Dijabetes (Shecerna Bolest)

Kako je meni promakla ova tema ne znam,ali nadoknadiću to,prvo da pročitam šta sve piše.
Mnogo toga ne znam,lutam po netu,gledam,čitam,pa šta mi se učini primenljivo,iskoristim.
Nisam ja neki veliki šećeraš,maksimum je bio 10,9,tad je krenula neuropatija,veliki bolovi,koji
su me dobrano uplašili i tad sam krenula sa lečenjem.Moja doktorka mi je utrpala gluformin,rekla
pij to dva puta dnevno,dijeta i to bi bilo to.Ništa testovi,pankreas,endokrinolog,sve sam morala
sama na svoju ruku,privatno,što i nije baš pametno.Ono što mene užasava je gangrena i insulin.
Ne zbog bockanja.već zbog računanja,pogubim se kad vidim koliko je to obimno i kompleksno.
O čemu sve treba voditi računa.Trudim se iz sve snage samo da se ne dovedem u situaciju da
pređem na insulin.

Svaka glikemija preko 6,5 je visoka. Ljudi se zavaravaju da su glikemije do 10 ili ko zna koliko, podnošljive. Radite HbA1C na svaka 3 meseca i to je jedini pokazatelj koliko je dobro regulisana bolest. Nema druge.
Insulin nije nešto čega se treba plašiti, već čemu treba težiti kad se bolest dijagnostikuje. Nema trenutno bolje terapije. Nije ni obimno ni kompleksno, uđe u naviku, kao pranje ruku. E sad, ko ne pere ruke i ne može da očekuje da bude nešto naročito zdrav. :)
 
Nedo, ti hoćeš da se informišeš, da vodiš računa o ishrani, da živiš zdravo.

Moja svekrva je dijabetičar 7 - 8 godina. Svake godine šećer joj je sve viši, sada gotovo nikada nije ispod 13. Ona je, po uputu dr radila neke UZ preglede, oftalmološke, i to je sve ok, ali ona uopšte ne vodi računa šta i koliko jede. Niti zna kakve posledice visok šećer ima na organizam, niti dr to njoj predočava. Jedino opravdanje joj je da ako može da radi, onda može i da jede. Kao da je neko tera da radi, a ne shvata da neadekvatna ishrana može jedino njoj naškoditi.

Krivo mi je kada pročitam da su mladi ljudi dijabetičari, da vode računa o svemu pa opet imaju problema sa regulisanjem šećera, a ona n preskače ni slano, ni slatko, ni suvomesnato, ni testa, koka kolu obožava, grožđe takođe, pojede dinju na obrok... ma ničega se ne pridržava...:(

To je način ishrane koje je vodi sigurnim problemima i neizlečivim posledicama. Kad do njih dođe, biće kasno. Nema tu povratka i izlečenja. Samo disciplina, a sa tako visokim glikemijama neka traži insulin i dobiće ga.
A može za početak da kupi hranu sa zamenama za šećer. Ima Zero Koka kolu, slatkiše za dijabetičare...
 
To je način ishrane koje je vodi sigurnim problemima i neizlečivim posledicama. Kad do njih dođe, biće kasno. Nema tu povratka i izlečenja. Samo disciplina, a sa tako visokim glikemijama neka traži insulin i dobiće ga.
A može za početak da kupi hranu sa zamenama za šećer. Ima Zero Koka kolu, slatkiše za dijabetičare...

Ma njoj uopšte ne pada na pamet da jede ono što je za dijabetičare. Ona se hrani kao da joj je šećer normalan. A dve godine nije ispod 10. I kakav insulin da traži? Pa ona samo priče da moli boga da ne dođe do insulina, a što ništa ne preduzima po tom pitanju, to nikom ništa.

