mikanikolic
Zainteresovan član
- Poruka
- 252
Pretpostavljam da su lekari pokusali sa nekim antipsihoticnim lekovima koji smanjuju agresivnost?
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Pretpostavljam da su lekari pokusali sa nekim antipsihoticnim lekovima koji smanjuju agresivnost?
Pre sat vremena petogodisnja cera mi je dosla iz dvorista vristeci,jer joj je deda toliko stegao ruku,da joj je rucica sva bila crvena!Ma doslo mi je da ga zadavim,a on samo ponavlja da nije, da dete laze!Moja majka je za 6 godina bolesti izmenjala brdo lekova.Trenutna terapija je Ebixa Aricept Oikamid Bromazepam Risar plus nekoliko lekova za srce i stitnu zlezdu, ukupno 10 tak razlicitih lekova pa se plasim da je ne otrujemo tolikim lekovima.Ono sto je dobro kod moje majke je sto nije agresivna i jos uvek je koliko toliko svesna svoje bolesti .Risar je antipsihotik i njega koristi jer je pre godinu dana imala halucinacije ,koje vise nema otkako koristi taj lek.Risarom se leci i agresija dementnih bolesnika mada sam citao da neka istrazivanja pokazuju da povecava smrtnost kod ovakvih bolesnika.Ali sta da se radi ,barem u kuci nema vise nepoznatih ljudi sa bradama sa kojima je razgovarala
izvor: bib.irb.hrU jednoj od većih studija koje su pratile osobe sa sindromom demencije uzrokovanim Alzheimerovom bolešću oko 52% oboljelih je pokazivalo neki oblik agresivnog ponašanja. Od toga ih je 35% bilo samo verbalno agresivno, a 17% i verbalno i fizički agresivno prema njegovateljima. Fizička agresivnost je bila značajno češća kod oboljelih muškaraca, te oboljelih s otežanom motoričkom koordinacijom (dispraksijom - ovo je ujedno i dobar pokazatelj uznapredovalosti bolesti). Zaključak studije je da je agresivno ponašanje relativno uobičajen fenomen u osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti, te da je otprilike jedna od pet osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti i fizički agresivna. Agresivno ponašanje također je često i popratna posljedica depresije. Za razliku od malog broja pacijenata koji razviju kliničku sliku demencije isključivo na temelju depresije (pseudemencija) i koja se reverzibilna, tj. može izliječiti, veliki broj dementnih bolesnika s Alzheimerovom bolešću s vremenom također postane depresivan. Ovakvi dementni bolesnici često su vrlo osjetljivi na nuspojave antidepresiva, tako da im oprezno treba početi davati vrlo male doze. Ovakvo liječenje obično pomaže i popravlja njihovo raspoloženje, pa je učestalost agresivnog ponašanja u osoba s Alzheimerovom bolešću koje koriste antidepresive (i/ili antipsihotike) statistički značajno manja od uobičajene (no, ne treba zaboraviti da ovi lijekovi neće popraviti njihove kognitivne deficite). U mnogih bolesnika s Alzheimerovom bolešću neuropatološke promjene čeonog režnja i amigdaloidnog skupa jezgara u sljepoočnom režnju (našeg „ emocionalnog računala“ ) dovode do potpunog gubitka motivacije (abulija). Ovo stanje dosta često se pogrešno interpretira kao depresija, a ne popravlja se davanjem antidepresiva. Agresivno ponašanje u oboljelih od Alzheimerove bolesti najbolje se sprječava (prevenira) aktivnim slušanjem (stvarno čuti što nam želi reći) i učinkovitim verbalnim odgovorom (stvarno razmisliti o tome što nam je rekao i smiriti ga svojim odgovorom) ili eventualnim uklanjanjem mogućeg izvora problema. U nekim slučajevima pomažu iste tehnike kao i kod male djece, npr. odvraćanje pozornosti i slično. Ako ovi postupci nisu dovoljni, treba najprije ukloniti druge osobe iz blizine koje mogu biti podvrgnute njegovom/njenom agresivnom ponašanju i nasilju, zatim ukloniti predmete iz okolice oboljelog koji mogu biti upotrijebljeni za ozlijeđivanje ili samoozlijeđivanje, te /.../ potražiti stručnu pomoć liječnika opće (obiteljske) medicine, specijaliste neurologa ili psihijatra /.../ koji će nakon dobivanja uvida u stanje oboljelog razmotriti i odlučiti treba li upotrijebiti farmakološka sredstva u liječenju agresivnosti (gabapentin, olanzapin, citalopram, perfenazin, risperidon, haloperidol, itd).
