. Ona ne postoji, ona sama je postojanje. Pogrešno je reći da Duša voli, postoji ili zna. Ljubav, postojanje i znanje nijesu svojstvo Duše, već njena suština. Kada se odražavaju na nekoj stvari, možemo ih zvati svojstvima te stvari. Ali, to nijesu svojstva, već suština Duše, velikog Atmana, Beskonačnog Bića, koje se ne rađa niti umire. Međutim, izgleda da se toliko izrodila da, ako dođete i kažete joj: “Ti nijesi svinja”, ona počinje da skiči i ujeda.

Tako je sa svima nama u ovoj maji (iluziji života), u ovom svijetu sna, u kome su sav jad, kukanje i plakanje, u kome se kotrlja nekoliko zlatnih lopti i cijeli svijet se strmoglavljuje za njima. Mi nikada nijesmo bili vezani zakonima, priroda ne stavlja okove. Moramo imati strpljenja da to naučimo. A Joga nam pokazuje kako, usljed spajanja sa prirodom i poistovjećivanja sa duhom i prirodom, Duša misli da je nesrećna.Joga nam pokazaje da put napolje, iz tog stanja, vodi kroz iskustvo. Uhvatili smo se u zamku i treba da se izborimo za svoju slobodu. Steknimo, dakle, to iskustvo muževa, žena, prijatelja, svih tih malih ljubavi; proći ćemo kroz njih bezbjedno ako nikada ne zaboravimo što stvarno jesmo. Ne zaboravimo nikada da je to samo prolazno stanje i da moramo da prođemo kroz njega. Iskustvo je veliki učitelj – iskustvo zadovoljstva i bola – ali moramo znati da je ono samo privremeno. Ono nas vodi, korak po korak, u stanje u kojem sve stvari postaju male, a Duša toliko velika da čitav univerzum izgleda kao kap vode u okeanu. Mi moramo da prođemo kroz različita iskustva, ali ne smijemo nikada zaboraviti ideal.
 
lepo paramanand :)

Htela bih josh da dodam chuveni citat, ko se u njemu prepozna prepoznao se

Srecan je onaj koji je pobedio svoje ja
koji je dostigao mir
koji je pronashao istinu

Buddha

Tokom dugih i krupnih Promjena postoji vrijeme kada se svijet okreće prema unutra...tada se bića, poput svijetlećih zvijezda, okreću unutra. Ona su od kristalno čistog duha, žive u nenarušenoj radosti, kruže u prostoru blistajući u sopstvenoj svjetlosti, i žive u svojoj ljepoti do beskrajnih vremena. Postoje razdoblja tokom dugih i krupnih promjena kada se vrijeme izvrće prema spolja, a bića tada tonu u život. Još su od kristalno čistog duha, žive u nenarušenoj radosti, kruže u prostoru blistajući u sopstvenoj svjetlosti i žive u svojoj ljepoti do beskrajnih vremena. Tada još nema sunca i mjeseca i zvijezda, i nema dana i noći, i nema sedmica i mjeseci, nema muškarca i žene. A onda, tokom dugih vremena, tek odjednom izdiže se prijatna zemlja, blaga kao skorup i šarena kao duga, i mirisna i slatka kao med. Jedno biće je spopala radoznalost i okusilo ju je; prijala mu je ali je postalo žedno. I ostali su redom okusili zemlju, i svima je prijala, i svi su od toga postali žedni. A kada su bića okusila zemlju, izgubila su sopstvenu svjetlost. I kada su izgubila unutrašnju svjetlost, nastala je spoljna svjetlost – sunce, mjesec i zvijezde, i nastali su dani i noći, i nastale su sedmice i mjeseci. I što su bića više jela zemlju, sve su više gubila svoj kristalno čist duh i ljepotu. I tada je nestala prijatna zemlja, a iz nje su izrasli pupoljci kao pečurke, a bića su jela pupoljke, i što su više jela, tijelo im je postajalo sve grublje i sve se više gubila njihova ljepota. Žito je onda još raslo divlje, bijelo poput brašna, nije ga trebalo mljeti, bilo je slatko, nije ga trebalo peći. Ono što bi uveče pobrali, ujutru je izraslo, što bi ujutru pobrali, uveče bi izraslo. Bića su jela žito, a onda je na njihovom jednom dijelu postalo vidljivo da su žene, na drugom dijelu da su muškarci. I kada su se pogledali, spopala ih je žarka strast i zagrlila su se. Ostali su se sablaznili, i zbog toga su bića počela da grade kuće i da u njih skrivaju svoj stid. Jednog dana je jedno biće ovako proslovilo: Zašto da idem po žito i ujutru i uveče? I ujutru je nabralo i ono što mu je bilo potrebno za uveče. Tada žito već nije sasvim izraslo sjutradan, tek do polovine. I ostali su tako uradili, i žito niđe nije sasvim izraslo, tek samo do polovine. A drugi put je opet jedno biće reklo: Zašto da idem svaki dan po žito? I jednog dana je nabralo onoliko koliko mu je bilo potrebno za dva dana. A žito je tada poraslo samo za četvrtinu, a kad su bića odjednom nabrala za cijelu sedmicu, izrastao je samo osmi dio. Šta bi bilo, rekla su bića, ako bi zemlju podijelili između sebe? I podijeliše zemlju, a onda je nekoliko bića bralo iz tuđeg. Kada su ostali primijetili, rekoše: Izaberimo nekoga između sebe ko će paziti da svako bere samo sa svoje zemlje. I tako nastade vladar, a za njim dođe svještenik, ratnik, građanin, seljak i zanatlija.

