Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

[Mej bregami]

Нема ово везе са Хрватима у Дубровнику.

Шта бре!
Управо ти је писано да је језик Дубровчана исти као језик околних Срба а не Хрвата.

7. мај 1447. године - помиње се српски писар дубровачке опћине: кнез и судије дубровачке "рекоше Никше Звијездићу, дијaку српскому, да упише све по реду."
Уједно, овде се спомиње 20 српских кметова и српски пристав.
Pogledajte prilog 1494273
Pogledajte prilog 1494270
[ Spomenik srpske kraljevske akademije, XI, Spomenici srpski, Beograd 1892, str. 85-86. ]

Што и не чуди јер је јако добро документовано који народ живи тамо.
Pogledajte prilog 1494272

Sljedeći put koristi šarene bojice da bude preglednije.

 

[Mej bregami]

Mislim da ti je par reči promaklo dok si kucao rečenicu pa ispala nejasna

Imali još koji izvor, neovisno o Porfirogenetu, koji tvrdi da su Neretljani, Travunjani i Zahumljani porijeklom Srbi?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Imali još koji izvor, neovisno o Porfirogenetu, koji tvrdi da su Neretljani, Travunjani i Zahumljani porijeklom Srbi?

Zapisi Splitskog koncila iz 925. godine svedoče o prisustvu Srba na tom saboru. Spominju se kao učesnici Hrvati i Srbi, a sa političke strane kao suvereni Tomislav i Mihailo Zahumski.

 

[Mej bregami]

Dubrovčanin Marko Bruerević, porijeklom Francuz (Marc Bruere) 1820. piše svojim sugrađanima da zašto radije koriste strane riječi i jezik jer da je to protiv stare tradicije hrvatske.

 

[Mej bregami]

Zapisi Splitskog koncila iz 925. godine svedoče o prisustvu Srba na tom saboru. Spominju se kao učesnici Hrvati i Srbi, a sa političke strane kao suvereni Tomislav i Mihailo Zahumski.

Mihaila eksplicitno navode kao Zahumljana. Znamo da je papa kad i Tomislavu pisao i drugim vladarima istočnije od Hrvatske u vezi crkvenog sabora.

 

[Urvan Hroboatos]

Mihaila eksplicitno navode kao Zahumljana. Znamo da je papa kad i Tomislavu pisao i drugim vladarima istočnije od Hrvatske u vezi crkvenog sabora.

Rasprave s ovim likovima nemaju smisla. To je ovaj mentalitet, i tu pomoći nema...

 

[ZabranjeniLegenda]

Mihaila eksplicitno navode kao Zahumljana. Znamo da je papa kad i Tomislavu pisao i drugim vladarima istočnije od Hrvatske u vezi crkvenog sabora.

Da i Mihailo kod Porfirogenita kazuje da nije Srbin vec od roda Licaka.

 

[FDDD]

Zapisi Splitskog koncila iz 925. godine svedoče o prisustvu Srba na tom saboru. Spominju se kao učesnici Hrvati i Srbi, a sa političke strane kao suvereni Tomislav i Mihailo Zahumski.

Prosto 1+1=2

Da i Mihailo kod Porfirogenita kazuje da nije Srbin vec od roda Licaka.

Da se krene od Kromanjinaca, jel to poenta?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Mihaila eksplicitno navode kao Zahumljana. Znamo da je papa kad i Tomislavu pisao i drugim vladarima istočnije od Hrvatske u vezi crkvenog sabora.

Govorim o zaključcima sa splitskog koncila.

