Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

[Zvonimir Božić]

Rakoh već da je srpsko svojatanje obična nebuloza koju da pokažeš nekom Čukču ili Japancu razumio bi odmah sve i nema nikakvih dvojbi:

1. Dubrovačka je regionalna književnost pisana jezikom koji je mješavina štokavskog i
čakavskog u 16. stoljeću, a dalje na zapadnoštokavskom stiliziranom dijalektu koji je
hrvatski, a ne srpsko-crnogorski.

2. Hrvatske su institucije i pojedinci, od Gaja do Jagića, Pavića, Rešetara, Budmanija,
Hamma... bili ti koji su priredili kanonska izdanja dubrovačkih autora na svim poljima
pisane kulture, dok srpski filolozi nisu u tom sudjelovali. Marin Držić, na primjer, prvi
je put u Srbiji izveden 1946. u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Subotice.

3. Pravoslavna ili istočnokršćanska pisana kultura kao srpska ne može u svom pisanom
korpusu posjedovati eminentno katoličke i protestantske stilske formacije poput
renesanse i baroka.

4. Sami dubrovački autori, od 1400. do 1800., nikada i nijedanput nisu nazvali svoj jezik
srpskim, niti su se situirali u srpski književni krug, dočim svoj južnoslavenski jezik
zovu hrvatskim, te slovinskim ili ilirskim imenom, što za njih znači jedno te isto (vidjeti
tekst Radoslava Katičića: “Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske
književnosti”, časopis Jezik, 1989.).

5. Sve svjetske enciklopedije, na engleskom, danskom, češkom, ruskom, njemačkom,
francuskom, mađarskom, švedskom .... pozicioniraju dubrovačku književnost u
hrvatsku, i jedino hrvatsku, dok je srpska književnost prikazana kao i u hrvatskim
književnim povijestima, bez ikakvih mediteranskih i srednjoeuropskih udjela i stilskih
formacija.

Hrvatska mainstream historiografija je dva stoljeća iza srpske. Sulude konstrukcije o "hrvatsko-ugarskom kraljevstvu" ili stotinama tisuća ubijenih na "križnom putu", narativ baziran na dokazanim krivotvorinama poput Bašćanske ploče ili Pacte convente, a o nekom iole normalnom sagledavanju događaja u Hrvatskoj od 1991. do 1995. nitko još ni ne pomišlja. Hrvatska mainstream historiografija u mnogim elementima ličini na metode srpskih autohtonista, Deretiću i sličnima.

Poseban bezobrazluk je ovo odvratno otimanje Dubrovnika. Tu i hrvatska historiografija i razni amateri pokazuju toliku količinu arogancije koja se sa pravom može nazvati psihičkim poremećajem. Pa, krenimo redom:

Prije svega, ne postoji nikakvo srpsko svojatanje Dubrovnika. Srbija uglavnom ignorira Dubrovnik ili bojažljivo šapne da dubrovačka književnost pripada i srpskoj, a ne samo hrvatskoj književnosti. Npr. Predrag Marković, inače kvalitetan povjesničar, ponavlja laž Ive Banca da nisu postojali nikakvi dubrovački Srbi katolici, već samo par bogatih obitelji. Inače, Banac je iz ugledne srpske konvertitske katoličke obitelji, znaju čak i koja im je bila slava dok su bili pravoslavni.

Ovako vaše otimanje dubrovačkog nasljeđa vrijeđa nas čiji su preci zaista bili iz tog kraja, to je pljuvanje u nas. Mi vrlo dobro znamo kako su pokatoličene Konavle, kako je 1419. Dubrovačka Republika kupila Konavle od Sankovića protiv čega ustaje plemstvo i narod. Dobro znamo da je 31. prosinca 1426. Radoslav Pavlović konačno predao Konavle Dubrovniku, nakon čega je cijeli taj kraj pokatoličen do kraja 15. stoljeća.

Pređimo sada na ove pseudoafgumente koje uglavnom ponavlja notorni Grčević.

1. Dubrovačka je regionalna književnost pisana jezikom koji je mješavina štokavskog i čakavskog u 16. stoljeću, a dalje na zapadnoštokavskom stiliziranom dijalektu koji je hrvatski, a ne srpsko-crnogorski.

Laž. Dubrovačka književnost pisana je na istočnoheregovačom dijalektu, ondosno istočnohumskom. To je dijalekt prve srpske države! To je srpsko-crnogorski dijalekt! I to ne tvrdim ja, nego Pero Budmani. Budmani je veći ekspert za dubrovački govor i književnost nego bilo koji živi čovjek danas.

Da li u dubrovačkom govoru ima čakavski riječi? Ima, ali još je više talijanizama, odnosno romanizama, daleko više od čakavskih riječi. Jesu li romanizmi u dubrovačkom govoru dokazi da je to talijanski jezik? Sama činjenica da hrvatski mitomani imaju potrebu naglašavati i preuveličavati broj čakavskih riječi u dubrovačkom, pokazuje da taj govor nije hrvatski.

Naravno da je dubrovački govor pod utjecajem talijanskog i čakavskog, kao što je istarski čakavski pod snažnim utjecajem talijanskog. Istarski čakavski govor je daleko više pod utjecajem talijanskog, 100 puta više, do te mjere da zvuči rogobatno, pa nikom ne pada na pamet da istarski čakavski proglasi talijanskim dijalektom. Prema utjecaju talijanskog na istarski, utjecaj čakavskog na dubrovački je smiješan.

2. Hrvatske su institucije i pojedinci, od Gaja do Jagića, Pavića, Rešetara, Budmanija, Hamma... bili ti koji su priredili kanonska izdanja dubrovačkih autora na svim poljima pisane kulture, dok srpski filolozi nisu u tom sudjelovali. Marin Držić, na primjer, prvi je put u Srbiji izveden 1946. u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Subotice.

Laž. I to bezočna. Rešetar i Budmani su Srbi! A Jagić eksplicitno kaže da je dubrovački govor SRPSKI! Pazi, vi pod Hrvate uvaljujete Rešetara koji kaže da je dubrovački govor srpski, pod Hrvate uvaljujete Budmanija koji na grobu Mede Pucića pjeva: "Oj pokle te previšnji nadari, Umom, silom, licem, r'ječi sličnom, Da nam budeš megju svijem dičnom, Srpska zemljo der za sebe mari"

Do početka 20. stoljeća nitko u Hrvatskoj nije ni znao za dubrovačku književnost, niti ju je mogao razumijeti. O tome piše brat bana Mažuranića, Antun Mažuranić: „Još prije nekoliko godina, skoro niti tko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti."

Kad je Držić izveden u Srbiji ima malu vrijednost u dokazivanju bilo čega, osim teze da se Srbi prema svemu svojem odnose s nemarom. Međutim, činjenica da se kod Držića Hrvati pojavljuju kao predmet sprdnje, govori sama za sebe.

3. Pravoslavna ili istočnokršćanska pisana kultura kao srpska ne može u svom pisanom korpusu posjedovati eminentno katoličke i protestantske stilske formacije poput renesanse i baroka.

Laž. I to vrlo pokvarena.Gdje je renesansa Knina ili Petrinje? Ako su neki teritoriji bili pod Turcima, kako su mogli imati barok i renesansu dok su se borili za opstanak. Osim toga, 99 posto hrvatskog baroka i renesanse je iz Dalmacije, iako Istra i Zagorje nisu bili pod Turcima ni dana. Gdje je zagorska renesansa?

Pravoslavna kultura ne može imati renesansu? Koje su ovo splačine hrvatskih mitomana. Pa renesansa je došla na zapad iz pravoslavne kulture! Paleološka renesansa (ili druga, iza makedonske) je inicirala i predodredila europsku renesansu. U toj epohi velikoga procvata u arhitekturi i umjetnosti, bila je zahvaćena i Srbija. Dakle ne da su Srbi imali renesansu, nego su je imali daleko prije ostatka Europe.

Djelo „Slovo ljubve” despota Stefana i „Slova ljubavi” Dimitrija Kantakuzinaza predstavljaju najljepše primjere renesansne književnosti, kao i biografija despota Stefana koju je napisao Konstantin Filozof, jedan od najučenijih ljudi sa ovih prostora. On je svoja djela temeljio na antičkoj književnosti, a to je glavna karakteristika renesanse.

Srbija je imala i vanserijske barkone pisce kakve ni Istra ni Zagorje nisu imali, poput Zaharije Orfelina i Gavrila Stefanovića Venclovića.

4. Sami dubrovački autori, od 1400. do 1800., nikada i nijedanput nisu nazvali svoj jezik srpskim, niti su se situirali u srpski književni krug, dočim svoj južnoslavenski jezik zovu hrvatskim, te slovinskim ili ilirskim imenom, što za njih znači jedno te isto (vidjeti tekst Radoslava Katičića: “Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti”, časopis Jezik, 1989.).

Laž. Majmunska. Svinjska. Dubrovački autori svoj jezik uvijek zovu srpskim. Hrvatskim samo u slučajevima kad su se obraćali hrvatskim plemićima. U svim službenim dokumentima Dubrovčani svoj jezik nazivaju srpskim. Od 1364. do 1785. Dubrovački autori i dokumenti konstantno nazivaju svoj jezik srpskim. Nakon toliko brisanja i uništavanja dokaza, i dalje postoji 27 nazivanja dubrovačkog jezika srpskim u tom periodu koje sam ja pronašao, a nisam ni lingvist, ni filolog.