BUDA
 
Sve u prvobitnom svetu, svetu satkanog od iskustava, je zavisno od one forme koju prihvatamo preko tela i chula i koju prozivljavamo. Ti dozivljaji ostaju u takvoj formi samo na osnovu nashe predstave o toj formi.
U isto vreme zajedno sa nashim chulima i mentalnim funkcijama obanjujemo sami sebe na sve moguce nachine. Zato je nasha predstava o svetu povrshna i nestabilna - nishta u njoj ne ostaje isto, sve u njoj nestaje.
Pre ili kasnije sve se brishe kao da je u pitanju bio san. To sve se naziva " marama iluzija ". Medjutim iza ove marame postoji jedna trajna stvarnost koju ne chine podeljene , pojedinachne stvari vec je integrisana " potpuna celina ".
Ta prividna raznolikost individualnih stvari u svetu iskustva prestavlja samo kratkotrajne manifestacije " potpune celine ".

iz ortodoksnih hinduistichkih spisa( pisanih 700 i 400 godine pre Hrista)

pogled na potpunu prirodu stvarnosti koja je podeljena na dva sveta sa razlichitim znachajima.
Jedan svet koji se prikazuje nashim chulima "svet iskustva" i svet iza "potpuna celina" koja nam nije direktno pristupachna.
Za njih je pojedinachna "dusha" kishna kap u moru.
 
Sve u prvobitnom svetu, svetu satkanog od iskustava, je zavisno od one forme koju prihvatamo preko tela i chula i koju prozivljavamo. Ti dozivljaji ostaju u takvoj formi samo na osnovu nashe predstave o toj formi.
U isto vreme zajedno sa nashim chulima i mentalnim funkcijama obanjujemo sami sebe na sve moguce nachine. Zato je nasha predstava o svetu povrshna i nestabilna - nishta u njoj ne ostaje isto, sve u njoj nestaje.
Pre ili kasnije sve se brishe kao da je u pitanju bio san. To sve se naziva " marama iluzija ". Medjutim iza ove marame postoji jedna trajna stvarnost koju ne chine podeljene , pojedinachne stvari vec je integrisana " potpuna celina ".
Ta prividna raznolikost individualnih stvari u svetu iskustva prestavlja samo kratkotrajne manifestacije " potpune celine ".

iz ortodoksnih hinduistichkih spisa( pisanih 700 i 400 godine pre Hrista)

pogled na potpunu prirodu stvarnosti koja je podeljena na dva sveta sa razlichitim znachajima.
Jedan svet koji se prikazuje nashim chulima "svet iskustva" i svet iza "potpuna celina" koja nam nije direktno pristupachna.
Za njih je pojedinachna "dusha" kishna kap u moru.

