Dokumenti o Srbima kroz istoriju zapadno od Drine

[Kor]

a što je bilo pitanje? da li me je sramota zbog Jasenovca?
osobno, sramota me je što su pripadnici mog naroda svjesno učestvovali u takvoj grozoti...
ja činim sve što mogu i znam, tako se ponašam i učit ću svog sina da je to bilo zlo na licu zemlje

imaš ti još koje pitanje?

ne budi ti zapovjeđeno, a da ti probaš sad odgovoriti na ono moje predzadnje, treći red odozdo....

konkretno, sta su to Srbi tako ultra zlocinacko uradili u Dubrovniku kojega vi Hrvati vrlo rado stavljate u isti kos sa Vukovarom?

 

[matijakupa]

konkretno, sta su to Srbi tako ultra zlocinacko uradili u Dubrovniku kojega vi Hrvati vrlo rado stavljate u isti kos sa Vukovarom?

pokušavaš li ti raditi razliku između Srba i Crnogoraca u ovom slučaju, možda?
za mene je to u ovom slučaju isto, jer je ideja i politika bila istia, da en govorim o "rukopisu"


konkretno o Dubrovniku: sasvim je sigurno da sam grad nije potpuno razoren kao što je bio Vukovar, ali sama činjenica da u njemu nije bio ama baš niti jedan vojni objekat a prema njemu je pokrenuta ofenziva širokih razmjera sa kopna i sa mora, čija je svrha bila zauzimanje cijelog područja Republike Hrvatske južnije od Neumske prevlake

znači, iako grad nije potpuno srušen kao Vukovar, bio je u potpunom okruženju od strane značajnih vojnih snaga, direktno napadan i to po starog gradskoj jezgri koja je cijela zaštićeni spomenik kulture registriran od UNESCO-a
u samoj gradskoj jezgri je zapaljivim projektilima uništeno i spaljeno nekoliko izuzetnih građevina

http://www.mdc.hr/RatneStete/hr/fs-glavni.html

http://www.dugirat.com/content/view/10385/

http://www.casopis-gradjevinar.hr/dokumenti/200001/6.pdf



uz same građevine koje su dakako obnovljene, neosporne je da je tijekom te zime u gradu ( sa veliko "G"), Konavlima, Župi Dubrovačkoj, Cavtatu i okolici stradali i civili

možeš li se sad ti udostojiti da odgovoriš na pitanje??
ja sam odgovorio na dva!

 

[Lesandar]

Brabonjcicu podaci pokrstenih srba u hercegovini u roku od 15 godina?

ima li kraja tvojim glupostima

Očigledno ne pratiš, ovo je bilo ranije upućeno tebi, ali si ga proglasio pamfletom Austrijskih šalabahtera (inače ovo je pisao neko ko je obaveštavao tvog Papu, pa onda može samo da se proglasi vatikanskim šalabahterom):

Austro-Ugarska okupacija Bosne i Hercegovine od 1878 nije samo učinila mnogo za materijalni prosperitet ove provincije, nego je bila od velike pomoći za Katoličku vjeru. Ovo se može pokazati ako se uporede ranije godine. U 1850-oj dvije oblasti su imale oko 150.000 Katolika, 1874 185.503, a 1897 334.142, ili jedna četvrtina stanovništva, i u 1907-oj 334.000.
Oko 1880 nije bilo Katoličkih familija u oblasti između Gradiške i Banjaluke, sada je ovdje 10 manastira. Prije Austrijske okupacije bilo je samo 7 Katoličkih familija u Trebinju, a danas Trebinje ima nekoliko parohija i crkava. U Hercegovini 8 parohija, 25 sveštenika, i 36.000 Katolika poraslo je na 45 parohija, 100 sveštenika i 110.000 Katolika.

Dakle, nije za 15 nego za 30 godina , ali se u Hercegovini broj katolika učetvorostručio. Prirodni priraštaj?
Hoćeš da ti dam podatke za Mostar? to je tek dobro, pre dolaska Turaka - katolika - statistička greška, po dolasku Turaka pola pravoslavni pola muslimani, dakle katolika, statistička greška. Do 1878, i velikog oslobođenja od strane Austrije.

Inače, ja sam preskočio denuncijaciju, pa nam kaži kako su ono provalili da imaš srpsko poreklo?

Ako ti je ovde cilj da "pomogneš svom narodu" izabrao si dobar put, ali na štetu a ne na korist. A ako se samo zabavljaš, bolju zabavu imaš na porno sajtovima, ovde nisi "tobdžija" nego "macan".

 

[čvrsnica]

Očigledno ne pratiš, ovo je bilo ranije upućeno tebi, ali si ga proglasio pamfletom Austrijskih šalabahtera (inače ovo je pisao neko ko je obaveštavao tvog Papu, pa onda može samo da se proglasi vatikanskim šalabahterom):

Austro-Ugarska okupacija Bosne i Hercegovine od 1878 nije samo učinila mnogo za materijalni prosperitet ove provincije, nego je bila od velike pomoći za Katoličku vjeru. Ovo se može pokazati ako se uporede ranije godine. U 1850-oj dvije oblasti su imale oko 150.000 Katolika, 1874 185.503, a 1897 334.142, ili jedna četvrtina stanovništva, i u 1907-oj 334.000.
Oko 1880 nije bilo Katoličkih familija u oblasti između Gradiške i Banjaluke, sada je ovdje 10 manastira. Prije Austrijske okupacije bilo je samo 7 Katoličkih familija u Trebinju, a danas Trebinje ima nekoliko parohija i crkava. U Hercegovini 8 parohija, 25 sveštenika, i 36.000 Katolika poraslo je na 45 parohija, 100 sveštenika i 110.000 Katolika.

