Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 92.658
Evo, sklepano posebno za Ćipura, da uživa.
822. godine, franački hroničar Ajnhard bilježi Srbe:
… ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit.
Što znači Srbi koji drže veliki dio Dalmacije, to najvjerojatnije uključuje Bosnu ili zemlje priobalju na jug.
Ovo što slijedi su Zaključci Crkvenog Sabora u Spljetu iz 925. godine:
Kad su spomenuti biskupi (1) tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim (2) velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:
[..]
2) Odnosi se na Zahumljane, pratioce kneza Mihajla Viševića, koji - kao gospodar područja stonske biskupije — sudjeluje na saboru.
Istočni romejski imperator Konstantin VII. Porfirogenet (Kōnstantinos VII Porphyrogennētos) je oko 948. godine sastavio svoj čuveni "De Administrando Imperio" ("O upravljanju Carstvom", kod nas poznatiji kao "Spis o narodima"). U 33. glavi (O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU) piše: Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. (Oi de nun ekeise oikoutes Zahloumoi Serbloi tugkanousin). 34. glava (O TRAVUNJANIMA I KONAVLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU): Stanovnici su potomci nekrštenih Srba, iz vremena onog kneza koji je odselio iz nekrštene Srbije i zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Knezovi Terbounije uvijek su bili pod upravom kneza Srbije. . (He ton Terbouniaton kai Kanaliton hora mia uparhei apo de ton abaptiston Serblon oi ekeise katagontai.) 36. glava (O PAGANIMA KOJI SE TAKOĐER NAZIVAJU NERETVLJANI I O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU) kaže: Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. (Oi de autoi Paganoi apo ton abaptiston Serblon katagontai. Paganoi de kalountai dia to me katadedzantai autous to tate kairo baptistenai ote kai pantes oi Serbloi ebapti-stesan).
1150. godine Ioannes Cinnamos (Jovan Kinam), vizantijski istoričar opisuje Bosnu da je "...od ostale Srbije odijeljena rijekom Drinom, ali da nije potčinjena srpskom velikom županu nego je samostalna sa svojim životom i posebnom upravom." Dakle, srpsko ime ovdje nikako nije državničko, zar ne?
Da vidimo kako spominje Bosnu rimokatolička crkva, 1187. godine Papa Urban III: regnum Serviliae, quod est Bosna. 1188. godine Papa Klement II isto piše: regnum Serviliae, quod est Bosna. To je najvjerovatnije "srpska zemlja, koja je Bosna". Još dva puta spominje ovo rimski papa Grgur IX, 1227. i 1238. godine.
Između 1190. i 1192. godine Stefan Nemanja piše pismo gradu Splitu. "...sabiratelj svih srpskih zemalja [..] Humsku zemlju.."
Humska zemlja je najvažniji dio srednjovjekovne Srbije visokog doba. Demografska istraživanja prikazuju da je trend iseljavanja i širenja na zapad i prema Kosovu i Makedoniji uglavnom bio odatle; to je bio najgušće naseljen dio srpske države i privredno najbogatiji tokom tog perioda. Tu je nastalo Miroslavljevo jevanđelje i njim je vladala udeona srpska dinastija, a kasnije je i postala raško nasljedno dobro. S ovih strana su i Mrnjavčevići i Brankovići.
A sada da vidimo što piše u najstarijoj sačuvanoj verziji Ljetopisa popa Dukljanina, iz 1510. godine, Marko Marulić, hrvatski pisac (prijepis jednog vrlo upitnog djela zapadne književnosti iz početka 13. stoljeća):
Sa starohrvatskog jezika: Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, sto su Dalmatini Nizni. I jos od mista Dalme do Bandalona grada, ca se sada zove Drac, dotle prozva Donju Dalmaciju i to /li/ koje Surbiju, ča jest Zagorje.
Dukljanin je strahovito nejasan - ali da li znači ovo da su Donja Dalmacija, Surbija i Zagorje jedno te isto? Ali u jednom je jasan, i u tome se poklapa sa svim izvorima toga vremena - evo dijela o Srbiji: Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom.
Bosanski ban Matej Ninoslav iz prve polovine 13. vijeka, u svojoj povelji Dubrovniku iz 22.03.1240. godine:
A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma.
