Nesumnjivo Hrvati

Ne vidim da je moj sugovornik iznio ozbiljnijih tvrdnji, osim reciklaže starih priča. Kad se pozornije pročita taj tekst s umetcima, moglo bi ga se sažeti u sljeće:

1. Srbi katolici u Dubrovniku su početkom 19. st. prirodno došli do svoje narodnosne identifikacije, t.j. radilo se o širem spontanom procesu, dok suradnje ili hrvatske narodne identifikacije nije bilo

2. oni su, krajem 19. st., praktički bili većina u gradu i dali su iznimno važan, pače ključan doprinos hrvatskoj kulture (vjerojatno u području jezika i sl.), tako da Hrvati bez njih ne bi mogli – ili nisu mogli- napraviti nješto univerzalno važno za svoju kulturu

3. Srbi katolici nestali su zbog nasilja i proganjanja, a ne spontano

4. Luko Zore, Milan Rešetar i Pero Budmani bili su ovejani Srbi, iskreno i trajno

Da vidimo kako je doista bilo.

Prvo- nije točno da je početku 19. st. u Dubrovniku prevladavala ili bila iole značajna srpska narodnosna identifikacija. U prvoj trećini stoljeća vladala je apatija, a u razdoblju do, odprilke, 1850., u književnome radu (ne ću o drugima jer to nije ovdje tema) isticali su se Marc Bruere/Marko Bruerović Desrivaux, podrijetlom dijelom sin francuskoga konzula, a koji je izrijekom bio Hrvat, t.j. poistovjećivao je pojmove “hrvatski” i “slovinski”.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9803

Poznati su njegovi stihovi:

Ti koji dni traješ i noći knjige premećuć
pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave;
Bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
s pivnice jer svako do glasovita Pregata
slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ?
Jer čupah od župskijeh do najponosne vladike
stidi se svak jezik slovinski čisto govorit ?

U Hrvatskom narodnom preporodu sudjelovali su Antun Kaznačić (ne miješati ga s Ivanom Antunom Kaznačićem), Pjerko Bunić Luković, Ivan August Kaznačić, Paško Kazali, Đuro Hidža, Mato Vodopić, ...

http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=63
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=10182
http://hebeta.lzmk.hr/natuknica.aspx?id=31015
https://archive.org/details/pjesmerazlike00kazngoog
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31044
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=65156

Ti ljudi su sudjelovali u hrvatskom ilirskom preporodu, djelovali su u hrvatskom okruženju, a kod većine se nacionalna svijest očitovala u prijeklopu regionalne, slovinske ili kasnije jugoslavenske- no ne srpske.

Tipična Kaznačićeva prigodnica:

kaz1-1.png

screenshot-1.png


Dakle, slobodno se može reći da su se Srbima u narodnom smislu iskazali Medo Pucić i Matija Ban, koji i jesu toliko upadljivi zbog tri razloga: oni su manjina, jer većina “gleda prema Zagrebu” i tako djeluje; bili su vrlo politički aktivni i utjecajni, pa im je i doseg poznatosti veći; kao Srbi- upadali su u oči kao nov fenomen. Stoga je netočno reći da je većina Dubrovčana do 1850. bila srpsko katolička- dapače, to je iznimna manjina, a većina je, ako se želi biti korektan, bila ilirsko- slovinska, u okviru Ilirskoga pokreta, koji je Hrvatski narodni preporod, a ne srpski. Tijekom “nacionalnoga buđenja” u prvoj polovici 19. st. Dubrovčani su slijedili ostalu hrvatsku inteligenciju (govorim o tom dijelu pučanstva): bili su u panjužnoslavenskom ilirskom pokretu koji je u praksi značio, kao što jeizrijekom rečeno u knjizu u kojoj je Budmani napisao tekst o jeziku, “prieporod hrvatske knjige”. Pucić i Ban u tom pogledu čine iznimku, a ne pravilo.

Drugo- doprinos “jednokratnih Srba” hrvatskoj kulturi jest važan, no ne baš od presudne vrijednosti- budimo realni. Nu, da rasčistimo njeke zablude. Točno je da su se Budmani i Rešetar izjašnjavali u nekim periodima Srbima, dok Zore nije- iako je surađivao sa srbokatoličkim krugom. Na osobnoj razini, Budmani je od Srbina katolika brzo mutirao u neku vrstu jugoslavenskoga unitarista austrofilske orijentacije. Bio je podpomagan od Bečkoga dvora u promicanju “ujedinjujućih” težnji u Hrvatskoj- mislim na kulturno zbližavanje sa Srbima, t.j. Srbijom, pa mu je “srpsko-hrvatska” gramatika tiskana kao politički akt ili uvod u reformu hrvatskoga pravopisa, što on sam ne bi mogao bez utjecaja visoke politike; kao što ne bi mogao dobiti mjesto predavača u Dubrovniku jer nije imao završene studije, jedva da je dao nekoliko ispita- dobio je posao “preko veze”, bolje rečeno intervencijom austrijskih vlasti ! Tu nema nikakve veze njegova učenost, nego jedino činjenica da se uklapao u projekt jezičnoga “ujedinjenja” onako kako ga je projektirao Bečki književni dogovor iz 1850., a što je u biti bio austrijski državni projekt.

