KAo je bolje. Isla sam juce, nisam bas dugo mogla da sedim, ali je ono vreme euforije proslo. Samo se jednom zaplakala, ja sam skrenula razgovor na vedrije teme i tako se zavrsilo.
Leukociti su joj bili poviseni, dr je posumnjala na mokracnu infekciju i odmah je ukljucila antibiotike da ne bi cekala urinokulturu par dana, da ne gubi vreme. Od tada je malo bolje volje.
Kapiram nekako da je ta faza kada je dobre volje, skoro pa euforicna prosla. Sve teze nalazi reci da objasni sta hoce, izgovara reci bez ikakvog smisla. Mislim da bolest napreduje, kod nje brze nego kod ostalih. Kao i do sada.
Videcemo kako ce se dalje odvijati.
Ljubim vas sve,ljubite mame
- - - - - - - - - -
U proteklih skoro punih 8 godina, kako je mami postavljena dijagnoza, biloje toliko oscilacija... Naravno, treba sve pratiti I proveravati da li ima veze sa fizickim stanjem, a onda sacekati ili korigovati terapiju. Nekada ostaje ista terapija, jer su to samo privremene psiholoske promene. U svemu tome vremenom dolazi do gubitka nekih sposobnosti, sto uznemiri I dementnog I clana porodice. E sad, tu se mora prilagodjavati I nalaziti nacina da se ublazi. Moja mama je u pocetku odbijala da nosi pelene. Skidala ih je vise puta u toku dana, pa je opet oblacila na moje insistiranje... onda sam joj rekla da mora da ih nosi jer tako greje I leci besiku koja je prehladjena. Skidala je I posle, ali redje. *Je..i ga, zaboravim da si mi rekla* ili *A sto mi nisi rekla. Ja ne znam.*... U momentima kada je bila svesna, to je uzasavalo I rastuzivalo. Onda bih ja objasnjavala kako danas svi to nose, da je to novi nacin lecenja besike, da mlade zene nemaju vremena da peru ves kao nekada...pa se ostrvi na mlade zene I pocne sebe da hvali.... to ti je tako, draga Pahuljice. Desavalo se I ranije, a I poslednji put kada sam bila u poseti, da nece uopste da razgovara sa mnom I da me vredja. Bila sam I budala, I ruzna kao pas, I bezobraznica, I mars tamo od mene, ostavi me na miru I ne treba mi niko... Nakon par sati ili sledeceg dana mama ne veruje da je sve to rekla, kada je podsecaju komsinice. A meni je drago da je po starom , pa je I ne podsecam. Mozda se uplasi jer me ne prepozna odmah, mozda je ocekivala nekog sa drugacijim likom a mi tvrdimo da smo ta osoba, mozda je ljuta jer je neko vreme bez naseg prisustva... Doduse I kada sam je vodila kuci bilo je prva dva dana dobro, a onda sam nepoznata osoba ili sam njena sestra ili sam uljez koji joj dosadjuje... Gledaj da joj ulivas sigurnost kako god umes I mozes. I sto vise zagrljaja I mazenja. Pomisljala sam I ja pre sedam ili sest ili pet godina da je krenulo nizbrdo I da nema povratka. Da, krece se nizbrdo nekada brze a nekada sporije, usput ispadaju neke stvari... I nema povratka za neke stvari... ali idemo dalje I borimo se koliko mozemo. Ljubim vas