Hrvati već 120 godina kopaju po dubrovačkom arhivu i nisu našli niti jedan jedini primjer da Dubrovčani svoj jezik nazivaju hrvatskim. Našli su tri kurtoazna obraćanja Hrvatima u 800 godina. Jadno.

Hrvatski lingvisti uvijek prevode ilirski i slovinski kao hrvatski, međutim to je intelektualno nepoštenje, nazivi "ilirski" i "slovinski" se NIKAD nije rabio isključivo za "hrvatski" nego za hrvatsko-srpsko-dalmatinsko-bosanski. A kako oni tvrde da su hrvatski i srpski dva različita jezika, onda ne mogu uzimati naziv koji je bio oznaka i za hrvatski i za srpski. S tim da se naziv "hrvatski" kroz povijest vezivao i za čakavski i za kajkavski, a nazivi "srpski" isključivo za "štokavski".

„Kad povijesni dokumenti ne potvrđuju onakvu upotrebu naziva ’hrvatski’ kakva je danas poželjna, nego koriste druge nazive, onda se tim nazivima netočno pripisuje da su značili baš ono što u naše doba znači ’hrvatski’. Na primjer, rječnici i gramatike iz 16., 17., 18. stoljeća na koricama imaju naziv ilirski, a danas se ubrajaju u hrvatsku povijest s obrazloženjem da je ilirski značio isto što i hrvatski. To, međutim, ne odgovara činjenicama jer »ilirski se koristio dijelom kao sinonim za vlaški, tj. za pravoslavno srpski, ili se koristio kao skupna oznaka za sve južne Slavene.... Nadalje, taj termin je označavao ’prastanovnike’ Balkana, a koristio se također i za imenovanje štokavskog dijalekta.” (dr. Andreja Zorić, Nationsbildung als „kulturelle Lüge”)

5. Sve svjetske enciklopedije, na engleskom, danskom, češkom, ruskom, njemačkom, francuskom, mađarskom, švedskom .... pozicioniraju dubrovačku književnost u hrvatsku, i jedino hrvatsku, dok je srpska književnost prikazana kao i u hrvatskim književnim povijestima, bez ikakvih mediteranskih i srednjoeuropskih udjela i stilskih formacija.

Laž. Najveći slavisti svih vremena, poput Franca Miklošiča smatrali su dubrovačku književnost srpskom. Miklošič je 1858. u Beču objavio knjigu "Srpski spomenici" u koju je uvrstio sve DUBROVAČKE POVELJE, ISPRAVE i PISMA.

Danas je situacija drugačija, zbog upornog rada hrvatskih institucija i lingvista, ali čim se neki stranac ozbiljnije uhvati proučavanja našeg jezika, ispadaju kosturi iz ormara. Kad je jedan od najvećih svjetskih lingvista, američki profesor sa prestižnog kalifornijskog sveučilišta, Kirk Miller dokazao da je čakavski zaseban jezik, među hrvatskim mitomanima nastala je histerija. Jer oni znaju, ako je čakavski poseban jezik, onda je pripadao posebnom narodu. Taj narod može biti samo hrvatski narod. Ako je čakavski izvorno jezik Hrvata, onda štokavski ne može biti izvorni jezik Hrvata. Onda izvorni govornici štokavskog nisu Hrvati. Onda štokavci Dalmatinske Zagore (a to je bar 80 posto današnjih Dalmatinaca), zapadne Hercegovine, južne Dalmacije nisu izvorno Hrvati. Evo, kako je Miller uvalio hrvatske mitomane u probleme, a samo je htio sačuvati čakavski.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Nema nikakve veze sa dokazom da je pisac savremenik dogadjaja. Datiranje rukopisa hronike u 11 vijek =koja opisuje dogadjaje u 8. vijeku nema logicku vezu sa savremenosti pisca dogadjaja iz 8. vijeka.
Tako isto i za nasu carsku hroniku. Podrazumjeva se da je savremenik pisao. I to blizak Caru.

Vrati se nazad na objavu. Ja nisam napisao, prosto, XI vek. Napisao sam da je najstariji rukopis iz prve polovine IX stoleća. Dakle, neposredno blisko autografu.

Vrlo je važno utvrditi kada rukopisi nastaju, zato što je to terminus ante quem. Ni u teoriji nikakvoj, delo ne može biti mlađe od toga. Tako npr. na ovom forumu razni lupetaju, primera radi, kako je DAI nastalo tobože u XVII stl. A ono, pre nego što je bilo štampano 1611. godine, delo sačuvano u čak 4 rukopisa, od kojih je jedan, najstariji, još iz kraja XI veka. To znači da bez naučno-fantastičnih scenarija, natprirodnih moći, to delo ne može biti mlađe. Primera radi, ako Porfirogenit nije sastavio DAI, onda je to morao učiniti kesar Jovan Duka, negde u drugoj polovini XI stoleća. O tome sam ja govorio.

Dakle, mi imamo rukopise bliske vremenu nastanka franačkih anala. Oni nisu nastali u vreme Napoleona, Drugog svetskog rata ili Tridesetogodišnjeg rata, već u vreme Franačkog carstva.

S druge strane, takođe moraš imati na umu da ne postoji ništa što bi ukazalo da je to slučaj sa delom Popa Dukljanina. Ništa. Ne može se taj izvor ni po kojem kriterijumu porediti sa carskim hronikama. Carske hronike su izuzetno poznate, očuvane u velikom broju rukopisa, citirane, ispisivane i prepisivane. To sa Dukljaninovim delom nije slučaj. Njega nema. Gotovo niko da ne zna za njega. To delo se javlja u dva rukopisa, oba iz XVII stoleća i u italijanskom prevodu početkom XVII st. kod Orbinija.

Ono nema formu nečega što je mnogo puta bilo čitano i prepisivano u puno primeraka. Tih primera nema, nigde. Ne samo što ih materijalno nema, nego ne saznajemo ni posredno za njihovo postojanje. Niko ne zna, pre kasnog srednjeg veka; nije ostavio doslovno ni tragove. Zato to ne možeš nikako porediti sa vizantijskim ili franačkim carskim hronikama; Dukljanin jednostavno nema formu takvog dela. Vrlo je jasno da se javlja negde u XIII stoleću. Ne da je vođeno do tada, nego da tada nastaje. Posle XIII st., do XV stoleća, imamo samo obrise od dva autora iz severne Italije da su, možda posredno, imali pristup tom delu. To, dakle, nije bila apsolutno nikakva hronika koja je bila vođena iz vrha i zapisivala događaje Dukljanskog kraljevstva. To je nešto što je bilo napisano značajno kasnije; vekovima nakon vremena koje bi trebalo da opisuje.

 

[DuKaraka]

Hrvatska mainstream historiografija je dva stoljeća iza srpske. Sulude konstrukcije o "hrvatsko-ugarskom kraljevstvu" ili stotinama tisuća ubijenih na "križnom putu", narativ baziran na dokazanim krivotvorinama poput Bašćanske ploče ili Pacte convente, a o nekom iole normalnom sagledavanju događaja u Hrvatskoj od 1991. do 1995. nitko još ni ne pomišlja. Hrvatska mainstream historiografija u mnogim elementima ličini na metode srpskih autohtonista, Deretiću i sličnima.

Znači sve što si napisao je čista laž.

Upravo hrvatska mainstream historiografija po svima i po Tiboru Živkoviću prati internacionalne standarde, a upravo srpska historiografija i bizantologija je ona koja je zapela u metodama i zaključcima 200 godina unazad. Živković je mnogo više surađivao i cijenio hrvatsku historiografiju nego srpsku. Vidimo dobro svaki dan kako srpski znanstvenici imaju normalno sagledavanje događaja u ratovima 90ih i naprosto je smiješno da netko otkud upravo dolaze srpski romantičari i autohtonisti, a "isti" ste upravo i vi jer u suštini nema nikakve razlike između njih i vas jer su vam Srbi uvijek Svi i Svuda.

Poseban bezobrazluk je ovo odvratno otimanje Dubrovnika. Tu i hrvatska historiografija i razni amateri pokazuju toliku količinu arogancije koja se sa pravom može nazvati psihičkim poremećajem. Pa, krenimo redom:

Srbi jedini sami sebi arogantno laju i lažu u brk zbog raznoraznih poremećaja tvrdeći kako je dubrovačka književnost (i) njihova, a cijeli internacionalni znanstveni konsenzus je kako se radi o hrvatskoj kulturi.

Prije svega, ne postoji nikakvo srpsko svojatanje Dubrovnika. Srbija uglavnom ignorira Dubrovnik ili bojažljivo šapne da dubrovačka književnost pripada i srpskoj, a ne samo hrvatskoj književnosti. Npr. Predrag Marković, inače kvalitetan povjesničar, ponavlja laž Ive Banca da nisu postojali nikakvi dubrovački Srbi katolici, već samo par bogatih obitelji. Inače, Banac je iz ugledne srpske konvertitske katoličke obitelji, znaju čak i koja im je bila slava dok su bili pravoslavni.

Ovako vaše otimanje dubrovačkog nasljeđa vrijeđa nas čiji su preci zaista bili iz tog kraja, to je pljuvanje u nas. Mi vrlo dobro znamo kako su pokatoličene Konavle, kako je 1419. Dubrovačka Republika kupila Konavle od Sankovića protiv čega ustaje plemstvo i narod. Dobro znamo da je 31. prosinca 1426. Radoslav Pavlović konačno predao Konavle Dubrovniku, nakon čega je cijeli taj kraj pokatoličen do kraja 15. stoljeća.