Sam Budmani je djelovao jedino u okružju hrvatske kulture i sa Srbijom i srpstvom nije imao veza- više su dodira imali razni izričiti Hrvati, dok ovaj Srbin katolik baš ništa. Sva njegova djela (gramatika “srpsko-hrvatskog ili ilirskoga” jezika, rad na rječniku JAZU, djela o dijalektologiji i hrvatskoj leksikografiji, priručnu rusku gramatiku...) objavljivana su i pisana jedino za i u Hrvatskoj. Dobar je primjer njegov opsežan tekst “Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije”, Rad JAZU, knj. 80, Zagreb 1885., u kojem “naše” znači hrvatsku gramatiku i leksikografiju, a ne srpsku. Srpska dolazi jedino u ocjeni djela i rada Vuka Karadžića, a ne odnosi se na srpske kulturno-jezične sporove za koje Budmani nema interesa ni znanja. Da se ne bi neki naivci, koji pokušavaju stvoriti teški raskol između pripadnika Zagrebačke škole (Veber, Šulek, Trnski, ..) i hrvatskih vukovaca (Pavić, Budmani, Maretić, Broz, …) uvalili u iluzije, dovoljno je citirati Budmanija o Šulekovu Njemačko-hrvatskom rječniku iz 1860. : (to je djelo) “tako vješto, razumno, bistro izrađeno, da se punijem pravom možemo dičiti, da takovo ili bolje što samo najglavniji jezici u Evropi mogu pokazati”. Cijela je Budmanijeva rasprava objelodanjena u povodu zasebnoga izdanja JAZU, povodom – a to je naslov rada: U proslavu pedestgodišnjice prieporoda hrvatske knjige

https://www.scribd.com/doc/10553967...setgodišnjice-prieporoda-hrvatske-knjige-1885

Što se pak Daničića i njegova dolaska u Zagreb tiče, valja proučiti sljedeći tekst u kom je razjašnjeno kako se to zbilo:

http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=673234

Mario Grčević: Vanjskopolitički utjecaji na hrvatski književnojezični razvoj u drugoj polovici XIX. stoljeća

Za ovu je diskusiju relevantno sljedeće:
…......
Protiv reformiranoga i prilagođenoga Đure Daničića nitko u Zagrebu nije mogao imati ništa protiv. Štoviše, on je napustio Srbiju i priklonio se je hrvatskim kulturnim djelatnicima koji su Zagreb kanili učiniti glavnim južnoslavenskim gradom i koji su smatrali da koncepcijom "hrvatskoga ili srpskoga jezika" treba osporavati Karadžić–Miklošičevu nacionalnu razdiobu srednjojužnoslavenskih narječja, a koju je do dolaska u Zagreb zastupao i
Daničić kao najistaknutiji srpski jezikoslovac svojega vremena. Daničić je tako za Strossmayerovu politiku koju opisuje Maretić, postao ne samo prihvatljiv, već iznimno koristan.

Tomu je u prilog išlo i to da je Daničić odbacivanje svojih velikosrpskih stajališta vrlo razložno i uvjerljivo obrazložio srpskoj publici 1874. godine, nakon što je napustio Hrvatsku i vratio se u Srbiju. Pored toga, Daničić je iste godine u Beogradu (također na ćirilici) objavio svoju Istoriju oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka XVII vijeka. U vrijeme u koje su se suvremeni jezici ocjenjivali dijakronijskim mjerilima, Daničić je tu svoju
vrlo važnu knjigu o povijesti oblika svojega jezika napisao uglavnom na temelju hrvatskoga književnojezičnoga korpusa. Time je pokazao da je njegov književni "srpski ili hrvatski jezik" prirodni nasljednik poglavito hrvatske književnojezične tradicije. Kaže da se u istraživanju ograničio na kraj XVII. stoljeća jer je "do tada u srpskom ili hrvatskom jeziku već bilo svršeno ako i nije svuda preovladalo sve čim se sadašnji oblici njegovi razlikuju od starijih".

Daničić u nastavku nabraja djela iz kojih je crpio, i to djela V. Andrijaševića, I. Bandulavića, Š. Budinića, F. Vrančića, Glavinića, B. Gradića, F. Gundulića, A. Gučetića, D. Ranjine, M.Divkovića, R. Đamanjića, D. Zlatarića, J. Jerkovića, B. Kašića, B. Karnarutića, S. Matijevića, J. Mikalje, I. T. Mrnavića, N. Ranjine, M. Orbinija, P. Posilovića, J. Radojevića, P. Hektorovića, A. Čubranovića, te djela pisaca zastupljenih u tada pokrenutoj ediciji Stari pisci hrvatski. Tim korpusom Daničić je srpskoj publici – u skladu s negdašnjim preporukama J.Kopitara – kao novo "domovinsko središte" književnoga jezika ponudio autore kojih izričaj Srbi do V. S. Karadžića i Đ. Daničića nisu osjećali svojim, jer su bili prožeti katolicizmom i duhom zapadnoga civilizacijskoga kruga, a znatan je dio tih autora svoj jezik ili svoju etničku pripadnost označivao hrvatskim imenom. Ostvarivanju istih ciljeva trebao je poslužiti i Rječnik JAZU u kojem su srpska vrela nasuprot hrvatskima predstavljala tek neznatnu manjinu, a koji je pod Daničićevom redakcijom počeo izlaziti 1880. godine.

Daničić je takvim djelovanjem u književnosti eliminirao preostale kulturno-jezične obrambene mehanizme srpskoga pravoslavlja pred dominantnim katoličanstvom, a ujedno je promicao i latinicu među Srbima. Rački i Strossmayer tim su razvojem bili zadovoljni, ne samo kao hrvatski
političari, već i kao dužnosnici katoličke crkve u vremenu u kojem se Rim zalagao za ujedinjenje s pravoslavnim crkvama.

