KRIVOKAPIĆ: To me zanima... Kako ste se skupili?
NEŠIĆ: Prvo su uhvaćeni neki četnici... Ja u tom delu nisam učestvovao. Slomili smo te četnike i
oni sada rade sve što mi kažemo. Pisali su pisma, tako se došlo do jednog od vodećih četničkih
komandanata, Nikole Kalabića. Tom prepiskom Kalabić se ubedio da u Beogradu postoji velika
četnička organizacija. Doturane su mu cigarete, štampa, pare, sve, da ga primamimo. Tako je
počelo s Kalabićem, negde u zimu 1945/1946. Onda je Kalabić poslao jednog četnika, da to
proveri. Naravno, mi smo ga provodali svuda, smestili ga u hotel, sve kao „organizacija“. I
ponovo ga pustili da ode, da izvesti Kalabića da je sigurno.
Posle je major Udbe Milovan Pejanović otišao na valjevsko groblje i sastao se s Kalabićem, kao
predstavnik četničke „beogradske organizacije“. Predložio je Kalabiću da i on pređe u Beograd.
Pošto je bio u vrlo teškoj situaciji - bez hrane, stalno gonjen od potera - Kalabić je u tome video
izlaz... I prihvatio je. Organizovali smo dva kamiona, maskirana granjem, da pođu na valjevsko
groblje, da prihvate Kalabića i njegovu grupu.
Krivokapić: Ko je išao da preuzme Kalabića?
NEŠIĆ: Mislim, samo Pejanović. To je bilo u strogoj konspiraciji. Niko živ nije znao. Sklonili
smo sve, miliciju, da neko ne bi zadržao te kamione. Pratili smo ih izdaleka. I doveli u Beograd.
Kalabić, kao vođa, odveden je u jednu zgradu na Voždovcu. A njegove pratioce - Mišića,
"Čerčila" (tako su ga zvali), i još jednog - smestili smo u Rumunsku ulicu, kasnije Užičku, u
jednu vilu do Titove kuće.
Tu vilu nam je ustupio pukovnik Pero Popivoda...
Krivokapić: Vojni pilot, Crnogorac, koji je 1948. prvo kod Tita ishodio čin generala, da bi
koliko sutradan seo u avion i prebegao u Sovjetski Savez?
NEŠIĆ: Da, taj...
Krivokapić: Zašto je bilo potrebno da budu pored Titove kuće?
NEŠIĆ: Da bi bilo ubedljivije... Njima je rečeno da im se pruža prilika da izvrše atentat na Tita...
Onda me zove Krcun:
„Uzmi još jednog i idi u Rumunsku ulicu, da razoružaš one četnike... Ali zapamti, ovi su nam
potrebni živi!“
ODEM u Odeljenje, mislim da je bila nedelja, nema nikog... Samo dežurni, onaj Radoš.
Povedem njega. Dođemo u Rumunsku ulicu, u tu kuću. Na obezbeđenju Nikola Bugarčić, Jože
Štajnberger i ne znam još ko… Uđemo unutra, pogledam kroz ključaonicu... Oni kako smo ih
doveli iz šume: s redenicima, mašinkama, bombama, sve na njima. Naši im dali rakiju i valjda im
rekli da će sad doći neko da im da instrukcije za atentat na Tita. Pogleda i Radoš. I kaže:
„Đole, meni se piša...“
Vidim koliko je sati: uplašio se. Pošaljem ga u sobu pobočno od ove u kojoj su četnici. Ako me
ubiju, da ih bar spreči da pobegnu... Ušao sam s dva pištolja:
„Gore ruke!“
"Čerčil" i onaj drugi dignu ruke. Ali Mišić, taj glavni, sedeo je u čelu stola, crn, visok, bradat -
neće da digne ruke. Ponovim naredbu... Naslonio sam se na sto, da me ne gurnu, da me ne obore.