Koliko puta su srpski vladari napadali Dubrovnik?
Koliko puta su srpski vladari kršili mirovne pregovore?
Tko je iskopao oči Gunduliću?
Tko je nasilno uništio Barsku nadbiskupiju, uništavao katoličke gradove i crkve?
Tko je katolički teritorij i stanovništvo pretvorio u pravoslavno?

Doslovno si preskočio nekoliko stoljeća kronoloških događaja u kojem se jasno sve zna kako su se stvari odvijale. Naprosto je jadno praviti slijep i skočiti u 15. stoljeća tvrdeći van povijesnog konteksta tko-tu-koga.

Pređimo sada na ove pseudoafgumente koje uglavnom ponavlja notorni Grčević.

1. Dubrovačka je regionalna književnost pisana jezikom koji je mješavina štokavskog i čakavskog u 16. stoljeću, a dalje na zapadnoštokavskom stiliziranom dijalektu koji je hrvatski, a ne srpsko-crnogorski.

Laž. Dubrovačka književnost pisana je na istočnoheregovačom dijalektu, ondosno istočnohumskom. To je dijalekt prve srpske države! To je srpsko-crnogorski dijalekt! I to ne tvrdim ja, nego Pero Budmani. Budmani je veći ekspert za dubrovački govor i književnost nego bilo koji živi čovjek danas.

Prekini lagati, znanstveni konsenzus je kako je dubrovački dijalekt postao istočnohercegovački tek nakon migracija uzrokovanih turskih osvajanjima. Do tada on nije bio podijalekt istočnohercegovačkog dijalekta. Naprosto je glupo pozivati se na zaključak Budmana koji je umro 1914. godine. Ti si kao i srpska historiografija zapela 100 godina unazad.

Da li u dubrovačkom govoru ima čakavski riječi? Ima, ali još je više talijanizama, odnosno romanizama, daleko više od čakavskih riječi. Jesu li romanizmi u dubrovačkom govoru dokazi da je to talijanski jezik? Sama činjenica da hrvatski mitomani imaju potrebu naglašavati i preuveličavati broj čakavskih riječi u dubrovačkom, pokazuje da taj govor nije hrvatski.

Upravo ti čakavizmi i talijanizmi govore da taj jezik nema veze sa srpskom kulturom.

Do početka 20. stoljeća nitko u Hrvatskoj nije ni znao za dubrovačku književnost, niti ju je mogao razumijeti. O tome piše brat bana Mažuranića, Antun Mažuranić: „Još prije nekoliko godina, skoro niti tko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti."

Laž.

3. Pravoslavna ili istočnokršćanska pisana kultura kao srpska ne može u svom pisanom korpusu posjedovati eminentno katoličke i protestantske stilske formacije poput renesanse i baroka.

Laž. I to vrlo pokvarena.Gdje je renesansa Knina ili Petrinje? Ako su neki teritoriji bili pod Turcima, kako su mogli imati barok i renesansu dok su se borili za opstanak. Osim toga, 99 posto hrvatskog baroka i renesanse je iz Dalmacije, iako Istra i Zagorje nisu bili pod Turcima ni dana. Gdje je zagorska renesansa?

Pravoslavna kultura ne može imati renesansu? Koje su ovo splačine hrvatskih mitomana. Pa renesansa je došla na zapad iz pravoslavne kulture! Paleološka renesansa (ili druga, iza makedonske) je inicirala i predodredila europsku renesansu. U toj epohi velikoga procvata u arhitekturi i umjetnosti, bila je zahvaćena i Srbija. Dakle ne da su Srbi imali renesansu, nego su je imali daleko prije ostatka Europe.

Ovo je najveća ludost - "renesansa je došla iz pravoslavne kulture", "Srbi imali ne samo renesansu nego i daleko prije ostatka Europe".
Gasi sve.
Motaj kablove.
Ovoga se nije niti Deretić nije mogao domisliti.
Također uspoređivati rijetka i bezvrijedna djela par srpskih autora anonimusa naspram cijelog korpusa u Hrvatskoj je ludost logike.

4. Sami dubrovački autori, od 1400. do 1800., nikada i nijedanput nisu nazvali svoj jezik srpskim, niti su se situirali u srpski književni krug, dočim svoj južnoslavenski jezik zovu hrvatskim, te slovinskim ili ilirskim imenom, što za njih znači jedno te isto (vidjeti tekst Radoslava Katičića: “Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti”, časopis Jezik, 1989.).

Laž. Majmunska. Svinjska. Dubrovački autori svoj jezik uvijek zovu srpskim. Hrvatskim samo u slučajevima kad su se obraćali hrvatskim plemićima. U svim službenim dokumentima Dubrovčani svoj jezik nazivaju srpskim. Od 1364. do 1785. Dubrovački autori i dokumenti konstantno nazivaju svoj jezik srpskim. Nakon toliko brisanja i uništavanja dokaza, i dalje postoji 27 nazivanja dubrovačkog jezika srpskim u tom periodu koje sam ja pronašao, a nisam ni lingvist, ni filolog.

Hrvati već 120 godina kopaju po dubrovačkom arhivu i nisu našli niti jedan jedini primjer da Dubrovčani svoj jezik nazivaju hrvatskim. Našli su tri kurtoazna obraćanja Hrvatima u 800 godina. Jadno.

Srpski se kod Dubrovčana uvijek odnosio na ćirilićno pismo, ne na jezik. Uopće ne nazivaju u svim službenim dokumentima soj jezik srpskim. Dubrovački autori ne tri puta nego upravo često nazivaju svoj jezik hrvatskim i sebe nazivaju Hrvatima. Dubrovčani to čine čak i kada idu studirati u inozemstvo. Jadna je tvoja razina ignorancije.

Hrvatski lingvisti uvijek prevode ilirski i slovinski kao hrvatski, međutim to je intelektualno nepoštenje, nazivi "ilirski" i "slovinski" se NIKAD nije rabio isključivo za "hrvatski" nego za hrvatsko-srpsko-dalmatinsko-bosanski. A kako oni tvrde da su hrvatski i srpski dva različita jezika, onda ne mogu uzimati naziv koji je bio oznaka i za hrvatski i za srpski. S tim da se naziv "hrvatski" kroz povijest vezivao i za čakavski i za kajkavski, a nazivi "srpski" isključivo za "štokavski".

Ispočetka se "ilirski" i "slovinski" specifično odnosilo samo na Hrvate i ono stanovništvo koje je živjelo u hrvatskom i bosanskom kraljevstvu. Tek kasnije, pogotovo iz smjera Austrije počelo koristiti i za Rašane i Rašku tj. Srbe i Srbiju. Hrvatski se kroz povijest vezivao za čakavski i štokavski, za kajkavski je bilo najzadnje.

Danas je situacija drugačija, zbog upornog rada hrvatskih institucija i lingvista, ali čim se neki stranac ozbiljnije uhvati proučavanja našeg jezika, ispadaju kosturi iz ormara. Kad je jedan od najvećih svjetskih lingvista, američki profesor sa prestižnog kalifornijskog sveučilišta, Kirk Miller dokazao da je čakavski zaseban jezik, među hrvatskim mitomanima nastala je histerija. Jer oni znaju, ako je čakavski poseban jezik, onda je pripadao posebnom narodu. Taj narod može biti samo hrvatski narod. Ako je čakavski izvorno jezik Hrvata, onda štokavski ne može biti izvorni jezik Hrvata. Onda izvorni govornici štokavskog nisu Hrvati. Onda štokavci Dalmatinske Zagore (a to je bar 80 posto današnjih Dalmatinaca), zapadne Hercegovine, južne Dalmacije nisu izvorno Hrvati. Evo, kako je Miller uvalio hrvatske mitomane u probleme, a samo je htio sačuvati čakavski.

Zašto toliko lažeš, i lažeš i lažeš? Kirk Miller nije nikada bio niti će ikada biti jedan od najvećih svjetskih lingvista, on nije ni prosječan lingvist. Najobičniji anonimus u jezičnom svijetu. Miller nije dokazao kako je čakavski zaseban jezik. Ono što je najveća gadarija je činjenica kako su upravo Srbi (Vuk itd.) izmislili Hrvatima čakavski jezik kako bi kao poseban narod od stoljeća sedmog imali poseban jezik, a sebi prisvojili sve štokavce. Na početku su im čak i čakavski Hrvati bili Srbi i isto bilo srpski jezik. Nitko u Hrvatskoj nije nazivao svoj jezik "čakavskim" do kraja 19. stoljeća dok im Vuk to nije podvalio, a tek od 20. stoljeća postalo popularno zbog obrazovnog sustav u Jugoslaviji. Hrvati koliko su glup i naivan narod su rado prihvatili te brane danas ko blesavi tu potalijančenu "čakavštinu", "čakavicu", a srpsku podvalu. Sva tri narječja su najobičnije jezičnopolitičke izmišljotine i gluposti iz 19. stoljeća koje realno i tehnički ne postoje u dijalektološkom kontinuumu na ovom prostoru. Svaki ozbiljan znastvenik koji se stručno bavi dijalektologijom dođe mu povraćati kada čuje o tim tobože jezicima i narječjima nazvanih po upitnoj zamjenici.