Kasnije...
 
Poslednja izmena:
Također, na osobnoj razini, Milan Rešetar se izjašnjavao prvo kao Srbin katolik, a onda, pod utjecajem punca Vatroslava Jagića, kao Jugoslaven unitarist. Jezik je zvao srpskohrvatskim, no, kao i Budmani, većinu je djela posvetio izdavanju hrvatskih auktora (uz Budmanija, najvažniji je urednik edicije Stari pisci hrvatski, koju je zasnovao Jagić). Rešetarovo potomstvo je također hrvatsko, a nije bez značaja ni to da je uoči smrti, kao umirovljenik u Italiji, a nakon uspostave NDH, izabran među prvih 10 članova novoosnovane HAZU, uz odredbu da mu se nastavi isplaćivati mirovina koju je prije plaćala propala država. Osim njekoliko vrijednih prinosa proučavanju Njegoša, Rešetar se zanimao isključivo dubrovačkim i drugim hrvatskim primorskim temema, od numizmatike do dijalektologije, ter izdavanjem starih pisaca (ta su izdanja cijenjena zbog pouzdanosti). Opsežno i vrlo vrijedno Rešetarovo djelo ostavilo je traga u hrvatskoj dijalektologiji, numizmatici, kritičkim obradbama starih pisaca i mnogočem (nastajalo je na četiri jezika- hrvatskom, njemačkom, talijanskom i francuskom).

Njegov nerijetko citiran dio o tom “ako tko dijeli hrvatsko od srpskoga, onda je Dubrovnik bio srpski”- točan je na dijalekatskoj razini, i to u mentalnom sklopu štokavsko-srpske ideologije. Nu, to samo pokazuje da se Rešetar, uza sva vrijedna dostignuća, nije mogao odmaknuti od starudije ideologizirane rane slavistike u kojoj školi se i školovao. Uporno je trudio pokazati da u Dubrovniku “književni “ (čakavsko-štokavski”) nije bio isto što i “narodni” (štokavski”). Izjednačavanjem štokavštine sa srpstvom, dobio je svoju poznatu formulu.

Nu, ta je formula propala dosta brzo.

Prvo- sam je Rešetar pokazao kako je- iako iz toga nije izvukao bitne zaključke- čakavština i štokavština u literaturi bijahu izmiješane, t.j. postojao je zajednički kulturni krug, a to je ono što dovodi do naciogeneze. Taj iznimno važan dio Rešetar upravo nije razumio.

Drugo- nije razumio (iako je tehnički bio u pravu), da je Dubrovnik od početka doista bio štokavski ijekavski. Nu nije zbog toga bio “srpski”, jer baš iz te, zapadne štokavštine, nastali su mnogi hrvatski kasniji štokavski dijalekti (dubrovački novoštokavsko ijekavski, slavonski, istočnobosanski, novoštokavsko ikavski). Tu dimeniziju koju su 1960. istražili Brabec i Brozović, a kasnije ju dopunili Brozović i Lisac- Rešetar nije znao. I njegovo emfatično opredjeljenje “ako već tko dijeli hrvatsko od srpskog”- zapravo ne znači ništa. Tehnički, Rešetar bijaše u pravu. Hermeneutički, ili tumačenjem materijala- u krivu.

zlis1-1.png

zlis2-1.png

zlis3-1.png


http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/

zresh-1.png
 
Da se ne gubimo u besmislicama oko detalja: tvrdnja da bi Srbi katolici (ili “obični” Srbi kao Đuro Daničić, koji je promijenio ime po hrvatskomu junaku Daničiću) bili nješto iznimno važni za hrvatski jezik, dosta je reći: jest, utjecali jesu i ostavili su traga. Nu, nije bez njih bilo ničeg što u Hrvata nije bilo i prije pohranjeno u hrvatskoj baštini, samo je u pojedinim povijesnim razdobljima bilo potisnuto ili postranično. Ono što su, svjesno, ciljajući na jezičnu unifikaciju (možda i s najboljim nakanama) htjeli postići, a to je prijekid sa starijom baštinom i folklorizaciju jezika- tu nisu uspjeli. Književnost je nadvladala filologiju. Hrvatski su jezik, kojeg je ozbiljna standardizacija počela od početka 17. st., konačno standardizirali pisci, filolozi, prevoditelji, polihistori, … u koje, ovlaš, možemo ubrojiti one kojih bitno djelovanje omeđuje smrt Pere Budmanija (1. svjetski rat) i Milana Rešetara (2. svj. rat). Dotle, hrvatski su jezik standardizirali Lj. Gaj, Ivan Mažuranić, Bogoslav Šulek, Adolfo Veber, August Šenoa, Ivan Broz, Tomo Maretić, A. G. Matoš, Stjepan Ivšić, Petar Guberina, Kruno Krstić, Petar Skok, IsoVelikanović, Miroslav Krleža, Tin Ujević, … koji su svi zaslužni, a bar 80% i zaslužniji od navedenih Srba katolika. Trom i nezgrapan idiom i Iliraca i karadžića, a i nješto bolji njihovih sljedbenika, nije bio dorastao modernoj civilizaciji.
Vještaci jezika poput Ivana Mažuranića u polemikama- jesu. O ostalima samo kratke napomene ...