Zakonom označavamo tendenciju da se određeni slijed događaja stalno ponavlja. Kada vidimo da jedan događaj slijedi neki drugi ili se istovremeno pojavljuje, očekujemo da će se ovaj slijed ili ovaj istovremeni sklop stalno ponavljati. Sve naše predstave o zakonu nastaju putem asocijacija. Serija događaja asocijacijama biva pohranjena u naš um kao nepromjenljivi slijed, tako da, što god primijetimo u određenom trenutku, biva odmah povezano s drugim opažanjima u našem umu. Prema ovoj psihologiji, svaka misao ili svaki val koji nastaje u umu mora uzrokovati uzdizanje drugih sličnih valova. Ovo je psihološko objašnjenje nastanka asocijacija, a uzročnost je samo jedan oblik ovog sveprožimajućeg principa asociranja. Zakon je jedinstven i za spoljni i za unutrašnji svijet – očekivanje da će jedan događaj prethoditi nekom drugom i da će se ovaj slijed ponavljati. Teoretski govoreći, proizilazi da sam zakon u prirodi ne postoji kao takav. Pogrešno je reći da postoji ijedan objektivan zakon bilo đe u prirodi. Zakon je samo način na koji naš um bilježi slijed događaja. Određeni događaji koji nailaze jedan poslije drugoga (ili zajedno), uz naše uvjerenje da će se taj slijed ponoviti baš tim određenim redoslijedom, omogućuju našem umu zabilježiti cijeli sklop, a to onda nazivamo zakonom.

Naš Univerzum je onaj dio bitka koji je poznat kao prostor, vrijeme i uzročnost. Govoreći o Univerzumu, mislimo na onaj dio bitka koji je ograničen našim umom, našim čulima, na onaj dio koji možemo viđeti, dodirnuti, čuti, na dio o kojem možemo razmišljati ili ga zamišljati. Samo je taj dio Univerzuma pod djelovanjem zakona, jer se uzročnost ne širi izvan granica svijeta koji je u našim umovima. Sve što je izvan dosega naših umova i naših čula, nije vezano zakonom uzročnosti. Tamo đe ne postoji mentalna asocijacija događaja, ne može postojati ni uzročnost. Bitak se podvrgava zakonu uzročnosti jedino onda kad se očituje kroz ime i oblik.

Dakle, kada se govori o čovjeku kao beskonačnom biću koje se očituje kroz ovaj svijet, moramo znati da ovo tijelo i ovaj um predstavljaju samo djelić toga beskrajnog bića. Cijeli ovaj univerzum samo je tračak beskonačnog bića, a svi naši zakoni, sve naše vezanosti, naša sreća i nesreća, naša očekivanja, nalaze se u ovom malom Univerzumu. Svi naši usponi i padovi su unutar njegovog malog djelokruga.

Da bismo ostvarili slobodu i trajnu sreću, moramo se uzdići iznad ograničenja ovog Univerzuma. Nema takvog mjesta u ovom Univerzumu koje nam može donijeti sreću i slobodu, jer je ograničeno zakonima prostora, vremena i uzročnosti. Moramo se, znači, osloboditi vezanosti. To je jedini način, način koji predstavlja najviše stremljenje ljudske rase – nevezanost za ovaj mali život, nevezanost za ovaj sitni Univerzum, nevezanost za ovu Zemlju, za raj, tijelo i um, nevezanost za bilo što što je ograničeno i uslovljeno.