 

[Mrkalj]

Znači sve što si napisao je čista laž.
Prekini lagati
Laž.
Ovo je najveća ludost
Gasi sve.
Motaj kablove.
Ovoga se nije niti Deretić nije mogao domisliti.
Zašto toliko lažeš, i lažeš i lažeš?

Ovako izgleda napad histerije. Dobro sam se sagnuo da me ne strefe tako oštri argumijenti.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Prekini lagati, znanstveni konsenzus je kako je dubrovački dijalekt postao istočnohercegovački tek nakon migracija uzrokovanih turskih osvajanjima. Do tada on nije bio podijalekt istočnohercegovačkog dijalekta. Naprosto je glupo pozivati se na zaključak Budmana koji je umro 1914. godine. Ti si kao i srpska historiografija zapela 100 godina unazad.

Da li je to zaista tako?

 

[Urvan Hroboatos]

Prekini lagati, znanstveni konsenzus je kako je dubrovački dijalekt postao istočnohercegovački tek nakon migracija uzrokovanih turskih osvajanjima. Do tada on nije bio podijalekt istočnohercegovačkog dijalekta. Naprosto je glupo pozivati se na zaključak Budmana koji je umro 1914. godine. Ti si kao i srpska historiografija zapela 100 godina unazad.

Upravo ti čakavizmi i talijanizmi govore da taj jezik nema veze sa srpskom kulturom.

Ne da mi se ni čitati tudumarije ovoga lika, no da ispravim neke nazivoslovne nejasnoće.

1. općenito za štokavsko ijekavski u 19. st. je rabljen naziv hercegovački dijalekt, iako uz iznimke. Nije bilo ničeg usuglašenoga.

2. nakon 2. svj. rata je srpski lingvist Pavle Ivić, htijući nekako taj govorni tip posrbiti, uveo naziv istočnohercegovački, znajući da u tom kraju, uz Muslimane, prebivaju uglavnom Srbi (Nevesinje, Trebinje, Gacko,..). To je bilo od 1954. ili sl. Sam Ivić je nešto nesigurno bio napisao da dubrovački govor nije dio istočnohercegovačkog, no to je bilo ostalo zakukuljeno. Hrvatski lingvisti su radili svoj posao, no uglavnom nisu prihvaćali taj naziv, nego novoštokavsko ijekavski.No, dio jest, ili bar nije ulazio u polemike.

3. Brabec, Brozović, Lisac,... su pokazali od 1966. do 1992. da sadašnji cavtatski govor, konzervativan, od 24 izoglose dijeli oko 20 s hrvatskim govorima južne Dalmacije i Hercegovine (Metković, Stolac, Čapljina,..), a napose s hrvatskim govorimo istočnobosanskoga dijalekta (od Sarajeva do Tuzle) - dok s istočnohercegovačkim Nikšića, Navesinja, Foče...dijeli oko 10 izoglosa.
U prošlosti, pred 200-500 godina razlike su zasigurno bile veće, no starija hrvatska proza iz Dubrovnika nema ni s čim srpskim biti uspoređivana, jer na srpskom jednostavno toga nema. Ima u relativno novije doba, i tu se jasno vidi razlika između jezika Njegoša i suvremenika Sorkočevića, a i Mažuranića koji je dopunio 2 pjevanja
"Osmana". No to su književni jezici, a ne pučki govori.

Budmani, i kasnije Rešetar, zaslužni su za istraživanje dubrovačkog govora njihova doba, i unatoč vrijednim prinosima, dosta je toga zastarjelo jer su se tipološka lingvistika i dijalektologija razvijale, pa su ispitivanja iz 19. i početka 20. st. ostala u velikoj mjeri nadiđena. Ti stariji autori nisu znali, npr., uopće za postojanje istočnobosanskoga, često pogrješno nazvanog ijekavsko-ščakavski (budući da je šćakavizam rijedak i ostaje, nerijetko, skoro isključivo u govoru Muslimana) koji je kao dijalekt prepoznat tek 1960ih godina.

Jasno je utvrđeno da je dubrovački govor (poddijalekt, dijalekt) dio hrvatsko-bosanske zapadne štokavštine, u koju spadaju i slavonski, istočnobosanski, i novoštokavsko ikavski, a dubrovački zajedno s bliskim govorima Metkovića, Ravnog, Međugorja, ... u zapadni novoštokavski ijekavski. On nije postao "istočnohercegovački", niti je to ikada bio. S tim dijalektom dijeli manji broj izoglosa nego s ostalim hrvatskim zapadnoštokavskim dijalektima, a nekomoli sa staroštokavskim ijekavskim zetsko-lovćenskim.

Problem u nazivlju je u tom što se hrvatski dijalektolozi još nisu otarasili Ivićeva nazivlja, pa i u vrijednim djelima često nazivaju dubrovački govor dijelom "istočnohercegovačko-krajiškog"- što on nije. Bizarno je da je i srpski dijalektolog Okuka točnije nazvao taj hrvatski govor južnodalmatinsko-dubrovački (ako ćemo po zemljovidima). Sam Pavle Ivić, koji je vrludao oko dubrovčkoga govora, predložio je pred smrt da se posve izbaci pojam istočnohercegovački i uvede centralnohercegovački, no ni to nije zadovoljavajuće, kao i blo koji naziv po zemljovidima.

Najtočnije bi bilo da se ti govori nazivaju zapadni novoštokavsko jekavski.

O ostalim idiotarijama postopisca ne bih, jer to nije vrijedno ni spomena, nego opet prilažem kratki video, a i poveznicu na stara razglabanja u kojima Josip Lisac opisuje dubrovački dijalekt:

https://forum.krstarica.com/threads/nesumnjivo-hrvati.287188/page-107
https://forum.krstarica.com/threads/ciji-je-nas-jezik.251784/page-105

 

[DuKaraka]

Da li je to zaista tako?

Jezična previranja u dubrovačkoj renesansnoj književnosti

https://hrcak.srce.hr/157724

Zaključak:

Zanemarivanje fenomena arhaične zapadne štokavštine u hrvatskoj filologiji odrazilo se i na odnos istraživača prema jeziku starijih hrvatskih štokavskih pisaca, tj. pisaca čiji je jezik velikim dijelom bio temeljen na zapadnoj, arhaičnoj štokavštini. Tako se dogodilo da su se različite dvojnosti koje susrećemo u njihovu jeziku, a koje su bile posljedicom postupnoga prijelaza dubrovačkoga idioma s arhaične zapadne štokavštine na novoštokavštinu, tumačile štokavsko-čakavskim kontaktima. To što se obično nazivalo čakavskim u dubrovačkoj književnosti, zapravo su najvećim dijelom zapadnoštokavske dubrovačke značajke. Takav je odnos velikim dijelom uvjetovan i činjenicom što se književni jezik starijih razdoblja u hrvatskoj filologiji često oštro razgraničavao od historijske dijalektologije. Zato se događalo da su se pojedina jezična rješenja smatrala posljedicom utjecaja književnih djela iz starijih razdoblja ili pak sa susjednih područja, a zanemarivala se činjenica da su ti autori pojedino jezično rješenje jednostavno mogli preuzeti iz svoga vlastitoga mjesnoga govora. Budući da je prijelaz s jednoga dijalekta na drugi uvijek postupan proces, novoštokavizacija dubrovačkoga mjesnoga govora, koja se počela događati u 16. stoljeću, dovršena je tek u 19. stoljeću. Zato nije začudno što su brojne značajke arhaične štokavštine uobičajene u dubrovačkih autora i u 17. stoljeću.54

O značajnom čakavsko-štokavskom prožimanju osobito je u dosadašnjoj literaturi bilo riječi pri analizi jezika Ranjinina zbornika. Budući da je pjesnički jezik
autora iz prvoga dijela Ranjinina zbornika, Š. Menčetića i Dž. Držića, arhaičniji od književnoga jezika kasnijih autora iz 16. stoljeća, taj je književni jezik redovito pobuđivao osobito zanimanje filologa. Analizirajući jezik Dž. Držića, Josip Hamm među čakavizme ubraja i realizacije uobičajene u arhaičnoj štokavštini (npr. oblike ki, ka, ko, ili pak brojne ikavizme, te stariju akcentuaciju). Pritom se oslanja i na postavku Vatroslava Oblaka iz 1894., koji je »dubrovačko narječje smatrao prijelaznim štokavsko-čakavskim govorom«55. J. Vončina ističe postupnu pojavu dugih množinskih oblika jednosložnih imenica muškoga roda tipa G mn. valov.56 Odnos staroga i novoga vidi npr. i u uporabi nesažetoga zamjeničkoga oblika kojoj. Smatra da se »prvobitni, čakavski govor grada postupno štokavizirao, tako da su elementi toga narječja prodirali i u njegovo pjesništvo«57.

