Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

[gost 434892]

Nije onda, do 1850. bilo nikakvih Srba katolika osim par ljudi.
Hrvata pravoslavnih je bilo daleko više, no to je nestalo.

Како не? А барска надбискупија? Примас од Србије?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Također, germanska jezikoslovna škola izgradila je veći dio svojih stavova na temelju tlapnji samoukog Vuka Karadžića koji im je bio glavni izvor za znanje o Južnim Slavenima na Balkanu u 19. stoljeću.

Ima neke istine u tome, ali zapravo, ključno je išlo obrnutim smerom. Srbi su bili obrazovani u nemačkim kulturnim centrima i usvojili su ta načela herderovskog nacionalizma. Tako da, nisu oni baš pokupili to sve od Karadžića, već zapravo, inicijalno on od njih (što posredno, što neposredno).

 

[Urvan Hroboatos]

Како не? А барска надбискупија? Примас од Србије?

Tko kaže da je bio Srbin?
Onda je to bio Šime Milinović, izrijekom Hrvat.

U srednjem vijeku, nadbiskup Canterburyja je bio Talijan, Sv. Anselm.

 

[Scott Isle]

Je li postoji hrvatska knjizevnost ili se sve svodi na katolicko isusvsko laprdanje? Ima li kakve epike u Hrvata?
Ako neko hoce da poredi Dubrovacku sa hrvatskom knizevnoscu, sta da uzme?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Tko kaže da je bio Srbin?
Onda je to bio Šime Milinović, izrijekom Hrvat.

U srednjem vijeku, nadbiskup Canterburyja je bio Talijan, Sv. Anselm.

Etničko individualno poreklo nije od značaja. Identitetski, on je u nacionalnom smislu bio Srbin.

 

[DuKaraka]

Je li postoji hrvatska knjizevnost ili se sve svodi na katolicko isusvsko laprdanje? Ima li kakve epike u Hrvata?
Ako neko hoce da poredi Dubrovacku sa hrvatskom knizevnoscu, sta da uzme?

https://www.matica.hr/vijenac/516 - 517/dubrovacka-knjizevnost-ni-u-kojem-smislu-nije-sastavni-dio-srpske-knjizevnosti-22634/

U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti. U nju se uključio 28. prosinca 1967. ugledni povjesničar srpske književnosti Miodrag Popović. Da bi se vidjelo pripada li dubrovačka književnost hrvatskoj ili srpskoj književnosti, Popović kaže da je treba usporediti s hrvatskom i srpskom književnosti 16. i 17. stoljeća, i to po jeziku, pjesničkim i stilskim svojstvima te po njezinu općem duhovnom i idejnom smjeru. Popović je korak po korak prošao te točke (citiram prema V. Košćaku, časopis Dubrovnik, 1992):

„Jezik prvih dubrovačkih pjesnika, kao što je poznato, ima mnogo čakavskih osobina koje su, po svemu sudeći, dolazile iz susjedne (čakavske) književnosti. S druge strane, mnoga djela (proza i kasnije pjesnička djela) pisana su uglavnom štokavskim ijekavskim jezikom. U to vrijeme, međutim, Srbi imaju drugi književni jezik: srpskoslovenski na kome su i u XVI i XVII vijeku napisali mnoga književna djela.“... „U toku XVIII vijeka u jezičkom pogledu srpska književnost će se još više udaljiti od dubrovačke.“... „U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju. U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantinsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske odlike.“

„U općim stilskim i jezičkim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića iz pseudopetrarkističkog zbornika Dinka Ranjine (1507) i Krušedolčeve ‘Službe Maksimu’ ispjevane petnaestak godina kasnije. Sasvim je drukčiji – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu ‘Osmanu’ (1628–1638) od Pajsijevog pristupa u ‘Žitiju Stevana Prvovenčanog’ 1629. Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslovenske retorike?“

Zaključak M. Popovića glasi: „Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“

