SLUČAJ MAJORA DANGIĆA
Zanimljivu epizodu u odnosima između Nijemaca, Nedića i četnika na prijelazu iz 1941. u 1942. predstavlja slučaj majora Jezdimira Dangića, bivšeg žandarmerijskog oficira, Srbina iz Bosne, koji je nedugo nakon što je prišao Mihailoviću u augustu 1941, bio poslan u Bosnu da se stavi na čelo četničkih formacija na tom području. U skladu s četničkom politikom u tom času, Dangić i njegove jedinice surađivali su u početku, iako rijetko, s partizanima i nastavili u izvjesnoj mjeri tu suradnju i nakon prekida između četnika i partizana u Srbiji. Ali prema izvještaju beogradske jedinice Abwehra (njemačke vojne obavještajne službe) od 29. septembra 1941, zasnovanom na izvještajima jednog pouzdanika koji je bio u dodiru s njim, Dangić je praktički od svog dolaska u Bosnu održavao kontakte s Nedićevom administracijom koja ga je podupirala; izvještaj kaže da je imao »dobre odnose s Nijemcima i da je činio sve kako bi izbjegao sukob između svojih trupa i Nijemaca.«30 Dangićev prvotni cilj bio je da zaštiti srpsko stanovništvo od ustaša. Nakon početka sukoba između partizana i četnika u Srbiji, on je postao glavni faktor polarizacije između dviju grupa u istočnoj Bosni. Pod postojećim okolnostima Nijemce je zanimalo da ojačaju antipartizan-ski front u istočnoj Bosni, a svaku pomoć koju bi im Dangićeve jedinice, koje su navodno imale oko 10.000 ljudi, mogle pružiti, naravno da bi pozdravio Bader, glavni komandant Srbije, koji je bio odgovoran za borbu protiv ustanika i na teritoriju NDH. U januaru 1942. Dangićeva suradnja smatrana je još vrednijom, jer je u istočnu Bosnu stigao Tito s Prvom proleterskom brigadom. Kad su Nijemci i hrvatske kvislinške trupe otpočele 17. januara 1942. svojom operacijom u svrhu smirivanja istočne Bosne — koja je u partizanskoj terminologiji poznata kao druga neprijateljska ofenziva — Dangić je naredio četnicima da se ne odupiru neprijateljskim snagama; za nekoliko dana Nijemcima je uspjelo probiti neke partizanske položaje i operacija je završila odbacivanjem partizana na jug, prema talijanskoj okupacionoj zoni.31 Ali iz očitog razloga da dobiju četničku pomoć i da prodube jaz između partizana i četnika, Nijemci su Dangića - iako je još uvijek održavao kontakt s Mihailovićem - pozvali krajem januara u Beograd na dogovor s generalom Baderom i generalom Nedićem. Bader i Dangić su postigli sporazum, ali ga nisu potpisali.32 Ti pregovori nisu bili unaprijed dogovoreni s njemačkim komandantom jugoistočne Evrope, generalom Kuntzeom, i on je samo obaviješten 5. februara, nakon što je sporazum već bio zaključen.33 Unaprijed nisu konzultirane ni vlasti NDH, iako je ona bila njemački saveznik, a sporazum se ticao vrlo osjetljivog dijela njenog teritorija, ali kad su s tim u vezi pozvani u Beograd, predstavnici NDH i njemački poslanik u Zagrebu Kasche, kao i predstavnik njemačkog ministarstva vanjskih poslova pri glavnom komandantu Srbije Benzler, suprotstavili su se sporazumu. To protivljenje navelo je Badera da promijeni mišljenje i odlučio je da ne potpiše sporazum. Sam Kuntze sumnjao je da Dangić kao Srbin želi tek dobiti na vremenu, služeći se istočnom Bosnom kao poligonom za svoje jedinice i pripremajući to područje za kasnije priključenje Srbiji, pa je 12. februara stavio veto na zaključenje sporazuma. Usprkos činjenici da sporazum nikad nije bio potpisan i usprkos Kuntzeovom vetu, izgleda da su zainteresirane strane nastavile s kolaboracijom kroz nekoliko tjedana, iako s jasnim dogovorom da će Dangić djelovati samo u Bosni. Međutim, početkom aprila Dangić je načinio grešku i otišao u Srbiju gdje se sastao s Nedićevim predstavnicima i raznim četničkim vodama.34 Kratko vrijeme nakon tih sastanaka, Dangić je po naređenju njemačkog komandanta jugoistočne Evrope uhapšen i poslan u zarobljenici logor u okupiranoj Poljskoj.35 Nijemcima je bilo drago da su uklonili Dangića i zato što su sumnjali da on i još neki četnički oficiri u jugoistočnoj Bosni i u Hercegovini pokušavaju sklopiti izvjesne dogovore s Talijanima, za slučaj da krenu u istočnu Bosnu preko demarkacione linije. Ustaše su bili vrlo uznemireni i krajnje zabrinuti čitavom aferom Dangić, te raznim njemačkim, talijanskim i četničkim pokretima u istočnoj Bosni, vjerujući da se radi o uroti protiv Nezavisne Države Hrvatske. Nemoćni kao što su i bili, uspjeli su nekako ponovno opskrbiti i pojačati svoju Crnu legiju (oko 1.500 ljudi) i početkom aprila poslati je na područje između Sarajeva i rijeke Drine, gdje je četnicima nanijela velike gubitke i vršila krvoprolića među srpskim dijelom stanovništva.