Ona doručkuje oko 7h palentu sa mlekom (sa 3,2%mm), pa oko 8h opet sa ukućanima 2,3 parčeta hleba sa kulenom, slaninom, kobasicom, šunkom, šta je već na stolu, pa ruča ono što svi jedu, i svinjsko i pileće i ćureće, i pohovano i rolovano, i bečke i karađorđeve, i krompir i grašak i pasulj i sve, i večera opet najnormalnije. Usput, ako ima kolača jede, ako ima dve torte, pojede od obe po parče, ako ima soka ona pije.

Jedino što kao koristi za regulaciju šećera je da popije 1/2l dnevno nekog čaja za dijabetičare koji jij ćerka donese sa Zlatibora, ili od kore divlje kruške. Pije te čajeve i lekove, a jede sasvim normalno, i smatra da je to pravi put. I niko živ je u suprotno ne bi mogao uveriti. Ja ni ne pokušavam.
 
Samo u određenim situacijama, Ako je glikemija visoka, smatra se preko 12, fizička aktivnos izazava kontra efekat. Koliko naših lekara to zna i da li su pacijente o tome edukovali?
Физичка активност као редовна у регулисању шећера.
И интензивнија, нешто краћа активност, има бољи ефекат од дуже, али блаже физичке активности.
 
Svaka glikemija preko 6,5 je visoka. Ljudi se zavaravaju da su glikemije do 10 ili ko zna koliko, podnošljive. Radite HbA1C na svaka 3 meseca i to je jedini pokazatelj koliko je dobro regulisana bolest. Nema druge.
Insulin nije nešto čega se treba plašiti, već čemu treba težiti kad se bolest dijagnostikuje. Nema trenutno bolje terapije. Nije ni obimno ni kompleksno, uđe u naviku, kao pranje ruku. E sad, ko ne pere ruke i ne može da očekuje da bude nešto naročito zdrav. :)


Sad sve to znam,prva tromesečna 6.0,ura ja,al da sam se odrala od dijete jesam.Redovno ''perem ruke'',veoma pomno,ali neka insulina što dalje od mene,što duže.
 
Физичка, активност, физичка активност, физичка активност...

To sam takođe veoma kasno shvatila,no bar sam zaustavila napredovanje.Posebno me brine zima,led i sneg su mi prilično opasni,pa se nosim mišlju da nabavim traku za hodanje.Na kraju uvek mogu da đuskam sat vremena,na sreću i radost mojih komšija.Dva puta dnevno.
 
Nedo, ti hoćeš da se informišeš, da vodiš računa o ishrani, da živiš zdravo.

Moja svekrva je dijabetičar 7 - 8 godina. Svake godine šećer joj je sve viši, sada gotovo nikada nije ispod 13. Ona je, po uputu dr radila neke UZ preglede, oftalmološke, i to je sve ok, ali ona uopšte ne vodi računa šta i koliko jede. Niti zna kakve posledice visok šećer ima na organizam, niti dr to njoj predočava. Jedino opravdanje joj je da ako može da radi, onda može i da jede. Kao da je neko tera da radi, a ne shvata da neadekvatna ishrana može jedino njoj naškoditi.

Krivo mi je kada pročitam da su mladi ljudi dijabetičari, da vode računa o svemu pa opet imaju problema sa regulisanjem šećera, a ona n preskače ni slano, ni slatko, ni suvomesnato, ni testa, koka kolu obožava, grožđe takođe, pojede dinju na obrok... ma ničega se ne pridržava...:(


Najiskrenije,nisam verovala mojoj doktorki kad mi je rekla da sam šećeraš.Nisam pila lekove,nisam pazila na hranu,nisam se kretala,a onda je posle šetiri godine počelo da boli.Prvo lagani bol,koji sam povezala sa artrozom na zglobu desnog stopala.S nedeljama koje su usledile,došla sam do toga da nisam mogla korak da napravim,da spavam noću,da se obujem,a onda su mi poplaveli prsti na stopalu.Ne mogu opisati kakva me je panika uhvatila,svašta mi je prošlo kroz glavu.Odradila sam sve preglede,dodatno su me naplašili doktori i plus napali mi sujetu.Sad sam super,mogu da hodam,ne kao pre,to se nikad neće vratiti na staro,ali mi je bar stopalo ostalo tamo gde treba.Primetila sam da ako za milimetar popustim,stopalo odmah reaguje,kao neka vrsta opomene.Da li je to psiha ili ne,ne znam no odmah ga poslušam.