Kad su spomenuti biskupi tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:​

​

I. Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: »Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.«​

​

II. U svim crkvama, za koje se otprije zna da su u njima stolovali biskupi, a sada ima dovoljno svećenstva i naroda unutar granica takve biskupije, neka se postavi biskup; jer prema kanonskim propisima nije slobodno postavljati biskupe u malim gradovima ili selima, da biskupsko ime ne gubi ugled. Nadalje neka onaj, koji još nema biskupije, primi ispražnjenu biskupiju po odluci metropolite i uz suglasnost ostalih biskupa.​

​

III. Budući da se granice određene od otaca nipošto ne smiju pomicati, neka se svaki biskup drži određenih mu granica i neka nikako ne zadire u područje tuđe biskupije. Samo u vlastitoj biskupiji pripada mu pravo da krsti, posvećuje crkve ili zaređuje svećenike i da kao nadležni biskup podjeljuje (vjernicima) krizmu.​

​

IV. Posjedi crkava, koje su u čast svetaca dali darovatelji za svoje grijehe, neka se nipošto ne daju u vlasnost svjetovnjacima, jer ono, što je jedamput posvećeno bogu, ne smije više biti podvrgnuto ljudskoj vlasnosti.​

​

V. Ako su koje crkve ili posjedi ispravom vjernika pod prijetnjom izopćenja predani glavnoj crkvi blaženoga Petra apostola, nipošto joj se ne smiju oduzimati, jer se i darovatelj i ono, što je darovano, nalaze pod zaštitom Kristova ključara Petra.​

​

VI. Ako dopuštenjem božje providnosti u narodnoj buni bude ubijen vladar zemlje, budući da ono, što počine mnogi, ostaje nekažnjeno, moraju oni, koji su svijesni krivnje, zbog tog zlodjela davati milostinju za njegovu dušu. Ako je pak sagradio kakvu crkvu ili oslobodio robove, moraju to braniti, a njegovu ženu ili djecu dobrostivo zaštićivati.​

​

VII. Ako koji pakosnik, zadahnut đavolskim duhom, po vlastitom naumu, kao Juda, ubije svoga gospodara, neka kao prognanik čini pokoru s kamenom obješenim o vrat i opasan željeznim obručem.​

​

VIII. Što se tiče dubrovačkog i kotorskog biskupa, kojih je stolica, kako se pouzdano zna, samo jedna, neka tu biskupiju između sebe pravedno podijele tako, da, ako jedan od pastira te crkve umre, drugi biskup upravlja njegovom crkvom, dok ne bude posvećen novi biskup.​

​

IX. Što se tiče biskupa Licinija, neka bude zadovoljan i neka ostane u biskupiji, za koju je posvećen. Ako pak taj Licinije ne ostane zakonito u svojoj biskupiji kao njen baštinik, nego kao došljak i stranac dođe u svoju prvašnju biskupiju i htjedne radije tu boraviti, neka ostane, ali kao svećenik.​

Nadalje neka nitko ne služi misu u biskupskoj ili župnoj crkvi, dok je njezin biskup ne posveti po kanonskim propisima. Ako to odsada koji drznik bude protiv navedene odredbe u njoj vršio, neka se isključi iz našeg kolegija.​

​

X. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promak-nuti na bilo koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik, da služi bogu bilo kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti, da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog pape može mu dopustiti, da vrši svećeničku službu.​

​

XI. Neka biskup Hrvata zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi.​

​

XII. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka nijedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak, tko god za potrebe svoje duše pristupi k nama i zamoli, da u našim sjedištima bude zaređen ili kršten ili da dobije potvrdu, neka mu svaki biskup po čitavoj pokrajini to pruži bez ustručavanja. Uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupom odgovaraju bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred bogom čista.​

​

XIII. Neka u crkvi, na području koje je ubijen svećenik, nitko ne služi misu, prije nego sam ubojica ili narod ne dade zadovoljštinu, kako se učini prikladnim tamošnjem biskupu. Neka svećenici ne uništavaju crkvene stvari. Jednom preuzeta crkva neka se ne napušta bez razloga. Bude li koji drukčije radio, neka bude izopćen, dok ne naknadi što je upropastio, i dok crkva ne dobije natrag svoje.​

​

XIV. Vlastite žene neka se ubuduće ne otpuštaju nego jedino zbog preljuba. Ako je pak tko već otpustio svoju ženu, neka tako ostane.​

Neka gospodari daju na nauke one svoje robove, koji god žele da postanu svećenici. Gospodari neka robove oštro kore ne kao strance, nego kao svoje, a robovi neka ih rado slušaju.​

​

XV. Ako svećenik ne živi suzdržljivo sa ženom, koju je prvu imao, neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome. Oženi li se pak s drugom, neka bude izopćen.​

Na Drugom splitskom saboru iz 928. godine, ne pominju se Srbi. I ne pominje se ni Mihailo; on nije bio u Splitu tada. Nema Mihaila, nema ni Srba; nije neka misterija.

