Švercere bi stavili u uze i dali im šibe, a ne s njima raspravljali.
To je komično.
Taj posve beznačajni dio jednostavno ne zavrjeđuje silnu pažnju.
Realnije je pročitati što se u 17. i 18. st. podrazumijevalo pod slavenskim jezicima, što su bile ideje Vatikana, kakve su sve poteze vukli i uglavnom ispromašivali i time unazadili kodifikaciju hrvatskoga zbog šuplje i fantazijske nakane da povežu katolike i pravoslavne u jedan jezik od Istre do Arhangelska.
Tu je Mrdežin tekst vrlo poučan, dok je njeka marginalna budalaština o švercerima ili sl. nješto što nije dostojno da čovjek na to i pljucne.
https://hrcak.srce.hr/file/160935
..............................................................................
Pomoću jezika glagoljaške liturgije rimska je kurija nastojala
liniju vjerskog ujedinjenja proširiti i do jedinstva s liturgijom »Moskovita«.
Takav jezik prezentira Levakovićev Misal iz 1631, od kroatizama naročito
pročišćen Brevijar iz 1648, te izdanje Misala iz 1741, u Karamanovu uređenju
rusificirano s pomoću Rutena u većoj mjeri od Levakovićeva izdanja, ili
pak Sovićeva gramatika i rječnik koji nikada nisu tiskani, a rađeni su prema
jezičnim normama gramatike Milentija Smotrickog. Na širenju toga tipa
slavenskoga liturgijskog jezika, preko nastojanja da se na njemu obrazuju
glagoljaški redovi i unijatsko svećenstvo, posebno su se isticali zadarski nad
biskup Vicko Zmajević te Mate Karaman, njegov nasljednik na zadarskoj
biskupskoj stolici (1745–1771) i Matej Sović.
.
U nastojanjima su zapravo ostali bez željena rezultata jer glagoljaši
nisu pristajali na ekumensko djelovanje na nerazumljivu jeziku. o tome
svjedoče, primjerice, propagandine police prepune neprodanih primjeraka
Levakovićeva Misala, unatoč odredbama dalmatinskih biskupa da se knjiga
obavezno posjeduje.
......................................................................
Postojala je i zasebna propagandina linija širenja crkvene unije koja je
razmišljala o jeziku drukčije od zadarskoga intelektualnog trojca. Isticali su
se zalaganjem da svakodnevni govor stekne i pravnu i ekumensku valjanost.
U zagovaranju razgovornog jezika u bogoslužju isticali su bosanski govor
iznad ostalih i znali su doista bizarnim argumentima braniti njegovu potrebu
uvođenja u bogoslužje. primjerice, karamanov oštar kritičar dubrovčanin
Stjepan Rružić (Rosa) tvrdio je da je slavenski jezik u kategoriji božanskoga
– »lingua mater« – nastao rasapom Babilona. Njegova je matica, prema
Ružiću, sačuvana u bosanskom govoru, a ostali su slavenski jezici iskrivljene
varijante, »dijalekti« koje ne razumiju svi Slaveni,
za razliku od bosanskoga jezika i njegove kultivirane varijante u književnosti dalmatinskih i dubrovačkih pisaca.
Žestoko je kritizirao zadarski propagandin trojac, a prijepor između
dviju struja dospio je i do pape Benedikta XiV., no na papu je uvjerljivije
od kritika rusifikacije staroslavenskoga djelovala Karamanova obrana arhaizirana jezika.
Bit će da je dobrim djelom presudila i bojazan o unošenju razgovornoga (profanog) jezika u bogoslužje, a što se vjerojatno posredno odrazilo i na ostanak u rukopisu Kašićeva prijevoda Biblije štokavštinom.
.......................................................................
Realističnim se pokazao Kašićev stav, a politički vidovitom njegova
senzibiliziranost za potrebu očuvanja različitosti u govorima srodnih jezika
na prostoru južnoslavenskih zemalja. Svjedoči o ranom zapažanju osjetlji
vosti jezičnog (i vjerskog) pitanja u ranom novom vijeku. S druge strane,
Križanićeva nakana da se Slaveni jezično čvršće povežu čišćenjem slavenskih
jezika od natruha drugih, neslavenskih jezika, revitalizirajući ih leksičkim
materijalom iz ruskog jezika, nije se pokazala realističnom niti upotre
bljivom. Razvidno je iz njegovih pisama i djelovanja za boravaka u Rusiji da
je i poslije rimskoga odustajanja od kršćanske unije vjerovao u mogućnost
političkoga jedinstva svih Slavena s Rusijom kao predvodnicom. U sličnom
jezičnom hibridu (ali staroslavenskoga i ruskoga) rješenje su vidjeli Rafael
Levaković i njegovi sljedbenici Zmajević, Karaman i Sović, ali je i taj jezik
odbijalo prihvatiti u praksi svećenstvo obiju vjera unatoč podršci i samoga
pape Benedikta XiV.
Srbi su tu zadnja rupa na svirali:
U interpretaciji povijesnih događanja oko doseljenja Srba u Mletačku republiku
i austrougarsku Monarhiju i borbe oko njihovih administrativnih povlastica i pozicija, kao
i pokušaja njihova unijaćenja, često nailazimo na diskurs kakav implicira i zaključak poput
sljedećeg: »taj duboki jaz koji je delio Srbe od verskih i političkih plemićkih krugova u
Monarhiji, mogao se jedino prebroditi primanjem katolicizma, ali bi time svakako bio poljuljan
osnov srpske narodnosti koja se identifikovala s pravoslavljem.« (J. Radonić: Rimska kurija, str.
466) Sličnu ideju eksplicitnog identificiranja narodnosti i vjere posjeduje i sljedeća refleksija:
»iz dosada izloženog jasno je s kolikim su teškoćama imali Srbi da se bore protiv udruženih
snaga rimske kurije i habsburške kuće u odbrani svoje pravoslavne vere i narodnosti. « (J.
Radonić, Rimska kurija, str. 469)