Demencija

Ovo je jedino s čim bih se složila, jer način života i način razmišljanja - naročito ako su u koliziji - dovode do manjih moždanih udara i kasnije disfunkcije mozga... Moram ipak da podsetim da demencija nije bolest psihosomatskog tipa, mada se uglavnom tako ispoljava.

Tako sam nesto i htela reci ali nisam znala da se izrazim kao ti.Uglavnom,kapiras sta sam htela reci.Ja sam totalni laik koji pokusava svojim recima da docara;)Hvala sto si uoblicila stvar.
 
Moj tatko nikada nije bio u koliziji sam sa sobom...a ni sa okolinom.......nikada :lol:
Uvek se sam sa sobom super slagao, a za okolinu ga nije bilo briga :cool:
Stvarno se čudim otkud mu ovo :eek:

dakle, pošto više ne pominje odlazak u kafanu (što ne znači njegovo smirenje ili smirenje bolesti, već napredak bolesti, jer je zaboravio dotične renomirane ustanove otvorenog tipa), sa krade cigare na sve moguće načine...i na sve moguće načine pokušava da ih prošvercuje u sobu...ne možete da zamislite šta sve smisli :aha:
Moraću da vidim sa doktorkom da mu da nešto za spavanje da pije uveče.....paja noću ko vilenjak :zcepanje: noževi i sve ostalo je sklonjeno iz kuhinje u fioke.
 
Eno, pojavila se vest na b92.net - kako otvaraju u Novom Sadu prvi specijalizovani starački dom za bolesne od alchajmera, sa čitavih - 30 mesta (pretrgli se). Tekst je u osnovi reklama, ali ima i nekih izjava stručnjaka, od kojih mi se dopala samo jedna, a to je zapravo slogan "miran negovatelj - miran pacijent" - tu je suština problema s kojima se suočavamo mi, deca dementnih, jer niko ne može toliko da te izvede iz takta kao rođena majka, ma koliko bili svesni da je to bolest, itd. I da se ne lažemo, ne potresa se niko oko svoje svekrve ili tašte toliko kao oko svoje majke. To nam je u prirodi, džabe sve priče... To je prosto tako. Ni sami nismo u stanju da gledamo mirno i da reagujemo u svakom trenutku kako treba. Zato je dobro imati pored sebe jake i pre svega mirne ljude. A ko nema, mora da potraži pomoć sa strane.

Samo još kratko da objasnim zašto ja reč "alchajmer" - kad se radi o bolesti - pišem malim slovom: rendgen se isto piše malim slovom, iako je i ta reč zapravo prezime onog koji ga je izmislio. Pravopis ipak preporučuje "Rendgenov aparat", pa tako bi onda bilo i kad pišemo pun naziv "Alchajmerova bolest", ali u skraćenom vidu stvarno nema potrebe izdvajati. Isto važi za parkinsona, odnosno Parkinsonovu bolest.
 
Poslednja izmena:
Moj tatko nikada nije bio u koliziji sam sa sobom...a ni sa okolinom.......nikada :lol:
Uvek se sam sa sobom super slagao, a za okolinu ga nije bilo briga :cool:
Stvarno se čudim otkud mu ovo :eek:

Naravno, kod tvog oca može da bude i loša cirkulacija koju si pominjala, a inače - dugačak je spisak mogućih uzroka, barem ono što navode stručnjaci kao što je prof. Pavlović. Ali iz drugih izvora znam da to stalno istražuju i da se ne slažu do kraja. Sam Alchajmer je bio ubeđen da se takva bolest javlja samo kod jako starih ljudi...
 
Eno, pojavila se vest na b92.net - kako otvaraju u Novom Sadu prvi specijalizovani starački dom za bolesne od alchajmera, sa čitavih - 30 mesta (pretrgli se). Tekst je u osnovi reklama, ali ima i nekih izjava stručnjaka, od kojih mi se dopala samo jedna, a to je zapravo slogan "miran negovatelj - miran pacijent" - tu je suština problema s kojima se suočavamo mi, deca dementnih, jer niko ne može toliko da te izvede iz takta kao rođena majka, ma koliko bili svesni da je to bolest, itd. I da se ne lažemo, ne potresa se niko oko svoje svekrve ili tašte toliko kao oko svoje majke. To nam je u prirodi, džabe sve priče... To je prosto tako. Ni sami nismo u stanju da gledamo mirno i da reagujemo u svakom trenutku kako treba. Zato je dobro imati pored sebe jake i pre svega mirne ljude. A ko nema, mora da potraži pomoć sa strane.