-

Sapient sat

 

[Mrkalj]

https://www.matica.hr/vijenac/516 - 517/dubrovacka-knjizevnost-ni-u-kojem-smislu-nije-sastavni-dio-srpske-knjizevnosti-22634/

U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti. U nju se uključio 28. prosinca 1967. ugledni povjesničar srpske književnosti Miodrag Popović. Da bi se vidjelo pripada li dubrovačka književnost hrvatskoj ili srpskoj književnosti, Popović kaže da je treba usporediti s hrvatskom i srpskom književnosti 16. i 17. stoljeća, i to po jeziku, pjesničkim i stilskim svojstvima te po njezinu općem duhovnom i idejnom smjeru. Popović je korak po korak prošao te točke (citiram prema V. Košćaku, časopis Dubrovnik, 1992):

„Jezik prvih dubrovačkih pjesnika, kao što je poznato, ima mnogo čakavskih osobina koje su, po svemu sudeći, dolazile iz susjedne (čakavske) književnosti. S druge strane, mnoga djela (proza i kasnije pjesnička djela) pisana su uglavnom štokavskim ijekavskim jezikom. U to vrijeme, međutim, Srbi imaju drugi književni jezik: srpskoslovenski na kome su i u XVI i XVII vijeku napisali mnoga književna djela.“... „U toku XVIII vijeka u jezičkom pogledu srpska književnost će se još više udaljiti od dubrovačke.“... „U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju. U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantinsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske odlike.“

„U općim stilskim i jezičkim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića iz pseudopetrarkističkog zbornika Dinka Ranjine (1507) i Krušedolčeve ‘Službe Maksimu’ ispjevane petnaestak godina kasnije. Sasvim je drukčiji – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu ‘Osmanu’ (1628–1638) od Pajsijevog pristupa u ‘Žitiju Stevana Prvovenčanog’ 1629. Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslovenske retorike?“

Zaključak M. Popovića glasi: „Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“

-

Sapient sat

To je vama, Hrvatima za internu upotrebu da se sami zavaravate da doubrovačka štokavština nije sišla u romanski Dubrovnik iz srpskog Huma. Ta Mljet i Pelješac deo su srpske države i zato je tamo zacementirana štokavska ijekavica do današnjeg dana.

Što više razvlačite taj interni smrad po internetu to će vam se većom silinom vratiti.

 

[Urvan Hroboatos]

Etničko individualno poreklo nije od značaja. Identitetski, on je u nacionalnom smislu bio Srbin.

Ne, on je bio Hrvat i takvim se iskazivao. Što je promašio u svetojeronimskoj aferi druga je priča.

https://hrcak.srce.hr/file/249970

 

[Лекизан]

https://www.matica.hr/vijenac/516 - 517/dubrovacka-knjizevnost-ni-u-kojem-smislu-nije-sastavni-dio-srpske-knjizevnosti-22634/

U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti. U nju se uključio 28. prosinca 1967. ugledni povjesničar srpske književnosti Miodrag Popović. Da bi se vidjelo pripada li dubrovačka književnost hrvatskoj ili srpskoj književnosti, Popović kaže da je treba usporediti s hrvatskom i srpskom književnosti 16. i 17. stoljeća, i to po jeziku, pjesničkim i stilskim svojstvima te po njezinu općem duhovnom i idejnom smjeru. Popović je korak po korak prošao te točke (citiram prema V. Košćaku, časopis Dubrovnik, 1992):

„Jezik prvih dubrovačkih pjesnika, kao što je poznato, ima mnogo čakavskih osobina koje su, po svemu sudeći, dolazile iz susjedne (čakavske) književnosti. S druge strane, mnoga djela (proza i kasnije pjesnička djela) pisana su uglavnom štokavskim ijekavskim jezikom. U to vrijeme, međutim, Srbi imaju drugi književni jezik: srpskoslovenski na kome su i u XVI i XVII vijeku napisali mnoga književna djela.“... „U toku XVIII vijeka u jezičkom pogledu srpska književnost će se još više udaljiti od dubrovačke.“... „U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju. U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantinsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske odlike.“