Mišić vikne:
„Majku ti tvoju... Izdaja!“
Ne može da skine mašinku, sedi, ali vadi parabelum. I neće da digne ruke. Ja opet:
„Gore ruke, gore ruke, predaj se!“
Neće. Natezali smo se tako nekoliko sekundi. Nikola Bugarčić je to čuo, uleti u sobu... Mišić je
već držao pištolj u pravcu mene. Pripucam, ali Mišić je uspeo da povuče obarač, valjda poslednji
grč. Metak pogodi Bugarčića, on padne. Čujem ga:
„Jao, pogiboh!“
Ne smem da se okrenem, ova dvojica će me ubiti. Onda pripucam i u ovu dvojicu, pogledam:
Bugarčić krvari... Mišić ga je pogodio u stomak, nije bilo opasno. Posle, stigao je Krcun... I na
mene:
„A ti uvek moraš prvi da pucaš, ***** ti materina!“
„Druže Krcune“, nisam otrpeo, „kad budem drugi, nećemo razgovarati...“
Krivokapić: Time počinje operacija hvatanja Draže?
NEŠIĆ: Time počinje...
Krivokapić: Kad je Kalabiću saopšteno da je uhvaćen?
NEŠIĆ: Kad su ga doveli u tu kuću na Voždovcu, dali su mu da pije... Onda su naši navalili na
njega. Posle, s Kalabićem se nagađalo... To su islednici radili. Prvo je izdao svoje četnike, koji su
ostali na terenu. Napisao je pismo da je divno smešten... Doveli smo ih pravo u Zmaj Jovinu
ulicu, tu je dugo bilo sedište Udbe. Onda je, ne znam po kojem kriterijumu i kako, nas dvanaest
pozvao Krcun i rekao:
„Mi ćemo da idemo u jednu akciju... Idemo na hvatanje Draže Mihailovića!“
Krivokapić: Kad je to bilo?
NEŠIĆ: Valjda januar... Početak 1946.
KRIVOKAPIĆ: Znate li imena te dvanaestorice, koji su određeni za hvatanje Draže
Mihailovića?
NEŠIĆ: Znam... Ali ne bih želeo da to ja govorim. Posle tog sastanka, Krcun nas više nije pustio.
Nikome nismo mogli da se javimo, ni porodici, ni kućama. Ni gde smo, ni šta smo. Ni da smo
živi. Moja žena je išla i jurila svuda, kukala i tražila gde joj je muž, niko neće da kaže, niko ne
zna ništa. Onda je sekretar Udbe za Srbiju bio Vladan Bojanić, on joj je rekao da nema pojma
gde sam; išla je i kod Veljka Mićunovića, on isto tako.
Ostala je konspiracija, do kraja. I moja žena - mislila je: oženili smo se pre kratkog vremena; ko
zna ko je i šta je; možda je lagao sve - otišla je iz našeg stana i vratila se kod oca.
Krivokapić: Gde ste bili smešteni? Niste odmah krenuli?
NEŠIĆ: Nismo, to bi bila ludost... Smestili su nas u Kosovsku ulicu, na trećem spratu. Mislim da
je to bio stan generala Duška Ristića, tada načelnika Udbe za Vojvodinu.
Skinuli smo uniforme i obukli odela pohvatanih četnika, kape, šubare. I počeli smo u tom stanu
da živimo četničkim životom, za sve vreme nismo se ni kupali, ni umivali... Nigde nismo izlazili
da bismo dobili bledilo onih koji se dugo kriju.
Krivokapić: Kad ste sreli Kalabića?
NEŠIĆ: Posle dva-tri dana došao je i Kalabić. Otada je sve vreme bio s nama, učio nas kako da
se ponašamo, četnički... I hranio se tu, s nama.
Krivokapić: Ko je bio šef vaše grupe?
NEŠIĆ: Lazarević...
Krivokapić: Onaj što je 1964. poginuo, u kolima, zajedno s Krcunom?
NEŠIĆ: Jeste, Svetolik Lazarević... I živeli smo tu, s Kalabićem. Pojavile su se i vaške.
