Ovo je sve blesavo. Radi se o hrvatskom vjerskom piscu Šimi Budiniću, koji je kao Divković, te možda još 2 hrvatska autora, uporabio pojam "srpski" za pismo, tj. ćirilicu.
To je odavno toliko besmisleno da se nema o čem raspravljati, budući da je Grčević sve u tančine razglobio ovdje:
https://www.hrstud.unizg.hr/_downlo...019_Ime_HRVAT_u_etnogenezi_juznih_Slavena.pdf, od str. 163- 211.
Kod Divkovića je razvidno da razlikuje pojmove jezik (»slovinski«, »bosanski«) i pismo (»s(a)rpski«). Njegovo je nazivanje bosančice »s(a)rpskim« iznimka među bosanskim franjevačkim autorima XVII.
i XVIII. stoljeća. Npr., Stipan Margitić bosančicu i svoj jezik imenuje bosanskim imenom, a Ivan Ančić ih zove ilirskima (slova ilirička). Nitko od bosanskofranjevačkih pisaca osim Divkovića bosančicu ne zove
srpskim imenom.
Vrlo je vjerojatno da je Divković svoju formulu o »srpskim slovima« i »slovinskom jeziku« preuzeo od Zadranina Šime Budinića koji ju je od hrvatskih autora prvi upotrijebio u tiskanom obliku. Na hrvatskom
je Budinić svoj književni jezik zvao slovinskim, a u Mletcima je 1597. objavio knjigu Breve instruttione per imparare il carattere serviano, et la lingua illyrica (Horány 1792: 625, Kosić 2018: 219)