Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

[Mej bregami]

Да ли хоћеш да имплицираш да и Хрвати пишу ћирилицом?

Naravno da se pisalo i ćirilicom. Nema tu ništa čudno.

 

[крсташ]

Naravno da se pisalo i ćirilicom. Nema tu ništa čudno.

Зашто се не пише данас?

 

[Amelica]

Zaboravili. Davno bilo.

 

[VolimNajlepšu]

Da malo pogledamo tko su ti Hercegovci.

Godine 1301. spominje se Hrvatin iz Trebinja. Godine 1381. spominju se u području Trebinja ljudi Vukca Pićevića i njegova brata ,,Hrvatina''. U godinama 1319, 1325 i 1330. spominje se ugledni vlastelin iz neposrednog dubrovačkog zaleđa ,,Hrvatin'' brat Vojna. Godine 1380., 1. veljače, odlukom malog vieća primljen je kano građanin Dubrovnika ,,Hrvatin Brajković'' iz Bišća (južno od današnjeg Mostara).

"U knjizi testamenata registrirana je 30. siečnja 1395. oporuka Hrvatina Tvrtkovića iz Plane. Dne 6. veljače 1395. dubrovačko malo vieće dopušta cieloj jednoj skupini ljudi iz Orahova (sjeverno od Slanog), da slobodno mogu doći u Dubrovnik zbog uređenja spora s njima o krađama učinjenim Dubrovčanima. Među njima se spominje i Obrad sin ,,Hrvatina Slavogostića'' (Foretić 1969: 94, za daljnje primjere usp. Vidović 2019).

Popis imena stare Hercegovine
Pogledajte prilog 1534127

X

Ovde mitomanija kolo vodi

 

[АнаиванГорд]

Naravno da se pisalo i ćirilicom. Nema tu ništa čudno.

Како нема, јел има нешто у Хрвата да је написано ћирилицом?

 

[MOST6]

Glasoviti srpski filolog Jovan Skerlić (1877.-1914.) posvetio je dubrovačkoj književnosti uvodno poglavlje Istorije nove srpske književnosti (1914.). U poglavlju naslova "Početak srpske književnosti" Skerlić piše:

"Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja za stvaranje nove hrvatske književnosti (...) Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanih Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju." Dalje navodi: "...dalmatinska književnost nije po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u 18. veku."

 

[VolimNajlepšu]

Glasoviti srpski filolog Jovan Skerlić (1877.-1914.) posvetio je dubrovačkoj književnosti uvodno poglavlje Istorije nove srpske književnosti (1914.). U poglavlju naslova "Početak srpske književnosti" Skerlić piše:

"Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja za stvaranje nove hrvatske književnosti (...) Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanih Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju." Dalje navodi: "...dalmatinska književnost nije po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u 18. veku."

Geđovani politikanti bi sve pokrali od junačkijeh viteza i romantičara Hrv.

More, jezik, plaže, ali dalje od adica na Dunavu ne mogu daljnje.

 

[Zvonimir Božić]

Da malo pogledamo tko su ti Hercegovci.

Godine 1301. spominje se Hrvatin iz Trebinja. Godine 1381. spominju se u području Trebinja ljudi Vukca Pićevića i njegova brata ,,Hrvatina''. U godinama 1319, 1325 i 1330. spominje se ugledni vlastelin iz neposrednog dubrovačkog zaleđa ,,Hrvatin'' brat Vojna. Godine 1380., 1. veljače, odlukom malog vieća primljen je kano građanin Dubrovnika ,,Hrvatin Brajković'' iz Bišća (južno od današnjeg Mostara).

"U knjizi testamenata registrirana je 30. siečnja 1395. oporuka Hrvatina Tvrtkovića iz Plane. Dne 6. veljače 1395. dubrovačko malo vieće dopušta cieloj jednoj skupini ljudi iz Orahova (sjeverno od Slanog), da slobodno mogu doći u Dubrovnik zbog uređenja spora s njima o krađama učinjenim Dubrovčanima. Među njima se spominje i Obrad sin ,,Hrvatina Slavogostića'' (Foretić 1969: 94, za daljnje primjere usp. Vidović 2019).

Za daljnje primjere usporedi Vidović? Vidović, idiot koji gostuje kod Bujanca?

Imena Hrvatin i Hrvoje, kao i prezime Horvat, postojala su tada kod Srba, sve do Kosova. Prezime Horvat kod Srba se zadržalo do danas. Bio je jedan Horvat, predstavnik Srba u hrvatskom saboru pred koju godinu.