Verovatno nisu dobro očistili ta četnička odela. Tako da smo sve vreme bili i vašljivi, pored
svega. Onda smo učili biografije. U pola noći su nas budili i pitali: ko si, šta si?...
Krivokapić: Dobili ste druga imena?
NEŠIĆ: Naravno, druga imena... Pa, u kom smo četničkom bataljonu, u kom odredu, ko nam je
komandant... Sve smo bazirali na dokumentaciji koja je nađena kod četnika, ubijenih ili
uhvaćenih. Opredelili smo se za biografije četnika Avalskog korpusa, jer Draža i njegovi najbliži
saradnici nisu dolazili u kontakt sa Avalskim korpusom. Čuli su priče, ali nikada te ljude nisu
videli.
Krivokapić: Koje ste vi ime dobili?
NEŠIĆ: Isto, kao što se zovem - Đole. Moja legenda je bila laka. Otac mi je stvarno bio nosilac
Karađorđeve zvezde, a ujak general Cukavac. Tako da sam imao jednu kompletnu biografiju.
Naravno, nezavisno od nas, Udba je čačkala svojim kanalima, gde se Draža nalazi.
Krivokapić: Ali vi sada, kao četnička grupa, više ne postojite u sastavu Udbe?
NEŠIĆ: Ne postojimo... Izbrisani smo iz sastava Udbe. Mi smo sada četnici Nikole Kalabića.
Krivokapić: Kako se ponašao Kalabić?
NEŠIĆ: Dobro, čak isuviše dobro. Bio je uplašen, sve nas je uvažavao, recimo: uvek ustane da
ustupi mesto. Čak smo ga i opominjali: hajde, bre, pa ti si Nikola Kalabić!
Insistirali smo da živimo tim četničkim životom... Sutra ćemo se naći među pravim četnicima.
Krivokapić: Simulirali ste četnički život?
NEŠIĆ: Pevali smo četničke
pesme, „Kralju Pero, kad ćeš u Topolu“, i šta ja znam. Pričali su se vicevi na račun Udbe, na
račun Tita... Sve normalno.
Krivokapić: Kalabić je pričao o svome životu?
NEŠIĆ: Govorio je i o svome životu... Ali sad ću vam ispričati šta se meni lično dogodilo s
Kalabićem. Pričali smo kako je Prva šumadijska brigada izginula u Prijepolju, 1943... Kod mene,
u četi, bila je jedna devojka, bili smo mladi, zavoleli se. Posle tragedije u Prijepolju, zima 1943,
zaledio se Lim, po Limu mnogo leševa. Prelazio sam zaleđeni Lim, vidim leš neke žene, crna
kosa... Meni se učinilo da je to ta moja devojka. Potrese me njena smrt, stao sam nekoliko
minuta, onako utučen, gledajući taj leš... Ali mora se dalje.
I sad, jednog dana, sedimo u tom stanu u Kosovskoj ulici... Kalabić otvara novčanik - bila su mu
vraćena sva dokumenta - i ja u Kalabićevom novčaniku ugledam fotografiju te moje devojke, za
koju sam verovao da sam njen leš video na zaleđenom Limu. Lupi me to, nisam mogao da
izdržim:
„Nikola, otkud ti ova slika!?“
„To je ćerka jednog mog prijatelja od pre rata“, kaže Kalabić, „zarobili smo je kad je bila ona
borba u Prijepolju... Nisam dao da je streljaju, ipak mi je njen otac prijatelj, pa je neko vreme
bila kod mene u štabu.“
„Je li živa?“
„Koliko ja znam“, veli Kalabić, „živa je, nismo je ubili.“
Meni ne da đavo mira i ja mu onda ispričam kako sam bio zaljubljen u nju, kako sam je voleo... I
taj momenat, kad sam gledao na Limu njen leš. Kalabić mi je posle, valjda sto puta rekao:
„Je li, ti misliš na onu... Nisam s njom ništa imao, časna reč, nisam, to je divno dete.“
Krivokapić: Kakva je sudbina te žene?