„U općim stilskim i jezičkim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića iz pseudopetrarkističkog zbornika Dinka Ranjine (1507) i Krušedolčeve ‘Službe Maksimu’ ispjevane petnaestak godina kasnije. Sasvim je drukčiji – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu ‘Osmanu’ (1628–1638) od Pajsijevog pristupa u ‘Žitiju Stevana Prvovenčanog’ 1629. Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslovenske retorike?“

Zaključak M. Popovića glasi: „Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“

-

Sapient sat

Дубровачка књижевност је штокавска, то што има неких уплива чакавштине то је и нормално јер су им чакавци читај Хрвати суседи, као што чакавица има штокавских уплива.
Од свих квазитеорија присутних у хрватском друштву убедљиво најлуђе потичу од тзв. хрватских лингвистичара, невероватно, то су такве вратоломије да ти се смучи.

 

[Urvan Hroboatos]

Дубровачка књижевност је штокавска, то што има неких уплива чакавштине то је и нормално јер су им чакавци читај Хрвати суседи, као што чакавица има штокавских уплива.
Од свих квазитеорија присутних у хрватском друштву убедљиво најлуђе потичу од тзв. хрватских лингвистичара, невероватно, то су такве вратоломије да ти се смучи.

Naravno kad nemate logike ni analitičkih sposobnosti.

https://www.novosti.rs/kultura/vest...-zavodu-unapredjivanje-obrazovanja-vaspitanja