Hrvoje je izvorno srpsko ime. Ne postoji ni jedno hrvatsko ime koje mu je slično, sva imena koja završavaju na "oje" su srpska. Radoje, Vidoje, Spasoje, Miloje... Hrvati nikad nisu imali takva imena, niti ih danas imaju.

Pokatoličeni Srbin, šarlatan koji gostuje po Bujici, Vidović i njegov pajtos još gori šarlatan i prevarant Matić (lažno se predstavlja kao Dubrovčanin, a u stvari je pokatoličeni Srbin iz Hercegovine), koji čak ni do Bujice nije dobacio, svjesni svog srpskog porijekla, na sve načine se žele izvući, pa su im imena poput Hrvatin dokaz "hrvatstva" istočne Hercegovine gdje nikad nitko osim Srba nije živio, niti danas itko osim Srba tamo živi.

Treba imati na umu da Dubrovnik nije htio da mu u zaleđu bude pravoslavno leglo, pa je stalno pokušavao pokatoličiti Trebinje i istočnu Hercegovinu, s gotovo nikakvim uspjehom.

Inače, Brajkovići, porodica tog Hrvatima je slavila slavu Tomindan.

 

[Zvonimir Božić]

Glasoviti srpski filolog Jovan Skerlić (1877.-1914.) posvetio je dubrovačkoj književnosti uvodno poglavlje Istorije nove srpske književnosti (1914.). U poglavlju naslova "Početak srpske književnosti" Skerlić piše:

"Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja za stvaranje nove hrvatske književnosti (...) Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanih Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju." Dalje navodi: "...dalmatinska književnost nije po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u 18. veku."

Do sredine 19. stoljeća Hrvatima je dubrovačka književnost bila gotovo potpuno nepoznata, a ako je netko i znao za nju, nije ju mogao razumjeti:

"Još prije nekoliko godina, skoro niti tko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti." (Antun Mažuranić, Matica Hrvatska 14, s. 291)

 

[Лекизан]

Glasoviti srpski filolog Jovan Skerlić (1877.-1914.) posvetio je dubrovačkoj književnosti uvodno poglavlje Istorije nove srpske književnosti (1914.). U poglavlju naslova "Početak srpske književnosti" Skerlić piše:

"Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja za stvaranje nove hrvatske književnosti (...) Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanih Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju." Dalje navodi: "...dalmatinska književnost nije po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u 18. veku."

Па зато Симу Матавуља, Марка Цара, Матију Бана, Меда Пуцића, Данила Медаковића сматра српским писцима.
Елем.

Хм.

https://www.scribd.com/document/386...Skerlić-Istorija-nove-srpske-knjizevnosti-pdf
читати. читати и само читати.

 

[MOST6]

Do sredine 19. stoljeća Hrvatima je dubrovačka književnost bila gotovo potpuno nepoznata, a ako je netko i znao za nju, nije ju mogao razumjeti:

"Još prije nekoliko godina, skoro niti tko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti." (Antun Mažuranić, Matica Hrvatska 14, s. 291)

To se, možda, odnosilo na kajkavce. Hrvati iz Dalmacije su itekako poznavali i komunicirali sa dubrovačkom književnošću i ona je primala utjecaje od hrvatske književnosti iz tih krajeva i ti krajevi su se napajali iz dubrovačke. O tome svjedoči niz renesansnih književnika, ali i oni iz kasnijeg baroka. To što je znao i mislio neki Zagorac ili netko iz Međimurja uopće nije bitno.

 

[Mej bregami]

Do sredine 19. stoljeća Hrvatima je dubrovačka književnost bila gotovo potpuno nepoznata, a ako je netko i znao za nju, nije ju mogao razumjeti:

"Još prije nekoliko godina, skoro niti tko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti." (Antun Mažuranić, Matica Hrvatska 14, s. 291)

Samo što imamo originalne zapise da su se Hrvati iz sjeverne Hrvatske i Dubrovčani dopisivali i smatrali za isti narod.
Za Srbe nema tako nešto, a i kada su komunicirali sa Srbima, Dubrovčani su zapošljavali prevoditelja za srpski.

 

[Zvonimir Božić]

Evo kakvim se podvalama bave pokatoličeni Vlaji. Na engleskoj wikipediji ubacuju šarlatana Vidovića kao referencu, vjerojatno je on to sam napravio.