Samo još kratko da objasnim zašto ja reč "alchajmer" - kad se radi o bolesti - pišem malim slovom: rendgen se isto piše malim slovom, iako je i ta reč zapravo prezime onog koji ga je izmislio. Pravopis ipak preporučuje "Rendgenov aparat", pa tako bi onda bilo i kad pišemo pun naziv "Alchajmerova bolest", ali u skraćenom vidu stvarno nema potrebe izdvajati. Isto važi za parkinsona, odnosno Parkinsonovu bolest.

Hvala Beket na casu pravopisa.:D
 
Hvala Beket na casu pravopisa.:D

Naravno da je nama problem sa nasim majkama jer sve dozivljavamo emotivno a ti "mirni negovatelji"su ipak profesionalci sa umanjenim emotivnim stavom prema objektu svog poslovanja.Iz toga zakljucujem da su negovatelji bolji samo u domenu gde je potrebno iskljuciti emocije ali nasim bolesnima je to ponekad sasvim svejedno.Problem je u nama koji nismo u stanju da se kontrolisemo upravo iz razloga vezanosti i ljubavi.Dakle "miran negovatelj-miran pacijent"zvuci savrseno ali u kucnim uslovima gotovo nemoguce.

- - - - - - - - - -

Ups...izvinjavam se na citatu same sebe,htedoh citirati beket
 
Moj tatko nikada nije bio u koliziji sam sa sobom...a ni sa okolinom.......nikada :lol:
Uvek se sam sa sobom super slagao, a za okolinu ga nije bilo briga :cool:
Stvarno se čudim otkud mu ovo :eek:

dakle, pošto više ne pominje odlazak u kafanu (što ne znači njegovo smirenje ili smirenje bolesti, već napredak bolesti, jer je zaboravio dotične renomirane ustanove otvorenog tipa), sa krade cigare na sve moguće načine...i na sve moguće načine pokušava da ih prošvercuje u sobu...ne možete da zamislite šta sve smisli :aha:
Moraću da vidim sa doktorkom da mu da nešto za spavanje da pije uveče.....paja noću ko vilenjak :zcepanje: noževi i sve ostalo je sklonjeno iz kuhinje u fioke.

Jojj...tako je moja mama jedno vreme vilenela nocu.Komsije znaju kako im je bilo kada je u 3-4h nocu pokusavala da kuva.Secam se jednom,prosuto polukuvano socivo sa sve serpom na podu.Tako je tresnulo o plocice u sred noci da sam mislila kako je ponovo bombardovanje.Bila je totalno van sebe i u histeriji sto sam pokusavala da je vratim u krevet.Ostavila sam je tako,da skuplja i "cisti"citavu noc,zatvorivsi se u sobu i moleci boga da se na tome zavrsi.Tada je bila jako agresivna i znala sam da je moje povlacenje idealno resenje.Necu pominjati neprospavane noci i odlaske na posao u 5 i 30 sa kesama ispod ociju,sivog tena lica,krvavih ociju i malaksalosti koja bi me pratila danima.
Sada dobro spava a ponekad i sama trazi jos malcice tablete za spavanje.Obicno joj dam pola lorazepama od 5mg i jos cetvrtinu ako nije u stanju da zaspi za pola sata.Uz Leponex to joj bude taman da prespava do 7h a onda je i ona i mi oko nje mnogo bolje volje citavog narednog dana.U poslednje vreme je pocela da se zali na nervozu koja joj se siri po telu nevezano za pritisak i dobro je sto konacno hoce otvoreno da mi kaze kada ima problem.Onda je ponekad smirim nekim skretanjem price na nesto potpuno drugo ili joj u krajnjem slucaju i u toku dana dam cetrvrtinu ili polovinu Lorazepama.Doktor je prepisao pola ujutru i pola u podne ali smo mi to korigovali na pola u podne i pola uvece.Imam utisak da joj jutarnji Lorazepam nije potreban jer se tek budi i glupo mi je posle dorucka da je smirujem kad je jos uvek pod dejstvom leka od predhodne noci.
Tako Liljo mislim da lekove za smirenje i spavanje ako ih vec ima prepisane mozes pomalo i sama korigovati.Naravno,drasticne promene ipak treba videti sa lekarom.U svakom slucaju ja dr.Pavlovica uvek izvestim sta sam korigovala i do sada se s tim slagao.
 