Krajnji cilj života je odvajanje Duše od svih objekata, mentalnih i fizičkih. Kada se to postigne, Duša će ustanoviti da je bekrajna i besmrtna, i kako je sama sebi dovoljna da bude srećna.
 
..........................................................................
One značajne noći kada je dostigao prosvjetljenje, kaže se da je Buda prošao kroz razne stepene buđenja. U prvom, »umom sabranim i pročišćenim, bez mrlje, slobodnim od zagađenja, mekim, usredsrijeđenim i nepokretnim«, skrenuo je pažnju na prisjećanje svojih prošlih života. »...sjetio sam se bezbroj prethodnih postojanja sa tačnim karakterističnim odlikama i okolnostima. To znanje stekao sam u prvom noćnom satu«. Reinkarnacija, dakle, postoji, međutim, po budističkom shvatanju, ne postoji nezavisan i nepromjenljiv entitet kao što je duša ili ego koji nadživljava tjelesnu smrt. Kontinuitet između života nije omogućen nekin entitetom, već najsuptilnijim nivoima svijesti.
........................................................................................................

A koliko puta je od 500. god. p.n.e. do danas Buda reinkarnirao? Ako se sećao svojih "bezbrojnih prethodnih postojanja" onda je lako mogao da reinkarnira u novijoj istoriji i da savremenicim ukaže ko je ustvari on, pa to neko i da zabeleži. Možda baš danas živi neki svoj ko zna koji život.
 
............................................................................
Krajnji cilj života je odvajanje Duše od svih objekata, mentalnih i fizičkih. Kada se to postigne, Duša će ustanoviti da je bekrajna i besmrtna, i kako je sama sebi dovoljna da bude srećna.
A kada i kako se to postiže?
 
Tokom dugih i krupnih Promjena postoji vrijeme kada se svijet okreće prema unutra...tada se bića, poput svijetlećih zvijezda, okreću unutra. Ona su od kristalno čistog duha, žive u nenarušenoj radosti, kruže u prostoru blistajući u sopstvenoj svjetlosti, i žive u svojoj ljepoti do beskrajnih vremena. Postoje razdoblja tokom dugih i krupnih promjena kada se vrijeme izvrće prema spolja, a bića tada tonu u život. Još su od kristalno čistog duha, žive u nenarušenoj radosti, kruže u prostoru blistajući u sopstvenoj svjetlosti i žive u svojoj ljepoti do beskrajnih vremena. Tada još nema sunca i mjeseca i zvijezda, i nema dana i noći, i nema sedmica i mjeseci, nema muškarca i žene. A onda, tokom dugih vremena, tek odjednom izdiže se prijatna zemlja, blaga kao skorup i šarena kao duga, i mirisna i slatka kao med. Jedno biće je spopala radoznalost i okusilo ju je; prijala mu je ali je postalo žedno. I ostali su redom okusili zemlju, i svima je prijala, i svi su od toga postali žedni. A kada su bića okusila zemlju, izgubila su sopstvenu svjetlost. I kada su izgubila unutrašnju svjetlost, nastala je spoljna svjetlost – sunce, mjesec i zvijezde, i nastali su dani i noći, i nastale su sedmice i mjeseci. I što su bića više jela zemlju, sve su više gubila svoj kristalno čist duh i ljepotu. I tada je nestala prijatna zemlja, a iz nje su izrasli pupoljci kao pečurke, a bića su jela pupoljke, i što su više jela, tijelo im je postajalo sve grublje i sve se više gubila njihova ljepota. Žito je onda još raslo divlje, bijelo poput brašna, nije ga trebalo mljeti, bilo je slatko, nije ga trebalo peći. Ono što bi uveče pobrali, ujutru je izraslo, što bi ujutru pobrali, uveče bi izraslo. Bića su jela žito, a onda je na njihovom jednom dijelu postalo vidljivo da su žene, na drugom dijelu da su muškarci. I kada su se pogledali, spopala ih je žarka strast i zagrlila su se. Ostali su se sablaznili, i zbog toga su bića počela da grade kuće i da u njih skrivaju svoj stid. Jednog dana je jedno biće ovako proslovilo: Zašto da idem po žito i ujutru i uveče? I ujutru je nabralo i ono što mu je bilo potrebno za uveče. Tada žito već nije sasvim izraslo sjutradan, tek do polovine. I ostali su tako uradili, i žito niđe nije sasvim izraslo, tek samo do polovine. A drugi put je opet jedno biće reklo: Zašto da idem svaki dan po žito? I jednog dana je nabralo onoliko koliko mu je bilo potrebno za dva dana. A žito je tada poraslo samo za četvrtinu, a kad su bića odjednom nabrala za cijelu sedmicu, izrastao je samo osmi dio. Šta bi bilo, rekla su bića, ako bi zemlju podijelili između sebe? I podijeliše zemlju, a onda je nekoliko bića bralo iz tuđeg. Kada su ostali primijetili, rekoše: Izaberimo nekoga između sebe ko će paziti da svako bere samo sa svoje zemlje. I tako nastade vladar, a za njim dođe svještenik, ratnik, građanin, seljak i zanatlija.