.............................................
A o pripadnosti Dubrovnika srpskome ili hrvatskome jeziku najveći dubrovački
filolog Milan Rešetar, član JAZU i SKA, u pristupnoj akademskoj besedi 1940.
godine je napisao da je ona isključivo srpska, što nedvosmisleno potvrđuju
sledeće njegove reči: "Iz te objektivne konstatacije [tj. da se u Dubrovniku nikad
nije govorilo čakavski] ja sada ne izvodim nikakvih daljih zaključaka, jer su meni
Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u
Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda,
taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski".Tako su svi
značajni hrvatski lingvisti 19. veka, uključujući i najznačajnijeg lingvistu
Dubrovčanina Milana Rešetara, gotovo unisono tvrdili da su Hrvati za svoj
književni jezik preuzeli Vukov srpski književni jezik, preimenujući ga u hrvatski.
........................................................................................
U srpskim se suvremenim jezičnopovijesnim djelima taj odjeljak predstavlja kao
navodno Rešetarov konačni dictum o naravi dubrovačke
jezičnodijalekatsko-narodnosne problematike, i to kao svojevrsni mudrački
znanstveni finale njegova višegodišnjega rada na toj tematici. No, ovaj višestruko
interesantni citat zavrjeđuje nešto širu pozornost. Naime, Rešetar je esencijalno
bio u pravu da je izvorni dubrovački govor štokavski i (i)jekavski, a ne čakavski i
ikavski. No njegova interpretacija pokazuje bjelodano da se nije otarasio
mladalačkih zabluda, prožetih velikosrpskim imaginarijem stare slavistike. Naime,
ako je, implicite, sva štokavština etnički srpska- je li to i ikavska štokavština? Ili,
još gore po Rešetarove etnodijalekatske teze: je li jekavska štokavština većega
dijela bosanskofranjevačkih pisaca (Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao
Posilović, Stjepan Margitić) zapravo »srpska«? Iako dio bosanskofranjevačkih
autora piše, glede refleksa jata, miješano jekavsko-ikavski, njihov je idiom
pretežno (i)jekavski. No, ako je izvorni govor dubrovačkih katolika »srpski« samo
zato što je štokavski, je li i izvorni govor slavonskih i (štokavskih) dalmatinskih, te
većega dijela bosanskih, hercegovačkih i bačkih katolika srpski, zato što je
štokavski? I da li je izvorni govor katolika (i muslimana), od, ugrubo, Sarajeva do
Tuzle, »srpski« zato što je štokavsko jekavski? I je li to izvorni štokavsko
(i)jekavski govor južnohercegovačih i centralnohercegovačkih katolika? Ili se
tobožnja srpskost štokavštine odnosi samo na Dubrovnik i bližu okolicu, a ne i na
ostale krajeve? Slabost interpretacije Rešetarova narodnosnoga određenja
dubrovačke prošlosti potječe ne samo iz zastarjelosti i nepotpunosti njegova
tumačenja dijalekatskoga substrata stare dubrovačke proze i govora, nego još
više iz nekonzistentnosti, nesuvislosti, kontradiktorne tendencioznosti i
unutarnjega protuslovlja njegova etno-dijalekatskoga pristupa dubrovačkoj
jezičnopovijesnoj problematici. Rješenje toga pseudopitanja načeto je otprije, a
razriješeno još od šezdesetih godina 20. stoljeća. Naime, upravo su srpski filolozi i
lingvisti (Popović 1955, Ivić 1957, Belić 1958) predložili, na temelju prethodnih
hrvatskih i srpskih dijalektoloških istraživanja postojanje zapadne štokavštine kao
izvornoga govora katolika i većine muslimana, dok su hrvatski lingvisti (Brabec
1957./1958, Brabec 1960, Brozović 1966, Brozović 1973, Brozović 1992, Lisac
2003) konačno riješili tu povijesnodijalekatsku enigmu rekonstrukcijom
predmigracijskoga i postmigracijskoga narodnosno-dijalekatskoga mozaika. Iako
je u srpskih lingvista opseg, kao i profil zapadne štokavštine varirao (nekad je
uključivao samo srednju i dio istočne Bosne, te dio juga Hrvatske; s druge strane
je ponekad (Ivić 1957) obuhvaćao šire područje od onoga kojeg su kasnije odredili
hrvatski lingvisti- srpski jezikoslovci nisu, bar u javnim istupima i publikacijama,
pokušavali pripisati zapadnu štokavštinu srpskomu narodno-jezičnomu korpusu
(iako su ju nerijetko, napose Pavle Ivić, tretirali kao amorfnu jezičnu materiju
»katolika srpskohrvatskog jezika«).

Za srpske je jezičnodijalekatske radove važna razredba iz orječja Pavla Ivića:
Pavle Ivić: Značaj lingvističke geografije za uporedno i istorisko proučavanje
južnoslovenskih jezika i njihovih odnosa prema ostalim slovenskim jezicima.
Južnoslovenski filolog, 1957.


Hrvatski su jezikoslovci sustavnije i detaljnije razradili, omeđili i interpretirali opseg,
doseg, razlikovne značajke i profil zapadne štokavštine, te dijalekata iz nje
poteklih, nedvojbeno uključivši dubrovački dijalekt, i dijakrono i sinkrono, u zasebni
zapadnoštokavski jezični tip, a što priznaje i modernija srpska dijalektologija
(Okuka 2008), unatoč zadržavanju zastarjeloga politiziranoga nazivlja potekloga iz
srpske inačice serbokroatizma (»istočnohercegovačko-krajiški dijalekt«), čeg se
još nije otarasila ni, dijelom, hrvatska dijalektologija, vukući još taj serbokroatistički
terminološki ideologem

 

[Urvan Hroboatos]

Je li postoji hrvatska knjizevnost ili se sve svodi na katolicko isusvsko laprdanje? Ima li kakve epike u Hrvata?
Ako neko hoce da poredi Dubrovacku sa hrvatskom knizevnoscu, sta da uzme?