 

[ZabranjeniLegenda]

Da se krene od Kromanjinaca, jel to poenta?

Ocigledno u vrijeme Porfirogenita zapadni balkan je bio veoma multikulturalni prostor, imao si Srbe, Licake, Dukljane, Hrvate, Moravljane itd. itd.

 

[FDDD]

Mihaila eksplicitno navode kao Zahumljana. Znamo da je papa kad i Tomislavu pisao i drugim vladarima istočnije od Hrvatske u vezi crkvenog sabora.

Te bajke pričaj deci

 

[Pumpaj Dinstanović]

Prosto 1+1=2

Zapravo, još je prostije.

Mihailo nije bio u Splitu za vreme drugog crkvenog sabora, iz 928. godine. I ne pominju se ni nikakvi Srbi (tada).

 

[Mej bregami]

Te bajke pričaj deci

To su činjenice. Ne bi ti škodilo da čitaš, ako ti se ne čita, zaobilazi temu.

Uostalom u to vrijeme opet su u Hrvatskoj bile srpske izbjeglice zbog dinastičkih borbi i intervencije Bugara.
Možda se i na njih mislilo pod Srbima.

 

[FDDD]

Zapravo, još je prostije.

Mihailo nije bio u Splitu za vreme drugog crkvenog sabora, iz 928. godine. I ne pominju se ni nikakvi Srbi (tada)

Da, ta dva sabora su vremenski vrlo blizu a da se na drugom ne pominju Srbi, razlog je očigledan.

 

[Mej bregami]

Govorim o zaključcima sa splitskog koncila.

​

Kad su spomenuti biskupi tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:​

​

I. Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: »Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.«​

​

II. U svim crkvama, za koje se otprije zna da su u njima stolovali biskupi, a sada ima dovoljno svećenstva i naroda unutar granica takve biskupije, neka se postavi biskup; jer prema kanonskim propisima nije slobodno postavljati biskupe u malim gradovima ili selima, da biskupsko ime ne gubi ugled. Nadalje neka onaj, koji još nema biskupije, primi ispražnjenu biskupiju po odluci metropolite i uz suglasnost ostalih biskupa.​

​

III. Budući da se granice određene od otaca nipošto ne smiju pomicati, neka se svaki biskup drži određenih mu granica i neka nikako ne zadire u područje tuđe biskupije. Samo u vlastitoj biskupiji pripada mu pravo da krsti, posvećuje crkve ili zaređuje svećenike i da kao nadležni biskup podjeljuje (vjernicima) krizmu.​

​

IV. Posjedi crkava, koje su u čast svetaca dali darovatelji za svoje grijehe, neka se nipošto ne daju u vlasnost svjetovnjacima, jer ono, što je jedamput posvećeno bogu, ne smije više biti podvrgnuto ljudskoj vlasnosti.​

​

V. Ako su koje crkve ili posjedi ispravom vjernika pod prijetnjom izopćenja predani glavnoj crkvi blaženoga Petra apostola, nipošto joj se ne smiju oduzimati, jer se i darovatelj i ono, što je darovano, nalaze pod zaštitom Kristova ključara Petra.​

​

VI. Ako dopuštenjem božje providnosti u narodnoj buni bude ubijen vladar zemlje, budući da ono, što počine mnogi, ostaje nekažnjeno, moraju oni, koji su svijesni krivnje, zbog tog zlodjela davati milostinju za njegovu dušu. Ako je pak sagradio kakvu crkvu ili oslobodio robove, moraju to braniti, a njegovu ženu ili djecu dobrostivo zaštićivati.​

