Jao bre, žene, o čemu vi pričate?!
"uzorni otac", "majka kakvu sam želela"................................... ej!
ne radi se ovde o njima kakvi su bili, nego o vama kakvi ste sada:
bolest je paklena i nepredvidljiva!
i što je najgore - ne bira koga će strefiti -
a vi kao da niste toga svesni...
mislite da možete samo da se podbočite i podviknete i da će sve ići kako kažete?!
teško...
preporučujem vam ipak da nađete pristojan dom za stare, nije to mesto za umiranje, nego za smirivanje -
Ne beket, radi se upravo o tome kakvi su oni sada na osnovu onoga što su bili, i o nama, kakvi smo sada, na osnovu onoga što smo bili.
Ne sporim da je bolest užasna. Ne sporim da je starački dom poslednja stanica, a ne dom (kuća).
Ljudi su različiti, različito misle, osećaju, osećaju ili ne osećaju obavezu, imaju različite liste prioriteta.
Vidiš, mogu (finansijski da dodam pored njegove penzije) da stavim tatu u dom i da budem slobodna i popodne i noću i vikendom. Da je kontra, moj tata bi odavno mene strpao u dom

A, mi kažemo da još nije vreme...i to smo mi. Kada ono neumitno dođe, njemu će biti svejedno da li ga smiruju lekovima ili ne. Sada bi to bilo ubistvo jer on funkcioniše, priča, šali se, jede sam, ide u toalet sam, raspravlja se i pokušava da unese cigare u kuću, folira se i svakakve druge marifetluke u fazama kada je svestan

U tome mu pomaže njegov karakter koji je oduvek odbacivao sve što je negativno.......kada se to desi, samo se okrene i ode. Ljudi su različiti i različito dočekuju određene životne situacije.
Juče je izvadio neke slike svoje porodice )majka, braća, sestre) i tu je bila jedna fotografija na kojoj smo moj brat i ja kada smo bili sasvim mali. Ja sam godinu ipo starija od njega, pa sam ga zagrlila. Slike pokazuje mom mužu. Pita ga ovaj moj "deda ko je ovo?" pokazujući na mene na slici.....to je Ljilja kad je bila mala....a ko je ovo? i pokazuje na drugo dete.......ne znam, kaže deda......kako ne znaš, da li si imao sina?......nisam, ne zma koje je ovo dete, mora da je neko iz komšiluka....ne, deda, to je tvoj sin, Ljiljin rođeni brat......deda se samo pokupio i otišao u svoju sobu...sve ostale slike zna ko je ko i razne priče o tim ljudima.
Kada je moj brat bio u komi mesec dana, tata je samo jednom pitao za njega, o pomoći, da li mi nešto treba ili njemu da li treba, ni reči. I razne druge manipulacije je pravio.To je bilo pre nekoliko godina kada je tata bio zdrav i prav. Ni jednom nije poremerio svoj kladioničarski i kafanski raspored i svoj život. Isto i moju majku ne pominje decenijama. Čim je neko pomene, on pobegne.
Hoću da kažem da je i sada isto......rupe. Dakle, mislim da ova opaka bolest iznosi iz ljudi ono što jesu, a što je u toku aktivnog života manje ili više bilo svesno kontrolisano. Kao i sve bolesti, i ova popušta koćnice koje inače popuštaju usled godina, kod svih nas.
Zato sve ovo pišem, a ne samo dijagnozu lekara. Onaj ko je bio u ratu, tome že se priviđeti ratne situacije, progoni, onaj koji je inače nepoverljiv i sitničar, postaće još gori, onaj koji je posesivan postaće još posesivniji, onaj koga nije bilo briga neže ga ni sad biti briga itd.......mom tati se privišaju 4 žene....ej, ne jedna nego 4

i reče da su sve one došle da naplate

....i priviđaju mu se brojevi, sistemi, sportovi i kafana i neki koji mu duguju pare

Sad čekam da dođe žena na prvi radni dan. Odoh da pušim napolju sa dedom
