Dnevnik jednog obolelog od HIV-a

pročitao sam samo uvod, ali da kažem generalno - sve je okej, sve je dozvoljeno, ali naravno sve ima posledicu... sve je to stavr pogleda na život, realno svako može od raznih stavri da overi ni kriv ni dužan, kao neka generalna uteha (saksija na glavu, bus, konkretno - transfuzija kako ne treba, i eto ni kriv ni dužan), jeste, možda je enko ponašanje rizičnije ALI i bez njega je moguće.. uopšte bolest, makar kakva... bolest ne bira, dakle ko je već zakači, kriv ne kriv, pa šta, prihvati i uzmi od života ono što je ustalo... od nečeg mora da se umre pre ili kasnije... život treba živeti dok traje ne provesti ga u muci, kukanju i lečenju... I iznad svega naravno - razum, tolerancija, svako može biti žrtva i briga ako već ne o sebi onda o drugima
 
Pa kako se prenosi?
Koliko sam ja upoznat, to su dva osnovna nacina: putem krvi (transfuzija isl) i sexualnim putem bez zastite.
Jednostavno mi je ova tema dosta dobro uterala strah u kosti:confused:
Sta raditi, kako se stititi?
Naravno ne treba ni biti paranoican (sto iskreno postajem), da primera radi ne znas da li tvoja simpatija ima to cudo, i da li smes da je poljubis a da se ne daj boze zarazis:(
 

Back
Top