Dosta je samo vidjeti dijelove tekstova Ivana Mažuranića iz 1848. i Miroslava Krleže iz 1926. koji svojim bogatstvom i gipkošću čine sve vukovačke folklorističke pisanije upravo smiješnim (pa i Budmanijevo i Rešetarovo vukovstvo), ter najbolje pokapaju sve fantazme o “davanju jezika”.
Ivan Mažuranić 1848

maz1-1.png

vmaz2-1.png

vmaz3-1.png



Miroslav Krleža 1926

krpro1-1.png

krpro2-1.png
 
Red je da se nešto kaže o Luki Zori. Točno je da je on neko vrijeme surađivao sa Srbima katolicima (iako nikad nije bio članom Srpske stranke), no isto je tako točno da je cijelo njegov djelo utkano u hrvatski korpus. Razasuto je u publikacjama JAZU (Rad, Starine,..), a sam je Zore ušao u sukob s Arminom Pavićem, najutjecajnijim “vukovcem” (i, slobodno se može reći, hrvatskim šovinistom) oko vrijednosti “Osmana”, gdje izrijekom kaže da je stilistika dubrovačkih pisaca hrvatska stilistika jer neke druge ni nema (tu je Zore pogriješio- u prozi, hrvatski pisci iz 16. i 17. stoljeća, napose u Bosni, bolji su stilisti od dubrovačkih pisaca jer pišu tečnije i prirodnije). Nu, i taj primjer pokazuje površnost etiketiranja- sama Zorina suradnje sa srbokatoličkim krugom i kasniji posao u Crnoj Gori bili su dovoljni da ga se, bez pravih razloga, proglasi za Srbina katolika. Kao što već rekoh: tako je Luko Zore
ispao zbog politike Srbin katolik, iako se nije takvim osjećao (o njegovim potomcima da i ne govorimo), no nije ni on sam.


zore1-1.png

zore2-1.png

zore3-1.png


No, da se utvrdi koliko je taj krug bio brojan i “realan”, t.j. je li se radilo o settebandierama ili iskrenim srpskim rodoljubima ? Koliko oni uopće spadaju u srpsku kulturu ? Budući da je ta tema neprirodno napuhivana od srpskih propagandista, stekao se pogrješan dojam i o profilu, i o cijeloj toj zajednici.

Na temelju čitanja literature o toj pojavi, srbokatolički pokret u Dubrovniku imao je sljedeće značajke:

* u razdoblju od formiranja Srpske stranke 1879. do 1918., po svemu sudeći, bio je među dubrovačkom inteligencijom brojniji od hrvatskoga

* pripadali su mu, nesporno, uglavnom publicisti, “nacionalni radnici”, pisci, političari, ter rijetko koji ozbiljan znanstveni radnik (n.pr. Rešetar)

* među poznatijima bi se moglo navesti Luju Vojnovića, Vida Vuletića Vukasovića, Antuna Pugliesija, Stijepa Castrapellija, Peru Budmanija, Milana Rešetara, Petra Kolendića, Ivu Stojanovića, Valtazara Bogišića,

* nu, hrvatski su dio dubrovačke inteligencije (ne govorimo o stanovništvu koje se bavilo drugim poslovima) činili, osim dvojice-trojice gorenavedenih osoba, značajniji ljudi: Miho Klaić, Nikola Zvonimir Bjelovučić, Celestin Medović, Ignjat Job, Frano Supilo, Milorad Medini, Ivo Vojnović, Vlaho Bukovac, Pero Čingrija,.


Većina navedenih Srba katolika bi se mogla najbolje opisati “prijelaznim Jugoslavenima” jer njihova srpska nacionalna svijest nije bila izražena i jasna, te je na neki način mješavina prijašnjih dubrovačkih slovinskih ideja i novovjekovnoga jezičnoga pansrpstva. Gleda li se njihov opus, može se reći da su djela Rešetara i Budmanija jasno ostvaraji hrvatske kulture, Luje Vojnovića vjerojatno- no on nije doživio recepciju sukladno vrijednosti, a Vuletića Vukasovića, Kolendića i Bogišića srpske (doduše, preko polovice Bogišićeva opusa pripada hrvatskoj djelatnosti, no u Hrvatskoj ne vlada baš neki interes za njegovu baštinu). Držim čudnim što neke hrvatske publikacije, i to reprezentativne, stavljaju auktore poput Vukasovića, ili Marka Cara iz obližnjega bokokotorskoga područja u hrvatski korpus, dočim mi je to stajalište za, n.pr. Luju Vojnovića, razumljivo- iako bih osobno tu stavio napomenu o njegovim nacionalnim “opredjeljenjima”.

Ovo su prikazi nekih od tih djelatnika, i to iz reprezentativnih hrvatskih enciklopedija, pa se može vidjeti kako su tretirani:

Klaić
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=212
Bogišić
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2251
Lujo Vojnović
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=65238
Medini
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=39770
Bjelovučić
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=8004
Budmani
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3058
Kolendić
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=231
Rešetar
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52561
Job
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=146
Vuletić Vukasović
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=65676
Čingrija
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13400
…..
Zbog dobre organiziranosti i medijske agresivnosti stekao se pogrješan dojam o tobožnjoj brojčanoj nadmoći, napose među inteligencijom. No, točnije je da je taj pokret bio manjinski u stanovništvu, a među inteligencijom vjerojatno većinski- no nipošro ne u mjeri u kojoj se stjecao dojam mehaničkim “pumpanjem” imena u srpskim publikacijama. Dapače, vrjednija su i trajnija djela ostvarili Hrvati iz Dubrovnika, baš u tom razdoblju, na svim poljima (Medović, Supilo, Medini, Bukovac, Klaić, Ivo Vojnović..), nego Srbi katolici, uz dopunsku napomenu da su trajna djela te zajednice većinom također dio hrvatske kulture (Rešetar, Budmani, Lujo Vojnović,..), uz značajne iznimke Baltazara Bogišića i Kolendića.