Općenito se može reći da u jeziku Ranjinina zbornika ima čakavskih utjecaja, ali brojne starije realizacije jednako pripadaju čakavštini i arhaičnoj hrvatskoj zapadnoj štokavštini. Sjeverno od Neretve, sve do lijeve obale Cetine, od starine su živjeli štokavci ikavci koji su se postupno novoštokavizirali. Budući da
prirodne granice među idiomima podrazumijevaju blage prijelaze, na dubrovačkom je području u 15. stoljeću bio veći broj ikavizama koji su kasnije postupno zamjenjivani jekavizmima. Usto, u 16. je stoljeću usporednost dvaju štokavskih sustava, starijega i novijega, u Dubrovniku osobito izražena. Dubrovački je govor u to doba još u znatnoj mjeri sadržavao značajke arhaične štokavštine na svim jezičnim razinama, ali istodobno je to vrijeme kada novoštokavske inovacije počinju postupno narušavati taj sustav, neke brže, a neke sporije. Tako je bilo u dubrovačkom govoru, a tako i u hrvatskom štokavskom književnom jeziku, jer su promjene organskoga idioma utjecale na jezik pisaca. Naravno, u djelima u stihovima valja još uzeti u obzir različite potrebe stiha, tj. rime, metra, ritma i profinjenijih stilskih nijansi, ali u proznim tekstovima mnogi od navedenih razloga izostaju, pa je u takvim tekstovima znatno jednostavnije pratiti prožimanje staroga i novoga štokavskoga sustava.

Premda upitno-odnosna zamjenica nije nužno pokazatelj dijalekatne osnovice, ipak je važno naglasiti da dubrovački autori rabe upitno-odnosnu zamjenicu što i složene oblike zašto, ništa, dok se prilog zač susreće isključivo u vezničkom značenju ‘jer’. Poput Rešetara, i Dalibor Brozović je isticao kako
dubrovački govor nije bio čakavski, pa piše: »ne mislim da se može govoriti o kakvoj naknadnoj štokavizaciji dubrovačkog poddijalekta, to je autonoman govor koji je uvijek bio štokavski«.58 Josip Lisac također zaključuje da je najstariji dubrovački govor bio štokavski s (i)jekavskim refleksom jata, ali ne kao dio istočnohercegovačkoga dijalekta, kako je smatrao Rešetar, nego kao samostalan zapadnoštokavski dijalekt koji je i kasnije očuvao »dio svojih starih značajki«.59 To Liščevo »kasnije« nedvojbeno se odnosi i na 16. stoljeće. U to doba mnoge štokavske arhaične značajke još nisu zamijenjene novoštokavskim rješenjima, osobito na morfološkoj razini. Ukratko, kada se ima na umu da gramatički sustav i leksički inventar arhaične štokavštine i čakavštine u 16. stoljeću, ali i kasnije, sadržavaju brojne zajedničke značajke, tê se zajedničke značajke u dubrovačkim književnim djelima ne mogu bezuvjetno smatrati čakavizmima. Književnih utjecaja iz pisane tradicije ili iz drugih sredina nedvojbeno ima u leksiku, premda i tu valja voditi računa o temeljnom starohrvatskom leksiku svih hrvatskih narječja, kojega se, barem dio, u 16. stoljeću rabio i u Dubrovniku.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Laž.

Kako laž, ako je čovek samo citirao Mažuranića?

Jedino što je pogrešio je što je napisao do početka 20, a trebalo bi do sredine XIX.

 

[DuKaraka]

Kako laž, ako je čovek samo citirao Mažuranića?

Jedino što je pogrešio je što je napisao do početka 20, a trebalo bi do sredine XIX.

Gdje to Antun Mažuranić govori?

„Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom"

Ovo bi trebao biti tobožnji citat koji se pripisuje Antunu Mažuraniću. Nisu znali jer nisu znali čitati stara pisma (vjerojatno misli na glagoljicu i ćirilicu), a ne jer nisu razumijeli taj jezik. Svi Hrvati neovisno na dijalekt uvijek su mogli bez problema čitati dubrovačke pisce, ali ovdje pod učeni Hrvati misli se na plemstvo, a ono je tada uglavnom bilo iz miješanih brakova, mađarizirano, germanizirano, bilo obvezno znati čitati latinski i tako dalje. Dio onih iz ilirskog pokreta etnički nisu ni bili Hrvati. Govorimo o 19. stoljeću, tada je još velika većina stanovnika nepismena.

 

[Frontiersman]

Da se ne zamajavamo puno oko ovoga. Ovdje je dovoljno razgolititi političku tematiku bez ikakve diskusije oko same književnosti u Dubrovniku.

Mi imamo Maticu hrvatsku (https://www.matica.hr/novosti/nasta...na-hrvatsku-hrvatski-jezik-i-knjizevnost-318/) koja tvrdi da srpski lingvisti polaze od Vuka tvrdeći kako je štokavski isključivo srpski i kako dubrovačku književnost uzimaju od njih i pripisuju sebi. Ništa od ovoga nije istina, jer srpski lingvisti već niz godina smatraju da slovenski pisci iz Dubrovnika (oni koji nisu sebe gledali ni kao Srbe ni kao Hrvate) pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kniževnosti. Niti ih smatraju za Srbe, niti tvrde da su pisali "srpskim jezikom", već samo tvrde da se njihova književnost može smatrati i srpskom. Dakle mi imamo jasno fantaziranje o samoj sadašnjosti i nabacivanje srpskoj strani neke stavove koji jednostavno ne postoje, već su plod njihove mašte. Pored deformisanja realnosti mi takođe imamo proricanja budućnosti u stilu baba Vange :
- U pozadini ove nove i svih prijašnjih sličnih srpskih deklaracija ne propituje se samo dokle sežu granice njihova jezika i njihove književnosti, nego se naslućuje imperijalistička podloga za širenje stvarnih granica srpske države jednoga dana u budućnosti... sluti se širenje onoga što je novija srpska politika imenovala „srpskim svetom“, a što je očito inspirirano „ruskim svijetom“ čije širenje proteklih mjeseci nema lingvistički, nego ratni predznak.
Hrvatski kvazi-akademici su doveli sebe u takvo šizofreno stanje da se, sem izmišljanja skorijih događaja, bacili i na predskazivanje budućnosti u stilu klovnovskih novinara sa Aldžazire.

Elem ima toga još zanimljivog. Često se potura kako srpska prisvajanja jezika Dubrovčana traju 2 vijeka od Vuka (https://www.politika.rs/sr/clanak/4...uzila-Maticu-srpsku-za-kradu-kulturne-bastine). Što je opet čista nebuloza. Mnogima ovdje je poznata činjenica da su pojedini učeni Srbi smatrali taj jezik srpskim i prije 19. stoljeća (slučaj vladika Save i Vasilija Petrovića). Tu se radi o ni manje ni više nego državnim dokumentima između dve skoro pa susjedne države. Tada, sredinom 18. stoljeća, od strane samih Dubrovčana nije bilo nikakvih protestnih nota o tome kako vladika Sava smije slat pisma kojima nabacuje da su ovi Srbi i govore srpskim jezikom. Ni sami Hrvati se nisu bunili oko toga. Tek od 19. stoljeća pojedini Hrvati postaju nezadovoljnim takvim stavom. Dakle, radi se o tome da su Hrvati ti koji su u jednom trenutku promjenili svoj narativ, a Srbi su samo zadržali postojeći. Zato imamo danas od hrvatskih institucija ovako banalno izmišljanje istorije (slično tome idu i one teze o velikosrpkim projetkima tek od Načertanija Ilije Garašanina, ignorirajuću sve prethodne slične takve planove a da ne govorim o njihovoj tezi o srpskom književnoistorijskom diskontinuitetu kojeg nadomeštavamo prisvajanjem dubrovačke književnosti). Jednostavno sve ono što se dešava prije 19. vijeka samo naprosto iščezava, iako nema veze sa Hrvatskom i Hrvatima. Jednostavno da bi se održala ova velika gomila gluposti mora se brisati i preobličavati i onaj dio srpske istorije koji ne bi trebao da bude sporan.

 

[Urvan Hroboatos]

Gdje to Antun Mažuranić govori?

„Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom"

Ovo bi trebao biti tobožnji citat koji se pripisuje Antunu Mažuraniću. Nisu znali jer nisu znali čitati stara pisma (vjerojatno misli na glagoljicu i ćirilicu), a ne jer nisu razumijeli taj jezik. Svi Hrvati neovisno na dijalekt uvijek su mogli bez problema čitati dubrovačke pisce, ali ovdje pod učeni Hrvati misli se na plemstvo, a ono je tada uglavnom bilo iz miješanih brakova, mađarizirano, germanizirano, bilo obvezno znati čitati latinski i tako dalje. Dio onih iz ilirskog pokreta etnički nisu ni bili Hrvati. Govorimo o 19. stoljeću, tada je još velika većina stanovnika nepismena.

Lik laže dok zine.

No to je toliko dosadno kod Srba i tobožnjih Hrvata da je to jasno svima osim patolzima..

https://forum.krstarica.com/threads/nesumnjivo-hrvati.287188/page-264

I svijet za to ne haje ni pola posto:

https://denstoredanske.lex.dk/Kroatien_-_litteratur

https://www.britannica.com/art/Croatian-literature

https://www.krugosvet.ru/enc/kultura_i_obrazovanie/literatura/HORVATSKAYA_LITERATURA.html

https://www.wissen.de/lexikon/kroatische-literatur

 

[Zvonimir Božić]

Znači sve što si napisao je čista laž.

Tako to ispljuneš, a ona ne pobiješ ništa od rečenog. Klasična metodologija rada ustašije, kmečanje, vrštanje, cičanje: "Srbi lažu, znate, Dobrica Ćosić je rekao da Srbi lažu."