Naravno da je nama problem sa nasim majkama jer sve dozivljavamo emotivno a ti "mirni negovatelji"su ipak profesionalci sa umanjenim emotivnim stavom prema objektu svog poslovanja.Iz toga zakljucujem da su negovatelji bolji samo u domenu gde je potrebno iskljuciti emocije ali nasim bolesnima je to ponekad sasvim svejedno.Problem je u nama koji nismo u stanju da se kontrolisemo upravo iz razloga vezanosti i ljubavi.Dakle "miran negovatelj-miran pacijent"zvuci savrseno ali u kucnim uslovima gotovo nemoguce.

Pa to je upravo to što stalno pokušavam da vam objasnim: uporedo sa borbom oko bolesti /raznih/ - treba raditi na sebi: skupljati znanje, strpljenje i svu moguću pomoć sa strane. Ti si to donekle i uradila, obezbedila si da tvojoj majci dolaze stručni ljudi, vodiš je na preglede i sve što treba... ostaje ti samo da se pribereš, da se smiriš i da ne paničiš ni u jednoj nedoumici, da potražiš savet ovde ili na nekom kompetentnijem mestu - baš onako kako i radiš...

Bezuslovna je npr. odavno preterala sa svojom brigom, ali ona o tome otvoreno priča i ovde i sa lekarima; iako je ona malo duže u ovom problemu - to ne smanjuje potencijal istog problema - ona je primer kako se čovek bori i sa sobom i sa okolinom i sa bolešću svoje majke... daleko bilo, nema svako toliko ni snage ni problema, ali eto, to je primer neprestane borbe...

Drugima je od početka lakše: ili imaju distancu prema svom starom ocu, plus podršku porodice, plus sopstvenu snagu, plus dodatnu pomoć (kao Ljilja), ili nemaju nikoga pa odmah liferuju svoje u najbližu instituciju (kao ja) -

Kako god da se okrene, ostajemo zatočenici ove paklene bolesti, na ovaj ili onaj način. Mislim da je loše i za nas da o tome svemu ćutimo, mislim da je jako bitno komunicirati o svemu ovome, pa makar se ponekad i ne slagali u načinu i pristupu -
 
Poslednja izmena:
Pa to je upravo to što stalno pokušavam da vam objasnim: uporedo sa borbom oko bolesti /raznih/ - treba raditi na sebi: skupljati znanje, strpljenje i svu moguću pomoć sa strane. Ti si to donekle i uradila, obezbedila si da tvojoj majci dolaze stručni ljudi, vodiš je na preglede i sve što treba... ostaje ti samo da se pribereš, da se smiriš i da ne paničiš ni u jednoj nedoumici, da potražiš savet ovde ili na nekom kompetentnijem mestu (bezuslovna je npr. odavno preterala sa svojom brigom, ali ona o tome otvoreno piše i ovde i sa lekarima; iako je ona malo duže u ovom problemu - to ne smanjuje potencijal istog problema) -

Iskrena da budem ovde sam dobila bolje i sadrzajnije savete nego bilo gde drugo.Uz to ovde provejava duh saosecajnosti i domace atmosfere sto mi je posebno drago i zaista mi prija druzenje sa svakom od vas.Svaka ponaosob imate prave reci u pravom momentu sto nekada mnogo vise znaci od bilo kakvog prepisanog leka.Evo npr.ja...sta ce mi bolji lek za smirenje do ovih tvojih ili recimo vrcave Ljilje koja je povukla na tata-dedu tu crtu veselositi,ili npr saosecajna Henriet koja me u dve reci oraspolozi,ili pozitivna sumara koja daje sve od sebe da se bori i gaji malo dete itd...oprostite ako sam nekog izostavila ali svi vi prisutni na ovom mestu ste divni!!!!:ok::klap:
 
I da se ne lažemo, ne potresa se niko oko svoje svekrve ili tašte toliko kao oko svoje majke. To nam je u prirodi, džabe sve priče... To je prosto tako. Ni sami nismo u stanju da gledamo mirno i da reagujemo u svakom trenutku kako treba. Zato je dobro imati pored sebe jake i pre svega mirne ljude. A ko nema, mora da potraži pomoć sa strane.