Glavna odlika drugog vala, značajnijega, među Srbima katolicima je- protuhrvatstvo. Dok se Medo Pucić zalagao za ujedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom, politika dubrovačkih Srba katolika iz zadnje trećine 19. st. je izrazito antihrvatska- ne samo u političkim potezima,nego inače, niječe se hrvatsko ime, individulanost, protega, kultura... što je sve dovelo do žestoke odbojnosti Hrvata i u Dubrovniku i izvan njega, te trijumfalizmu nakon rušenja srbokatoličko-autonomaške protuhrvatske koalicije. Dok je Medo Pucić i njegov krug generalno tretiran dosta indiferentno u hrvatskoj javnosti- pera i Supila i Matoša i Krleže se teško obaraju na srbokatoličko ponašanje zbog osjećaja da se radi o nacionalnoj izdaji i odpadništvu. Stoga nije nimalo čudno što je Matoš karikirao Dubrovnik u svojim putnim zapisima, a pojam srpskoga katolicizma držao za renegatstvo- Matoš koji je bio i svjestan Hrvat i prijatelj Srba, te kulturnoga povezivanja Hrvata i Srba- no ne na uštrb Hrvata, kao što su mnogi Srbi katolici htjeli.

Za ilustraciju ideologije Srba katolika unitarističkoga opredjeljenja, možemo navesti tekst Milana Rešetara “Mea Culpa”. Iz njega se vidi jugoslavenski unitarizam koji nije protuhrvatski, no ispada po izričaju izvan prostora i vremena, kao što je i budućnost pokazala.

zresh1-1.png

zresh2-1.png

zresh3-1.png


Treće- netočno je da su Srbi katolici bili proganjani od austrijskih vlasti. U najvećem dijelu svoga djelovanja, vrhovna je vlast bila indiferentna prema njima. Neke je, štoviše, pomagala i napredovali su u profesiji zahvaljujući podršci Beča (Budmani, Rešetar,..). Isto je istina da je neke i proganjala- ali ne kao Srbe katolike, nego jedino u slučajevima kada su ti pojedinci dovodili u pitanje austrijsku vlast: proganjala je daleko više Hrvate koji su, ovako ili onako, u raznim razdobljima djelovali protiv Austrije (Kvaternik, Starčević, Supilo, Stjepan Radić, ..). Prije bi se moglo, za druuga područja, reći da je KuK monarhija potiskivala Hrvate, a afirmirala Srbe- najbolja je ilustracija prvih 20 godina Habsburške vlasti u BiH, kad je hrvatsko ime i znamenje (zastave, kulturna društva, čitaonice i sl), zabranjivano, a srpsko, pod vjerskim celofanom- dopuštano, pače promovirano.

Četvrto
- nema potrebe za većim raspisivanjem, za Luku Zoru, Budmanija i Rešetara je dovoljno rečeno. Moglo bi se dodati da je Budmani zapravo Talijan, da je sudjelovao u talijanskom nacionalnom gibanju kao doušnik i agent, te da je i umro u Italiji na svom imanju, pa su mu i potomci, vrlo vjerojatno, svi Talijani. Zorini i Rešetarovi potomci su Hrvati.
 
Ne vidim da je moj sugovornik iznio ozbiljnijih tvrdnji, osim reciklaže starih priča.
Добро кад ово твоје смеће које износиш није рециклажа онога што већ годинама пишеш а што нема везе ни са историјом ни са мозгом.
Жалосно је то кромањонац.
Dubrov%C4%8Dani_su_Srbi.jpeg
 
Hrobi, jedno pitanje.
Da li ti nacije gradiš po "nemačkom principu" ili "francuskom principu" (vezano za 19. vek i početak 20-og, zna se na šta mislim...)

Zapravo, kad razmislim- ta dilema nije realna. Sve nacije nastaju na "njemačkom" (grčkom) principu, gdje etnos stvara državu.
Ondje gdje država stvara naciju, već je država stvorena od etničke jezgre, samo prije.

Ukratko- "Nijemci" su jedino u pravu, no pravi, povijesni Nijemci su tek zakašnjeli Francuzi.
 
Njegov nerijetko citiran dio o tom “ako tko dijeli hrvatsko od srpskoga, onda je Dubrovnik bio srpski”- točan je na dijalekatskoj razini, i to u mentalnom sklopu štokavsko-srpske ideologije. Nu, to samo pokazuje da se Rešetar, uza sva vrijedna dostignuća, nije mogao odmaknuti od starudije ideologizirane rane slavistike u kojoj školi se i školovao. Uporno je trudio pokazati da u Dubrovniku “književni “ (čakavsko-štokavski”) nije bio isto što i “narodni” (štokavski”). Izjednačavanjem štokavštine sa srpstvom, dobio je svoju poznatu formulu.

Jer, da stanovnici Ugarske/ koja ce pre 20 godina postati Hrvatskom/ nisu počeli da uče srpski, odn.štokavski jezik, danas bi kao svoj narodni jezik govorili nemački i smarali na nekom nemačkom forumu

12004962_1055826914449311_6527933297443801241_n.jpg



11988330_1055826927782643_5888904088352619392_n.jpg


12004962_1055826961115973_2669317437882002608_n.jpg


11350796_1055827291115940_4097626098946372247_n.jpg


11222911_1055827394449263_2244084562526087154_n.jpg


Рудолф Хорват (Копривница, 14. марта 1873. - Загреб, 25. мај 1947.), хрватски повесничар, књижевник и политичар.
 