On lijepo kaže direktno u pismu, kao i Kulin Ban prije njega - što znači da je i Kulin mislio na Srbe, iako se u njegovoj povelji iz 1189. godine direktno ne pominju. Kao što vidimo, srednjovjekovni Bosanci su Srbi, a Dubrovčani su Vlasi. Ista povelja je ponova izdata još jednom (1234.), pa još jednom 1249. godine. U nekim drugim bosanskim srednjovjekovnim poveljama se spominju "Raguzijanci" i "(Dobri) Bošnjani", što se može objasniti kao regioalni lokalitet - Dubrovčani su etnički Vlasi, a Bošnjani Srbi.
Da citiram bosanskoga bana Stepana II Kotromanića, 15. marta 1333. godine, koji očigledno piše "srpski":
да имамо и дрьжимо до конца свиета непомачно. и за то
ставлю я (господинь) бань Стефань свою златѹ печать, да
ѥ веровано, сваки да знаѥеть и види истинѹ. а томѹи сѹ .д̄.
повелле..а.. двие латинсциа дви српсцие, а све сѹ печа-
тене златиеми печати: двие ста повелле ѹ господина бана
Стефана а двие повелле ѹ Дѹбровници. а то ѥ писано подь
4. maja 1406. godine, plemić Pribisav Pohvalić banice Ane, očito šiše "srpskim": а Прибисав Похвалић дају всакоме знати ере доидох у Дубровник посланијем госпоје банице Анке и госпогије војводинице Катарине Сандаљевице, доних кнезу, и властелем дубровачцијем три листове... писане листом српсцијем... « … s drugim listom srpscim koi ie za ovim listom » i dalje « a drugi list, koi za ovim ide srpski iest pisan ».
Povelja istoga, 9. januara 1407. godine: : « … ovi list srpski » … «… u drugom listu srpskom… » … « u prvom listu srpskom ».
I posljednji put, 15. marta 1409. godine: « ovi list srpski blizu ovogai moga pisan … »
Knez Grgur Vukosalić iz dinastije Nikolića, humskih plemića, u pismu 6. srpnja 1418. godine, zapisuje Srbe u Stonu: Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i takođe i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju..
Hajmo vidjeti što 20. septembra 1434. godine kaže jedan hrvatsko-bosanski udeoni vladar. U pitanju je Grgur Vojsalić, od Hrvatinića: i u vsem’u zemih zastamo, u dr’zan’ju ili Sr’blinu ili Vlahu.
Dubrovački Trgovac Pirko Boljesaljić, Srebreničanin (istočna Bosna), 20. februara 1438. godine u pismima svom rodnom gradu naziva lokalno stanovništvo Srbima: I a Pirko govorah / kao imate sa mnome pravdu ali krivinu, da me veete, Serbli, bezakono.
Nad grobom Svetog Save hercegovački vojvoda Stefan Vukčić iz dinastije Kosača se proglašava 1449. godine: milostiju boziom herceg od svetog Save, gospodar humski i primorski, veliki voevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu. Zahumljem je nepune dvije godine, sjetimo se, upravljao Sveti Savo.
Nasljednik Svetosavskog prijestolja i pretendent, Vladislav Hercegović, izdaje povelju 25. avgusta 1451. godine: I joste zapisuju hocu i trvdju, da – dopustiv meni Gospod Bog gospoctva – da nisam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljude, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati ; pace, ni ine gospod eljudi da nisam voljan preko nasega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s nimi opravami u Dubrovnik [..] da nisam voljan, ni da mogu uiiniti gabelu od prodaje soli nigdie u vsem nasemu kotaru, razma od onih gde su naredila gospoda stara prva, bosanska i srpska , a toj jest: jedno u Drivih, a drugo u Dubrovniku, tretje u Kotoru, cetvrto u Zeti, u svetoga Srdja na Bojani.
14. aprila 1454. godine Herceg Stevan Vukčić izdaje povelju Dubrovčanima: takodje tko se god ugovori dubrovcanin ali trgovac dubrovacki za ponesenje karvana ali koga god ponosa, da ga nie volian svrci drugi ni Vlah ni Srbin do mesta, dokla se oni bude na miô.
1481. godine prvi turski zapovjednik Hercegovine odmah bilježi stanovnike svoje teritorije. U pitanju su "Srbi".
822. godine, franački hroničar Ajnhard bilježi Srbe:
… ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit.