Along with Žitomislić and Tvrdoš, Zavala is one of the most important monasteries in East Herzegovina. The monastery was established around 1514. Two years later, in 1516, the Ottomans ordered the destruction of Catholic churches built before the conquest of Herzegovina. For this reason, many Catholics in the region of Popovo Polje converted to Eastern Orthodoxy. The proximity of the Zavala monastery was the main factor in their conversion.[2]

2. Vidović 2010, p. 285.

https://en.wikipedia.org/wiki/Zavala_Monastery

Gdje su srpski administratori da ovo prijave?

 

[Zvonimir Božić]

Da da....
Pogledajte prilog 1545875

Nemoj se majmunirati, nego navedi hrvatsko ime poput Spasoje, Radoje, Vidoje, Miloje i time obori moju tezu.

Nitko nije ukrao ime Horvat, Hrvoje, Hrvatin, nego su oni, kao što je već više puta pokazano, korišteni i kod Srba. Ako se netko u Istri među Hrvatima, s hrvatskim prezimenom, zove Miloš, on nije ukrao Srbima to ime, niti je dokaz da je on Srbin. Ako se neko među Srbima (u istočnoj Hercegovini), s srpskim prezimenom Brajković (-slava Tomindan) zove Hrvatin, to nije dokaz da je Hrvat. Imena i prezimena davala su se na razne načine.

Dakle, imena i prezimena Horvat, Hrvoje, Hrvatin, nisu dokaz da je netko Hrvat.

 

[Zvonimir Božić]

To se, možda, odnosilo na kajkavce. Hrvati iz Dalmacije su itekako poznavali i komunicirali sa dubrovačkom književnošću i ona je primala utjecaje od hrvatske književnosti iz tih krajeva i ti krajevi su se napajali iz dubrovačke. O tome svjedoči niz renesansnih književnika, ali i oni iz kasnijeg baroka. To što je znao i mislio neki Zagorac ili netko iz Međimurja uopće nije bitno.

To se odnosilo, kako je Mažuranić i napisao, na sve pismene Hrvate, na svu pismenu inteligenciju.

Cijela renesansa Dalmacije je iz četiri mjesta - Šibenik, Split, Hvar i Dubrovnik. Reći da su ljudi u Dubrovniku tada sebe smatrali Hrvatima je suludo. A u ova tri mjesta, svijest je bila fluidna, međutim, ako ih već moramo nekako odrediti u to vrijeme, onda su oni prije svega Slovini ili Slovinci. Njima je Dubrovnik blizak, ali Zagreb ili Varaždin su im sela na kraju svijeta. Također, Mavro Orbini svjedoči da je u ta vremena Hrvatska za Dubrovčane daleka zemlja. Ne da se nisu osjećali Hrvatima, nego nisu htjeli ni u savez sa njima. Uzimali su Hrvate povremeno za vojnike, jer su bili katolici i jer su dobro mogli razumjeti dubrovački govor.

 

[MOST6]

To se odnosilo, kako je Mažuranić i napisao, na sve pismene Hrvate, na svu pismenu inteligenciju.

Cijela renesansa Dalmacije je iz četiri mjesta - Šibenik, Split, Hvar i Dubrovnik. Reći da su ljudi u Dubrovniku tada sebe smatrali Hrvatima je suludo. A u ova tri mjesta, svijest je bila fluidna, međutim, ako ih već moramo nekako odrediti u to vrijeme, onda su oni prije svega Slovini ili Slovinci. Njima je Dubrovnik blizak, ali Zagreb ili Varaždin su im sela na kraju svijeta. Također, Mavro Orbini svjedoči da je u ta vremena Hrvatska za Dubrovčane daleka zemlja. Ne da se nisu osjećali Hrvatima, nego nisu htjeli ni u savez sa njima. Uzimali su Hrvate povremeno za vojnike, jer su bili katolici i jer su dobro mogli razumjeti dubrovački govor.

Slušaj ti sa hrvatskim imenom i prezimenom kao nickom! Dubrovčani su smatrali ostale stanovnike Dalmacije, a to su u ogromnoj većini bili Hrvati, svojima, kao što su i građani svih ostalih dalmatinskih gradova smatrali Dubrovčane svojima. Postojala je jasna kulturna, društvena i ekonomska razmjena između Dubrovnika i ostalih dalmatinskih gradova, mentalitet, kultura, način života, religija, društveno uređenje... sve je bilo isto, način društvenog razvoja komplementaran... Sve i svašta! Dubrovčani su čak inzistirali da u gradskoj straži budu Hrvati uz obrazloženje da su oni njima NAŠI!

