Dubrovnik ima jedan od najvećih arhiva istorijskih izvora na Balkanskom poluostrvu. Značajna za kompletni region, uključujući čak i Turke, a kamoli sam sebe. Postoji, danas sačuvano, na tone i tone građe počevši od testamenta, uličnih proglasa, preko brojnih hronika, književnih dela po uzoru na italijanske klasike i zapisa sednica veća ili presuda,... Stari Dubrovčani se danas toliko dobro poznaju, sa se danas može rekonstruisati jedna prava igrana serija o životu običnog građanina doba renesanse ili baroka.
Da su Dubrovčani sebe doživljavali etničkim Hrvatima, proisteklim iz Hrvatskog kraljevstva ili po nekoj tradiciji sa origo gentis, to je nešto što bi bilo dobro poznato, oko čega ne bi, doslovno, bilo ni moguće voditi rasprave ovog tipa, zato što bi bile i izlišne. Međutim, svako ko prođe tone i tone, ko uzme sve što je napisano od Milecija pa na dalje, ne dobija takvu sliku. Oni nisu bili Hrvati, baš kao što se ni onaj famozni proglas iz 1638. godine ne može koristiti kao dokaz da su bili Srbi (ili štogod drugo, opis da je Dubrovnik u srpskoj zemlji, Srpska kancelarija, oni testamentu na srpskom lingvonimu, itd.).
Ozbiljna istorija se uopšte ni ne bavi tom nekom jurnjavom tamo nekakvih spomena ovde ili onde, već analizom društvenih procesa, ključnih pitanja, biografija i događaja. Apsolutno svaka jurnjava tzv. spomena, koja se zapravo danas samo i na prostoru bivše Jugoslavije može pronaći, u svom korenu sama je po sebi pogrešna, zato što podrazumeva jako ograničeni repertoar informacija koji obuhvata izuzetno ogromne vremenske periode, nekada skačući i vekove.
To je, jednostavno rečeno, pseudoistorija. Danas nije istorija, i neće nikada uopšte ni biti. Nekada, u vreme tzv. "nacionalnih radnika" čiji je cilj bio izgradnja nacionalnog identiteta, jeste bilo. Ali neće biti više.