Evo sad ću i ja sebe da citiram, ali namerno... Ovo prethodno sam napisala pod uticajem one knjige o Nensi (ko prati moje postove znaće) - knjiga je iz perspektive "negovateljice" koja je zapravo snaja, a njen muž, tj. sin dementne babe totalno se povukao u sebe i neko vreme sve je na njoj... U daljem toku knjige ona piše više o sebi i široj porodici, o britanskim institucijama (koje su užasno zahtevne, socijalne službe traže detaljne izveštaje, jer ako priznaju da nisu sposobni da se brinu o starim roditeljima, onda pada sumnja i da li sposobni da se brinu o svojoj deci), a Nensi nju, snaju - svima predstavlja kao neprijatelja, uzurpatora, kao ženu koja joj je ukrala vlast u kući, itd.
 
Poslednja izmena:
Evo sad ću i ja sebe da citiram, ali namerno... Ovo prethodno sam napisala pod uticajem one knjige o Nensi (ko prati znaće) - knjiga je iz perspektive "negovateljice" koja je zapravo snaja, a njen muž, tj. sin dementne babe totalno se povukao u sebe i neko vreme sve je na njoj... U daljem toku knjige ona piše više o sebi i široj porodici, o britanskim institucijama (koje su užasno zahtevne, socijalne službe traže detaljne izveštaje, jer ako priznaju da nisu sposobni da se brinu o starim roditeljima, onda pada sumnja i da li sposobni da se brinu o svojoj deci), a Nensi nju, snaju - svima predstavlja kao neprijatelja, uzurpatora, kao ženu koja joj je ukrala vlast u kući, itd.

Nisam u toku price o toj knjizi ali ako mi vreme dozvoli rado cu je procitati.Verujem da je u njoj opisano upravo to preinacenje negovatelja u tutora.
 
sa krade cigare na sve moguće načine...i na sve moguće načine pokušava da ih prošvercuje u sobu...ne možete da zamislite šta sve smisli
Mogu.Kod nas je ta situacija resena na taj nacin sto mi pravimo cigare,motamo ih,i deda u toku dana dobije 10ak cigara,a uvece,pred spavanje popusimo zajedno u sobi cigaru,i onda krecu pripreme za spavanje,za sad jos uvek sve sam radi,proverim ga,poljubim za laku noic i ugasim tv.i do 12h13h nema cigara.Cak i kad se nekad probudi u toku noc,a prednost je sto ne ume da napravi sam cigare,:zper:,inace bi popusio,da moze i tri kutije u toku dana.
Dakle "miran negovatelj-miran pacijent"zvuci savrseno ali u kucnim uslovima gotovo nemoguce.
To je zbog emotivnosti kojom smo vezani za nase roditelji,koliko se god nekad u nekim situacija trudila da ostanem ravnodusna to mi ne uspeva,naravno pred dedom to ne pokazujem,u sebi nekad bi vristala,nekad bi ga onako ko dete preko kolena,a ja,nabacim osmeh broj 5,ili osmeh br.9 i mirnim glasom kazem sta treba,a nekad bude i malo povisenog tona...
Kako god da se okrene, ostajemo zatočenici ove paklene bolesti, na ovaj ili onaj način. Mislim da je loše i za nas da o tome svemu ćutimo, mislim da je jako bitno komunicirati o svemu ovome, pa makar se ponekad i ne slagali u načinu i pristupu -
Ni sama neznam koliko puta sam se zahvaljivala bogu na ovoj temi,koliko mi puno znaci da podelim strah,brigu,bes i sve sto je vezano za borbu sa ovom bolescu.Mnogo znaci podrska ljudi koji su u slicnoj situaciji i savet tih osoba,mozda ono sto se procita u datom trenutku nije potrebno,ali kad naidja neka situacija,jednostavno se setim,e to se desavalo njima,i oni su to resili tako i tako i onda samo udahnem i idem dalje.
,ili pozitivna sumara koja daje sve od sebe da se bori i gaji malo dete itd...oprostite ako sam nekog izostavila ali svi vi prisutni na ovom mestu ste divni!!!!
Hvala,Blizance,jedan od najvecih razloga zasto sam pozitivna je dete,malena mi daje najvise snage da istrajem i da sto mirnije reagujem sto se tice oceve bolesti.Sad,da nemam porodicu nzm kakva bih bila,kad sam saznala za dedinu bolest u pocetku mi je bilo tesko,bila sam uplasena,uznemirena,besna,na dedino ponasanje sam reagovala burno i onda sam polako pocela da se smirujem,ok,deda je bolestan,sta mogu da ucinim za njega,a sta mogu da ucinim za sebe da bih ostala smirena i pomogla dedi u njegovoj borbi sa bolescu,a u isto vreme malenoj pruzila bezbrizno detinjstvo,bez mnogo trzavica(koliko je ovo realno ocekivati tek cemo videti)
 
