surovo, ali realno u tome je caka. pričamo o društvu, državi. e pa noiko nije pitao kakva je to zemlja gde klinci od 14. godine vise i loču po kafanama do 4 ujutru, što im nije zabranjeno, što niko ne kontroliše i ne kažnjava gazde lokala pa na dalje; što policija ne procesuira te što svakog vikenda učestvuju u "sitnim kafanskim tučama", što zavisnici i marginalci opušteno šetaju ulicama (pusti ludake), što učenik namlati nastavnicu (ona je kriva), to je kul igraju se deca i onda svi zdušno leleču kad čuju ovakvu vest... dok im ne počne telenovela da saosečaju sa drugim likovima, pa na grand paradu da se razvesele.
sta fali cvrcanju do 4 ujutru i motanju po radu u sitne sate? Ja to non-stop praktikujem, pa ne upražnjavam nasilje pri tom. Nije problem u vremenu nego, kao sto vec po 100 put napominjem u mozgovima ljudi koji su sposobni da biju nekog dok ne umre.
Nije problem ni toliko u tuči, potuku se ljudi, ništa to nije čudno. Problem je što proradi taj ubilački instinkt "sad ću da te udaram dok dušu ne ispustiš". To je ono što je meni strašno. Kad se dvojica potuku pa jedan izvadi nož uglavnom se zavrsi sitnim posekotima i to zato što se jedan uplasi od mogućih posledica a drugi ipak ima mentalnu blokadu koja ga sprečava da oduzme život.
Ne znam šta su ti likovi zamišljali. Da dobiju glas ljudi koj opasno prebijaju? Da li su možda upali u agoniju u kojoj nije moguće zadovoljiti svoju žeđ za nasiljm? Pre će biti ovo drugo.
Suviše smo navikli na igrice u kojima je moguće tamaniti protivnike kao golubove i na filmove u kojima se zivot olako uzima. Ponavljam, OLAKO. Nije strasno videti nasilje na TV-u, ono je deo svakodnevnice. Problem je odnos prema nasilju. Ono se bas prikayuje kao nesto normalno, a uyeti život "neprijatelju" u filmu je postalo čak i poželjno. Čovek je tu sveden na nivo bubašvabe koju možeš zgaziti bez problema, to me i ne čudi da se danasnja omadin ponaša u skladu.
Dobar primer za odnos prema nasilju bi bio "Zločin i kazna". Raskoljnikov počini ubistvo, u toj knjizi ali bitna je kasnija mentalna agonija kroz koju on prolazi u ostatku knjige. Na drugu stranu, uzmite bilo koji film gde čove ucmeka drugog čoveka i ode da popije nešto u kafani.
Oni koji su to počinili imaju upravo takav odnos prema nasilju, naučen iz filmova. Ubiti nekog, ko pojesti pljeskavicu. Pojedes, obrišeš ruke i gotovo. Nema nikakvog osećaja odgovornosti ka društvu u prvom redu.
Da Vaspitavanje generacije na filmovima je dalo učinak i sad uzima svoj danak.
Ipak, ima i obrnutih primera. Npr. "Klopka", domaći film, gde je to sve i prikazano onako kako treba da bude. Strasno.
I na kraju da rezimiram. Covek je danas u stanju da pocini bilo kakav zločin prem pojedincu i drustvu, od povreda do ubistva, smatrajući da će njegova mentalna reakcija biti osećaj zadovoljsta i nadmoći, jer upravo takve emocije ispoljavaju oni koje je isti video u takvim situacijama (na filmovima).
Otrežnjenje dolazi posle, sa noćnim morama.
Prema tome, dužini trajanja izlazaka, konzumiranju alkohola, noje problem ni u samom nasilju.
Problem je u odnosu ka nasilju, kao ka poželjnoj kategoriji ponašanja.
I tako će biti dogod ne budemo imali teške kazne za isto, kao i jedno celokupno društveno otrežnjenje na globalnom nivou.