Možda da je naplašiš najcrnje moguće.Strah čuda čini.
 
Sofija, i to je najviše na svakom od pacijenata posebno. Recimo da je učešće lekara u bolesti najviše do 10%, sve ostalo ja na pacijentima. Samo onaj ko se tako ponaša može da očekuje uspeh.
I pored nekih "matematičkih metoda" za izračunavanje, iskustvo je najbitnije. Poznato je "pravilo 500" po kome se broj 500 deli sa dnevnom količinom uzetog insulina i tako se dobije broj, tj. količina ugljenih hidrata koje pokriva jedna jedinica insulina. Naravno, to nije idealno tačno jer imamo previše promenjljivih u tom računu. Kao prvo, nikad se ne uzima ista količina insulina svaki dan, pa se tako računaju neke srednje vrednosti. Po tom računu meni jedna jedinica pokriva oko 6 grama UH., što se iz iskustva nije pokazalo kao tačno, već se kreće oko 8-9 grama UH.
Ja vodim dnevnik, tačnije jednu svesku u koju svaki dan upisujem vreme, glikemiju i datu količinu insulina. Kad dođem u situaciju da jedem istu ili sličnu hranu (i po sasatavu i količinski, što jeste najčešći slučaj) pogledam kakvo je bilo stanje i koliko da uzmem jedinica. Ako je bilo nekih nepravilnosti, recimo da je glikemija skočila ili pala nakon obroka, to se lako kalkuliše, postoji i indeks koji govori koliko insulina obara glikemiju za jedan podeok. Kod mene je to od 0,9 do 1 po jednoj jedinici insulina.
Najbitnije je da čovek sam sebi zna da odredi dozu, da izračuna piočetnu ili koriguje postojeće stanje. Redovno merenje pokaže potrebu za korekcijom i ne treba se plašiti da se dodatno uzme insulin. Jedn ubod više nije ništa, naročito kad se zna koliko pomaže da se obori povećana glikemija.
Često se dešava da moramo da "odokativno" uzmemo insulin, jer ne znamo koja je količina UH u obroku. Pre neki dan sam bio na rođendanu i jeo razne grickalice i posle tog dva parčeta torte, sve sa običnim šećerom. Kad se rođendan završio, izmerio sam glikemiju i video da je blago povišena, oko 8. Uzeo sam za večeru malo uvećanu dozu, za te dve korektivne jedinice i pred spavanje je sve bilo kako treba. Da se nisam izborio za malo veću količinu insulina kod svog endokriniologa, ne bih mogao tako. Ja odbijam da budem ucenjen i evo, nakon puno godina imam sve rezultate kao najzdravija osoba.
Takođe treba znati da neke vrste ishrane nose potrebu za manjim količinama insulina, recimo kad god postim, sredom i petkom, te doze su manje. U periodu kad sam se hranio makrobiotički, bile su još manje, zbog upotrebe drugačijih ugljenih hidrata od standardnih (ugljeni hidrati sa niskim glikemijskim indeksom)

:ok:
Скроз логично.
Хвала на опису. :)
 
Sad sve to znam,prva tromesečna 6.0,ura ja,al da sam se odrala od dijete jesam.Redovno ''perem ruke'',veoma pomno,ali neka insulina što dalje od mene,što duže.

Na zapadu se sve više odmah ide na insulin, čim se dijagnostikuje dijabetes tip 2. Ne gubi se vreme na dijete i tablete, jer nisu dobra terapija. Samo se insulinom mogu dobro regulisati glikemije, kad je u pitanju klasična medicina.
Malo mi je čudno da je HbA1C bio 6, a glikemije idu do 10. Verovatno to nije česta pojava. A opet, koja je žrtva toga... gladovanje?
 