U isto vrijeme, odnosi između Dubrovčana i nekog Srbina bili su isti kao odnosi Dubrovčanina i nekog Rusa, Poljaka, Šveđanina.

 

[Mej bregami]

Nemoj se majmunirati, nego navedi hrvatsko ime poput Spasoje, Radoje, Vidoje, Miloje i time obori moju tezu.

Nitko nije ukrao ime Horvat, Hrvoje, Hrvatin, nego su oni, kao što je već više puta pokazano, korišteni i kod Srba. Ako se netko u Istri među Hrvatima, s hrvatskim prezimenom, zove Miloš, on nije ukrao Srbima to ime, niti je dokaz da je on Srbin. Ako se neko među Srbima (u istočnoj Hercegovini), s srpskim prezimenom Brajković (-slava Tomindan) zove Hrvatin, to nije dokaz da je Hrvat. Imena i prezimena davala su se na razne načine.

Dakle, imena i prezimena Horvat, Hrvoje, Hrvatin, nisu dokaz da je netko Hrvat.

Kakav logički salto mortale.
Toliko te pogađa da nije kako ti govore razni srpski nacionalni radnici na podcastima?

 

[Sizif]

Jeftina laž...
Austrijanci su hrvatski i srpski označavali kao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Ovdje su od toga skraćeno napisali srpski, to su sve hrvatska kućanstva, a srpskih nema nigdje, kao što ih nikada u Dubrovniku nije ni bilo...




.

To je tačno, ali zato što su srpski i hrvatski isti jezik.

Možeš ga zvati kako god hoćeš. Razlike su više kozmetičke nego suštinske.

 

[Putnik iz Međugorja]

To je tačno, ali zato što su srpski i hrvatski isti jezik.

Možeš ga zvati kako god hoćeš. Razlike su više kozmetičke nego suštinske.

Sad su isti jezik, nakon stoljeća ujednačavanja u Jugoslaviji...
Ali, da si prije toga pustio kajkavce da pričaju sa nekim od onih srpskih dijalekata, razumjeli bi se kao sa Makedoncima...

.

 

[psmaniac]

Slušaj ti sa hrvatskim imenom i prezimenom kao nickom! Dubrovčani su smatrali ostale stanovnike Dalmacije, a to su u ogromnoj većini bili Hrvati, svojima, kao što su i građani svih ostalih dalmatinskih gradova smatrali Dubrovčane svojima. Postojala je jasna kulturna, društvena i ekonomska razmjena između Dubrovnika i ostalih dalmatinskih gradova, mentalitet, kultura, način života, religija, društveno uređenje... sve je bilo isto, način društvenog razvoja komplementaran... Sve i svašta! Dubrovčani su čak inzistirali da u gradskoj straži budu Hrvati uz obrazloženje da su oni njima NAŠI!

U isto vrijeme, odnosi između Dubrovčana i nekog Srbina bili su isti kao odnosi Dubrovčanina i nekog Rusa, Poljaka, Šveđanina.

 

[Пилипенда]

Sad su isti jezik, nakon stoljeća ujednačavanja u Jugoslaviji...
Ali, da si prije toga pustio kajkavce da pričaju sa nekim od onih srpskih dijalekata, razumjeli bi se kao sa Makedoncima....

Или као са чакавцима.

 

[Casual Observer]

Kao što smo to već prešli mnogo puta, vi danas tvrdite da to nije bio srpski jezik nego je ovo što je prepisao od Hrvata Vuk S. K.

Ne lupetaj.

 

[Casual Observer]

Или као са чакавцима.

I to onim sa ostrva severne Dalamacije.

 

[Пилипенда]

I to onim sa ostrva severne Dalamacije.

Пази лудила, Вук украде хрватски и наметне га неписменим Србима који га науче преко ноћи, а исти тај хрватски који је Вук покрао Хрвати не науче до дана данашњег па се ни данас чакавци и кајкавци буквално не разумију изван од њих покраденог Вуковог језичког стандарда.

 

[MOST6]

Pogledajte prilog 1546510

Tvoj komentar nema blage veze s mojim.