Dakle, nije za 15 nego za 30 godina , ali se u Hercegovini broj katolika učetvorostručio. Prirodni priraštaj?
Hoćeš da ti dam podatke za Mostar? to je tek dobro, pre dolaska Turaka - katolika - statistička greška, po dolasku Turaka pola pravoslavni pola muslimani, dakle katolika, statistička greška. Do 1878, i velikog oslobođenja od strane Austrije.

Inače, ja sam preskočio denuncijaciju, pa nam kaži kako su ono provalili da imaš srpsko poreklo?

Ako ti je ovde cilj da "pomogneš svom narodu" izabrao si dobar put, ali na štetu a ne na korist. A ako se samo zabavljaš, bolju zabavu imaš na porno sajtovima, ovde nisi "tobdžija" nego "macan".

ajmo malo o ercegovini kad vec potezes....jer vidim pravis se da znas,a daleko si od toga

Prema nalazu fra Dominika Mandića, u Mostaru i Ljubuškomu franjevački su samostani osnovani nakon što je herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Huma, polovicom 15. stoljeća zamolio napuljskoga kralja Alfonza I. Aragonskoga, koji je vladao od 1442. do 1458. godine, da mu pošalje nekoliko franjevaca iz svojega kraljevstva, 'koji bi narod u njegovoj zemlji utvrdili u pravovjerju'. Franjevci dođoše, stopiše se sa zatečenim pukom kršćanskim i proširiše katoličku vjeru, ali onda dođe nesreća s Istoka. Bosna pod Turke pade 1463. i biva smaknut posljednji njezin kralj, Hrvat-katolik Stjepan Tomašević, a supruga mu Katarina, kćer hercega Stjepana Kosače, utočište nađe u Rimu, kod poglavara Katoličke crkve, kojemu ostavi Kraljevinu Bosnu na upravljanje. Herceg Stjepan se strahovito opire i uspijeva za života zadržati Hercegovinu, ali padom Herceg Novoga 1482., 16 godina nakon Kosačine smrti, i Hercegovina biva osvojena. Turci su kršćanski puk ubijali, porobljavali, poturčivali... Osnovan je Hercegovački sandžak, koji 1580. ulazi u sastav Rumelijskoga ejaleta, a potom u Bosanski pašaluk. Islam se znatno proširio, ognjem i mačem. Turci grade džamije i medrese, a ruše katoličke samostane, napose u Konjicu, Mostaru i Ljubuškomu.

Drevni je samostan bio na Pijescima

Ljeta Gospodnjega 1524. uništen je konjički samostan sv. Ivana Krstitelja, a 1563. duvanjski biskup fra Danijel Vladimirović dolazi u dušobrižnički pohod u Mostar, u samostan otaca franjevaca na Pijescima, posvećen Sv. Antunu Padovanskomu. Saznavši da je tu, Turci navališe na samostan s obrazloženjem da je biskup mletački uhoda. Fratri su ga uspjeli izvući u Ljubuški, ali Turci spališe obadva samostana i ubiše biskupa.

No, premda su sve zatečene katoličke crkve na području Mostara, tada jedine bogomolje na ovom ozemlju, oskrnavljene, ipak nisu sve spaljene i srušene. Dio njih surovi su osvajači preinačili u džamije.

Protjerani mostarski fratri nakratko se skloniše u neretvanske pećine kod Skakala, gdje su ih pomagali preživjeli vjernici. No, strahujući od mjesnih turskih vlasti koje su ubijale sve fratre koje bi uhvatili kako bih ih spriječili da stignu do Istanbula i zatraže sultanovu suglasnost za obnovu mostarskoga samostana, franjevci kreću na Paoču, potom u Imotski, pa u Makarsku i Drašnice i na koncu u Živogošće, gdje se nastaniše 1684. i podignuše samostan Sv. Križa. Otuda su krišom pastorizirali Hercegovinu, u koju se nisu vratili do 18. stoljeća, kada je osnovan Hercegovački pašaluk koji je označio neke nove struje u turskom carstvu.

Ostatke porušenoga mostarskog samostana Sv. Ante Turci sasma uništiše i na njegovu temelju još u 16. stoljeću podigoše džamiju Hadži Ali-bega Lafe. Fra Petar Bakula u Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine zapisuje i lokacijski točno smješta taj samostan i sedam katoličkih crkava u Mostaru i bližoj okolici, pod franjevačkom upravom, koje su tu bile do turske okupacije grada. Riječ je o samostanu i crkvi Sv. Ante te o crkvama: Sv. Stjepana, Sv. Luke, Sv. Ruže Viterbijske, Gospe Snježne ili Sv. Marije od Snijega, Sv. Ane i Sv. Ivana. No, bosanski franjevac 'ujac' Ivan Frano Jukić u svojem djelu nazivlja 'Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu', 1840. godine spominje i osmu, crkvu sv. Jakova.

Dakle, na temeljima crkve i samostana Sv. Ante na Pijescima iz 1450. godine, u naselju Zahum, na desnoj obali rijeke Radobolje, podigli su džamiju Hadži Ali-bega Lafe prije 1631. godine. Drevni je samostan, pak, bio podignut oko 1390. godine, a obnova 'oronuloga franjevačkog samostana u Zahumu' spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkoga arhiva iz 1426. godine. No, osim toga, Turci su, u krvavom obračunu sa starosjedilačkim kršćanskim pukom i autohtonom civilizacijom, porušili svih 13 samostana i više od 155 katoličkih crkava u Hercegovini, uništivši pritom neprocjenjivu i nebrojenu povijesnu građu, pismohrane, knjižnice, umjetnine... U Bosni su, pak, uništili 54 samostana i više od 450 crkava.