​

VII. Ako koji pakosnik, zadahnut đavolskim duhom, po vlastitom naumu, kao Juda, ubije svoga gospodara, neka kao prognanik čini pokoru s kamenom obješenim o vrat i opasan željeznim obručem.​

​

VIII. Što se tiče dubrovačkog i kotorskog biskupa, kojih je stolica, kako se pouzdano zna, samo jedna, neka tu biskupiju između sebe pravedno podijele tako, da, ako jedan od pastira te crkve umre, drugi biskup upravlja njegovom crkvom, dok ne bude posvećen novi biskup.​

​

IX. Što se tiče biskupa Licinija, neka bude zadovoljan i neka ostane u biskupiji, za koju je posvećen. Ako pak taj Licinije ne ostane zakonito u svojoj biskupiji kao njen baštinik, nego kao došljak i stranac dođe u svoju prvašnju biskupiju i htjedne radije tu boraviti, neka ostane, ali kao svećenik.​

Nadalje neka nitko ne služi misu u biskupskoj ili župnoj crkvi, dok je njezin biskup ne posveti po kanonskim propisima. Ako to odsada koji drznik bude protiv navedene odredbe u njoj vršio, neka se isključi iz našeg kolegija.​

​

X. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promak-nuti na bilo koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik, da služi bogu bilo kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti, da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog pape može mu dopustiti, da vrši svećeničku službu.​

​

XI. Neka biskup Hrvata zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi.​

​

XII. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka nijedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak, tko god za potrebe svoje duše pristupi k nama i zamoli, da u našim sjedištima bude zaređen ili kršten ili da dobije potvrdu, neka mu svaki biskup po čitavoj pokrajini to pruži bez ustručavanja. Uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupom odgovaraju bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred bogom čista.​

​

XIII. Neka u crkvi, na području koje je ubijen svećenik, nitko ne služi misu, prije nego sam ubojica ili narod ne dade zadovoljštinu, kako se učini prikladnim tamošnjem biskupu. Neka svećenici ne uništavaju crkvene stvari. Jednom preuzeta crkva neka se ne napušta bez razloga. Bude li koji drukčije radio, neka bude izopćen, dok ne naknadi što je upropastio, i dok crkva ne dobije natrag svoje.​

​

XIV. Vlastite žene neka se ubuduće ne otpuštaju nego jedino zbog preljuba. Ako je pak tko već otpustio svoju ženu, neka tako ostane.​

Neka gospodari daju na nauke one svoje robove, koji god žele da postanu svećenici. Gospodari neka robove oštro kore ne kao strance, nego kao svoje, a robovi neka ih rado slušaju.​

​

XV. Ako svećenik ne živi suzdržljivo sa ženom, koju je prvu imao, neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome. Oženi li se pak s drugom, neka bude izopćen.​

Na Drugom splitskom saboru iz 928. godine, ne pominju se Srbi. I ne pominje se ni Mihailo; on nije bio u Splitu tada. Nema Mihaila, nema ni Srba; nije neka misterija.

Kada sam spomenuo pismo papa Tomislavu to se odnosilo na sabor 925.

 

[Mej bregami]

Da, ta dva sabora su vremenski vrlo blizu a da se na drugom ne pominju Srbi, razlog je očigledan.

924. je srpski knez Zaharije protjeran i pobjegao je u Hrvatsku. Za vrijeme drugog crkvenog sabora već je bio novi knez u Srbiji i prijašnji je izgubio svaki status da bi ga se ponovno pozivalo ili uopće bio spominjan.

 

[FDDD]

Govorim o zaključcima sa splitskog koncila.

