Kanarinka, upravo sam ti i ukazala na cinjenicu da je lekar izrazio bojazan za tebe i tvoju porodicu. Znam da si ti jaka zena, ali trpis ogroman pritisak i ti i tvoja porodica. Deca i suprug su ti sigurno podrska i oslonac, ali je pitanje koliko ti sve to mozes da nosis na svojim ledjima, a izgleda da tesko izlazis na kraj sa svim tim okolnostima. Pomenula si da si prekidala posao. I ja sam to radila i dovela u pitanje zaposlenje. A onda sam se pitala kako cu dalje ukoliko prekinem da radim, da li ce to pomoci lii odmoci u celoj prici. Znam da volis svog oca i da bi mu sve pruzila, ali tu su i tvoja deca kojima moras da se posvetis. Bitna je i materijalna strana, ma koliko to mozda nekome zvucalo grubo na ovu temu.
Znas pricu sa mojim tetkama. I to i dalje traje. Medjutim, kada sam se suocila sa cinjenicom da moja majka moze da naudi sebi i da je Dom najbolje resenje za nju, donela sam cvrstu odluku. Tetkama sam tada direktno rekla da je to misljenje lekara -sto je i pisalo u nalazu, kao i da je to moja odluka, da je to moja majka i da sam ja odgovorna za nju. Reci svom stricu to isto. Povedi ga, ako treba, kod lekara da cuje sta ce reci. Pa sve to ste svi meni savetovali za tetke. Znam da one ni sada nisu shvatile sve i da ne mogu da se pomire s tim i imam velikih problema s njima i sada. Ipak, ostala sam odlucna u tome da sam ja odgovorna za svoju majku i da moram da joj pruzim najbolje i najvis sto umem.
Pokusala je tvoja rodbina da ga cuve, kao i moja. I? Videli su koliko to moze da napravi probleme. Reci im da nisi strucna da mu das odgovarajuci lek, da bi ga smirila, a to nekada moze da bude presudno za ocevo stanje u odredjenom trenutku.
Prvi dani su bili teski i sa mojom majkom u Domu. Ja sam zabranila tetkama da je zovu svakog dana i rekla sam im da dolaze svaki treci dan-po savetu lekara i psihologa. Rekla sam im da se razgovori snimaju.

, sto nije tacno. Kamere naravno prate unutrasnjost i okolinu Doma, to vec vide na ulazu-to je istina. Gundjale su, plakale, ogovarale... moja majka je u pocetku sedela u sobi po citav dan. Stalno sam joj sugerisala da je tu zbog lecenja tromboze noge, a i sada to pricam, samo manje se zali po tom pitanju prekidanja lecenja. Doduse moje tetke tvrde da njima svaki put kaze da bi isla kuci, a to je verovatno zbog sugestivnih pitanja i njihovog neadekvatnog ponasanja i odgovora. Teska je ta borba sa rodbinom, a ti imas jos veci motiv - pored bolesnog oca tu je i tvoje troje dece.
Ne treba insistirati odmah prvih dana na druzenju. Mada sam ja imala srecu da sa njom u sobi bude zena, koja mi je mnogo pomogla, mozda kao niko u zivotu i koju necu nikada zaboraviti-preminula je dva meseca nakon dolaska moje majke u Dom.
Umela je da se postavi, bila je autoritet, ignorisala moju majku kada se zali, stalno govorila da je u Domu vecina stvari dobro organizovana i da je to sasvim u redu, da bi umrla da je ostala u kuci kada je dozivela slog i sl. Onda je krenula konverzacija u trpezariji, pa u dvoristu i tako je moja majka upoznala sve vise korisnika.
Svadja se i moja majka sa cimerkom i korisnicima i ovih dana, sto mene svaki put uznemiri. Ali oni brzo zaborave i nastave dalje. Kao deca.
I moje tetke su govorile da iznajmim stan i zenu. Ja sam pitala koja ce to zena prihvatiti da cuva osobu u takvom stanju, kada i mi ne mozemo da se izborimo. Koliko bih ja mogla da se posvetim majci, kada uvece dodjem s posla?
Ja sam tetkama rekla da cu potpisati u Centru za socijalno da zbog njih ne mogu da obezbedim sigurnost moje majke i da cu njih navesti kao krivce ukoliko se njoj nesto desi ili ukoliko zapali stan...