 

[čvrsnica]

Karađozbegova džamija podignuta na crkvi

Druga nestala crkva u Mostaru bila je posvećena Sv. Stjepanu Prvomučeniku, a nad njome danas stoji najmonumentalnija džamija u Mostaru i cijeloj Hercegovini, ona koju fra Petar Bakula naziva 'Karađusbegovom'. Džamija Mehmed-paše Karađozbega, sina Ebu Seadeta, nadzornika radova na izgradnji Staroga mosta, jedan je od najvećih i najreprezentativnijih spomenika sakralne islamske arhitekture 16. stoljeća. Izgrađena je 1557. po projektu turskoga arhitekta Kodže Sinana, a unutarnjost joj je raskošno urešena arabeskama i floralnim crtežima. U njezinu je krugu i najstarije muslimansko groblje u Mostaru. Inače, naručitelj gradnje Karađozbeg rodom je iz Bijeloga polja, a bio je bratom velikoga vezira Rustem-paše i hercegovačkoga namjesnika Sinan-paše. Znameniti turski putopisac Evlija Čelebi zapisuje: 'Hadži-Mehmed-begova džamija je vrlo prostrana, umjetnički izrađena i svijetla.'

Treća nestala crkva u Mostaru nosila je ime Sv. Luke i danas joj nema traga, osim njezinu krasnom zvoniku. Mali joj broj onih koji znaju kako je današnja tzv. sahat-kula s Glavne ulice u Mostaru onodobno pozivala katolike na molitvu. To je, naime, zvonik crkve Sv. Luke za kojega fra Petar Bakula zapisuje da drži 'općinski sat'.

Zvonik je visok 16 metara i ima četiri kata, a unatoč dokazima iz Franjevačke pismohrane u Mostaru, i danas se službeno drži da je kulu dao podići Ibrahim Šarić 1636. godine, točnije njegova supruga Fatima, putom njegove zadužbine. Ta se priča vezuje samo uza to da postoji zapis o tomu kako je Šarić odredio da se daju 'po tri akce dnevno sahaciji koji vodi brigu o satu na sahat-kuli u Mostaru i da se troši dnevno po jedna akca za ulje i drugo što je potrebno za održavanje sata na njoj'.

Inače, mostarski je vezir Alija Rizvanbegović naručio 1838. od dalmatinskoga namjesnika u Zadru Lilienberga jedno zvono za tu kulu, teško 468 funti (1 funta = 453,59 grama), za koje je plaćeno 358,20 forinti. Dobnik je do kraja turske vladavine otkucavao ure po alaturka vrjemenu, a od 1878. do 1892. navijan je po alafranka vrjemenu. Tada su općinske vlasti naložile da opet bude navijen po alaturka vrjemenu, i tako je kucao sve do 1926., kada se posljednji puta pokvario i više nije popravljan.

Sudbina zvona sa zvonika Sv. Luke, pak, završava 1917. godine, kada ga austrougarske okupacijske vlasti skidaju i pretapaju u ratne svrhe. Na zvoniku su ljeta Gospodnjega 1978. obavljeni konzervatorsko-obnoviteljski radovi, a u prigodi otvaranja Spomen kuće Džemala Bijedića, iz talijanskoga je grada Trebina dobavljen novi dobnik i ugrađen na mjesto ranijega. Nakon Domovinskoga rata, zvonik je, i nadalje kao tzv. sahat-kula, obnovljen 1999. godine.

 

[čvrsnica]

Osma crkva krije zagonetku

Crkvica sv. Ruže Viterbijske nalazila se na vrelu Babun u Ilićima, a nakon što su je spalili, na njezinim su zidovima Turci izgradili vlastito vjersko zdanje – mesdžid, kojega je, da stvar bude tužnija, podigao neki poturica Temim prije 1676. godine, a koji je imao velike posjede po Ilićima, Cimu i Vihovićima te po zapadnoj Hercegovini. Stara je crkvica bila posvećena svetoj Ruži iz Viterba kojoj se u 18. godini života ukazala Bogorodica i ozdravila ju od teške bolesti. Ruža se potom zaredila kao franjevačka trećoredica te je javno hvalila Isusa i Mariju, zbog čega je progonjena. Preminula je na glasu svetosti u rodnom gradu 1251. godine, a uvrštena je u Rimski popis mučenika. Uza njezine je blagdane vezano cvijeće, napose ruže i cvjetni vijenci te umivanje u cvjetnoj vodi. Upravo zato turski ljetopisac Hivzija Hasandedić zapisuje kako se u Ilićima, 'na krajnjoj zapadnoj periferiji Mostara, nalazi mesdžid poznat pod imenom 'Džamija na Babunu', gdje su u prošla vrjemena pučani Mostara u proljeće izlazili i teferičili'. Zapravo su se svakoga 6. ožujka, na blagdan svete Ruže, tu katolici skupljali u molitvi, brali cvijeće i umivali se u njemu, u znamen štovanja svetice. Turci su, pak, zadržali zatečeni običaj okupljanja na tom mjestu, izmijenivši mu ime i svrhu, kako su ostalom učinili i s brojnim drugim običajima u gradu na Neretvi, što se tako izokrenuto sačuvalo među muslimanskim pukom i do današnjih dana.

 

[čvrsnica]

Samostan i crkva u Blagaju još u 12. stoljeću

U novije su vrijeme pronađeni tragovi koji upućuju na to da su 1196. godine postojali franjevački samostan i crkva sv. Kuzme i Damjana u Podgrađu (Vrači) kod Blagaja. Tamo je danas gomila kamena, čiji su dijelovi prije Domovinskoga rata pohranjeni u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Koncem 2005. godine na tom je mjestu otkriven kamen s fragmentom pisma, pisanim bosanicom, klesan oko 1250. godine te je nešto mlađim vrsnikom s Humačkom pločom.