Upravo hrvatska mainstream historiografija po svima i po Tiboru Živkoviću prati internacionalne standarde, a upravo srpska historiografija i bizantologija je ona koja je zapela u metodama i zaključcima 200 godina unazad. Živković je mnogo više surađivao i cijenio hrvatsku historiografiju nego srpsku. Vidimo dobro svaki dan kako srpski znanstvenici imaju normalno sagledavanje događaja u ratovima 90ih i naprosto je smiješno da netko otkud upravo dolaze srpski romantičari i autohtonisti, a "isti" ste upravo i vi jer u suštini nema nikakve razlike između njih i vas jer su vam Srbi uvijek Svi i Svuda.

Po kojim standardima su proglasili Ugarsku "Hrvatsko-ugarskim kraljevstvom"? Po kojim standardima je Bašćanska ploča iz vremena Zvonimira? Čak i ozbiljni hrvatski povjesničari, poput Budaka i Ravančića padaju na tom ispitu.

U Srbiji ima puno romantičara, jer je to jednostavno dio karaktera Dinaraca. Takve ljude nalazimo i u Dalmaciji, tamo ih zovu "oriđinali". I svuda gdje ima Dinaraca. Mirko Vidović je bio luđi od svih srpskih autohtonista. To su jednostavno genijalne budale. Ali, u ozbiljnu srpsku historiografiju takvi ne smiju ni prismrditi, a hrvatska historiografija je puna takvih idiota, a čak i ozbiljni povjesničari ih se plaše.

O događajima devedesetih treba pitati onog nesretnog Nazora, koji je htio dokazati da zločin u Dvoru na Uni nisu počinili Hrvati, a onda je onako tupav objavio dokumente u kojima se jasno vidi da su na dan zločina tamo bile isključivo hrvatske snage.

Srbi jedini sami sebi arogantno laju i lažu u brk zbog raznoraznih poremećaja tvrdeći kako je dubrovačka književnost (i) njihova, a cijeli internacionalni znanstveni konsenzus je kako se radi o hrvatskoj kulturi.

Srbi se gotovo i ne bave Dubrovnikom, a trebali bi, s obzirom kolike svinjarije Hrvati rade oko njega. Jedno je reći da je taj jezik zajednički, pa je i sva književnost zajednička, pogotovo jer je to vrijeme prije modernih nacionalnih identiteta, a drugo je retrogradno trpati dubrovačku književnost u nekakvo tuđmanosvko-živko kustić hrvatstvo koje postoji manje od jednog ljudskog vijeka.

Koliko puta su srpski vladari napadali Dubrovnik?
Koliko puta su srpski vladari kršili mirovne pregovore?
Tko je iskopao oči Gunduliću?
Tko je nasilno uništio Barsku nadbiskupiju, uništavao katoličke gradove i crkve?
Tko je katolički teritorij i stanovništvo pretvorio u pravoslavno?

Doslovno si preskočio nekoliko stoljeća kronoloških događaja u kojem se jasno sve zna kako su se stvari odvijale. Naprosto je jadno praviti slijep i skočiti u 15. stoljeća tvrdeći van povijesnog konteksta tko-tu-koga.

Srpsko plemstvo je u tim vremenima stalno međusobno ratovalo. Da li je to dokaz da nisu Srbi i jedni i drugi, jer Nemanjići ratuju jedni sa drugima, jer Mrnjavčevići ratuju sa ostatkom srpskog plemstva? Talijanske državice tokom cijelog srednjeg vijeka ratuju međusobno.

Osim toga, u vrijeme tih ratova, u Dubrovniku većinski žive Romani, ali od 15. stoljeća dolazi do zamjene stanovništva, ponajviše zbog epidemija. Dubrovnik se uglavnom naseljavao iz istočne Hercegovine i Crne Gore, odnosno iz krajeva gdje su uvijek Srbi živjeli.

Prekini lagati, znanstveni konsenzus je kako je dubrovački dijalekt postao istočnohercegovački tek nakon migracija uzrokovanih turskih osvajanjima. Do tada on nije bio podijalekt istočnohercegovačkog dijalekta. Naprosto je glupo pozivati se na zaključak Budmana koji je umro 1914. godine. Ti si kao i srpska historiografija zapela 100 godina unazad.

Ne isključujem mogućnost da je prije turskih osvajanja u Dubrovniku korišten čakavski, ali dokazi su za tu tezu vrlo tanki. Rešetar je odbijao tu mogućnost, i čini mi se da je bio u pravu.

Nije Budman, nego Budmani, ni to ne znaš. I te kako se možemo pozivati na njega, Rešetara i Kolendića, jer većih eksperata za dubrovački govor i književnost niti je bilo niti će biti. Posebno se na njih treba pozivati jer od njihovog vremena nisu otkriveni nikakvi novi dokumenti koji bacaju neko novo svjetlo na dubrovački govor, niti neka nova znanstvena otkrića, već je došlo do otkrića ustašije i tuđmanije i njihovog anahronog guranja svojeg dupeta u dubrovačku povijest.

Upravo ti čakavizmi i talijanizmi govore da taj jezik nema veze sa srpskom kulturom.

Srpski govori koji su zbog geografske blizine pod utjecajem bugarskog imaju u sebi bugarske riječi, srpski govori koji su zbog geografske blizine pod utjecajem mađarskom, imaju u sebi mađarske riječi, srpski govori koji su zbog geografske blizine pod utjecajem hrvatskog i talijanskog imaju u sebi čakavizme i talijanizme. Vrlo jednostavno. Logično. Ali ustašija, pokatoličeni Vlaji, da ne kažemo Srbi, ne voli logiku.

Laž.

Ovo je najveća ludost - "renesansa je došla iz pravoslavne kulture", "Srbi imali ne samo renesansu nego i daleko prije ostatka Europe".
Gasi sve.
Motaj kablove.
Ovoga se nije niti Deretić nije mogao domisliti.
Također uspoređivati rijetka i bezvrijedna djela par srpskih autora anonimusa naspram cijelog korpusa u Hrvatskoj je ludost logike.

Dakle, ti negiraš postojanje paleološke renesanse? Wikipedija kaže: "The Palaeologan Renaissance or Palaiologan Renaissance is the final period in the development of Byzantine art. Coinciding with the reign of the Palaiologoi, the last dynasty to rule the Byzantine Empire (1261–1453), it was an attempt to restore Byzantine self-confidence and cultural prestige after the empire had endured a long period of foreign occupation. The legacy of this era is observable both in Greek culture after the empire's fall[3] and in the Italian Renaissance. Scholars of the time utilized several classical texts."

Ustašija, tuđmanija, odrodi srpski ne znaju za paleološku renesansu, ali znaju cičati: "Srbi nisu imali renesansu."

Srpski se kod Dubrovčana uvijek odnosio na ćirilićno pismo, ne na jezik. Uopće ne nazivaju u svim službenim dokumentima soj jezik srpskim. Dubrovački autori ne tri puta nego upravo često nazivaju svoj jezik hrvatskim i sebe nazivaju Hrvatima. Dubrovčani to čine čak i kada idu studirati u inozemstvo. Jadna je tvoja razina ignorancije.

Evo ga opet ponavljanje splačina onog nesretnog Grčevića i njegovog glasa iz guzice, vječnog asistenta Prpića, baniranog čak i na forumu.hr, gdje se čak i Hrvatima smučio.

Kako se grčevito pokušavate čupati sa nebulozom da je srpski značio ćirilicu.

1511. ugovor između Franciska Ratkova Micalovića i Petra Đure Šušića o štampanju knjiga na srpskom jeziku i pismu.

1512. katolički srpski misal - "stampadis in littera et idiomate seruiano"

1513. Micalović kreće u turske krajeve sa 50 primjeraka molitvenika, srpskog po pismu i po jeziku...

1550. dubrovački pisar zapisuje da piše "srpskim jezikom" - Subscritionem lingue serviane feci.

Hoćemo još ili ti je dosta šamaranja? Mada ustašija voli doći po batine na srpske forume, ima nešto sado-mazo u psihologiji pokatoličenih Vlaja.

Ispočetka se "ilirski" i "slovinski" specifično odnosilo samo na Hrvate i ono stanovništvo koje je živjelo u hrvatskom i bosanskom kraljevstvu. Tek kasnije, pogotovo iz smjera Austrije počelo koristiti i za Rašane i Rašku tj. Srbe i Srbiju. Hrvatski se kroz povijest vezivao za čakavski i štokavski, za kajkavski je bilo najzadnje.

I šta si sad rekao? Da su se "ilirski" i "slovinski" izvorno koristili samo za Hrvate i ono stanovništvo koje je živjelo u Hrvatskoj i BiH. A tko je tamo živio i govorio tim jezikom osim Hrvata? Indijanci? Ili Srbi? Naravno da se ilirski koristio za oznaku jezika u bivšem Iliriku, a ne u Meziji, Trakiji, itd. Ali izvrno se koristio za srpski, odnosno vlaški, odnosno jezik pravoslavnog stanovništva. Molio bih dokumente u kojima se čakavski naziva ilirski, prije nego se ilirskim nazivao vlaški, odnosno srpski, odnosno jezik pravoslavaca, štokavaca.