Evo o laprdanju jedne gospođe:

 

[Пилипенда]

Рођени, ко ти ја овај што лапрда по клиповима које качиш и који му је матерњи језик? Српски (кога ти зовеш хрватским) сигурно није.

 

[DuKaraka]

To je vama, Hrvatima za internu upotrebu da se sami zavaravate da doubrovačka štokavština nije sišla u romanski Dubrovnik iz srpskog Huma. Ta Mljet i Pelješac deo su srpske države i zato je tamo zacementirana štokavska ijekavica do današnjeg dana.

Što više razvlačite taj interni smrad po internetu to će vam se većom silinom vratiti.

Aha, znači sada vam je ugledni srpski povjesničar Miodrag Popović i to što piše "interni smrad". Lijepo.

Dubrovački dijalekt je prvotno bio zapadnoštokavski ikavski, kasnije migracijama tek postaje neoštokavski istočnohercegovački-krajiški ijekavski ali i dalje s prijašnjim karakteristikama no ijekavski mu nema veze s istočnohercegovačkim ijekavskim jer mu refleksija jata i naglasak nisu isti kao u ostalim istočnohercegovačkim podijalektima i zapravo je najsličiniji istočnobosanskom ijekavskom dijalektu, što ima veze s dubrovačkim trgovačkim putevima u istočnoj Bosni.

 

[Лекизан]

Naravno kad nemate logike ni analitičkih sposobnosti.

https://www.novosti.rs/kultura/vest...-zavodu-unapredjivanje-obrazovanja-vaspitanja

.............................................
A o pripadnosti Dubrovnika srpskome ili hrvatskome jeziku najveći dubrovački
filolog Milan Rešetar, član JAZU i SKA, u pristupnoj akademskoj besedi 1940.
godine je napisao da je ona isključivo srpska, što nedvosmisleno potvrđuju
sledeće njegove reči: "Iz te objektivne konstatacije [tj. da se u Dubrovniku nikad
nije govorilo čakavski] ja sada ne izvodim nikakvih daljih zaključaka, jer su meni
Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u
Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda,
taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski".Tako su svi
značajni hrvatski lingvisti 19. veka, uključujući i najznačajnijeg lingvistu
Dubrovčanina Milana Rešetara, gotovo unisono tvrdili da su Hrvati za svoj
književni jezik preuzeli Vukov srpski književni jezik, preimenujući ga u hrvatski.
........................................................................................
U srpskim se suvremenim jezičnopovijesnim djelima taj odjeljak predstavlja kao
navodno Rešetarov konačni dictum o naravi dubrovačke
jezičnodijalekatsko-narodnosne problematike, i to kao svojevrsni mudrački
znanstveni finale njegova višegodišnjega rada na toj tematici. No, ovaj višestruko
interesantni citat zavrjeđuje nešto širu pozornost. Naime, Rešetar je esencijalno
bio u pravu da je izvorni dubrovački govor štokavski i (i)jekavski, a ne čakavski i
ikavski. No njegova interpretacija pokazuje bjelodano da se nije otarasio
mladalačkih zabluda, prožetih velikosrpskim imaginarijem stare slavistike. Naime,
ako je, implicite, sva štokavština etnički srpska- je li to i ikavska štokavština? Ili,
još gore po Rešetarove etnodijalekatske teze: je li jekavska štokavština većega
dijela bosanskofranjevačkih pisaca (Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao
Posilović, Stjepan Margitić) zapravo »srpska«? Iako dio bosanskofranjevačkih
autora piše, glede refleksa jata, miješano jekavsko-ikavski, njihov je idiom
pretežno (i)jekavski. No, ako je izvorni govor dubrovačkih katolika »srpski« samo
zato što je štokavski, je li i izvorni govor slavonskih i (štokavskih) dalmatinskih, te
većega dijela bosanskih, hercegovačkih i bačkih katolika srpski, zato što je
štokavski? I da li je izvorni govor katolika (i muslimana), od, ugrubo, Sarajeva do
Tuzle, »srpski« zato što je štokavsko jekavski? I je li to izvorni štokavsko
(i)jekavski govor južnohercegovačih i centralnohercegovačkih katolika? Ili se
tobožnja srpskost štokavštine odnosi samo na Dubrovnik i bližu okolicu, a ne i na
ostale krajeve? Slabost interpretacije Rešetarova narodnosnoga određenja
dubrovačke prošlosti potječe ne samo iz zastarjelosti i nepotpunosti njegova
tumačenja dijalekatskoga substrata stare dubrovačke proze i govora, nego još
više iz nekonzistentnosti, nesuvislosti, kontradiktorne tendencioznosti i
unutarnjega protuslovlja njegova etno-dijalekatskoga pristupa dubrovačkoj
jezičnopovijesnoj problematici. Rješenje toga pseudopitanja načeto je otprije, a
razriješeno još od šezdesetih godina 20. stoljeća. Naime, upravo su srpski filolozi i
lingvisti (Popović 1955, Ivić 1957, Belić 1958) predložili, na temelju prethodnih
hrvatskih i srpskih dijalektoloških istraživanja postojanje zapadne štokavštine kao
izvornoga govora katolika i većine muslimana, dok su hrvatski lingvisti (Brabec
1957./1958, Brabec 1960, Brozović 1966, Brozović 1973, Brozović 1992, Lisac
2003) konačno riješili tu povijesnodijalekatsku enigmu rekonstrukcijom
predmigracijskoga i postmigracijskoga narodnosno-dijalekatskoga mozaika. Iako
je u srpskih lingvista opseg, kao i profil zapadne štokavštine varirao (nekad je
uključivao samo srednju i dio istočne Bosne, te dio juga Hrvatske; s druge strane
je ponekad (Ivić 1957) obuhvaćao šire područje od onoga kojeg su kasnije odredili
hrvatski lingvisti- srpski jezikoslovci nisu, bar u javnim istupima i publikacijama,
pokušavali pripisati zapadnu štokavštinu srpskomu narodno-jezičnomu korpusu
(iako su ju nerijetko, napose Pavle Ivić, tretirali kao amorfnu jezičnu materiju
»katolika srpskohrvatskog jezika«).