Dobro veče......jeste lepo na ovoj temi, od ljudi.......mada bih više volela da sam vas upoznala negde u nekoj virtuelnoj kaFani uz muziku, šale i pičence :lol:

dakle, ako niste znali, da vas izvestim.....imamo lopova ili lopove......sad nam kradu cigare:zcepanje:
ma motamo i mi, kupujemo i ove fabričke, pušimo i na struju...ma sve varimo sestro slatka :lol:
Ali on krade iz moje tabakere jer napravim punu ...nemam kad da se majem sa po 1-2.
Danas je ćera kuvala, sređivala kuću i njega pazila, a ja radila. D ne dolazi vikendom, osim ako se ne dogovorimo i zbog naših obaveza ne možemo da se uskladimo, kao prošle subote kad smo morale obe da radimo jer nam je zbog izostanaka s posla zbog dede nastao kolaps, a muž otputovao i sin radio. Skuvalo dete buraniju.....pita me tata, jel ono moja ćerka što je danas bila tu....rekoh jeste.....jao što je bila fina prema meni, kao da sam joj rod rođeni i što je skuvala odličan ručak, svaka joj čast :zcepanje:
E, da, ostavile smo ga samog jedno sat-satipo dok smo otišle na pijacu. Lepo sam mu rekla da će biti sam, da malo odmori, zakatančila rajber na vratima i sve je bilo u redu.
Mislim da mu dam malo Lorazepama, 1/4. To je jedino što sam lično probala u periodu kada su mi se pritisci opasno približavali jedan drugom. Apotekar-klijent mi je rekao tad da kad mi se to desi na poslu, isključim telefone, navučem venecijanere, popijem taj jedan najslabiji koji mi je dao, sklopim oči, pustim neku laganu muziku i tako normalizujem pritiske, jer ne smem tad da popijem ništa ni za jedan pritisak. Par puta sam uradila tako i pomaže. Samo ne znam da li to kupujem u apoteci u slobodnoj prodaji ili mora doktorka opšte prakse da mi prepiše. Dr Pavlović mu ništa nije dao jer je tada spavao kao bepče.....deda, ne doktor :zcepanje:
 
Dobro veče......jeste lepo na ovoj temi, od ljudi.......mada bih više volela da sam vas upoznala negde u nekoj virtuelnoj kaFani uz muziku, šale i pičence :lol:

dakle, ako niste znali, da vas izvestim.....imamo lopova ili lopove......sad nam kradu cigare:zcepanje:

za kafanu u svako doba - pod uslovom da povedeš i tatka.. ;)

šalu na stranu, ali on je stvarno super: dok god je on "lopov" a svi drugi žandarmi - to je sve pod kontrolom, barem kod njega -

inače, opsesija većine dementnih je upravo to da ih neko potkrada, da im neko podvaljuje, uglavnom se okome na onog ko im je stalno pred očima...
 
aaaaaaaaa ne može moj tatko, zauzet je krađama i teorijama zavere protiv njega i cigara, a i ne treba ti, veruj mi....dovoljna sam ti ja u kafani :zcepanje:

ma znam. lagao je i pre, i u sekundi smisli priču.......talenat bre, al sad je prevazišo sam sebe :zcepanje:
sva sreća te samo podviknem i on se smiri. Nisam uvek raspoložena i nemam snage za njegove marifetluke. Moj radni dan je.....nema radnog vremena :aha:
 
Citam ovde o teorijama zavere,nedozvoljavanju da se jede,potkradanju...da li je to pocetni stadijum demencije ili to krece tek kasnije?
lagao je i pre, i u sekundi smisli priču.......talenat bre, al sad je prevazišo sam sebe
Sto se tice toga,deda je gori od barona Minhauzena,uvek je bio takav,to mu je crta karaktera.:zcepanje:
 
Citam ovde o teorijama zavere,nedozvoljavanju da se jede,potkradanju...da li je to pocetni stadijum demencije ili to krece tek kasnije?