 

[čvrsnica]

i rezime:

Franjevački samostan u Zahumu kao i onaj na Bišću, Turci su nakon okupacije ovih područja s ostalih šest katoličkih crkava porušili i, da bi franjevcima izbili iz glave obnovu njihove crkve i samostana, te njihovo daljnje djelovanje u Mostaru i na širem području, na temeljima bivšega samostanskoga zdanja sagradili džamiju. I ne samo da su Turci porušili katolička zdanja u Mostaru nego i na ostalom oklupiranom području Hercegovine. Rušitelji kršćanske civilizacije porušili su na području Hercegovine svih 13 samostana i preko 155 crkava sa svim dragocjenostima, arhive s dokumentima, knjižnice s rukopisima i ostalim povijesnim spomenicima. Na dalje, da se dobije bolji uvid u rušenje kršćanske civilizacije ne smije se zaboraviti da su Turci u Bosni Hercegovini porušili još 4 samostana sestara klarisa, preko 50 franjevačkih samostana i preko 450 crkvana sa svim sakralno-kulturnim blagom. To su bila reprezentativna zdanja sa svim oznakama ondašnjega graditeljstva. Kako je to izgledalo pomažu nam franjevačka I crkvena sakralna zdanja koje se susreću na području Dubrovnika i njegove okolice. Od rušenja je prošlo više stoljeća I, žalosno je, da još nitko za taj sakralni kulturocid nije odgovarao, niti se ispričao katoličkom i hrvatskom pučanstvu!

 

[čvrsnica]

te price o pravoslavnoj ercegovini zavezi macoru o rep

 

[Lesandar]

ajmo malo o ercegovini kad vec potezes....jer vidim pravis se da znas,a daleko si od toga

Prema nalazu fra Dominika Mandića, u Mostaru i Ljubuškomu franjevački su samostani osnovani nakon što je herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Huma, polovicom 15. stoljeća zamolio napuljskoga kralja Alfonza I. Aragonskoga, koji je vladao od 1442. do 1458. godine, da mu pošalje nekoliko franjevaca iz svojega kraljevstva, 'koji bi narod u njegovoj zemlji utvrdili u pravovjerju'. Franjevci dođoše, stopiše se sa zatečenim pukom kršćanskim i proširiše katoličku vjeru, ali onda dođe nesreća s Istoka. Bosna pod Turke pade 1463. i biva smaknut posljednji njezin kralj, Hrvat-katolik Stjepan Tomašević, a supruga mu Katarina, kćer hercega Stjepana Kosače, utočište nađe u Rimu, kod poglavara Katoličke crkve, kojemu ostavi Kraljevinu Bosnu na upravljanje. Herceg Stjepan se strahovito opire i uspijeva za života zadržati Hercegovinu, ali padom Herceg Novoga 1482., 16 godina nakon Kosačine smrti, i Hercegovina biva osvojena. Turci su kršćanski puk ubijali, porobljavali, poturčivali... Osnovan je Hercegovački sandžak, koji 1580. ulazi u sastav Rumelijskoga ejaleta, a potom u Bosanski pašaluk. Islam se znatno proširio, ognjem i mačem. Turci grade džamije i medrese, a ruše katoličke samostane, napose u Konjicu, Mostaru i Ljubuškomu.

Drevni je samostan bio na Pijescima

Ljeta Gospodnjega 1524. uništen je konjički samostan sv. Ivana Krstitelja, a 1563. duvanjski biskup fra Danijel Vladimirović dolazi u dušobrižnički pohod u Mostar, u samostan otaca franjevaca na Pijescima, posvećen Sv. Antunu Padovanskomu. Saznavši da je tu, Turci navališe na samostan s obrazloženjem da je biskup mletački uhoda. Fratri su ga uspjeli izvući u Ljubuški, ali Turci spališe obadva samostana i ubiše biskupa.

No, premda su sve zatečene katoličke crkve na području Mostara, tada jedine bogomolje na ovom ozemlju, oskrnavljene, ipak nisu sve spaljene i srušene. Dio njih surovi su osvajači preinačili u džamije.

Protjerani mostarski fratri nakratko se skloniše u neretvanske pećine kod Skakala, gdje su ih pomagali preživjeli vjernici. No, strahujući od mjesnih turskih vlasti koje su ubijale sve fratre koje bi uhvatili kako bih ih spriječili da stignu do Istanbula i zatraže sultanovu suglasnost za obnovu mostarskoga samostana, franjevci kreću na Paoču, potom u Imotski, pa u Makarsku i Drašnice i na koncu u Živogošće, gdje se nastaniše 1684. i podignuše samostan Sv. Križa. Otuda su krišom pastorizirali Hercegovinu, u koju se nisu vratili do 18. stoljeća, kada je osnovan Hercegovački pašaluk koji je označio neke nove struje u turskom carstvu.

Ostatke porušenoga mostarskog samostana Sv. Ante Turci sasma uništiše i na njegovu temelju još u 16. stoljeću podigoše džamiju Hadži Ali-bega Lafe. Fra Petar Bakula u Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine zapisuje i lokacijski točno smješta taj samostan i sedam katoličkih crkava u Mostaru i bližoj okolici, pod franjevačkom upravom, koje su tu bile do turske okupacije grada. Riječ je o samostanu i crkvi Sv. Ante te o crkvama: Sv. Stjepana, Sv. Luke, Sv. Ruže Viterbijske, Gospe Snježne ili Sv. Marije od Snijega, Sv. Ane i Sv. Ivana. No, bosanski franjevac 'ujac' Ivan Frano Jukić u svojem djelu nazivlja 'Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu', 1840. godine spominje i osmu, crkvu sv. Jakova.

Dakle, na temeljima crkve i samostana Sv. Ante na Pijescima iz 1450. godine, u naselju Zahum, na desnoj obali rijeke Radobolje, podigli su džamiju Hadži Ali-bega Lafe prije 1631. godine. Drevni je samostan, pak, bio podignut oko 1390. godine, a obnova 'oronuloga franjevačkog samostana u Zahumu' spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkoga arhiva iz 1426. godine. No, osim toga, Turci su, u krvavom obračunu sa starosjedilačkim kršćanskim pukom i autohtonom civilizacijom, porušili svih 13 samostana i više od 155 katoličkih crkava u Hercegovini, uništivši pritom neprocjenjivu i nebrojenu povijesnu građu, pismohrane, knjižnice, umjetnine... U Bosni su, pak, uništili 54 samostana i više od 450 crkava.