Na zapadu se sve više odmah ide na insulin, čim se dijagnostikuje dijabetes tip 2. Ne gubi se vreme na dijete i tablete, jer nisu dobra terapija. Samo se insulinom mogu dobro regulisati glikemije, kad je u pitanju klasična medicina.
Malo mi je čudno da je HbA1C bio 6, a glikemije idu do 10. Verovatno to nije česta pojava. A opet, koja je žrtva toga... gladovanje?

Kad hoću s malo reči da objasnim,ne kažem kako treba.Ne znam ja kako se kretao šećer pre svega,nisam merila,uopšte.Kad sam to uradila bio je 10.9 i isti taj dan počela sa dijetom.Definitivno je hrana igrala ogromnu ulogu mog ubice,al je ja i dalje volim,al ne pipam.Pisala sam to već negde kad se hvalim kako sam fin i poslušan pacijent.Nikada nisam gladna,jedem sve,kuvam na vodi umesto masnoći,jedem sve što nema skroba u sebi,hleb samo ražani.Na sreću donosi u prodavnicu privatnik koji ne stavlja nikakve dodatke,hleb mi taje po 7 dana i bacim pola.Voće samo kiselo,ni jabuke ne jedem.KS je kao u muškarca.Išlo je sve to postepeno,jedna po jedna jedinica.Od kraja aprila do danas,otaljala sam gomilu kg-ama,bez ikakvih problema.Kupila sam i merač,pa sad sama proveravam,skoči nekad na 6.5,6.2,no to tumačim i nervozom.Uglavnom
HbA je ok.Sledeće merenje je u novembru.Videću kako se držim.
 
Moja mama je šećeraš već nekoliko godina, koristi lekove ali se javio problem sa stopalimam, postala su hladna i ukočena, prste gotovo nije osećala govorila je kao da ide na štulama. Lekar joj je prepisao berl.. i milg... stanje se nešto poboljšalo, medjutim prsti su i dalje ostali hladni, a povremeno su i plavičasti. Sa terapijom je pri kraju, ne znam šta dalje.
 
To sam takođe veoma kasno shvatila,no bar sam zaustavila napredovanje.Posebno me brine zima,led i sneg su mi prilično opasni,pa se nosim mišlju da nabavim traku za hodanje.Na kraju uvek mogu da đuskam sat vremena,na sreću i radost mojih komšija.Dva puta dnevno.
Орбитрек је бољи.
Моја старија сестричина од старије сестре(а обе сестре су млађе од мене, ал објасних!) додуше нема дијабетес, али се бавила моделингом све док није схватила да то не иде с факсом.
Била је купила орбитрек(тада око 100евра, тек се био појавио на тржишту, али данас је доста скупљи), има степеновано оптерећење, бројач калорија, пулса, часовник, процењену удаљеност вожње...
Потпуно је металан и траје јој још од мислим 2004. или 2005., а баш га гања и тих је код употребе, нећеш урнисати комшије!
Овај на слици је пракично исти као њен!
images
 
Poslednja izmena:
Tri meseca je pila te lekove, a tako se i preporučuje. Plašim se pošto nije u potpunosti oporavila stopala da se ne povrati pa sam mislila da nema nešto slično tome da bi se postigao potpuni efekat. Da li hiperbarična komora može da pomogne kod tih stvari.
 
Tri meseca je pila te lekove, a tako se i preporučuje. Plašim se pošto nije u potpunosti oporavila stopala da se ne povrati pa sam mislila da nema nešto slično tome da bi se postigao potpuni efekat. Da li hiperbarična komora može da pomogne kod tih stvari.


može naravno,no mogle bi da probate i alfalipoinsku kiselinu,
meni ju je preporučio vaskularni hirurg,postoje dve vrste,berlition koji spada
u lekove i ova koju proizvode ivančić i sin i nije lek,već dijetetski preparat,košta
od oko 800,00 din pa preko 1000,00 u zavisnosti od apoteke,meni je to spasilo
stopalo.....Sofija ovo nadam se nije reklama,ako jeste,briši pa ću kucati opet na pp...
 