Zašto toliko lažeš, i lažeš i lažeš? Kirk Miller nije nikada bio niti će ikada biti jedan od najvećih svjetskih lingvista, on nije ni prosječan lingvist. Najobičniji anonimus u jezičnom svijetu. Miller nije dokazao kako je čakavski zaseban jezik. Ono što je najveća gadarija je činjenica kako su upravo Srbi (Vuk itd.) izmislili Hrvatima čakavski jezik kako bi kao poseban narod od stoljeća sedmog imali poseban jezik, a sebi prisvojili sve štokavce. Na početku su im čak i čakavski Hrvati bili Srbi i isto bilo srpski jezik. Nitko u Hrvatskoj nije nazivao svoj jezik "čakavskim" do kraja 19. stoljeća dok im Vuk to nije podvalio, a tek od 20. stoljeća postalo popularno zbog obrazovnog sustav u Jugoslaviji. Hrvati koliko su glup i naivan narod su rado prihvatili te brane danas ko blesavi tu potalijančenu "čakavštinu", "čakavicu", a srpsku podvalu. Sva tri narječja su najobičnije jezičnopolitičke izmišljotine i gluposti iz 19. stoljeća koje realno i tehnički ne postoje u dijalektološkom kontinuumu na ovom prostoru. Svaki ozbiljan znastvenik koji se stručno bavi dijalektologijom dođe mu povraćati kada čuje o tim tobože jezicima i narječjima nazvanih po upitnoj zamjenici.

Dakle Miller nije vrhunski lingvist iako radi na jednom od najprestižnijih sveučilišta svijeta, jer je razbio laži ustašije i dokazao notornu činjenicu, ČAKAVSKI NIJE DIJALEKT ŠTOKAVSKOG! U čemu je problem, većina svih ustašoida retarda u Hrvatskoj su pokatoličeni Vlaji, štokavci iz Dalmatinske Zagore, BiH, itd., dakle izvorni govornici štokavskog. Ako se dokaže da su Hrvati izvorno čakavci, onda su u dvostrukom problemu, prvo što su im prezimena Matić i Vidović (vjerojatno obojica piskaraju po ovom forumu ili bar čitulje), a sad ne znaju ni beknuti izvorni hrvatski jezik.

Za razliku od njih, volim čakavski, naučio sam ga dobro, čak i pišem pjesme na njemu. Taj jezik imaju različitu gramatiku, padeže, logiku, sve... u odnosnu na štokavski. To jest sličan jezik štokavskom, ali nije njegov dijalekt.

Dakle, Miller nije vrhunski lingvist, ali vječni asistent Prpić je lingvist nad lingvistima.

 

[Zvonimir Božić]

Gdje to Antun Mažuranić govori?

„Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom"

Ovo bi trebao biti tobožnji citat koji se pripisuje Antunu Mažuraniću. Nisu znali jer nisu znali čitati stara pisma (vjerojatno misli na glagoljicu i ćirilicu), a ne jer nisu razumijeli taj jezik. Svi Hrvati neovisno na dijalekt uvijek su mogli bez problema čitati dubrovačke pisce, ali ovdje pod učeni Hrvati misli se na plemstvo, a ono je tada uglavnom bilo iz miješanih brakova, mađarizirano, germanizirano, bilo obvezno znati čitati latinski i tako dalje. Dio onih iz ilirskog pokreta etnički nisu ni bili Hrvati. Govorimo o 19. stoljeću, tada je još velika većina stanovnika nepismena.

Ne. Mažuranić piše da Hrvati nisu znali za stariju dubrovačku literaturu, a ako je netko nešto od nje i znao, nije ju mogao razumjeti. Onda ide točka. Onda nastavlja da su vrlo rijetki umjeli čitati glagoljicu i latinicu. Zatim nastavlja da većina Hrvata nije ni znala da su Hrvati, itd. Jasno da ne može biti jasnije. Hrvati nisu znali za dubrovačku književnost u vrijeme Mažuranića.

 

[Scott Isle]

Vrati se nazad na objavu. Ja nisam napisao, prosto, XI vek. Napisao sam da je najstariji rukopis iz prve polovine IX stoleća. Dakle, neposredno blisko autografu.

Vrlo je važno utvrditi kada rukopisi nastaju, zato što je to terminus ante quem. Ni u teoriji nikakvoj, delo ne može biti mlađe od toga. Tako npr. na ovom forumu razni lupetaju, primera radi, kako je DAI nastalo tobože u XVII stl. A ono, pre nego što je bilo štampano 1611. godine, delo sačuvano u čak 4 rukopisa, od kojih je jedan, najstariji, još iz kraja XI veka. To znači da bez naučno-fantastičnih scenarija, natprirodnih moći, to delo ne može biti mlađe. Primera radi, ako Porfirogenit nije sastavio DAI, onda je to morao učiniti kesar Jovan Duka, negde u drugoj polovini XI stoleća. O tome sam ja govorio.

Dakle, mi imamo rukopise bliske vremenu nastanka franačkih anala. Oni nisu nastali u vreme Napoleona, Drugog svetskog rata ili Tridesetogodišnjeg rata, već u vreme Franačkog carstva.

S druge strane, takođe moraš imati na umu da ne postoji ništa što bi ukazalo da je to slučaj sa delom Popa Dukljanina. Ništa. Ne može se taj izvor ni po kojem kriterijumu porediti sa carskim hronikama. Carske hronike su izuzetno poznate, očuvane u velikom broju rukopisa, citirane, ispisivane i prepisivane. To sa Dukljaninovim delom nije slučaj. Njega nema. Gotovo niko da ne zna za njega. To delo se javlja u dva rukopisa, oba iz XVII stoleća i u italijanskom prevodu početkom XVII st. kod Orbinija.

Ono nema formu nečega što je mnogo puta bilo čitano i prepisivano u puno primeraka. Tih primera nema, nigde. Ne samo što ih materijalno nema, nego ne saznajemo ni posredno za njihovo postojanje. Niko ne zna, pre kasnog srednjeg veka; nije ostavio doslovno ni tragove. Zato to ne možeš nikako porediti sa vizantijskim ili franačkim carskim hronikama; Dukljanin jednostavno nema formu takvog dela. Vrlo je jasno da se javlja negde u XIII stoleću. Ne da je vođeno do tada, nego da tada nastaje. Posle XIII st., do XV stoleća, imamo samo obrise od dva autora iz severne Italije da su, možda posredno, imali pristup tom delu. To, dakle, nije bila apsolutno nikakva hronika koja je bila vođena iz vrha i zapisivala događaje Dukljanskog kraljevstva. To je nešto što je bilo napisano značajno kasnije; vekovima nakon vremena koje bi trebalo da opisuje.

Ne vidim vezu izmedju datiranja rukopisa i definicije primarnog izvora u slucaju hronika sto se tice savremenosti autora. Uzmi Prokopija za primjer, rukopis je iz 13. vijeka, dogadaji su u 6. vijeku, i to nema veze.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ne vidim vezu izmedju datiranja rukopisa i definicije primarnog izvora u slucaju hronika sto se tice savremenosti autora. Uzmi Prokopija za primjer, rukopis je iz 13. vijeka, dogadaji su u 6. vijeku, i to nema veze.

Prosto je. Ako je Prokopijev rukopis iz XIII veka, to znači da nije mogao nastati u XIV ili XIX veku, zato što ti vekovi dolaze posle.

Zar je stvarno to nejasno?

 

[Urvan Hroboatos]

Da se ne zamajavamo puno oko ovoga. Ovdje je dovoljno razgolititi političku tematiku bez ikakve diskusije oko same književnosti u Dubrovniku.

Mi imamo Maticu hrvatsku (https://www.matica.hr/novosti/nasta...na-hrvatsku-hrvatski-jezik-i-knjizevnost-318/) koja tvrdi da srpski lingvisti polaze od Vuka tvrdeći kako je štokavski isključivo srpski i kako dubrovačku književnost uzimaju od njih i pripisuju sebi. Ništa od ovoga nije istina, jer srpski lingvisti već niz godina smatraju da slovenski pisci iz Dubrovnika (oni koji nisu sebe gledali ni kao Srbe ni kao Hrvate) pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kniževnosti. Niti ih smatraju za Srbe, niti tvrde da su pisali "srpskim jezikom", već samo tvrde da se njihova književnost može smatrati i srpskom. Dakle mi imamo jasno fantaziranje o samoj sadašnjosti i nabacivanje srpskoj strani neke stavove koji jednostavno ne postoje, već su plod njihove mašte. Pored deformisanja realnosti mi takođe imamo proricanja budućnosti u stilu baba Vange :
- U pozadini ove nove i svih prijašnjih sličnih srpskih deklaracija ne propituje se samo dokle sežu granice njihova jezika i njihove književnosti, nego se naslućuje imperijalistička podloga za širenje stvarnih granica srpske države jednoga dana u budućnosti... sluti se širenje onoga što je novija srpska politika imenovala „srpskim svetom“, a što je očito inspirirano „ruskim svijetom“ čije širenje proteklih mjeseci nema lingvistički, nego ratni predznak.
Hrvatski kvazi-akademici su doveli sebe u takvo šizofreno stanje da se, sem izmišljanja skorijih događaja, bacili i na predskazivanje budućnosti u stilu klovnovskih novinara sa Aldžazire.