Što znači Srbi koji drže veliki dio Dalmacije, to najvjerojatnije uključuje Bosnu ili zemlje priobalju na jug.
Ovo što slijedi su Zaključci Crkvenog Sabora u Spljetu iz 925. godine:
Kad su spomenuti biskupi (1) tamo stigli, prođoše kroz dalmatinske gradove i sastadoše se s hrvatskim i srpskim (2) velikašima, pa kad su u Splitu sakupili biskupe i starješine, održaše vrlo svečan sabor. Oslanjajući se na božju pomoć, zaključiše ovdje, da se imaju obdržavati slijedeći zaključci:
[..]
2) Odnosi se na Zahumljane, pratioce kneza Mihajla Viševića, koji - kao gospodar područja stonske biskupije — sudjeluje na saboru.
Istočni romejski imperator Konstantin VII. Porfirogenet (Kōnstantinos VII Porphyrogennētos) je oko 948. godine sastavio svoj čuveni "De Administrando Imperio" ("O upravljanju Carstvom", kod nas poznatiji kao "Spis o narodima"). U 33. glavi (O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU) piše: Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. (Oi de nun ekeise oikoutes Zahloumoi Serbloi tugkanousin). 34. glava (O TRAVUNJANIMA I KONAVLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU): Stanovnici su potomci nekrštenih Srba, iz vremena onog kneza koji je odselio iz nekrštene Srbije i zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Knezovi Terbounije uvijek su bili pod upravom kneza Srbije. . (He ton Terbouniaton kai Kanaliton hora mia uparhei apo de ton abaptiston Serblon oi ekeise katagontai.) 36. glava (O PAGANIMA KOJI SE TAKOĐER NAZIVAJU NERETVLJANI I O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU) kaže: Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vremena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperatora Heraklija...Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. (Oi de autoi Paganoi apo ton abaptiston Serblon katagontai. Paganoi de kalountai dia to me katadedzantai autous to tate kairo baptistenai ote kai pantes oi Serbloi ebapti-stesan).
1150. godine Ioannes Cinnamos (Jovan Kinam), vizantijski istoričar opisuje Bosnu da je "...od ostale Srbije odijeljena rijekom Drinom, ali da nije potčinjena srpskom velikom županu nego je samostalna sa svojim životom i posebnom upravom." Dakle, srpsko ime ovdje nikako nije državničko, zar ne?
Da vidimo kako spominje Bosnu rimokatolička crkva, 1187. godine Papa Urban III: regnum Serviliae, quod est Bosna. 1188. godine Papa Klement II isto piše: regnum Serviliae, quod est Bosna. To je najvjerovatnije "srpska zemlja, koja je Bosna". Još dva puta spominje ovo rimski papa Grgur IX, 1227. i 1238. godine.
Između 1190. i 1192. godine Stefan Nemanja piše pismo gradu Splitu. "...sabiratelj svih srpskih zemalja [..] Humsku zemlju.."
Humska zemlja je najvažniji dio srednjovjekovne Srbije visokog doba. Demografska istraživanja prikazuju da je trend iseljavanja i širenja na zapad i prema Kosovu i Makedoniji uglavnom bio odatle; to je bio najgušće naseljen dio srpske države i privredno najbogatiji tokom tog perioda. Tu je nastalo Miroslavljevo jevanđelje i njim je vladala udeona srpska dinastija, a kasnije je i postala raško nasljedno dobro. S ovih strana su i Mrnjavčevići i Brankovići.
A sada da vidimo što piše u najstarijoj sačuvanoj verziji Ljetopisa popa Dukljanina, iz 1510. godine, Marko Marulić, hrvatski pisac (prijepis jednog vrlo upitnog djela zapadne književnosti iz početka 13. stoljeća):
Sa starohrvatskog jezika: Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, sto su Dalmatini Nizni. I jos od mista Dalme do Bandalona grada, ca se sada zove Drac, dotle prozva Donju Dalmaciju i to /li/ koje Surbiju, ča jest Zagorje.
Dukljanin je strahovito nejasan - ali da li znači ovo da su Donja Dalmacija, Surbija i Zagorje jedno te isto? Ali u jednom je jasan, i u tome se poklapa sa svim izvorima toga vremena - evo dijela o Srbiji: Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom.
Bosanski ban Matej Ninoslav iz prve polovine 13. vijeka, u svojoj povelji Dubrovniku iz 22.03.1240. godine:
A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma.
