To sto si ti, Beket, umorna... i to sto sam ja umorna... to kao da ih ne dotice. A mi imamo pravo da kazemo da smo umorni. Ili mozda nemamo?

Bukvalno se svaki put stropostam u krevet od umora, posle napornog dana na poslu i vremena provedenog sa majkom. I opet cu to uraditi i necu joj zameriti.
Okupirani su sobom, bas kao bebe. Ali ako se usudim da se pozalim da radim citavog dana, majka kaze da je i ona radila nekada. Retko se desi da pokaze sazaljenje. I to je tako. Boli me, naravno. A, sta mogu. Slozim se da je u pravu i prebacim na drugu temu.
Moj muz kaze veceras da sam oslabila, da slabo jedem, da imam podocnjake, da sam se sva *izbecila*... Tesim se da je sutra vikend i da cu malo vremena posvetiti sebi... mozda.
I da si sedela celog dana pored nje, ukoliko posotoji poticaj u mozgu-ko zna sta im se vrti u glavi, opet bi nastupilo plakanje iz nekog razloga ili ljutnja ili apaticnost... Veruj mi, da sam to sto puta iskusila. I to se desava gotovo svakog dana.
Na primer> Provedemo zajedno dan u lepoj prici i spremamo se za spavanje. Ona odlazi u sobu da se presvuce, a onda se vrati, gleda me pravo u lice i pita gde joj je kcerka. Zagrlim je i poljubim pred spavanje.
Onda me bukvalno istera iz kreveta, jer je to njen krevet i posteljina. Na kraju spavamo zajedno u krevetu. Kao majka i dete. Pogodite ko je ko u toj prici.

Sutra prica tetkama o nekoj nepoznatoj zeni, sa kojom je imala muke da se izbori cele noci.
Pokazuje haljinu,koju je ta zena nosila-moja haljina.
Zapravo su oni povredjena deca, a mi to moramo da prihvatimo kao takvo. A prava je istina da smo mi povredjena deca. I to moramo da prihvatimo.
Moja majka je dosla vesela sa proslave, ja presrecna sto se lepo provela u drustvu i sto lepo prica, a onda me je pitala preko telefona, nakon par recenica, gde joj je druga kcerka koja se isto zove kao i ja. Pa... ja sam tvoja jedina kcerka-kazem oprezno. Jeste, ali ima i ona druga, isto se zove, ne znam kako da objasnim-odgovara majka sada vec razdrazljivo

A onda nocasnje ustajanje, razbijanje sata i jutros zaplakivanje, lezanje u krevetu celog dana... I, eto, toliko o raspolozenju na proslavi i uticaju druzenja na poboljsanje stanja...i mom trudu da osmislim dan, potpunoj smirenosti i laganoj prici... Sete se necega, hemija odradi svoje u glavi i bum-plac, bes, svadja...
Napisi, molim te, sta je rekao doktor nakon pregleda. Obicno se trude da zadrze sto duze istu terapiju.