Kupatilo je omiljena prostorija moje majke. Kako da smanjim broj poseta toj prostoriji. Nagon za sedanje na wc i pranjem je neverovatan. Moja i najmanja odsutnost u smislu da ne gledam u nju završava njenim odlaskom u kupatilo.
Samo, zar niko ne vidi da mi sa tim ranama i oziljcima, ociju punih suza od tuge, slomljenih srca... gledamo sa bolom u nase roditelje i pitamo se kako da pomognemo i njima i sebi da dostojanstveno prodjemo kroz tu golgotu.
Joj,ljudi moji ima li ovome kraja???!!!
Nisam se javljala ali pratim sve što vam se dešava i ne znam šta da kažem.
Taman sam sa mamom uspostavila neki red i par nedelja je bila dobra.Dobra u smislu da me nije zivkala na posao,da me nije dozivala sa prozora jer joj se učinilo da sam to ja,da kad hoće kući ja uspem da je zavaram,skrenem misli i ona to prihvati.
Ali ne lezi đavole!! Već nedelju dana mi dušu pojede jer "hoće kući".Nije ona bezobrazna,nije agresivna nego tužna,plače i moli me da je vodim.Kad joj kažem,pa dobro idemo (jer više ništa ne pomaže) kaži samo gde ti je kuća,ona me pogleda onako uplašeno i tužno i kaže pa ne znam ja kaži mi ti.E tad se i ja slomim i toliko sam tužna da nemam reči.Sva moja snaga je usmerena na to da njoj bude udobno,da što manje oseća tu prokletu bolest,a ona ima osećaj da joj činim nepravdu i da ona samo hoće svojoj kući.Još kad mi kaže ja sam uvek bila dobra prema tebi,molim te učini mi samo to da me odvedeš,ja hoću da umrem.
Da li ta faza sa kućom ima kraj ili traje do kraja bolesti?? Ja više ne znam da se izborim sa tim i ne znam šta da joj više kažem u toj situaciji.Mnogo mi je žao što se oseća nesrećno.Da li neko ima iskustva sa doktorima šta kažu da radimo u toj situaciji,jer ovaj mamin nije znao ništa da mi kaže.Ja sam probala i šalom "šta ćeš kući zar ti ovde nije lepo",i podsećanjam kad je šta kupila u stanu i onim ići ćemo samo da ja dobijem odmor i šta ćeš kući kad su svi tvoji voljeni ovde i ne znam šta sve još i to je prolazilo do skoro.Ali zadnjih dana se ne da i samo plače i kuka za kućom.
Šta da radim,dajte neku ideju koja je vama pomogla da ih zavarate?
Tesko je gledati roditelje kada se ponasaju psihoticno. Tesko je reci sebi da nema izlecenja i da bolest ima svoj tok... tesko je reci sebi da ne prepoznajete vise ni roditelja ni sebe u ovim okolnostima... drzim ti fige, Frenchie
Kad dozivite svasta razumem da ste spremni i napeti sta ce biti sledece. I ja ne mogu da budem spokojna, bez obzira sto je moja majka u Domu,
Tesko je gledati roditelje kada se ponasaju psihoticno. Tesko je reci sebi da nema izlecenja i da bolest ima svoj tok... tesko je reci sebi da ne prepoznajete vise ni roditelja ni sebe u ovim okolnostima...
.
Pre sat vremena petogodisnja cera mi je dosla iz dvorista vristeci,jer joj je deda toliko stegao ruku,da joj je rucica sva bila crvena!Ma doslo mi je da ga zadavim,a on samo ponavlja da nije, da dete laze!![]()