Добро кад ово твоје смеће које износиш није рециклажа онога што већ годинама пишеш а што нема везе ни са историјом ни са мозгом.
Жалосно је то кромањонац.
Dubrov%C4%8Dani_su_Srbi.jpeg

Srpska dubrovacka stamparija izdaje djelo/list/proglas/stolivec

"Dubrovcani su Srbi!"

Dokaz ne znam ni ja cega.Otpr kao da ja kopiram neko pravasko glasilo i njihove "ideje".

I nemoj mi samo reci da to nije isto kad je potpuno isto.
 
Jer, da stanovnici Ugarske/ koja ce pre 20 godina postati Hrvatskom/ nisu počeli da uče srpski, odn.štokavski jezik, danas bi kao svoj narodni jezik govorili nemački i smarali na nekom nemačkom forumu

12004962_1055826914449311_6527933297443801241_n.jpg



11988330_1055826927782643_5888904088352619392_n.jpg


12004962_1055826961115973_2669317437882002608_n.jpg


11350796_1055827291115940_4097626098946372247_n.jpg


11222911_1055827394449263_2244084562526087154_n.jpg


Рудолф Хорват (Копривница, 14. марта 1873. - Загреб, 25. мај 1947.), хрватски повесничар, књижевник и политичар.

Ovo je besmisleno. Pa naravno da su kajkavski Horvati učili hrvatski štokavski jezični tip, kao da je to nešto novo.
Nisu uzeli ništa srpski, jer je u njihvoj svijesti i bilo to da šire ilirski hrvatski kao općeporabni, na račun kajkavskoga horvatskoga.

Koji povijesni analfabetizam....
Dobro- što je tko od vas "mudraca" uopće pročitao o hrvatskoj jezičnoj povijesti ?
Da čujem, baš me zanima.

- - - - - - - - - -

Dokaz da su Srbi živeli i postojali u Dubrovniku a da su u zadnjih 100 godina otuda etnički očišćeni do temelja. Dokaz da je tamo živeo dosta veliki broj ljudi koji se smatrao Srbima, što im je kasnije zabranjeno prvo preko NDH a zatim i preko komunista.

Opet "logika" bez veze. Naravno da je postojao srpsko katolički krug koji je vršio propagandu, i kao što je
pisano i prije, zajedno s autonomašima bio 10 godina na vlasti. Nakon što je izgubio, Srbi katolici su vremenom brzo nestali
kao jednokratan fenomen. A pravih Srba nije bilo u Dubrovniku u zadnjih 150 godina više od 4-5%.
 
Opet "logika" bez veze. Naravno da je postojao srpsko katolički krug koji je vršio propagandu, i kao što je
pisano i prije, zajedno s autonomašima bio 10 godina na vlasti.
Uopšte nije bez veze već je ovo pitanje obrazlagano na temi o Srbima u Dubrovniku. I pretpostavljam da je srpski katolički krug po tvom viđenju stvari širio propagandu i neistine dok je hrvatski trud širio najbanalniju istinu o tisućljetnjem hrvatstvu Dubrovnika. Dubrovčani skoro pa da nisu ni znali za postojanje hrvatstva do unazad 150 godina.


Nakon što je izgubio, Srbi katolici su vremenom brzo nestali kao jednokratan fenomen.
Nisu izgubili već su uništeni sistematskim pritiskom i posle toga pretvoreni u Hrvate. Bar 80% današnjih stanovnika Dubrovnika nama apsolutno nikakvu etničko-istorijsku vezu sa Hrvatima.

"Sila nam je da budemo Hrvati, i to valja biti, ako ne ćeš da te mnogi progone, premda mi u djetinjstvu, ni naši oci, ni naši djedovi nijesmo znali za to ime."

U ovim rečima se nalazi suština cele priče koja traje do dana današnjeg i primećuje je svako ko nije slep kod očiju.


A pravih Srba nije bilo u Dubrovniku u zadnjih 150 godina više od 4-5%.
Pod uslovom da u zaleđu Dubrovnika žive Hrvati, ta tvoja rečenica može da pije vodu. A u slučaju da nije tako, ona je potpuno besmislena. Nisu se Dubrovčani nakon kuge i epidemija svakojakih boleština razmnožavali sa pacovima već su primali etnički element iz svog zaleđa i od strane Konavala.

BTW da li znaš da je Gotovina prezime pravoslavnih Srba iz zaleđa Dubrovnika? Samo jedno od mnogih ali njega navodim kao slikovit primer.
 
Uopšte nije bez veze već je ovo pitanje obrazlagano na temi o Srbima u Dubrovniku. I pretpostavljam da je srpski katolički krug po tvom viđenju stvari širio propagandu i neistine dok je hrvatski trud širio najbanalniju istinu o tisućljetnjem hrvatstvu Dubrovnika. Dubrovčani skoro pa da nisu ni znali za postojanje hrvatstva do unazad 150 godina.



Nisu izgubili već su uništeni sistematskim pritiskom i posle toga pretvoreni u Hrvate. Bar 80% današnjih stanovnika Dubrovnika nama apsolutno nikakvu etničko-istorijsku vezu sa Hrvatima.