BUDA

‚‚Fortis est ut mors dilectio.
Izgovorio sam rečenicu na latinskom koja stoji zapisana u Pesmi nad pesmama i u prevodu glasi: ljubav je jaka kao smrt.
Ova izreka nam se dobro uklapa u pohvalu velike Hristove obožavateljke, svete Marije Magdalene, o kojoj su sveti jevanđelisti mnogo pisali, tako da se njena slava i ime u celom hrišćanskom svetu toliko visoko cene, da što slično inače nije često. I premda ima mnogo milosti i vrlina koje treba slaviti, to je ipak pre svega prevelika i vrela ljubav prema Hristu u njoj toliko neizrecivo gorela i toliko moćno je bila obuzela, da se po svom dejstvu može uporediti sa surovom smrću. Zbog toga se o njoj može reći:‚‚Jaka kao smrt je ljubav!''
Kako je ljubav prema našem Gospodu ‚‚jaka kao smrt'' to i ona čoveka ubija u duhovnom smislu i odvaja dušu na svoj način od tela. Ovo se dešava kada se čovek potpuno preda i odrekne svoga Ja i toliko se odvoji od samoga sebe. Ali to se dešava kroz prekomerno visoku snagu ljubavi koja zna da tako milo ubija. Tako se i označava kao slatka bolest i živa smrt. Jer to umiranje je ulivanje većnog života, ali smrt telesnog života u kome čovek uvek stremi da živi samog sebe u sopstvenu korist. No ta slatka telesna smrt mora biti toliko snažna da čoveka stvarno i ubije, a ne samo učini bolesnim. Kao što biva sa mnogim ljudima koji najpre dugo boluju pre no što umru. Drugi ne boluju dugo. A drugi opet umiru iznenadnom smrću. Isto tako, opet, postoje ljudi koji se jako dugo premišljaju pre no što se nateraju da za ljubav Boga sebe sasvim predaju. Oni često čine kao da bi svoje Ja za to dali i umrli, a opet čine obrnuto i brzo traže još neku malu ličnu korist, tako da - zbog sebe i ne čisto i isključivo zbog Boga - uvek imaju nešto da rade oko sebe. Sve dotle oni nisu stvarno mrtvi, već samo leže na umoru i boluju u svojoj protivurečnosti. Dok najzad milost Božja, a to je ljubav, u njima ne pobedi, te sasvim uminu svojoj sebičnosti. Jer tu sebičnost i traženje sebe, koji su čovekov život i priroda, nije u stanju ništa da ubije, do jedino ljubav koja je jaka kao smrt. Drugačije se ta vrsta uopšte ne može ubiti. A ovo se dešava u tri stupnja.
Na prvom ova smrt, to jest ljubav, odvaja čoveka od prolaznog: od prijatelja, dobra i časti, i od svih stvorenja, tako da on više ništa nema niti se čim služi samo radi sebe i ni prstom više ne mrda s namerom sopstvene koristi i volje. - Kad se to dostigne, duša ubrzo počinje da boluje i da pogleda ka duhovnim dobrima, ka molepstviju, molitvi, vrlini, oduševljenju, ka Bogu. Uči da to praktikuje i da u njima sa radošću uživa, iznad svega što joj je prethodno bilo milo. Jer ta duhovna dobra po prirodi su joj bliža od telesnih. A kako je Bog dušu stvorio tako da ne može da opstane bez utehe kad se odlučno odvoji od telesnih radosti i prebaci na duhovne, ove joj ubrzo postaju tako drage da se od njih mnogo teže može odvojiti, nego prethodno od telesnih. Jer znaju dobro oni koji su to sami doživeli, da bi često bilo mnogo lakše napustiti ceo ovaj svet nego neku utehu, intimno osećanje, kakvo neko ponekad dobije u molitvi ili drugim duhovnim vežbama.