A moja svekrva je bila prošle nedelje na kontroli. ŠUK oko 13, a dr ne menja terapiju, već sve nastavlja kako je bilo. I sveki nastavlja po starom. Jede šta joj duša ište,a šećer, ko šiša. :sad2: I meni se večeras žali kako su joj hladne ruke. :roll:

Tužno je kad lekari neće da rade svoj posao i pomažu pacijentima. Još je tužnije kad sami pacijenti neće da pomažu sami sebi, a dijabetes i jeste nešto što je na pacijentima, veoma malo na lekarima.
Da li je tvoja svekrva radila analizu HbA1C, to je jedino merodavno, jer same glikemije mogu u toku dana da variraju (naavno, uz često merenje se lako to reguliše)?
 
Srećna Nova i tebi, ako ti nije krenula najsrećnije... nije to neki veliki problem, ukoliko si dovoljno mudar i pažljiv.
Koji je tip u pitanjeu, I ili II? Ustvari, da li si mlađa osoba ili starija. ako je ovo drugo, onda je to proces koji lagano kreće i moguće ga je donekle ublažiti dijetom, ali u suštini je on krenuo i nema nazad. Ja nisam pristalica rigoroznih dijeta, jer ako treba staviti na jednu stranu kvalitet života uz neki lek i ekstremnu ishranu bez leka... biram ono prvo.
Za početak moj savet je nabavka nekog od aparata za merenje šećera, nisu oni preterano skupi. Ne znam da li si dobio recepte za trake (senzore) za merenje, ali i ako nisi bolje je odvojiti malo novca i kupiti ih. Jedini dobra način kontrole je kad se redovno meri nivo glikemije, a koliko često se meri zavisi i od tipa dijabeta i načina lečenja.
 
imam 36 godina,nisam dobio nikakve recepte za trake internista mi je propisao 1800 dijetu uz proveravanja u savetovalistu na svakih 10 dana, pa ce u odnosu na te rezultate odluciti o daljem lecenju.
a sto se tice aparata ako moze neki savet koji da kupim,plasim se da nenatrcim na neki fals pa da izazovem jos problema. jos nesto moj posao je izuzetno naporan (asfalter) ja po ovoj ishrani necu moci raditi ni 1h a kamoli 12h kako inace radim
 
imam 36 godina,nisam dobio nikakve recepte za trake internista mi je propisao 1800 dijetu uz proveravanja u savetovalistu na svakih 10 dana, pa ce u odnosu na te rezultate odluciti o daljem lecenju.
a sto se tice aparata ako moze neki savet koji da kupim,plasim se da nenatrcim na neki fals pa da izazovem jos problema. jos nesto moj posao je izuzetno naporan (asfalter) ja po ovoj ishrani necu moci raditi ni 1h a kamoli 12h kako inace radim

Šta ti je reako endokrinolog, tj. koji tip dijabetesa je u pitanju? Verujem da je tip II.
Što se tiče aparata, danas su većinom svi dobri. Bitno je da su novijeg datuma, da nema potrebe za kodiranjem senzora koji očitavaju rezultat za nekoliko (5-10 sekundi) rezultat i da traže što manju količinu krvi (što manja kap krvi znači plići ubod u prst). Ja sam pristalica kvaliteta, a to znači Bayer Contour TS. Raspitaj se u apotekama, često imaju akciju da dobiješ aparat besplatno kad kupiš kutiju od 50 senzora (test trakica).
Fizički naporan posao može da bude dobra stvar, tj. potrošnja kalorija je veća.
 

Back
Top