Može vrlo rano da se ispolji. Sve to spada u poremećaje ponašanja i nesposobnosti rasuđivanja i pamćenja. Nema tu strogog redosleda, neki simptomi mogu i da se ne jave, sve zavisi koji deo mozga je zahvaćen. Prema rasporedu moždanih funkcija iz Pavlovićeve knjige vidim da se pominje i poremećaj hoda koji je vezan za frontalni, čeoni režanj. Ti si čini mi se pominjala da deda nešto vuče nogu? Frontalni režanj kontroliše i izgovaranje reči, gutanje, spretnost ruku i nogu (postoji "slabost suprotne noge"), umokravanje, usporenost pokreta, poremećaj pisanja, pa čak i sklonost ka neukusnim šalama.
A halucinacije, paranoja, sumanute ideje i sumnjičavost dolaze iz temporalnog, slepoočnog režnja...
 
Onda je to kod dede pocelo vrlo rano,mislim na te sumanute ideje,optuzivanje,agresija...a mi koji smo u njegovoj blizini smo mislili da je to sve zbog alkohola,a mozda je to i njegova crta karaktera i u bolesti se jos vise ispoljila.
Sad je miran,nikog ne optuzuje,povisi malo ton kad nije po njegovom,ili kad treba da uradi nesto sto mu se ne svidja(kupanje),ali uglavnom sad je u stadijumu kad izgleda kao da vegetira i nicim ne mozes da ga pokrenes,osim kad su cigare u pitanju :).Naravno jos uvek se krece,odemo dvaput mesecno do brice,nije daleko,nogu vuce nzm cini mi se vec dosta dugo,cini mi se unazad nekih desetak godina,ali u poslednje vreme to je postalo izrazeno
 
Citam ovde o teorijama zavere,nedozvoljavanju da se jede,potkradanju...da li je to pocetni stadijum demencije ili to krece tek kasnije?

Sto se tice toga,deda je gori od barona Minhauzena,uvek je bio takav,to mu je crta karaktera.:zcepanje:

:zcepanje:tačno to je karakterna crta.
Pisala sam nešto odavno, nije objavljeno u blogu, o ispoljavanju karakternih osobina u starosti, promenama.....samo moje opažanje. Naravno, ne kod dementnih ljudi. Pisala sam i o tome da li je moguća promena karaktera, naravno, opet ne kod bolesnih ljudi, već mentalno zdravih. Po meni nije moguća. Sve su to moja :tease: razmišljanja, laička, bez ikakvog znanja iz knjiga.

I tako, kod mog tate, je taj lažovski i sebični, ne znam koji režanj, ostao netaknut bolešću :zcepanje:
zato mi on i deluje skoro pa normalno, ako izuzmemo one lopove, ljude sa ogromnim glavama po avliji, one 4 žene i nas koji ličimo na neke nove, interesantne ljude :lol:
 
Poslednja izmena:
Ljiljo,moram da se nasmejem ovome,:rotf:
I po mom laickom misljenju karakter ne moze da se promeni,ali ponasanje moze,a to je opet nesto drugo.Mada nekad mi se cini da taj nas karakter bude nekad uspavan,i pocinje da se ispoljava tek kad nema kocnica da ga uspori,i kad se pojavi bolest,kao sto je demencija onda se jos vise ispolji jer nema nicega sto bi tu osobu sprecilo da ne iskaze sve sto mu je umu,jer dementa osoba ne razmislja razumno i tad se iskaze taj karakter u potpunosti.
 
karakter ne moze da se promeni,ali ponasanje moze,a to je opet nesto drugo.Mada nekad mi se cini da taj nas karakter bude nekad uspavan,i pocinje da se ispoljava tek kad nema kocnica da ga uspori,i kad se pojavi bolest,kao sto je demencija onda se jos vise ispolji jer nema nicega sto bi tu osobu sprecilo da ne iskaze sve sto mu je umu,jer dementa osoba ne razmislja razumno