No sve to jedva da je početak prema onome što zatim sledi i što ljubav čini na ljudima. Jer ako je ljubav stvarno ‚‚jaka kao smrt'' ona opet s druge strane čoveka prisiljava da napusti i oprosti se i od svake duhovne utehe, od takvih dobara koje smo prethodno pomenuli, tako da se čovek slobodno upusti u to da za Boga napusti sve, čemu se njegova duša do tada radovala da u tome uživa, ili makar i da za tim samo čezne. Ah, Bože! Ko bi ikada mogao, sem ako ga ljubav prema Tebi ne natera, da Te zbog Tebe pusti da odeš i da se otudji od Tebe zbog Tebe? Šta bi se inače Bogu bolje i dragocenije moglo prineti kao žrtva, nego, zbog njega njega samog?! Ali kako je čudno, da se kod njega dolazi sa njim kao sa darom i da se hoće samim njim za njega platiti, a tako je, na žalost, malo onih koji su voljni da se prolaznih telesnih dobara odreknu i koji se i onda još često osećaju privučeni mnogim stvarima koje im samo spolja dolaze! Koliko su tek ređi oni koji bi hteli da voljno napuste duhovna dobra prema kojima sva telesna dobra nisu ništa. Jer posedovati tebe, Gospode (kaže jedan učitelj) bolje je od svega što je svet ikada ponudio, ili će ikad ponuditi od početka pa do sudnjeg dana.
Ma koliko je takva opuštenost nešto jako uzvišeno i preko svake mere retko, postoji ipak još jedan stupanj koji još mnogo ponosnije i savršenije uzdiže čoveka u njegov poslednji cilj, a koji čini ljubav koja je tu jaka kao smrt, koja nam slama srce. A to je, da se čovek odrekne i večnog života i blaga večnosti, svega što je od Boga i njegovih darova nekad mogao posedovati, tako da za sebe i zbog sebe nikada više izričito i namerno ne uzme za cilj, niti tome teži, i da ga nada u večni život od tada nadalje više ne dira niti raduje, ili pak muku čini lakšom.
Tek to je pravi stupanj istinske i potpune opuštenosti. A u takvu ispražnjenost uzima nas samo ljubav koja je jaka kao smrt i ubija čoveka u njegovom Ja i odvaja dušu od tela tako da ona ni sa telom ni sa bilo kakvim stvarima više ne želi da ima ikakva posla u sopstvenu korist. Na taj način ona se uopšte izdvaja iz ovog sveta i vodi tamo kud je zaslužila da ide. A kuda je inače zaslužila da ode nego u Tebe, večni Bože, gde Ti moraš da budeš njen život za to umiranje kroz ljubav.
Da nam se to desi, neka nam Bog pomogne! Amin.''

EKHART
 

Back
Top