Moji dečaci su već veliki, ali i dalje im izleću biseri, samo su malo komplikovaniji za objasniti i više razumljivi u nekom internom krugu.
Toma je mali mangup i to od onih nemarnih što zaboravljaju, gube stvari... od ključeva (da su sveki put menjali bravu kad on izgubi ključ do sad bi bankrotirali!), preko kapa, rukavica... do mobilnih telefona i ko zna čega sve.
Mobilni, koji je njemu, kao i najvećoj većini njegovih vršnjaka veoma važan, imao je nekih 6-7 meseci pre nego što ga je izgubio (pre toga je već gubio ali uspeo da ga nađe tj. čovek koji ga je našao mu je vretio)
Nakon toga je morao da sačeka da prođe dve godine od momenta kad ga je dobio da bi dobio nov (to je roditeljska odluka u koju se, naravno, niko od nas nije mešao).
Uglavnom, pre mesec-dva je taj rok istekao, a pošto Toma veoma voli da bude van kuće i vrlo često se ne zna gde je - to je bio još jedan razlog da mu se konačno uzme nov telefon.
Sve u svemu, ubedila sam tatu (njegovog) da mu se uzme aparat koji će mu se dopasti (ne iživljavamo se mi tu... ni u materijalnom ni u bilo kom drugom smislu, da ne bude zabune) zamolila sam ženu u "Telenoru" da nam nabavi i sačuva taj aparat i kad ga je dobio par dana pred Novu godinu, Toma je bio presrećan.
1. januara ujutro pričam sa njihovom mamom i pitam da li je sve bilo u redu (Aleksa je imao društvo u stanu, Toma je bio kod druga za doček), dobijem odgovor da jeste, ali i podatak: "Toma je i zaspao i probudio se u suzama!"

Naravno, izgubio je telefon!

Pošto znam za taj problem (ljubi ga tetka... i dan-danas nisam puno bolja) i znam koliko je to strašno kad se izgubi nešto što ti je jako važno (ne treba ti ni kritka, ni grdnja roditelja - sam sebi si dovoljan), naravno da se rastužim i počnem da motam po glavi ima li pomoći... U tom omentu dobijem poruku da mu je broj dostupan i ispostavi se da je aparat našla komšinica ispred zgrade... tamo gde su deca bacala petarde.

I tako moje dete dobije svoj voljeni telefon nazad...

Prvom prilikom sam mu rekla da ga razumem, da sam bila ista takva, ali da nema drugog načina već da sam nauči da čuva svoje stvari...
E... ali, pre neki dan smo nas troje bili u Novom Sadu. I kad smo stigli ispred njihove zgrade, Aleksa je brzo pokupio sve svoje stvari i izašao, ali ovaj mali se muva po kolima i traži... nešto. Pitam ga šta - on kaže: telefon. Mogu misliti kako sam izgledala kad je istog trenutka pružio ruku prema meni (u smislu "stop" ) i izgovorio najbrže što može: "Ali nemoj da se nerviraš... tu je 100% imao sam ga u kolima, znam!"
I našli smo ga na podu u kolima... ali se ja i dan-danas smejem na tu scenu i njegovu reakciju.
Naravno da sam bila spremna da se vratim da potražimo telefon u Mc Donaldsu gde su poslednje sedeli...