30 Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 702-704, 711-712; mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 1138, i rola 257, snimak 1223. Vidi također Miletić, str. 135-139.
31 Za direktivu generala Badera od 3. januara 1942. o operacijama protiv pobunjenika u NDH (zapravo u istočnoj Bosni) vidi mikrofilm br. T-501, rola 247, snimci 677-690. Za jugoslavensko objašnjenje ove ofenzive vidi Đonlagić i Leković, Njemačka ofan^iva na istočnu Bosnu -januar-februar 1942. Vidi također mikrofilm br. T-501, rola 257, snimci 1283 i mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimak 1091. Recentni jugoslavenski izvori procjenjuju jačinu trupa pod neposrednom Dangićevom komandom početkom 1942. na oko 4.500 ljudi. Miletić, str. 138.
32 Vidi mikrofilm br. T-501, rola 256, snimci 1098, 1105-1111, 1130, za zapisnike i službene njemačke izvještaje o razgovorima između njemačkih službenih lica, Nedića i Dangića, održanim u Beogradu između 30. januara i 2. februara 1942; tekst neuspjelog sporazuma od 1. februara 1942. nalazi se na snimku 1123. Po tom sporazumu, Dangić i njegovi odredi na području omeđenom rijekama Drinom, Savom i Bosnom, a na jugu njemačko-talijanskom demarkacionom linijom, trebali su se smjesta staviti pod njemačku komandu (konkretno generala Johanna Fortnera, komandanta 718. pješadijske divizije koji je imao i izvršnu vlast na području), uz obećanje da će ostati na njemačkoj strani čak i u slučaju općeg ustanka. Dangiću je kao komandno mjesto dodijeljen Zvornik. Trebao je pomoći pri pacifikaciji sjeveroistočne Bosne, poštujući princip da svaki Srbin, Hrvat i Musliman na tom području treba živjeti u miru; ubojstvo se kažnjavalo smrću. Na tom području postojeći organi vlasti NDH trebali su ostati, a gdje ih nije bilo trebalo ih je uspostaviti. Dangić je Nijemcima trebao pomagati na sasvim određeni način: širenjem vijesti o sporazumu s Nijemcima kako bi se stanovništvo umirilo, borbom protiv komunista, ako treba i izvan područja predviđenog sporazumom, čuvanjem željezničkih pruga, industrijskih i rudarskih poduzeća prema instrukcijama komandanta 718. divizije. Municiju za Dangićeve trupe trebao je dati glavni komandant Srbije. Zarobljenike koje je Dangić već držao, trebalo je osloboditi.
33 Mikrofilm br. T-501, rola 257, snimak 1278.
34 Ibid, snimak 1117, za kolaboraciju. Mihailović je 26. marta 1942. zabilježio u svoj dnevnik (primjerak se nalazi u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu) glavne točke izvještaja majora Đurića s njegovog inspekcijskog putovanja po istočnoj Bosni, od kojih je svaka bila nepovoljna po Dangića. Dangić se ponašao svojeglavo, komanda mu uopće nije bila organizirana, a komandanti su mu bili nedisciplinirani; njegovi obračuni za novac koji je primao iz Srbije bili su neuredni, a što je najvažnije nije imao ni autoriteta ni ugleda na svom području, još se je više kompromitirao svojim kontaktima s kapetanom Matlom i Nijemcima.
35 Ibid, snimci 1103, 1215. Nakon oslobođenja Poljske Dangić je vraćen u Jugoslaviju. Sud u Sarajevu proglasio ga je 1946. krivim i osudio ga na smrt. Miletić, str. 135. Za pohvalu Dangićeve aktivnosti s nedićevskog stanovišta, vidi Krakov, II, 70-77, 106-107, 128-146.
Iako sporazum između Dangića i generala Badera nije nikada stupio na snagu, pomogao je da se raščiste odnosi između Nijemaca, generala Nedića i raznih četničkih vođa. Neko su vrijeme Nijemci po tom modelu uspostavljali kontakte s nekim četničkim komandantima. Komandant jugoistočne Evrope zabranio je svojom direktivom od 15. aprila 1942. jedinicama Wehrmachta da pregovaraju s bivšim pobunjeničkim grupama ili bilo kakvim nepriznatim oružanim jedinicama, jer bi se takvi pregovori tumačili ne samo kao slabost njemačke vojske, već i kao davanje nekog legalnog statusa takvim grupama; mogli bi, zatim, ograničiti slobodu djelovanja Wehrmachta i stvoriti nesporazume pri izvršavanju naredbi u njemačkim jedinicama. Održavanje kontakta s bivšim pobunjeničkim grupama u svrhu nadzora, što je smatrao potrebnim, rezervirano je isključivo za Abwehr i policijske organe, koji za taj zadatak moraju upotrebljavati povjerljive ljude i tajne agente. Glavni komandant Srbije može policijskim organima dati zadatke koji prelaze nadzor samo s dopuštenjem komandanta jugoistočne Evrope.36
36 Mikrofilm br. T-501, rola 257, snimak 1213.