Elem ima toga još zanimljivog. Često se potura kako srpska prisvajanja jezika Dubrovčana traju 2 vijeka od Vuka (https://www.politika.rs/sr/clanak/4...uzila-Maticu-srpsku-za-kradu-kulturne-bastine). Što je opet čista nebuloza. Mnogima ovdje je poznata činjenica da su pojedini učeni Srbi smatrali taj jezik srpskim i prije 19. stoljeća (slučaj vladika Save i Vasilija Petrovića). Tu se radi o ni manje ni više nego državnim dokumentima između dve skoro pa susjedne države. Tada, sredinom 18. stoljeća, od strane samih Dubrovčana nije bilo nikakvih protestnih nota o tome kako vladika Sava smije slat pisma kojima nabacuje da su ovi Srbi i govore srpskim jezikom. Ni sami Hrvati se nisu bunili oko toga. Tek od 19. stoljeća pojedini Hrvati postaju nezadovoljnim takvim stavom. Dakle, radi se o tome da su Hrvati ti koji su u jednom trenutku promjenili svoj narativ, a Srbi su samo zadržali postojeći. Zato imamo danas od hrvatskih institucija ovako banalno izmišljanje istorije (slično tome idu i one teze o velikosrpkim projetkima tek od Načertanija Ilije Garašanina, ignorirajuću sve prethodne slične takve planove a da ne govorim o njihovoj tezi o srpskom književnoistorijskom diskontinuitetu kojeg nadomeštavamo prisvajanjem dubrovačke književnosti). Jednostavno sve ono što se dešava prije 19. vijeka samo naprosto iščezava, iako nema veze sa Hrvatskom i Hrvatima. Jednostavno da bi se održala ova velika gomila gluposti mora se brisati i preobličavati i onaj dio srpske istorije koji ne bi trebao da bude sporan.

To je neistina.

Tvrdnje raznih srbističkih konferencija vele upravo to (iako je i ovo razvodnjeno laž):

https://www.novosti.rs/kultura/vest...-zavodu-unapredjivanje-obrazovanja-vaspitanja


https://www.novosti.rs/kultura/doda...erkatedarskoj-srbistickoj-konferenciji-trsicu

Oba su ova teksta upravo idiotska, skoro pa i u zarezima.

 

[Zvonimir Božić]

Tko gubi, ima pravo da se ljuti

Nikad ne bih rekao isto za Hrvate iz Bosanske Posavine. Divan narod, čestiti, pošten, vrijedan. Morao sa svojih vjekovnih ognjišta, zašto? Zbog Tuđmanove shizofrene fiks ideje? Zbog nekakvog "humanog preseljenja" i trampe "Krajina za Srpsku"?

 

[Urvan Hroboatos]

Nikad ne bih rekao isto za Hrvate iz Bosanske Posavine. Divan narod, čestiti, pošten, vrijedan. Morao sa svojih vjekovnih ognjišta, zašto? Zbog Tuđmanove shizofrene fiks ideje? Zbog nekakvog "humanog preseljenja" i trampe "Krajina za Srpsku"?

 

[Frontiersman]

To je neistina.

Tvrdnje raznih srbističkih konferencija vele upravo to (iako je i ovo razvodnjeno laž):

https://www.novosti.rs/kultura/vest...-zavodu-unapredjivanje-obrazovanja-vaspitanja


https://www.novosti.rs/kultura/doda...erkatedarskoj-srbistickoj-konferenciji-trsicu

Oba su ova teksta upravo idiotska, skoro pa i u zarezima.

samog sebe pobijaš (iz drugog linka)

Razumevanje pojava dvostruke pripadnosti (poput dubrovačke književnosti i delova narodne književnosti) kao načelne osobenosti interpretativno određenih granica koje u međusobnom dodiru mogu ispoljavati asimetričnost, i kao konkretne osobenosti srpske književnosti stvarane na jezicima koji su, uprkos lingvističkoj identičnosti, drugačije simbolički određeni kao instrumenti nesrpskih kultura.

 

[DuKaraka]

Da se ne zamajavamo puno oko ovoga. Ovdje je dovoljno razgolititi političku tematiku bez ikakve diskusije oko same književnosti u Dubrovniku.

Mi imamo Maticu hrvatsku (https://www.matica.hr/novosti/nasta...na-hrvatsku-hrvatski-jezik-i-knjizevnost-318/) koja tvrdi da srpski lingvisti polaze od Vuka tvrdeći kako je štokavski isključivo srpski i kako dubrovačku književnost uzimaju od njih i pripisuju sebi. Ništa od ovoga nije istina, jer srpski lingvisti već niz godina smatraju da slovenski pisci iz Dubrovnika (oni koji nisu sebe gledali ni kao Srbe ni kao Hrvate) pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kniževnosti. Niti ih smatraju za Srbe, niti tvrde da su pisali "srpskim jezikom", već samo tvrde da se njihova književnost može smatrati i srpskom. Dakle mi imamo jasno fantaziranje o samoj sadašnjosti i nabacivanje srpskoj strani neke stavove koji jednostavno ne postoje, već su plod njihove mašte.

Eto ih opet, tvrde da je ‘Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski‘

https://dubrovacki.slobodnadalmacij...dubrovnik-po-jeziku-uvijek-bio-srpski-1314766

Kako piše srpski portal Politika, ‘Dubrovnik je po jeziku uvek bio srpski‘. Pa nastavljaju intervjuom s redovnim profesorom na Filološkom fakultetu u Beogradu Slavkom Petakovićem, ‘kome je specijalnost dubrovačka književnost, jer kaže – Dubrovnik je, možda, i najveća riznica građe za proučavanje istorije srednjovekovne Srbije‘.

Da zaključim odgovor na ovo složeno pitanje: svoja naučna uverenja Rešetar je sažeo u zaključak „da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski” i taj stav do sada naučno nije obesnažen, bez obzira na uporne pokušaje da se stanovišta velikog poznavaoca istorije jezika tendenciozno retuširaju, a srpska filološka tradicija koja se bavi ovim pitanjem diskredituje - kaže, između ostalog, u intervjuu.

 

[Urvan Hroboatos]

samog sebe pobijaš (iz drugog linka)

Razumevanje pojava dvostruke pripadnosti (poput dubrovačke književnosti i delova narodne književnosti) kao načelne osobenosti interpretativno određenih granica koje u međusobnom dodiru mogu ispoljavati asimetričnost, i kao konkretne osobenosti srpske književnosti stvarane na jezicima koji su, uprkos lingvističkoj identičnosti, drugačije simbolički određeni kao instrumenti nesrpskih kultura.

Nema dvostrukosti, jer b'dale skaču sebi u usta. Prvo su rekli da je dubrovački jezik srpski, a ta dobrohotnost je kao što su američka i engleska književnost napisane na engleskom.

Taj idiotizam o "dvostrukosti" ne puši nitko živ i normalan.

Hrvatska književnost

https://denstoredanske.lex.dk/Kroatien_-_litteratur

https://www.britannica.com/art/Croatian-literature

https://www.krugosvet.ru/enc/kultura_i_obrazovanie/literatura/HORVATSKAYA_LITERATURA.html

https://www.wissen.de/lexikon/kroatische-literatur

Srpska književnost

https://www.britannica.com/art/Serbian-literature

https://www.wissen.de/lexikon/serbische-literatur

https://www.krugosvet.ru/enc/literatura/serbskaya-literatura

 

[Urvan Hroboatos]

Eto ih opet, tvrde da je ‘Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski‘

https://dubrovacki.slobodnadalmacij...dubrovnik-po-jeziku-uvijek-bio-srpski-1314766

Kako piše srpski portal Politika, ‘Dubrovnik je po jeziku uvek bio srpski‘. Pa nastavljaju intervjuom s redovnim profesorom na Filološkom fakultetu u Beogradu Slavkom Petakovićem, ‘kome je specijalnost dubrovačka književnost, jer kaže – Dubrovnik je, možda, i najveća riznica građe za proučavanje istorije srednjovekovne Srbije‘.

Da zaključim odgovor na ovo složeno pitanje: svoja naučna uverenja Rešetar je sažeo u zaključak „da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski” i taj stav do sada naučno nije obesnažen, bez obzira na uporne pokušaje da se stanovišta velikog poznavaoca istorije jezika tendenciozno retuširaju, a srpska filološka tradicija koja se bavi ovim pitanjem diskredituje - kaže, između ostalog, u intervjuu.

Škart do škarta.

Realno je S.P. Novak rekao još 1989. da će to riješiti tenkovi.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Gdje to Antun Mažuranić govori?

„Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma, i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom"

Ovo bi trebao biti tobožnji citat koji se pripisuje Antunu Mažuraniću. Nisu znali jer nisu znali čitati stara pisma (vjerojatno misli na glagoljicu i ćirilicu), a ne jer nisu razumijeli taj jezik. Svi Hrvati neovisno na dijalekt uvijek su mogli bez problema čitati dubrovačke pisce, ali ovdje pod učeni Hrvati misli se na plemstvo, a ono je tada uglavnom bilo iz miješanih brakova, mađarizirano, germanizirano, bilo obvezno znati čitati latinski i tako dalje. Dio onih iz ilirskog pokreta etnički nisu ni bili Hrvati. Govorimo o 19. stoljeću, tada je još velika većina stanovnika nepismena.

Dubrovačka književnost je bila na ćirilici i glagoljici?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Škart do škarta.

Realno je S.P. Novak rekao još 1989. da će to riješiti tenkovi.

Je li imaš neki citat za to, ili će se i to ispostaviti kao sa Ivićem piromanom i sl.?

 

[zlatkopatuljak]

Molim da se diskutanti drže teme. Evo jedna tipično novodubrovačka pesma, da je opstala personalna unija verujem da bi bila himna. Inače Stjepan Stanić je izvrstan primer pokatoličenog šizmatika iz okoline Dubrovnika...