U ovim rečima se nalazi suština cele priče koja traje do dana današnjeg i primećuje je svako ko nije slep kod očiju.



Pod uslovom da u zaleđu Dubrovnika žive Hrvati, ta tvoja rečenica može da pije vodu. A u slučaju da nije tako, ona je potpuno besmislena. Nisu se Dubrovčani nakon kuge i epidemija svakojakih boleština razmnožavali sa pacovima već su primali etnički element iz svog zaleđa i od strane Konavala.

BTW da li znaš da je Gotovina prezime pravoslavnih Srba iz zaleđa Dubrovnika? Samo jedno od mnogih ali njega navodim kao slikovit primer.

Zijev.
Čitati, čitati, možda nešto i uđe u glavu, nikad se ne zna ... Vekarić, Sivrić, Tolja, Ćosić.....

http://katalog.kgz.hr/pagesResults/...evica+Marija&xm0=1&nbf=1&selectedId=235000257
https://www.scribd.com/doc/21251202...-Hercegovine-Na-Dubrovacko-Podrucje-1667-1808
http://www.zavoddbk.org/index.php?option=com_content&task=view&id=2
http://issuu.com/imota/docs/stjepan--osi--nacija-u-strana-kim-ideologijama-pri
http://www.researchgate.net/profile..._Srpska_politioka_u_Dubrovniku_u_19._stoljeu/
https://www.scribd.com/doc/233165422/TIHOMIR-RAJČIĆ-Srpski-Nacionalizam-u-Dalmaciji-Doktorska-Teza
 
Zijev.
Čitati, čitati, možda nešto i uđe u glavu, nikad se ne zna ... Vekarić, Sivrić, Tolja, Ćosić.....

Zijev je samo način da olakšaš situaciju svom egu. U prevodu, velikosrpska mitomanija koja pokušava izvrgnuti ruglu sve plodove svemoguće hrvatske znanosti ))))
Dosta toga sam ja pročitao ali nemam vremena da čitam sve što postoji. Ono što je notorna činjenica je da udruženim naporima hrvatskih političara, Vatikana i Beča, srpski identitet iz Dubrovnika biva potpuno proteran i u potpunosti zamenjen hrvatskim identitetom iako, što reče gospar biskup dubrovački, ni njihovi oci ni njihovi dedovi nisu znali za to ime. Ali eto... mora se jer ko neće, taj dobije po bubrezima. Ja razumem da niko normalan neće psihički lako prihvatiti da je njegov nacion delom građen na teroru ali je to evidentna činjenica koja je kulminirala 1941 svom svojom žestinom.

Zagnjurivanje glave u pesak ili zijev neće rešiti problem. Samo je pitanje vremena kada će se Hrvatska morati suočiti sa preispitivanjem svoje nacionalne politike. 10,20 ili 50 godina, nije važno ali će do toga doći.
 
Zijev je samo način da olakšaš situaciju svom egu. U prevodu, velikosrpska mitomanija koja pokušava izvrgnuti ruglu sve plodove svemoguće hrvatske znanosti ))))
Dosta toga sam ja pročitao ali nemam vremena da čitam sve što postoji. Ono što je notorna činjenica je da udruženim naporima hrvatskih političara, Vatikana i Beča, srpski identitet iz Dubrovnika biva potpuno proteran i u potpunosti zamenjen hrvatskim identitetom iako, što reče gospar biskup dubrovački, ni njihovi oci ni njihovi dedovi nisu znali za to ime. Ali eto... mora se jer ko neće, taj dobije po bubrezima. Ja razumem da niko normalan neće psihički lako prihvatiti da je njegov nacion delom građen na teroru ali je to evidentna činjenica koja je kulminirala 1941 svom svojom žestinom.

Zagnjurivanje glave u pesak ili zijev neće rešiti problem. Samo je pitanje vremena kada će se Hrvatska morati suočiti sa preispitivanjem svoje nacionalne politike. 10,20 ili 50 godina, nije važno ali će do toga doći.

Jadno. Nu, vjerojatno razumljivo. Srpska nacionalna ideologija se u zadnjih 150-200 godina gradila na mitovima i iracionalnosti na turbo-pogon. Poraz te ideologije nije ju mogao izbaciti iz glava preko noći.
No- sad je drugo vrijeme, i fabule o urotama nitko ne uzima ozbiljno. Ne samo kod Hrvata, koji nemaju realno interesa za vas- ja sam valjda posljednji Mohikanac koji nešto više s vama komunicira, nego ni u tzv. "svijetu".

Vaša zastarjela i napumpana promičba je propala. Proces ozdravljenja je vaša stvar. Koliko će to trajati, drugo je pitanje. Dok se ne otarasite iracionalnosti i fantazama, bit ćete od većine susjeda i svijeta tretirani kao nešto ne baš normalno. To se odnosi i na ova pitanja kulture, povijesti,etnogeneze, ....

- - - - - - - - - -

Aha, to se sad tako zove. :kafa:

Zove se svakojako:
http://www.croatica.hr/
 
Jadno. Nu, vjerojatno razumljivo. Srpska nacionalna ideologija se u zadnjih 150-200 godina gradila na mitovima i iracionalnosti na turbo-pogon. Poraz te ideologije nije ju mogao izbaciti iz glava preko noći.
Ti si sjajan primer (ne ti lično, već tvoje naučno stajalište) da se hrvatska nacionalna ideologija gradi na mitovima, i pseudonauci, a bogami i na debelom šovinizmu i kompleksu konvertitizma. Iskreno govoreći, nisu Srbi cvećke ali sam ponosan na činjenicu da mi Ante Starčević nije "otac nacije". Čoveka sa tolikim frustracijama i kompleksima, sa toliko rasističke i fašističke retorike... takav primer ćeš teško naći u celoj Evropi. I ti nama sa pozicija jednog takvog miljea dolaziš soliti pamet kako je kod nas sve sama mitomanija a kod vas sve sama esencijalna nauka? Neko ko raste na tekovinama Starčevića i njegovih naslednika je u startu hendikepiran za veliku dozu zdravog rasuđivanja.