Za srpske je jezičnodijalekatske radove važna razredba iz orječja Pavla Ivića:
Pavle Ivić: Značaj lingvističke geografije za uporedno i istorisko proučavanje
južnoslovenskih jezika i njihovih odnosa prema ostalim slovenskim jezicima.
Južnoslovenski filolog, 1957.


Hrvatski su jezikoslovci sustavnije i detaljnije razradili, omeđili i interpretirali opseg,
doseg, razlikovne značajke i profil zapadne štokavštine, te dijalekata iz nje
poteklih, nedvojbeno uključivši dubrovački dijalekt, i dijakrono i sinkrono, u zasebni
zapadnoštokavski jezični tip, a što priznaje i modernija srpska dijalektologija
(Okuka 2008), unatoč zadržavanju zastarjeloga politiziranoga nazivlja potekloga iz
srpske inačice serbokroatizma (»istočnohercegovačko-krajiški dijalekt«), čeg se
još nije otarasila ni, dijelom, hrvatska dijalektologija, vukući još taj serbokroatistički
terminološki ideologem

Данас свакако припадају српском и хрватском језику јер је то исти језик.

 

[Mrkalj]

Aha, znači sada vam je ugledni srpski povjesničar Miodrag Popović i to što piše "interni smrad". Lijepo.

Dubrovački dijalekt je prvotno bio zapadnoštokavski ikavski, kasnije migracijama tek postaje neoštokavski istočnohercegovački-krajiški ijekavski ali i dalje s prijašnjim karakteristikama no ijekavski mu nema veze s istočnohercegovačkim ijekavskim jer mu refleksija jata i naglasak nisu isti kao u ostalim istočnohercegovačkim podijalektima i zapravo je najsličiniji istočnobosanskom ijekavskom dijalektu, što ima veze s dubrovačkim trgovačkim putevima u istočnoj Bosni.