Е , видиш сад ја нећу да читам, довољна ми је прва реченица.


Фрањо Рачки:

Колико је 130 од 230, у процентима? а колико 42 од 230?

 

[čvrsnica]

i ko je provalio da imam pravoslavno porijeklo i mene zanima?

 

[čvrsnica]

Е , видиш сад ја нећу да читам, довољна ми је прва реченица.

procitaj rezime,nije mandicev....a cinjenice znaju nekad da zapeku

 

[Lesandar]

procitaj rezime,nije mandicev....a cinjenice znaju nekad da zapeku

Да, Рачки је иначе велики просрпски пекар који је волео да запече славски колач.

 

[Kor]

pokušavaš li ti raditi razliku između Srba i Crnogoraca u ovom slučaju, možda?
za mene je to u ovom slučaju isto, jer je ideja i politika bila istia, da en govorim o "rukopisu"


konkretno o Dubrovniku: sasvim je sigurno da sam grad nije potpuno razoren kao što je bio Vukovar, ali sama činjenica da u njemu nije bio ama baš niti jedan vojni objekat a prema njemu je pokrenuta ofenziva širokih razmjera sa kopna i sa mora, čija je svrha bila zauzimanje cijelog područja Republike Hrvatske južnije od Neumske prevlake

znači, iako grad nije potpuno srušen kao Vukovar, bio je u potpunom okruženju od strane značajnih vojnih snaga, direktno napadan i to po starog gradskoj jezgri koja je cijela zaštićeni spomenik kulture registriran od UNESCO-a
u samoj gradskoj jezgri je zapaljivim projektilima uništeno i spaljeno nekoliko izuzetnih građevina

http://www.mdc.hr/RatneStete/hr/fs-glavni.html

http://www.dugirat.com/content/view/10385/

http://www.casopis-gradjevinar.hr/dokumenti/200001/6.pdf



uz same građevine koje su dakako obnovljene, neosporne je da je tijekom te zime u gradu ( sa veliko "G"), Konavlima, Župi Dubrovačkoj, Cavtatu i okolici stradali i civili

možeš li se sad ti udostojiti da odgovoriš na pitanje??
ja sam odgovorio na dva!

1. znas li ti da su na tzv. Dubrovackom ratistu prve zrtve bili Srbi?
2. da je "svrha bila zauzimanje cijelog područja Republike Hrvatske južnije od Neumske prevlake" to bi bilo i ucinjeno. Bas kao da je bila svrha zauzimanje Zagreba.
3. znaci li da iz stare gradske jezgre koja je cijela zaštićeni spomenik kulture registriran od UNESCO-a moze da se otvara minobacacka vatra?

Ja ne pravim razliku izmedju Srba i Crnogoraca za razliku od nekih "Srba". Istina je to da su pljacku tog podrucja sprovodili uglavnom ljudi iz CG.
Ono sto sam ja hteo da pokazem je to da se ne moze olako u jedan kos stavljati Dubrovnik sa nekim drugim podrucjima u kojima su stvarno cinjeni zlocini od strane srpskih (para)vojski.

Nije mi najjasnije sta je tvoje pitanje?
inace, kao sto je Slaven istakao, mislim da bi trebalo zaustaviti prepirke na ovom forumu posto je rec o namenski oformljenoj temi gde bi se skupljala dokumentacija.

 

[matijakupa]

1. znas li ti da su na tzv. Dubrovackom ratistu prve zrtve bili Srbi?
2. da je "svrha bila zauzimanje cijelog područja Republike Hrvatske južnije od Neumske prevlake" to bi bilo i ucinjeno. Bas kao da je bila svrha zauzimanje Zagreba.
3. znaci li da iz stare gradske jezgre koja je cijela zaštićeni spomenik kulture registriran od UNESCO-a moze da se otvara minobacacka vatra?

Ja ne pravim razliku izmedju Srba i Crnogoraca za razliku od nekih "Srba". Istina je to da su pljacku tog podrucja sprovodili uglavnom ljudi iz CG.
Ono sto sam ja hteo da pokazem je to da se ne moze olako u jedan kos stavljati Dubrovnik sa nekim drugim podrucjima u kojima su stvarno cinjeni zlocini od strane srpskih (para)vojski.

Nije mi najjasnije sta je tvoje pitanje?
inace, kao sto je Slaven istakao, mislim da bi trebalo zaustaviti prepirke na ovom forumu posto je rec o namenski oformljenoj temi gde bi se skupljala dokumentacija.

gledaj, ako si nešto započeo onda to i završi
ovako, pravdajući se tuđom temom i nije neki štos, jer se onda nisi trebao niti javljati


a ove svoje teorije da bi uzeli zagreb ili dubrovnik da su htjeli, pričaj tamo gdje to netko hoće slušati
ja sam ovdje bio, vidio, osjetio i probao kako je to izgledalo, tako da......

i da, bilo bi bolje da nisu pucali iz grada već da su čekali da ih "oslobode", kao u prilogu:

 

[frenčmen]

Poenta je da se malo preupitate svi na ovoj temi kojih milion različitih i autohtonih jezika pričate, a evo, jedan forumaš nije ni zapazio da mu sagovornik govori 'stranim jezikom', pa čak pomislio da glumi Srbijanca!

kaj je bre

 

[Pumpaj Dinstanović]

Фрањо Рачки:

Колико је 130 од 230, у процентима? а колико 42 од 230?

Kakva je to procjena?

 

[NickFreakyrgios]

"KO NEMA U VUGLU IMA NA GOOGLU"

Uskoro poslije pokrštavanja Srba, kad je za Rašku osnovana episkopija kod Crkve svetog Petra u Rasu, osnovana je i za Travuniju episkopija, takođe kod crkve Sv. Petra, u Polju kod Trebinja, a za Bosnu kod istoimene crkve u Ban-brdu.