Ja sam više puta govorio da mi je istinski žao hrvatskog naroda, (jer narod kao narod nije suštinski ništa kriv), pošto je izložen stravičnom ispiranju mozga u cilju stvaranja novih istorijskih realnosti. Trujete ljude bolesnim konstrukcijama samo da bi ste sakrili njihovo poreklo. To na dobro neće izaći. Od kada se ispostavilo da Hrvati većinski imaju identičnu genetiku sa Srbima, skoro ne može čovek da naiđe na nijednog Hrvata koji ostavlja podatke u slobodnom dostupu. Do toga ste se qrčili kako ste najstariji narod u Europi za razliku od srpske ciganije čija rasa nije dostojna života. Kao riba koja se ulovi na udicu.. što se više koprca da se od nje izbavi, pravi si sve dublju ranu. Ali to je sve odavno opisano u okviru konveritskog kompleka. To i jeste izvorište teške mržnje prema Srbima kod dobrog broja Hrvata.


No- sad je drugo vrijeme, i fabule o urotama nitko ne uzima ozbiljno. Ne samo kod Hrvata, koji nemaju realno interesa za vas- ja sam valjda posljednji Mohikanac koji nešto više s vama komunicira, nego ni u tzv. "svijetu".

Takvo je vreme bilo i 1941, Hrobi... i tada ste jahali na besnim konjima "novog svetskog poredka". Samo je tada vaša idila trajala kratko. Sreća je vaša pa ste "pobedili" i 1941 i 1945 pa niste dobili ono što ste objektivno bili zaslužili. Ta vaša "renesansa" će trajati do trenutka kada se Rusija u punoj meri ne vrati na Balkan. Zato mi je logično da većinski mrzite Rusiju i obožavate NATO koji bi po vašoj zamisli trebao da štiti vaše mitove. Sve dok budete pod zaštitom tuđina, moći ćete da kradete tuđu istoriju i tuđi identitet i proglašavate ga svojim vlasništvom.

Više sam puta govorio da mi je drago što ti ovde pišeš, ne zbog toga što sam oduševljen tvojim znanstvenim prezentacijama, već zato što je lepo da se čuuje i druga strana. To što "Hrvati nemaju realnog interesa za nas" više govori o tim Hrvatima nego o nama. A to i jeste suština onoga što sam ti ja juće rekao da ćete se kad-tad morati suočiti sa stvarnošću. Ne zbog mene, već zbog vas samih. Ako neko misli da je šovinistička mržnja i omalovažavanje druge strane rešenje svih problema, žestoko se vara.


Vaša zastarjela i napumpana promičba je propala.
promičba je možda propala ali istina svakako nije ;)

Proces ozdravljenja je vaša stvar. Koliko će to trajati, drugo je pitanje.
Već sam ti napisao do kada. Do povratka Rusije na Balkan i još do trenutka kada Kina ne postane prisutnija u Evropi. To sve nije tako daleko. Do tada možete da uživate u zaštiti svojih germanskih gospodara koji vam za pružanje takvih usluga naplaćuju reket. To što su vas zapadni mediji tapšali po ramenu još ne znači da ste bili u pravu, već jedino da ste bili na liniji njihovih interesa. Mi sticajem prilika nismo, zato moramo da ispaštamo i trpimo.


Dok se ne otarasite iracionalnosti i fantazama,
kada to dolazi iz usta nekoga ko je po definiciji racionalan i strogi sledbenik čiste nauke, onda se to mora štovati

bit ćete od većine susjeda i svijeta tretirani kao nešto ne baš normalno.
Srbi ne mogu biti tretirani "normalno" od strane svojih suseda sve do trenutka kada oni ne prestanu sa svojim manifestacijama konvertitskog kompleksa. Jedino oni susedi koji su debelo utemeljeni u srpskom etničkom elementu imaju pretenzije prema srpskom narodu, izuzev Albanaca koji su tu samo moneta za potkusurivanje.


To se odnosi i na ova pitanja kulture, povijesti,etnogeneze, ....

Kako reče Krleža... saćuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture :hvala:


Eto... naterao si me sa svojim stavovoima da i ja kažem nešto na tu temu. A sve je poteklo od tvoje sujete koja kaže da su Srbi u Dubrovniku bili jedna marginalna skupina velikosrpskoh plaćenika poraženih od strane plemenite hrvatske ideje koja je tamo bila ukorenjena desetcima tisuća godina pre toga. Sve dok ne budeš shvatio da je u tome bilo mnoštvo perfidnih pritisaka i uslovljavanja od strane katoličkog klera, nećeš moći ni shvatiti vrlo značajan mehanizam etnogeneze savremene hrvatske nacije.

- - - - - - - - - -
 
Данас је то јединствена Хрватска, али пре тога се користио термин Хрватска, Далмација и Славонија. Да ли би та подела била опасна по Хрватску да је било мало другачијег односа међународне политичке климе или односа светских центара моћи
 

Back
Top