Nisu odustale, ali su se bar malo povukle tada. Promenile su metode, ali majka je u Domu.
Ako je tvoj otac vec lezao u bolnici, pokusaj da mu uz pomoc lekara objasnis da mora opet u bolnicu. Posto na Domu pise Gerontoloski centar, ja sam objasnila majci da je to ustanova u kojoj se lece stari ljudi. Mada je ona cula da je u Domu i da su mnogi tamo vec dugo, objasnila sam joj da lekari odlucuju kada ce izaci. Ako ne poslusa lekare, nece moci vise da se leci-bila je kljucna recenica.
Rekli su i meni da je Dom otvorenog tipa. Pa, ja sam bila u stanu s njom kada je u 1 sat nocu otkljucala vrata i krenula napolje. Ogromna snaga mi je bila potrebna da je vratim i ne uznemirim komsije. Kada je napokon legla, provirila sam i zatekla je sa razvucenom grickalicom u ruci ispod pokrivaca. Dobro da se nije setila noza, valjda je grickalica u takvom polozaju podsecala na kljuc, kalauz. Ili je htela da se brani

Moje tetke ne veruju u tu pricu. Moja majka je uvek bila emotivna, gde bi ona tako nesto radila.

Moja majka nije na odeljenju za dementne, jos uvek. Ima i na tom spratu dementnih, ali nisu tako drasticni slucajevi. I dobro se snalazimo, osim sto sam imala problema da objasnim da moraju da joj daju lek uz svaki obrok a ne ujutru za ceo dan. Vrlo su blagonakloni i izlaze u susret u svim slicnim situacijama.
Tetkama sam rekla da nam je sada cilj da je ne premeste na drugo odeljenje, pa se trude da je ne zavadjaju sa *komsijama*, sto su cinile u pocetku.
Ne mora Dom biti u istom mestu gde zivis. Mozda je privremeno resenje i neki drugi manji grad, gde nema cekanja.
Ja sam majku i smestila u momentu kada je doslo do hiperaktivnosti i agresije. Prekinuli su joj terapiju lorazepama i vratili je na bromazepam, samo je pocela doza sa tri puta dnevno. Odmah se smirila. Desava se i sada povremeno da je ljuta i da hoce da ide. Cim cuje da odlazak znaci i prestanak svakog lecenja, ona se smiri. Ponekad kaze da joj dodje da se ubije, a onda neko dodje, lekar je pita kako je... ona kaze da je super i nastavlja dalje. Dokle ce moci tako, na tom spratu i sa takvom podrskom... ne usudjujem se da mislim.
Usredsredi se na pricu o bolesti koja ga najvise plasi. Mozda o tom tumoru. Nemoj mu govoriti o psihickim problemima, to ce ga samo jos vise uznemiriti. Nemoj mu objasnjavati ko je ko u momentu kada je i sam konfuzan. Lekari i osoblje u Domu hoce da saradjuju, ako ih zamolis i objasnis ceo slucaj.
Vec si prosla kroz tu proceduru, vec si pravila te korake, trebalo je samo da istrajes. Znam da je to uzasno tesko, da nekad splet okolnosti ne dozvoljavaju. U meni stalno lebdi strah da bi stanje moje majke moglo da se pogorsa, da bi mogla da krene kuci, da bi tetke mogle da je nagovore... zivim s tim.
I u Domu treba biti zahtevan povremeno prema osoblju, naravno prijatnim glasom i pozivanjem na zabrinutost i njihovo razumevanje, a sve u cilju da bolesna osoba ostane tu za svoje dobro. A sa rodbinom... znate vec da i sada imam problem i prihvatila sam da se to obija o moju glavu...mene su tetke klele, ogovaraju me, svima pricaju gde je moja majka i da sam ja doprinela njenom stanju... Ali, ja moju majku volim najvise. Vise nego moje tetke. Otplakacu sve uvrede, ostace oziljci...ali, ja moju majku volim najvise.