Dok je Bosna bila u državnoj zajednici s Raškom i Zetom, do početka 12. vijeka, dijelila je i njena crkva uglavnom sudbinu cijele srpske crkve. U 12. vijeku, kad je Bosna došla pod politički utjecaj i zavisnost od Ugarske, počela se u njoj razvijati, pod utjecajem staroga mnogoboštva i tzv. bogumilstva posebna nacionalna crkva bosanska ili krstjanska crkva. Ona je tada samo formalno priznavala rimskoga papu za vrhovnog starješinu i barskog arhiepiskopa, kasnijeg dubrovačkog (oko 1200), kao oblasnog mitropolita. Njeni episkopi već od početka 12. vijeka imali su čista narodna imena (Vladislav 1141, Radogost 1197, Dragohna 1209 i dr), i imali su crkvenu organizaciju koja se znatno razlikovala i od rimokatoličke i od pravoslavne crkvene organizacije.

Na čelu te organizacije bio je djed, a njegovi pomoćnici bili su gosti (prote) i starci (sveštenici), koji su postavljani iz reda krstjana ili posnih ljudi, jedne vrste monaha. Svi ostali njihovi vjerski nazivani su mrsnim ljudima, koji se nisu zavjetovali, kao krstjani, na vječiti post i ostala uzdržavanja. Kada je početkom 13. vijeka, između te Bosanske crkve i pape došlo do sukoba, papa je 1247. konačno podložio Bosnu duhovnoj brizi kaločkoga nadbiskupa u Ugarskoj i podizao krstaške ratove protiv Bosne. Tada se Bosanska crkva odvojila od Rima i tokom vijekova sve se više približavala pravoslavlju, pa se najzad u 16. vijeku i sasvim izgubila u njemu.

Na ovaj proces postepenoga pretapanja Bosanske krstjanske crkve u Srpsku pravoslavnu crkvu imali su znatnog utjecaja srpski episkopi iz Raške, već od vremena vladavine kralja Dragutina u sjeveroistočnoj Bosni, krajem 13. i početkom 14. vijeka, kad je tu osnovana pravoslavna episkopija, kojoj je nasljednica stara zvornička i današnja donjo-tuzlanska episkopija. Taj proces je ubrzan za vrijeme vlade bana, potonjega prvog bosanskoga kralja, Tvrtka I (1353—1391), koji je dobio pod svoju vlast i jedan dio stare Raške s Dabarskom episkopijom, čije je sjedište bilo u manastiru Banji kod Višegrada, a naročito od onda, kad se, poslije krunisan ja Tvrtka I 1377. za raškog i bosanskog kralja, kult Sv. Save razvio i u Bosni. Migracije pravoslavnih Srba iz jugoistočnih krajeva u Bosnu, poslije Maričke i Kosovske bitke 1371. i 1389. učinile su takođe mnogo za pretapanje bosanske u srpsku pravoslavnu crkvu.

Već početkom 15. vijeka dabarski episkop sa sjedištem u Mileševu, postao je mitropolit, za svu pravoslavnu crkvu u Bosni. S padom Srbije (1459) i Bosne (1463) pod tursku vlast, došla je i sva srpska crkva po tim oblastima pod Ohridskog arhiepiskopa. U tom periodu potpune potlačenosti nestaje stare krstjanske crkve kao zasebne organizovane jedinice.

Kad je 1557. obnovljena Pećka patrijaršija i njoj potčinjeni svi Srbi iznad Debra, Kičeva i Velesa, povjerena je dabarskom episkopu misija, da organizuje pravoslavnu srpsku crkvu u Bosni. On je to izveo, i pošto je bio ujedno i egzarh Dalmacije, prenio je za neko vrijeme i svoju episkopsku stolicu u manastir Rmanj, na granici Bosne i Dalmacije. Kasnije je dabarski episkop, vršeći svoju misiju, stanovao i po drugim mjestima Bosne, dok se 1713. nije definitivno nastanio u Sarajevu, kao glavnom gradu svoje oblasti, i konačno primio naslov dabro-bosanskog episkopa i titularnog mitropolita.
Osim ove episkopije obnovljena je u Bosni, tokom 16. vijeka i stara zvornička episkopija, koja je, poslije ukidanja Pećke patrijaršije 1766. za fanariota, takođe nazvana mitropolijom i premještena u Tuzlu.

U Hercegovini je imala isprva vlast samo Petrovska episkopija, kao nasljednica Svetosavske Humske episkopije sa Stona. Poslije obnavljanja Pećke patrijaršije 1557. osnovana je u manastiru Tvrdošu, kod Trebinja, nova episkopija. Petrovska je, poslije razorenja Petrova manastira na Limu u 17. vijeku, prenesena u Nikšić, u Crnoj Gori, i nazvana je poluhercegovačkom. Više puta spajala se ona s Trebinjskom, dok u 18. vijeku nije konačno iščezla. Tada je za Hercegovinu ostala samo Trebinjska episkopija, koja je takođe nazvana mitropolijom i dobila ime hercegovačko-zahumska. Ona je od druge polovine 18. vijeka imala stalno sjedište u Mostaru.