Miodrag Popović nema "ugled" koji bi trebalo isticati. Bila je gomila karijerista koji su karijeru preko partije gradili antisrbovanjem. Miodrag Popović iz Crne Trave jedan je od takvih. Pripadnik komunističkog pokreta pre rata, kao i njegov brat, Milentije Popović u čijoj se ulici danas nalazi Sava Centar. Ugledan istoričar književnosti je Aleksandar Mladenović.

 

[Scott Isle]

https://www.matica.hr/vijenac/516 - 517/dubrovacka-knjizevnost-ni-u-kojem-smislu-nije-sastavni-dio-srpske-knjizevnosti-22634/

U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti. U nju se uključio 28. prosinca 1967.

Vidis i sam da se radi o Dalmaciji a ne o Hrvatima. Nema od toga nista, naravno to smo znali.

 

[Mej bregami]

To je vama, Hrvatima za internu upotrebu da se sami zavaravate da doubrovačka štokavština nije sišla u romanski Dubrovnik iz srpskog Huma. Ta Mljet i Pelješac deo su srpske države i zato je tamo zacementirana štokavska ijekavica do današnjeg dana.

Što više razvlačite taj interni smrad po internetu to će vam se većom silinom vratiti.

Zašto su onda Srbi do danas nisu progovorili kao na Pelješcu i Mljetu , što više ovaj sadašnji standard, koji postoji u hrvatskoj književnosti stoljećima, Srbi usvajaju tek prije 150 godina i počinju razumijevati što su Dubrovčani pisali stoljećima prije?

Srpsku književnost prije usvajanja sadašnjeg standarda prosječni Srbin danas više ne razumije, niti zna čitati.

Znači ogroman lom, kao da ste progovorili kineski i sada Kinezima osporavate njihov jezik.

 

[Mej bregami]

Vidis i sam da se radi o Dalmaciji a ne o Hrvatima. Nema od toga nista, naravno to smo znali.

Dalmacija je jezgra hrvatske države.

 

[Mrkalj]

Zašto su onda Srbi do danas nisu progovorili kao na Pelješcu i Mljetu , što više ovaj sadašnji standard, koji postoji u hrvatskoj književnosti stoljećima, Srbi usvajaju tek prije 150 godina i počinju razumijevati što su Dubrovčani pisali stoljećima prije?

Srpsku književnost prije usvajanja sadašnjeg standarda prosječni Srbin danas više ne razumije, niti zna čitati.

Znači ogroman lom, kao da ste progovorili kineski i sada Kinezima osporavate njihov jezik.

Ne tlapi.

https://forum.krstarica.com/threads...perom-pravoslavnih-katol-i-muh-pisaca.326122/

 

[момоа]

Dundo Maroje iz rpbke spsk

 

[Mrkalj]

Dalmacija je jezgra hrvatske države.

Panonske ili Primorske?

 

[Mrkalj]

Dundo Maroje iz rpbke spsk

I Stanac, ako ne i Ilon Mask.

 

[Mej bregami]

Ne tlapi.

https://forum.krstarica.com/threads...perom-pravoslavnih-katol-i-muh-pisaca.326122/

Znači sve krajem 18.st. i na području pod utjecajem Hrvatske. Pokopao si sam sebe. Kako se ono piše u Srbiji u to vrijeme?

 

[Mej bregami]

Panonske ili Primorske?

Tibetanska

 

[Mrkalj]

Znači sve krajem 18.st. i na području pod utjecajem Hrvatske. Pokopao si sam sebe. Kako se ono piše u Srbiji u to vrijeme?

Koja Srbija u 18. veku? Čoveče, Srbija je naseljena Srbima iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore u 19. veku.