​

Kad su spomenuti biskupi tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:​

​

I. Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: »Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.«​

​

II. U svim crkvama, za koje se otprije zna da su u njima stolovali biskupi, a sada ima dovoljno svećenstva i naroda unutar granica takve biskupije, neka se postavi biskup; jer prema kanonskim propisima nije slobodno postavljati biskupe u malim gradovima ili selima, da biskupsko ime ne gubi ugled. Nadalje neka onaj, koji još nema biskupije, primi ispražnjenu biskupiju po odluci metropolite i uz suglasnost ostalih biskupa.​

​

III. Budući da se granice određene od otaca nipošto ne smiju pomicati, neka se svaki biskup drži određenih mu granica i neka nikako ne zadire u područje tuđe biskupije. Samo u vlastitoj biskupiji pripada mu pravo da krsti, posvećuje crkve ili zaređuje svećenike i da kao nadležni biskup podjeljuje (vjernicima) krizmu.​

​

IV. Posjedi crkava, koje su u čast svetaca dali darovatelji za svoje grijehe, neka se nipošto ne daju u vlasnost svjetovnjacima, jer ono, što je jedamput posvećeno bogu, ne smije više biti podvrgnuto ljudskoj vlasnosti.​

​

V. Ako su koje crkve ili posjedi ispravom vjernika pod prijetnjom izopćenja predani glavnoj crkvi blaženoga Petra apostola, nipošto joj se ne smiju oduzimati, jer se i darovatelj i ono, što je darovano, nalaze pod zaštitom Kristova ključara Petra.​

​

VI. Ako dopuštenjem božje providnosti u narodnoj buni bude ubijen vladar zemlje, budući da ono, što počine mnogi, ostaje nekažnjeno, moraju oni, koji su svijesni krivnje, zbog tog zlodjela davati milostinju za njegovu dušu. Ako je pak sagradio kakvu crkvu ili oslobodio robove, moraju to braniti, a njegovu ženu ili djecu dobrostivo zaštićivati.​

​

VII. Ako koji pakosnik, zadahnut đavolskim duhom, po vlastitom naumu, kao Juda, ubije svoga gospodara, neka kao prognanik čini pokoru s kamenom obješenim o vrat i opasan željeznim obručem.​

​

VIII. Što se tiče dubrovačkog i kotorskog biskupa, kojih je stolica, kako se pouzdano zna, samo jedna, neka tu biskupiju između sebe pravedno podijele tako, da, ako jedan od pastira te crkve umre, drugi biskup upravlja njegovom crkvom, dok ne bude posvećen novi biskup.​

​

IX. Što se tiče biskupa Licinija, neka bude zadovoljan i neka ostane u biskupiji, za koju je posvećen. Ako pak taj Licinije ne ostane zakonito u svojoj biskupiji kao njen baštinik, nego kao došljak i stranac dođe u svoju prvašnju biskupiju i htjedne radije tu boraviti, neka ostane, ali kao svećenik.​

Nadalje neka nitko ne služi misu u biskupskoj ili župnoj crkvi, dok je njezin biskup ne posveti po kanonskim propisima. Ako to odsada koji drznik bude protiv navedene odredbe u njoj vršio, neka se isključi iz našeg kolegija.​

​

X. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promak-nuti na bilo koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik, da služi bogu bilo kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti, da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog pape može mu dopustiti, da vrši svećeničku službu.​

​

XI. Neka biskup Hrvata zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi.​

​

XII. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka nijedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak, tko god za potrebe svoje duše pristupi k nama i zamoli, da u našim sjedištima bude zaređen ili kršten ili da dobije potvrdu, neka mu svaki biskup po čitavoj pokrajini to pruži bez ustručavanja. Uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupom odgovaraju bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred bogom čista.​

​

XIII. Neka u crkvi, na području koje je ubijen svećenik, nitko ne služi misu, prije nego sam ubojica ili narod ne dade zadovoljštinu, kako se učini prikladnim tamošnjem biskupu. Neka svećenici ne uništavaju crkvene stvari. Jednom preuzeta crkva neka se ne napušta bez razloga. Bude li koji drukčije radio, neka bude izopćen, dok ne naknadi što je upropastio, i dok crkva ne dobije natrag svoje.​

