U Upanišadama je još upecatljivije kad Jagnavalkja poducava svoju ženu Maitreju:
Dokle god ima dvojstva, mi vidimo, spoznajemo ono drugo; ali kad je za prosvetljenog coveka svekolikost rastvorena u atmanu, ko je tu da spoznaje, vidja koga? Razum (svest) koji otkriva sve, ko je tu da njega otkrije, spozna? Ko je tu da spozna spoznavaoca? Atman se odredjuje kao "nije ovo, nije ono", neshvatljivo, nevezano, neprisajedinjivo.
Komentar: meditantska samodovoljnost, covek subjekat je sam sebi i objekat samoposmatranja, dedukcija svoga ega. Nije li najveci egocentrizam, proglasiti samoga sebe božanstvom, eliminacijom, ljuštenjem, samožrtvovanjem [samome sebi dela sebe]?
Naravno, veštacka konstrukcija konflikta sa vlastitim egom je u funkciji diverzije: jedini izlaz i rešenje te situacije je, pogadjate, meditacija kao samoodbrana od unutrašnjeg konflikta, jer ego nije ljuštura, koja se tek tako može odbaciti kao zmijska koža, niti covek kao gusenica da metamorfozira u leptira.