A ja mislim da to s karakterom nema veze, nego je poenta u tim kočnicama. Jedino što je sigurno: kod ljudi sa prethodno problematičnim karakterom - bolest se veoma kasno uočava, jer ako neko ceo život ima labave kočnice i radi u svom životu sve što drugi ne rade, onda se sve tome pripisuje, pa kao star je, "izlapeo", itd.
Ali ako odjednom fina, pedantna, razumna i saosećajna žena počne da psuje, proklinje, skida se ili izlazi napolje u spavaćici, ili prosto ne reaguje adekvatno na neku vest - takva promena se samo lakše uočava, jer je ranije imala jake kočnice i one su odjednom otkazale. Slučajeva ima raznih... Ovde sam navela sad samo nekoliko drastičnih simptoma, ne samo radi kontrasta, nego i da shvatite zašto se neki ljudi stide da pričaju o demenciji kao bolesti, prosto je neprijatno i razmišljati o tome kako neko može toliko da se izmeni samo zbog otkazivanja nekih moždanih vijuga. Ali sve je u mozgu, odatle dolaze impulsi za svaki naš pokret, za svaki osmeh, za svaki plač...
 
Poslednja izmena:
Tačno Beket, kod sebičnih, JA i samo JA osoba se to teže uočava, jer su oni celog života takvi. To su uglavnom osobe koje su oduvek izbegavale odgovrnosti, porodicu i radile samo ono što su htele ne misleći o drugima i o tome da njihovi postupci imaju posledice po te druge. Može se reći, da je, egoistično ponašanje spram karaktera, tako karakteristično za dementno stanje, zapravo njihovo normalno karakterno stanje tokom celog života...jednostavno nije ih briga, drugi ne postoje, osim ako toj osobi trebaju. Kod takvih osoba se demencija, usled nebrige i ekstremne sebičnosti koje su deo karaktera, teško uočava. Samim tim se kasnije i reaguje.
Kod drugih osoba, normalnih, promene ponašanje usled odumiranja određenih moždanih ćelija, uočavaju se brzo, jer prosto reakcije nastale usled oštećenja mozga nisu normalne za tu osobu. Demencija nema veze sa kočnicama, ali promena ponašanja kod starijih osoba ima veze sa odumiranjem društvenog i ličnog života i smanjnjem svih aktivnih životnih funkcija. Zato su udruženja penzionera jako dobra.
 
Ljiljo,moram da se nasmejem ovome,:rotf:
I po mom laickom misljenju karakter ne moze da se promeni,ali ponasanje moze,a to je opet nesto drugo.Mada nekad mi se cini da taj nas karakter bude nekad uspavan,i pocinje da se ispoljava tek kad nema kocnica da ga uspori,i kad se pojavi bolest,kao sto je demencija onda se jos vise ispolji jer nema nicega sto bi tu osobu sprecilo da ne iskaze sve sto mu je umu,jer dementa osoba ne razmislja razumno i tad se iskaze taj karakter u potpunosti.

Ma samo se smej, i ja se smejem :zcepanje:........kad budem kukala, znaćete :lol:
Sve su to životne role mila moja. Sve naše uloge koje igramo podstaknuti trenima, situacijama. Kada jedna predstava bude gotova, izlazimo sa još jednim iskustvom koje malkice samo dopravlja naš karakter sa kojim smo rođeni. I tako dopravljeni, nekad na bolje a nekad na gore, brzo uskačemo u novu predstavu u kojoj smo glavni glumci. Naša suština je naš karakter, koji se ne može suštinski menjati. Stečene osobine kroz sve predstave su samo malena prepravka urođenih osobina.
E, sad, između predstava se umeša i bolest, ovakva ili onakva.... neko je podnosi bolje, neko gore, ali ova boljka je nekako sretna za obolele, jer su oni nesvesni...u odnosu na one koji su svesni svoje bolesti, da umiru, da su u mukama, da drugima stvaraju muke, tugu, brigu pa ćele samo da to stravično opterećenje prestane za sve njih....u odnosu na njih, dementni su sretni bolesnici.
 

Back
Top