Kad je, po Berlinskom ugovoru od 1878, Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu, nastupile su nove prilike i za Bosansku pravoslavnu crkvu. Austrija je 1880. sklopila konvenciju sa Carigradskom patrijaršijom, kojom je pravoslavnoj crkvi u Bosni i Hercegovini priznata unutrašnja samostalnost, pod vrhovnom duhovnom vlašću carigradskog patrijarha. Uskoro poslije toga penzionisan je sarajevski mitropolit Grk Antim, a na njegovo mjesto 1881. postavljen je za mitropolita Sava Kosanović. Zvorničko-tuzlanski mitropolit bio je već u doba okupacije Srbin Dionisije Ilić, pa je ostao i dalje, a Grk Ignatije, mitropolit hercegovačko-zahumski, ostao je u Mostaru na prijestolju sve do 1888, pa je onda i u Mostar došao Srbin Leontije Radulović (1889). Srbi episkopi poduzeli su odmah akciju, da što bolje reorganizuju svoje eparhije i da, po uzoru srpske crkve u Dalmaciji, urede crkvenu upravu i sudstvo. U Reljevu, kod Sarajeva, osnovana je već 1882. Bogoslovija sa seminarom za sve bosansko-hercegovačke eparhije.

Austrijska vlada nije dozvolila, iz političkih razloga, da se bosansko-hercegovačke episkopije organizuju u jednu mitropoliju. Tako je Bosanska pravoslavna crkva gotovo pune tri decenije pod austrijskom vlašću ostala bez prave organizacije, te je stoga bilo i vrlo nemilih sukoba između predstavnika crkve i naroda. Tek 1905, na osnovu sporazuma crkvenih i narodnih predstavnika, a s blagoslovom Carigradskog patrijarha, uz potvrdu austrijskog cara, stupila je u život uredba crkveno-prosvjetne uprave pravoslavnih eparhija u Bosni i Hercegovini.

Po toj uredbi bile su četiri eparhije: sarajevska, mostarska, tuzlanska i banjalučko-bihaćska (osnovana 1900); svi su episkopi ravnopravni i svi, po običaju u Carigradskoj patrijaršiji, nosili su naslov mitropolita i arhiepiskopa; austrijski car imao je pravo da ih postavlja po svojoj volji, u sporazumu sa carigradskim patrijarhom; plaćala ih je država, koja je i Carigradskoj patrijaršiji davala određenu sumu godišnje. Eparhije su se dijelile na protoprezviterate, kojih je bilo 33, a ovi na parohije, kojih je bilo 335, sa 327 parohijskih sveštenika. parohije su birale crkvene opštine, koje su imale svoju skupštinu. Nju su sačinjavali svi samostalni muški članovi opštine. Ona je birala i crkveno-školski odbor od 8 do 12 članova, koji su vodili brigu o svim crkveno-školskim potrebama. Briga o školi otpala je pošto su sve stare srpske vjeroispovjedne škole postale državne škole.

Manastira ima u Bosni i Hercegovini 11, a kaluđera oko 30. (1927 g). U Bosni je najznatniji manastir Ozren, a u Hercegovini Žitomislić i Duži.

Rasadnik pravoslavne crkvene prosvjete u Bosni i Hercegovini bila je svojevremeno Bogoslovija u Sarajevu, a crkvenu književnost unapređivao je do 1910. list Istočnik, kao crkveno-autonomni organ; od 1912. do 1914. činio je to Srpski sveštenik, organ udruženja srpskog pravoslavnog sveštenstva u tim oblastima. Poslije Prvog svjetskog rata počeo je izlaziti u Sarajevu list Srpska Crkva, ali je izlazio samo dvije godine.

 

[Lesandar]

Kakva je to procjena?

Franjo Rački, Književnik, osvrt na geografiju Bosne po Tomi Kovačeviću i Ivanu Franji Jukiću koji je dao još manju procenu od 36,000 katolika u Hercegovini 1851.

 

[Kor]

Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.

(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)

Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)




U Peruđi 1252, Februara 24.

Ivan nadbiskup dubrovački izvještava opštinu dubrovačku o raspravi u vezi metropolitskih prava protiv barske nadbiskupije na papinskom dvoru, a javlja i druge stvari zanimljive za grad Dubrovnik. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Seruilie, quod est Bosgna" tj. "kraljevstvo Srpsko, koje je Bosna". (Regnum u to doba ne mora nužno da označava kraljevinu. Bosna je bila tada banovina.)

"...tria regna, videlicet regnum Zachlomie, regnum Seruilie, quod est Bosgna et regnum Tribunie. Et regnum Zachulmie extenditur vsque ad prouinciam Spalatensem, regnum Seruilie extenditur vsque ad prouinciam Collocensem, regnum Tribunie extenditur vsque ad prouinciam Dirachinam."

Vidjeti u: "Bullarium Ragusium", 401-402


Crkvene prilike

Rimski papa Grgur XI salje februara 3., 1373. godine pismo u kom kaže da "u krajevima Bosne žive skoro sve šizmatici i jeretici, osim onih koji su milošću božijom preobraćeni", ali takođe i "na granicama Bosne prema Ugarskoj, kao i u mestu zvanom Glaž i u mnogim drugim mestima, pomešano žive kako hrišćani, tako jeretici i šizmatici". Pet godina kasnije daje franjevcima crkvu u Modrušu kod Ogulina koja je "blizu šizmatika i nevernika".

Vidjeti u: T. Smičiklas, CD XIV, 494.; A. Theiner, Monumenta Slavorum I, 336; E. Fermendћin, Acta Bosnae, 40.

 

[Kor]

Titule vladara
Intersantno je vidjeti kakve su titule nosili vladari srednjeg vijeka, kako su se zapravu zvale tadasnje "drzave"

Kraljevska titula Nemanjica je ovako izgledala: "Kralj Raske zemlje, Duklje, Dalmacije, Travunije i Zahumlja"
(vremenom je za Duklju i konacno ustaljen naziv Zeta)

Dusan kao car uzima titulu "Car Srba i Grka", titula ostaje sinu mu Urosu, a sledecu takvu je imao Tvrtko jer je jasno bio "Kralj Srba", te ce i svi bosanski kraljevi do kraja nositi titulu "Kralja Srba", bez ijednog pomena o drugom narodu.

Jedino su u latinskim izvorima Rasku zvali Srbijom, ali svi Srbi su zvali Rasku samo Raska.