​

XIV. Vlastite žene neka se ubuduće ne otpuštaju nego jedino zbog preljuba. Ako je pak tko već otpustio svoju ženu, neka tako ostane.​

Neka gospodari daju na nauke one svoje robove, koji god žele da postanu svećenici. Gospodari neka robove oštro kore ne kao strance, nego kao svoje, a robovi neka ih rado slušaju.​

​

XV. Ako svećenik ne živi suzdržljivo sa ženom, koju je prvu imao, neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome. Oženi li se pak s drugom, neka bude izopćen.​

Šta misliš o ovom crkvenom saboru, zašto su pomenuti samo Srbi pored Hrvata, koja je njihova uloga?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Rasprave s ovim likovima nemaju smisla. To je ovaj mentalitet, i tu pomoći nema...

Vređaš, isprazno, i to samo zbog svoje sujete. Zapravo, nije samo sujete, već ima i ponečeg drugog. Vređaš zato što znaš da ja u principu nemam ozbiljan problem sa gotovo nijednim Hrvatom ovde i zato što znaš šta to znači po tebe. A i vređaš zbog toga što znaš da te ja vrlo dobro poznajem. I ne samo poznajem, nego što i vrlo dobro znam šta si ti, tačno.

A ta dileja sa snimka koji si okačio, ako li se samo setimo šta si ti sve ovde pisao, uključujući da su partizani ubili u toku Drugog svetskog rata jednog čoveka zato što je objavio knjigu koju godinu raznije za koju je vrlo teško da je uopšte postala i poznata samo zbog toga što je čovek dokazao nešto što je bilo nesporno i poznato od ranije. A i da ne pominjemo gomilu glasina i urbanih legendi, od Alekse Ivića koji tobož' pali dubrovačka dokumenta, pa na dalje. Taj čovek sa klipa koji si podelio, po mentalnom sklopu i duhu i sl. stvarima ima mnogo više zajedničkog sa tobom, nego sa mnom. Zato te i najčešće brane srpski nacionalisti i kažu da se vidi da si po karakteru Srbin, slično kao npr. Domazet-Lošo.

 

[ZabranjeniLegenda]

924. je srpski knez Zaharije protjeran i pobjegao je u Hrvatsku. Za vrijeme drugog crkvenog sabora već je bio novi knez u Srbiji i prijašnji je izgubio svaki status da bi ga se ponovno pozivalo ili uopće bio spominjan.

Da a nije smio da previri u Zahumlje jer Mihailovi Licaci ne bi primili Srbina.

 

[FDDD]

924. je srpski knez Zaharije protjeran i pobjegao je u Hrvatsku. Za vrijeme drugog crkvenog sabora već je bio novi knez u Srbiji i prijašnji je izgubio svaki status da bi ga se ponovno pozivalo ili uopće bio spominjan.

Jel to znači da su Srbi na splitskom saboru falsifikat?

 

[ZabranjeniLegenda]

Jel to znači da su Srbi na splitskom saboru falsifikat?

Sto nijesu spomenuli ponosne i dicne Licake jer Mihailo Zahumski je bio dicni Licak kao caca mu?

 

[Mej bregami]

Jel to znači da su Srbi na splitskom saboru falsifikat?

Valjda nisu, ali tko su ti Srbi bili je drugo pitanje. Ni imena ni funkcija im se ne spominju.

 

[FDDD]

Sto nijesu spomenuli ponosne i dicne Licake jer Mihailo Zahumski je bio dicni Licak kao caca mu?

Ne znam šta da ti kažem, kad umreš pitaj nekog tamo ko je bio na saboru 925.

 

[FDDD]

Valjda nisu, ali tko su ti Srbi bili je drugo pitanje. Ni imena ni funkcija im se ne spominju.

Znači onda zato nisu bili Srbi?

 

[FDDD]

Nije mogao da udje, Dukljani bas ljubomorno cuvaju svoju nezavisimost

A jel tako mrčo?