On lijepo kaže direktno u pismu, kao i Kulin Ban prije njega - što znači da je i Kulin mislio na Srbe, iako se u njegovoj povelji iz 1189. godine direktno ne pominju. Kao što vidimo, srednjovjekovni Bosanci su Srbi, a Dubrovčani su Vlasi. Ista povelja je ponova izdata još jednom (1234.), pa još jednom 1249. godine. U nekim drugim bosanskim srednjovjekovnim poveljama se spominju "Raguzijanci" i "(Dobri) Bošnjani", što se može objasniti kao regioalni lokalitet - Dubrovčani su etnički Vlasi, a Bošnjani Srbi.
Da citiram bosanskoga bana Stepana II Kotromanića, 15. marta 1333. godine, koji očigledno piše "srpski":
да имамо и дрьжимо до конца свиета непомачно. и за то
ставлю я (господинь) бань Стефань свою златѹ печать, да
ѥ веровано, сваки да знаѥеть и види истинѹ. а томѹи сѹ .д̄.
повелле..а.. двие латинсциа дви српсцие, а све сѹ печа-
тене златиеми печати: двие ста повелле ѹ господина бана
Стефана а двие повелле ѹ Дѹбровници. а то ѥ писано подь
4. maja 1406. godine, plemić Pribisav Pohvalić banice Ane, očito šiše "srpskim": а Прибисав Похвалић дају всакоме знати ере доидох у Дубровник посланијем госпоје банице Анке и госпогије војводинице Катарине Сандаљевице, доних кнезу, и властелем дубровачцијем три листове... писане листом српсцијем... « … s drugim listom srpscim koi ie za ovim listom » i dalje « a drugi list, koi za ovim ide srpski iest pisan ».
Povelja istoga, 9. januara 1407. godine: : « … ovi list srpski » … «… u drugom listu srpskom… » … « u prvom listu srpskom ».
I posljednji put, 15. marta 1409. godine: « ovi list srpski blizu ovogai moga pisan … »
Knez Grgur Vukosalić iz dinastije Nikolića, humskih plemića, u pismu 6. srpnja 1418. godine, zapisuje Srbe u Stonu: Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i takođe i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju..
Hajmo vidjeti što 20. septembra 1434. godine kaže jedan hrvatsko-bosanski udeoni vladar. U pitanju je Grgur Vojsalić, od Hrvatinića: i u vsem’u zemih zastamo, u dr’zan’ju ili Sr’blinu ili Vlahu.
Dubrovački Trgovac Pirko Boljesaljić, Srebreničanin (istočna Bosna), 20. februara 1438. godine u pismima svom rodnom gradu naziva lokalno stanovništvo Srbima: I a Pirko govorah / kao imate sa mnome pravdu ali krivinu, da me veete, Serbli, bezakono.
Nad grobom Svetog Save hercegovački vojvoda Stefan Vukčić iz dinastije Kosača se proglašava 1449. godine: milostiju boziom herceg od svetog Save, gospodar humski i primorski, veliki voevoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu. Zahumljem je nepune dvije godine, sjetimo se, upravljao Sveti Savo.
Nasljednik Svetosavskog prijestolja i pretendent, Vladislav Hercegović, izdaje povelju 25. avgusta 1451. godine: I joste zapisuju hocu i trvdju, da – dopustiv meni Gospod Bog gospoctva – da nisam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljude, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati ; pace, ni ine gospod eljudi da nisam voljan preko nasega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trzi i s nimi opravami u Dubrovnik [..] da nisam voljan, ni da mogu uiiniti gabelu od prodaje soli nigdie u vsem nasemu kotaru, razma od onih gde su naredila gospoda stara prva, bosanska i srpska , a toj jest: jedno u Drivih, a drugo u Dubrovniku, tretje u Kotoru, cetvrto u Zeti, u svetoga Srdja na Bojani.
14. aprila 1454. godine Herceg Stevan Vukčić izdaje povelju Dubrovčanima: takodje tko se god ugovori dubrovcanin ali trgovac dubrovacki za ponesenje karvana ali koga god ponosa, da ga nie volian svrci drugi ni Vlah ni Srbin do mesta, dokla se oni bude na miô.
1481. godine prvi turski zapovjednik Hercegovine odmah bilježi stanovnike svoje teritorije. U pitanju su "Srbi".
)