Titula kralja Tvrtka je bila "Kralj Srbljem i Bosni, Primorja".

("Kralj Srbljem", potpis kralja Stefana Tvrtka)

Tvrtko je do 1390. nosio titulu kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih Strana. Iz ove se titule jasno vidi da je vladao samo nad jednim narodom, Srbima. Kada je Tvrtko osvojio dijelove Hrvatske njegova je titula promijenjena 1390, u kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Kada je osvojio teritorije drugog naroda (Hrvata) promijenio je titulu i u njoj nije bilo etnicke odrednice "kralj Srbljem", zato sto Srbi nisu vise jedini narod kojim on vlada, vec su sada to i Hrvati. Iz ovoga se jasno vidi koliko je Tvrtko bio svjestan da je Srbin i da u Bosni zive Srbi, jer dok je vladao samo Bosnom i dijelovima Raske i Primorja bio je KRALJ SRBA. Kada je Bosna posle Tvrtka izgubila dijelove Hrvatske koje je osvojila, sledeci bosanski vladari vracaju titulu KRALJ SRBA, jer vise ne vladaju Hrvatskom i sada ponovo vladaju samo Srbima. To sve govori koliko su oni bili svjesni da su Srbi. Toliko.

Svi bosanski kraljevi sebe zovu "Kralj Srba" sto je jedina ETNICKA ODREDNICA U INTITULACIJI. Oni, naravno, jesu bili kraljevi Bosne, ali su Bosnu navodili kao teritoriju, kao i ostale teritorije koje su redjali u nastavku. Ne pominju niti jedan drugi narod kojim vladaju osim Srbima, a Tvrtko i sotali pominju svoje praroditelje srpske u poveljama. Takodje su zvali svoje stanosvnisto Srbljima i bosanski banovi, pre kraljevine i pre prosirivanja Bosne na dio teritorije Raske. Inace, Tvrtko je drzavu Nemanjica zvao Raskom, jer je to i JEDINI NAZIV te zemlje koju danas zovemo Srbijom.

Povelja Dubrovcanima iz 1189
Ova povelja Bana Kulina iz 1189 predstavlja prvi sacuvani bosanski dokument i prvi pomen slovenskog imena grada Dubrovnika (Epidaurum, id est Ragusium, na tal.: Ragusa). Godinu dana prije pisanja ove povelje Rimski papa salje 1188, dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdjuje stara prava dubrovacke crkve. U pismu pominje srpsku Bosnu: "regnum Servilie, quod est Bosna" (srpska kraljevina koja je Bosna). To je bilo vrijeme bana Kulina.

(regnum u to doba ne mora nuzno da znaci "kraljevina", Bosna je bila tada banovina)

Vidjeti u: I. Kukuljevic, Codex diplom, II, 148, str 21.)

(Povelja Dubrovcanima iz 1189.)

Povelja Bana Kulina (29. VIII 1189)
1 Fol. 49v - 53r (Cod. slav. 12 Bibl. Vatic.), v.sn.XIII i "Slovo" 9-10.
2 Prema tzv. lenjingradskom (izvornom) primjerku.

ili u prevodu na moderan srpski:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha

Ja ban bosanski Kulin prisezaju (iskazuje) vama kneze Krvasu i svima dubrovcanima pravi prijatelj biti vam od sada do vijeka i pravicu drzati s vama i pravu vjeru dokle sam ziv. svi dubrovcani koji hode po mojemu vladaniju trgovace gdje koji hoce, konaci ce gdje se koji nadje s pravom vjerom i pravim srcem bez ikakvog zla... ("razvje shto mi kto, da svojev volov poklon", ovdje mi nije jasna konstrukcija radi se o darivanju stoke)...da im ne bude od mojih castnika sile i dokle u mene budu dat imat svet i pomoc kako i sebi koliko mogu bez zle pomisli tako mi Bog pomogao i sveto Evangelie

Ja Radoje, dijak bana pisah cijelu knjigu banovu povelju od rodjenja Hristova hiljadu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta u dvadeset i deveti dan otsjecenije glave Jovana Krstitelja

(ove prostitutke sa tripoda su zabranile prikazivanje njihovih grafickih fajlova na drugim sajtovima)

 

[Lesandar]

procitaj rezime,nije mandicev....a cinjenice znaju nekad da zapeku

I , još samo da te podsetim da mnogo skraćuješ ime kraja u kome živiš, on se u stvari , pravilno zove Hercegovina od Svetog Save.

 

[Kor]

e sada, kada uporedimo ove materijale sa materijalima fra Dominika Mandića, mislim da je manda vise u pravu nego svi ovi dokumenti.........

Manda i ne bi bio manda da nije manda

 

[čvrsnica]

Да, Рачки је иначе велики просрпски пекар који је волео да запече славски колач.

macore jel no rece da su turci zatekli u mostaru pravoslavne i muslimane (vjerovatno mislis na muslimanske holograme) po svom dolasku

pa kad sam ti stavio popis katolickih zdanja i porusenih objekata,prebacujes na neke popise

malo si eskivirao sa jedne na drugu stranu,al sam te docekao u kutu i dobio si high kick

 

[Lesandar]

macore jel no rece da su turci zatekli u mostaru pravoslavne i muslimane (vjerovatno mislis na muslimanske holograme) po svom dolasku

pa kad sam ti stavio popis katolickih zdanja i porusenih objekata,prebacujes na neke popise

malo si eskivirao sa jedne na drugu stranu,al sam te docekao u kutu i dobio si high kick

Ne, rekao sam:

Pre dolaska Turaka - katolika - statistička greška

Hercegovče od Svetog Save, iz familije Mrnjavčević
Dokaži da su porušene bogomolje bile katoličke a ne starohrišćanske. To je stara fora, ko je katolik taj je Hrvat, a ako je crkva na području na kome sad žive katolici onda mora da bude katolička, možda čak i pre Hrista